Ako je suditi po današnjoj Plenkovićevoj izjavi o tome kako u Africi vlada toliko siromaštvo, da bi svi vapili za tim da imaju standard kao u Hrvatskoj, izgleda da je premijer odlučio okršaj s predsjednicom podignuti na viši nivo. Plenkoviću je predsjednica izgleda toliko počela ići na živce, da je odlučio poraziti ju u onome u čemu je Kolinda Grabar Kitarović dosad bila nenadmašna, i to toliko da je nastupala van konkurencije u društvu koje na pitanju izvaljivanja besmislica ima što za ponuditi.
Sve to iz potrebe natjecanja u disciplini tko će izraziti veću zabrinutost u vezi demografskog odumiranja i odlaska ljudi, a manje stvarnog razumijevanja problema. Tamo gdje predsjednica vidi ozbiljan problem, a to je sloboda kretanja ljudi unutar Europske unije, koju bi očito htjela onemogućiti, premijer apelira na domoljublje koje se, po njemu, ali i po Bozaniću, iskazuje ostankom u Hrvatskoj.
Pozivanje na domoljublje i igranje na kartu savjesti
Na temi na kojoj ona, nakon višemjesečnog vijećanja njenih savjetnika, nudi niz općih mjesta i mjera čija provedivost uopće nije ispitana, niti financijski održiva, njegova Vlada nudi niz istih ili sličnih općih mjesta, kojih se javno posramio čak i jedan od čelnih ljudi ministarstva, napustivši ga za vrijeme presice o demografskim mjerama.
Pri tom i ona i on apeliraju, pozivaju na domoljublje i igraju na kartu savjesti, kao da je riječ o običnim građanima, a ne o ljudima koji imaju realnu moć političkog odlučivanja, što se posebno odnosi na premijera Plenkovića. Isto vrijedi i za kardinala Bozanića. Sve skupa je puno više tragično, nego smiješno, iako humor jeste bio prvi refleks kod dobrog dijela građana, kad su čuli za premijerovu izjavu.
Cinizam prema nečemu a što je sam odgovoran
Posao predsjednika Vlade nije da ocjenjuje ičije profesionalne i životne motivacije, niti da mjeri nečije domoljublje i uopće se bavi osobnim odlukama građana oko bilo čega. Njegov jedini zadatak, za kojeg je uostalom dobio povjerenje tih istih građana, jest da stvori preduvjete da se u Hrvatskoj može pristojno i slobodno živjeti te barem srednjoročno s priličnom izvjesnošću planirati budućnost.
Kako se na tom planu ništa ne radi, naizgled se stječe dojam da ovakve besmislice predstavljaju barem nekakav častan izlaz iz društvene apatije i općenito nesnosne situacije koju mnogi osjećaju. Taj dojam, koji je očito izražen kod Plenkovića, je naravno posve pogrešan. Manji je problem to što je jedino uspio naići na opće negodovanje i ismijavanje, a puno veći s kolikim cinizmom se odnosi prema nečemu za što je sam, slijedom pozicije koju zauzima, odgovoran.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se bunite, kad vam može biti puno gore
Ovdje čak nema smisla ustrajavati na političkoj korektnosti prema Africi ili nečemu sličnom. Radi se o tome da je ova premijerova izjava najbliža onoj izjavi Marije Antoanete, supruge Luja XVI., koja je na samom početku Francuske revolucije i širenja informacija da su ljudi gladni kruha, lakonski poručila neka jedu kolače. Ova paralela s Afrikom u kojoj je puno gore zapravo poručuje isto. Što se bunite i odlazite kad vam može biti puno gore, to je točno poručio Andrej Plenković.
No, kad bismo stvari potpuno izokrenuli, prosječan građanin bi moglao zaključiti sljedeće: Pusti mene na vlastitu poziciju i lagodnost života visoke srednje klase, a ti se spusti na prihode i način života prosječnog hrvatskog građanina, pa ću se i ja pozivati na Afriku i iskreno se čuditi nezahvalnim građanima.
Plenković je očito uvjeren u vlastitu nesmjenjivost
Izgleda da je taj virus potpunog odsustva ikakvog doticaja s realnošću i promatranja problema isključivo iz vlastite pozicije postao imamentan hrvatskim premijerima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, dok su takvi verbalni izleti možda i bili razumljivi kod Tihomira Oreškovića, koji je svoje konzumiranje visokog korporativnog položaja u siromašnom Portoriku komentirao na način da mu je tamo bilo ‘Livin’ La Vida Loca’, budući da je u politiku i na položaja premijera došao kao potpuni padobranac i čovjek izvan politike, a ujedno i kao netko tko zapravo nije razumio hrvatsko društvo, s Plenkovićem je potpuno drugi slučaj.
