Oni bi ovo što radi Kolinda Grabar Kitarović radili puno bolje i s jasnom idejom oko toga što rade i zbog čega to rade. Kod nje je to djelomično zabavno, baš zato što nije utemeljeno ni u čemu, ali kad se i najbolji vic ispriča dvadeset puta za redom, postane dosadan. Stoga bi Siniša Labrović bio idealan sljedeći predsjednik, jer ne samo što je aktivistički performans doveo do krajnosti, na način da propituje sve tzv. neupitne vrijednosti i ukazuje na njihovu banalnost, nego je performanse počeo izvoditi i u Berlinu, anticipirajući vanjskopolitičku ulogu u kojoj bi se odlično snašao.
Golema količina besmislica i očitih laži o socijalističkom razdoblju
Kolinda Grabar Kitarović je, ovako po nepouzdanom sjećanju, do sada o socijalističkom razdoblju izjavila kako smo bili iza željezne zavjese, potom da je postojala samo jedna vrsta jogurta, također da se nije smjela puštati Lijepa naša i sada da se nije smjelo spominjati Hrvatsku.
Ovoliku količinu besmislica i apsolutnih očitih laži ne bi mogao argumentacijski obraniti, niti ih iznositi bez da mu bude neugodno, ni netko tko bi ih iznosio u sitne sate u nekom kvartovskom lokalu, a kamo li predsjednica republike, koja je k tome, ne samo zadužena za vanjsku politiku, nego se i čitav život s njom profesionalno bavi. Najfascinantnije od svega je kako joj uopće nije neugodno pred širom javnosti.
Ni kad tvrdi danas jedno, a sutra drugo o potpuno istoj temi, ni kad za sve optužuje savjetnike, ni kad daje intervju za opskurne tiskovine, upada na pozornicu HNK nakon premijere ili pokušava pjevati Zrinjskog s ozbiljnim zborom. S te strane, aktualna predsjednica je apsolutno jedinstvena pojava, čak i u ovako redikuliziranoj političkoj javnosti kakva egzistira u Hrvatskoj, ponajprije zbog broja i kontinuiteta takvih izjava te činjenice da ih izgovara s jedne od najviših funkcija u zemlji.
Koliko uopće više ima smisla demantirati njene izjave?
S te strane je upitno koliko je uopće ima smisla demantirati. Jedino zbog čega bi to imalo smisla je zbog toga što smo zbog potpune destrukcije znanja i višedesetljetne proizvodnje nacionalističke atmosfere u zemlji došli do toga da više od polovice građana ne nalazi ništa problematično u ustaškom pozdravu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo zbog toga ima smisla javno uputiti sljedeće pitanje: Kako je moguće da se nije smjelo spominjati Hrvatsku, ni učiti zavičajne pjesme, puštati Lijepu našu i ostalo, u zemlji koja se zvala Socijalistička Republika Hrvatska, čija je službena himna bila Lijepa naša, s kojom se svaku večer odjavljivao program Radio Zagreba, u kojoj je Krležin klasik ‘Balade Petrice Kerempuha’ bio dio opće kulture i školskog programa i u kojoj je, između ostalog, objavljena kapitalna edicija ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’ i u čijem je glavnom gradu Zagrebu, podignut monumentalni spomenik kralju Tomislavu?
Kako je krenulo, još će se ove općepoznate stvari sve većem broju ljudi činiti kao propagandna izmišljotina preostalih ljevičara, što je problem sam po sebi i bez da u njegovoj proizvodnji sudjeluje netko tko je izabran da vodi zemlju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica priča besmislice kakve ne možete čuti ni u kvartovskom bircu. Ima li uopće više smisla demantirati ju?
