Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Predsjednica još uvijek nije konkretno osudila napad u Uzdolju. Što u tom divljaštvu za nju može biti sporno?

Boji li se predsjednica da bi joj takav istup umanjio šanse za plasman u drugi krug predsjedničkih izbora?

Ako se boji da će izgubiti glasove onih za koje je i sama činjenica da u Hrvatskoj žive Srbi problematična onda ni ne treba sudjelovati na sljedećim izborima. Ako je pak uvjerena da nema ništa loše u tome da neki Srbi ili njihovi predstavnici „koji javno provociraju“ povremeno dobiju batine onda ovo nije njena Republika.

Donji Karin ušao je u povijest hrvatsko-srpskih odnosa 2. kolovoza 1971. Toga dana u tom mjestu smještenom uz jugozapadnu obalu Karinskog mora održavane su dvije crkvene svetkovine. Katolički vjernici slavili su Gospu od Anđela, a pravoslavni Sv. Iliju. Prema knjizi fra Milana Ujevića, tadašnjeg župnika u Karinu i Bože Ujevića „Karinski slučaj 1971.“ objavljenoj 2017. skupina katoličkih vjernika, uglavnom mlađih muškaraca iz šest kilometara udaljene Pridrage, pjevala je hrvatske domoljubne pjesme „Vezak vezla“, Ustani Bane“, „Marjane, Marjane“ i „Vilo Velebita“ što se nikako nije svidjelo nazočnim organima reda i lokalnom stanovništvu.

Donji i Gornji Karin bili su tada nastanjeni gotovo isključivo Srbima, a susjedna Pridraga Hrvatima te je došlo do tučnjave nakon koje je nekoliko Hrvata privedeno u Benkovac, a jedan od njih, Branko Perica iz Kruševa, zbog ozljeda zadobivenih u tučnjavi ili premlaćivanja u pritvoru, smrtno je stradao. Nekoliko dana kasnije skupina mještana Pridrage uputila su u Zadar noseći tadašnje hrvatske zastave i veliki transparent na kojem je pisalo: „Pridraga traži zaštitu u svojoj domovini Hrvatskoj“, a članak pod tim, nešto skraćenim nazivom, napisao je Bruno Bušić u „Hrvatskom tjedniku“.

Karinski slučaj je izazvao potres

Na području Pridrage i Karina, uključivši i sve pripadajuće zaseoke, tada je živjelo manje od dvije tisuće Hrvata i Srba, a pripadali su općini Obrovac koja je uz općine Benkovac i Knin imala većinski srpsko stanovništvo. „Karinski slučaj“ prouzročio je pravi potres u lokalnim, republičkim i saveznim partijskim rukovodstvima, a kako se dogodio na vrhuncu „Hrvatskog proljeća“ svaka od međusobno suprotstavljenih parijskih frakcija koristila ga je kao ključni dokaz ispravnosti svojih političkih stavova.

Događanja u Karinu cjelokupnoj su jugoslavenskoj javnosti ukazala na činjenicu da bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba i dalje savršeno funkcionira u Hrvatskom zagorju i Šumadiji, ali tamo gdje žive jedni pored drugih, kao što je slučaj u selima i zaseocima dalmatinskog zaleđa, međusobni odnosi su jako daleko od uvažavanja te kršćanskog i/ili komunističkog nauka.

Nekada im nacionalnosti nisu ništa značile

Prema popisu stanovništva iz 1890. u kotarevima Knin i Benkovac te u zaleđu kotareva Zadar i Šibenik živjelo je 97.654 stanovnika. Od tog broja njih 52.062 izjasnili su se kao pripadnici pravoslavne vjere, a 45.591 kao katolici. Jedan stanovnik u Benkovcu brojan je pod rubrikom „ostali“. U tadašnjoj austrijskoj Dalmaciji seoske tučnjave i sporovi oko međa nisu mogli biti bilježeni kao posljedica međunacionalne mržnje i nesnošljivosti jer u uvjetima devedesetpostotne nepismenosti pripadnost nekoj naciji bila je vrlo magloviti i uglavnom nepoznati pojam.

Stanovništvo jedne i druge vjere živjelo je u kućama građenim u suhozidu, pokrivenim slamom ili u luksuznoj varijanti kamenim pločama. Spavali su u istoj prostoriji sa svojom stokom, muškarci su zimi spavali na podu ili slami, a ljeti na gumnu dok su žene i djeca dijelile jedini krevet. Lako je razumljivo da u takvim okolnostima katolici nisu sanjali o stvaranju hrvatske države, a pravoslavni o srpskoj dinastiji. Jedni i drugi maštali su o željeznom plugu kojim su htjeli zamijeniti drveno ralo.