On jeste čovjek iz politike, k tome iz visoke diplomacije, a i netko tko sigurno razumije društvo kojim upravlja. Činjenica da on sebi dopušta ovakve izjave, može značiti samo to da je potpuno uvjeren u vlastitu nesmjenjivost, što je ipak malo previše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica premijeru izgleda toliko ide na živce pa ju želi poraziti u onome u čemu je najbolja - bedastim izjavama
Markovina o istupu premijer Plenkovića u kojem Hrvatsku uspoređuje s Afrikom
Ovdje čak nema smisla ustrajavati na političkoj korektnosti prema Africi ili nečemu sličnom. Radi se o tome da je ova premijerova izjava najbliža onoj izjavi Marije Antoanete, supruge Luja XVI., koja je na samom početku Francuske revolucije i širenja informacija da su ljudi gladni kruha, lakonski poručila neka jedu kolače. Ova paralela s Afrikom u kojoj je puno gore zapravo poručuje isto. Što se bunite i odlazite kad vam može biti puno gore, to je točno poručio Andrej Plenković
Ako je suditi po današnjoj Plenkovićevoj izjavi o tome kako u Africi vlada toliko siromaštvo, da bi svi vapili za tim da imaju standard kao u Hrvatskoj, izgleda da je premijer odlučio okršaj s predsjednicom podignuti na viši nivo. Plenkoviću je predsjednica izgleda toliko počela ići na živce, da je odlučio poraziti ju u onome u čemu je Kolinda Grabar Kitarović dosad bila nenadmašna, i to toliko da je nastupala van konkurencije u društvu koje na pitanju izvaljivanja besmislica ima što za ponuditi.
Sve to iz potrebe natjecanja u disciplini tko će izraziti veću zabrinutost u vezi demografskog odumiranja i odlaska ljudi, a manje stvarnog razumijevanja problema. Tamo gdje predsjednica vidi ozbiljan problem, a to je sloboda kretanja ljudi unutar Europske unije, koju bi očito htjela onemogućiti, premijer apelira na domoljublje koje se, po njemu, ali i po Bozaniću, iskazuje ostankom u Hrvatskoj.
Pozivanje na domoljublje i igranje na kartu savjesti
Na temi na kojoj ona, nakon višemjesečnog vijećanja njenih savjetnika, nudi niz općih mjesta i mjera čija provedivost uopće nije ispitana, niti financijski održiva, njegova Vlada nudi niz istih ili sličnih općih mjesta, kojih se javno posramio čak i jedan od čelnih ljudi ministarstva, napustivši ga za vrijeme presice o demografskim mjerama.
Pri tom i ona i on apeliraju, pozivaju na domoljublje i igraju na kartu savjesti, kao da je riječ o običnim građanima, a ne o ljudima koji imaju realnu moć političkog odlučivanja, što se posebno odnosi na premijera Plenkovića. Isto vrijedi i za kardinala Bozanića. Sve skupa je puno više tragično, nego smiješno, iako humor jeste bio prvi refleks kod dobrog dijela građana, kad su čuli za premijerovu izjavu.
Cinizam prema nečemu a što je sam odgovoran
Posao predsjednika Vlade nije da ocjenjuje ičije profesionalne i životne motivacije, niti da mjeri nečije domoljublje i uopće se bavi osobnim odlukama građana oko bilo čega. Njegov jedini zadatak, za kojeg je uostalom dobio povjerenje tih istih građana, jest da stvori preduvjete da se u Hrvatskoj može pristojno i slobodno živjeti te barem srednjoročno s priličnom izvjesnošću planirati budućnost.
Kako se na tom planu ništa ne radi, naizgled se stječe dojam da ovakve besmislice predstavljaju barem nekakav častan izlaz iz društvene apatije i općenito nesnosne situacije koju mnogi osjećaju. Taj dojam, koji je očito izražen kod Plenkovića, je naravno posve pogrešan. Manji je problem to što je jedino uspio naići na opće negodovanje i ismijavanje, a puno veći s kolikim cinizmom se odnosi prema nečemu za što je sam, slijedom pozicije koju zauzima, odgovoran.
Što se bunite, kad vam može biti puno gore
Ovdje čak nema smisla ustrajavati na političkoj korektnosti prema Africi ili nečemu sličnom. Radi se o tome da je ova premijerova izjava najbliža onoj izjavi Marije Antoanete, supruge Luja XVI., koja je na samom početku Francuske revolucije i širenja informacija da su ljudi gladni kruha, lakonski poručila neka jedu kolače. Ova paralela s Afrikom u kojoj je puno gore zapravo poručuje isto. Što se bunite i odlazite kad vam može biti puno gore, to je točno poručio Andrej Plenković.
No, kad bismo stvari potpuno izokrenuli, prosječan građanin bi moglao zaključiti sljedeće: Pusti mene na vlastitu poziciju i lagodnost života visoke srednje klase, a ti se spusti na prihode i način života prosječnog hrvatskog građanina, pa ću se i ja pozivati na Afriku i iskreno se čuditi nezahvalnim građanima.
Plenković je očito uvjeren u vlastitu nesmjenjivost
Izgleda da je taj virus potpunog odsustva ikakvog doticaja s realnošću i promatranja problema isključivo iz vlastite pozicije postao imamentan hrvatskim premijerima.
No, dok su takvi verbalni izleti možda i bili razumljivi kod Tihomira Oreškovića, koji je svoje konzumiranje visokog korporativnog položaja u siromašnom Portoriku komentirao na način da mu je tamo bilo ‘Livin’ La Vida Loca’, budući da je u politiku i na položaja premijera došao kao potpuni padobranac i čovjek izvan politike, a ujedno i kao netko tko zapravo nije razumio hrvatsko društvo, s Plenkovićem je potpuno drugi slučaj.
On jeste čovjek iz politike, k tome iz visoke diplomacije, a i netko tko sigurno razumije društvo kojim upravlja. Činjenica da on sebi dopušta ovakve izjave, može značiti samo to da je potpuno uvjeren u vlastitu nesmjenjivost, što je ipak malo previše.