Kako je Kolinda Grabar Kitarović funkciju predsjednice u potpunosti obesmislila i svela na razinu vica
Jedan dan tvrdi jedno, a sutra drugo o potpuno istoj temi, za sve optužuje savjetnike, daje intervju za opskurne tiskovine, upada na pozornicu HNK nakon premijere i pokušava pjevati Zrinjskog s ozbiljnim zborom. S te strane, aktualna predsjednica je apsolutno jedinstvena pojava, čak i u ovako redikuliziranoj političkoj javnosti kakva egzistira u Hrvatskoj
Nakon još jednog antologijski besmislenog istupa aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u kojem je u Zagorju govorila nešto u stilu da se nije smjelo hrvatski misliti, spominjati Hrvatsku, učiti zavičajno pjesništvo i slično, došlo je vrijeme da to netko konačno javno predloži: Umjesto besmislenih izbora za funkciju koju je aktualna vršiteljica u potpunosti obesmislila i svela na razinu vica, buduće stanovnike Pantovčaka trebalo bi birati u Saboru, ali samo iz redova konceptualnih umjetnika.
Oni bi ovo što radi Kolinda Grabar Kitarović radili puno bolje i s jasnom idejom oko toga što rade i zbog čega to rade. Kod nje je to djelomično zabavno, baš zato što nije utemeljeno ni u čemu, ali kad se i najbolji vic ispriča dvadeset puta za redom, postane dosadan. Stoga bi Siniša Labrović bio idealan sljedeći predsjednik, jer ne samo što je aktivistički performans doveo do krajnosti, na način da propituje sve tzv. neupitne vrijednosti i ukazuje na njihovu banalnost, nego je performanse počeo izvoditi i u Berlinu, anticipirajući vanjskopolitičku ulogu u kojoj bi se odlično snašao.
Golema količina besmislica i očitih laži o socijalističkom razdoblju
Kolinda Grabar Kitarović je, ovako po nepouzdanom sjećanju, do sada o socijalističkom razdoblju izjavila kako smo bili iza željezne zavjese, potom da je postojala samo jedna vrsta jogurta, također da se nije smjela puštati Lijepa naša i sada da se nije smjelo spominjati Hrvatsku.
Ovoliku količinu besmislica i apsolutnih očitih laži ne bi mogao argumentacijski obraniti, niti ih iznositi bez da mu bude neugodno, ni netko tko bi ih iznosio u sitne sate u nekom kvartovskom lokalu, a kamo li predsjednica republike, koja je k tome, ne samo zadužena za vanjsku politiku, nego se i čitav život s njom profesionalno bavi. Najfascinantnije od svega je kako joj uopće nije neugodno pred širom javnosti.
Ni kad tvrdi danas jedno, a sutra drugo o potpuno istoj temi, ni kad za sve optužuje savjetnike, ni kad daje intervju za opskurne tiskovine, upada na pozornicu HNK nakon premijere ili pokušava pjevati Zrinjskog s ozbiljnim zborom. S te strane, aktualna predsjednica je apsolutno jedinstvena pojava, čak i u ovako redikuliziranoj političkoj javnosti kakva egzistira u Hrvatskoj, ponajprije zbog broja i kontinuiteta takvih izjava te činjenice da ih izgovara s jedne od najviših funkcija u zemlji.
Koliko uopće više ima smisla demantirati njene izjave?
S te strane je upitno koliko je uopće ima smisla demantirati. Jedino zbog čega bi to imalo smisla je zbog toga što smo zbog potpune destrukcije znanja i višedesetljetne proizvodnje nacionalističke atmosfere u zemlji došli do toga da više od polovice građana ne nalazi ništa problematično u ustaškom pozdravu.
Samo zbog toga ima smisla javno uputiti sljedeće pitanje: Kako je moguće da se nije smjelo spominjati Hrvatsku, ni učiti zavičajne pjesme, puštati Lijepu našu i ostalo, u zemlji koja se zvala Socijalistička Republika Hrvatska, čija je službena himna bila Lijepa naša, s kojom se svaku večer odjavljivao program Radio Zagreba, u kojoj je Krležin klasik ‘Balade Petrice Kerempuha’ bio dio opće kulture i školskog programa i u kojoj je, između ostalog, objavljena kapitalna edicija ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’ i u čijem je glavnom gradu Zagrebu, podignut monumentalni spomenik kralju Tomislavu?
Kako je krenulo, još će se ove općepoznate stvari sve većem broju ljudi činiti kao propagandna izmišljotina preostalih ljevičara, što je problem sam po sebi i bez da u njegovoj proizvodnji sudjeluje netko tko je izabran da vodi zemlju.