Spirala zločina u tom kraju se pamti selektivno

U narednom stoljeću njihovi ponajviše polupismeni potomci sudjelovali su otvaranju hrvatsko-srpskog pitanja, ali ni nakon dva rata i šest državnih i paradržavnih okvira nisu na njega dali za obje strane zadovoljavajući odgovor. U tom crno bijelom svijetu gdje su „naši“ uvijek u pravu, čak i onda kad čine najveće gadarije, a „njihovi“ vazda u krivu već i samim svojim postojanjem, šamari i pendreci u miru vrlo se lako pretvaraju u puščane rafale i kame u ratu. Zbog toga su ratovi na tom području bili tako krvavi, a zločini nezamislivi.

Ali spirala tih zločina pamćena je selektivno, i služila je samo kao podloga i dobrodošlo opravdanje za daljnju mržnju i nove zločine. Jugoslavija je tu nataloženu mržnju vješto prikrivala jer mržnja prema pripadnicima drugih naroda ne samo da nije bila dozvoljena, već je bila i drastično sankcionirana. Incidenti poput onog u Donjem Karinu ipak su bili rijetkost, a nešto poput primitivnog i divljačkog napada u Uzdolju bilo je moguće tek nakon 1990.

Napada u Uzdolju se ne bi posramio ni Ku Klux Klan

Put od Karina do Uzdolja nije započeo u Karinu i nažalost neće završiti u Uzdolju. To je više nego vidljivo iz reakcija vladajućih u Zagrebu i Beogradu, ali i iz tisuća komentara na društvenim mrežama i internetskim portalima. Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović uspjela je promrsiti da osuđuje svako nasilje, ali da će o napadu u Uzdolju dati svoje mišljenje kada dobije policijsko izvješće.

Evo, u srijedu su se stekli uvjeti jer je policija otkrila kako je grupa nasilnika iz neke od splitskih navijačkih skupina organizirala pohod na kavanu srpskih vlasnika u Uzdolju. Sam upad u kavanu u kojoj je gledana nogometna utakmica izveden je u maniri koje se ne bi posramili ni pripadnici Ku Klux Klana s američkog juga polovinom prošlog stoljeća.

Što je u tom divljaštvu za hrvatsku predsjednicu sporno nije previše razvidno. Ako se boji da će izgubiti glasove onih za koje je i sama činjenica da u Hrvatskoj žive Srbi problematična onda ni ne treba sudjelovati na sljedećim izborima. Ako je pak uvjerena da nema ništa loše u tome da neki Srbi ili njihovi predstavnici „koji javno provociraju“ povremeno dobiju batine onda ovo nije njena Republika.

Nije ni čudo da su mnogi bili meta prodavača nacionalističkih mitova

Predsjednica Republike trebala je reagirati poput šibensko-kninskog župana Gorana Pauka. Nisam siguran da bi joj takav istup umanjio šanse za plasman u drugi krug predsjedničkih izbora, ali sam uvjeren da bi na taj način ispunila svoju predsjedničku dužnost i obavezu. Dodvoravanje političara primitivizmu i niskim strastima odavno je nažalost u modi i ne samo u Hrvatskoj. Ali to ima svoju cijenu koliko god mi šutjeli o tome. Cvijeće na srpske jureće tenkove prema Hrvatskoj bacali su oni koji su povjerovali da se srpsko pitanje u Jugoslaviji može riješiti amputacijama, baš kao što njihovi pandani u Hrvatskoj i danas traže da ga se do kraja riješi traktorima.

Razloge za tenkovsko-traktorska rješenja treba potražiti i u obiteljskim stablima i nedavnim precima u pogrešnim uniformama. Kako su narodi na ovim prostorima među zadnjima u Europi zamijenili drveno ralo željeznim plugom, kako je velika većina seljaka sve do polovine prošlog stoljeća bila uglavnom nepismena nije začudno da su mnogi bili lagan plijen prodavača različitih nacionalističkih mitova i opsjena. Danas su navodno gotovo svi pismeni, ali nove generacije prodavača istih nacionalističkih mitova i opsjena još su uspješnije i svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
230 članaka Više o autoru
Više s weba