Najveći austrijski dnevni regionalni list Kleine Zeitung objavio je u utorak intervju s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović. Povod za razgovor s predsjednicom bio je posjet austrijskog predsjednika Alexandera van der Bellena Hrvatskoj. Gospođa Grabar Kitarović iznijela je u razgovoru svoje poznate stavove o imigrantskoj krizi, radikalnom nacionalizmu, Orbanu, ali je govorila i o svom odrastanju u komunizmu. Tako smo saznali da je „desetljećima nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo“. Kako ne bi bilo zabune kako je to užasno izgledalo gospođa predsjednica dodatno je slikovito pojasnila kako nismo smjeli kazati „Ja sam Hrvat“ nego „Ja sam iz Hrvatske“, a svakome tko je iskazao nacionalni ponos prijetio je zatvor. Na kraju je dodala: „Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna.“
Dobar dio djetinjstva stanovao sam na samom obodu zagrebačkog Gornjeg Grada, u kući na početku Jurjevske ulice. Prekoputa bio je špeceraj, malena trgovina s pultom i dvije tete u bijelim kutama koja je poslovala u sastavu Zvijezde, uz Trgopromet, preteče Slavije, danas Dione. Moja kućna obaveza od 1963. pa sve do 1981. bila je kupovina dnevnih namirnica prema spisku koji bi sastavila moja majka. Početkom šezdesetih mlijeko, jogurt, kiselo mlijeko i vrhnje te slatko vrhnje prodavali su se u staklenim bocama s raznobojnim poklopcima izrađenim od aluminijske folije, tada standardnoj ambalaži i na tržištima zemalja zapadne Europe. Bijeli, polubijeli i crni kruh, žemlje, kifle, kajzerice, pletenice i makovice stizale su svakog jutra pekarskim „tamićem“ bez obzira na to što prethodnog tjedna ni ja ni itko od ostalih susjeda nismo bili na općini kako bismo prijavili koliko kruha i peciva imamo namjeru u narednom tjednu pojesti. Budući da sam imao samo sedam godina nisam ni znao gdje je općina, a sumnjam da bi me mama i pustila da sam idem prijavljivati naše tjedne potrebe za kruhom i kiflama.
Ipak je izbjegla neposrednu pogibelj
U drugoj polovici šezdesetih pojedini znanstvenici u SAD-u počeli su predstavljati jogurt kao „zdravu namirnicu“ te on polako i postupno postaje dio svakodnevne prehrane i u zemljama gdje nije bio dio prehrambenih navika. FDA, Američka agencija za hranu tek je 1981. propisala koje bakterije mora sadržavati svježi jogurt. Četiri godine kasnije gospođa Grabar-Kitarović, kao sedamnaestogodišnja djevojka, počela je u sklopu međunarodne razmjene učenika pohađati Los Alamos High School u američkoj saveznoj državi New Mexico.
Tada je vjerojatno prvi put uočila, iako to do ovog intervjua nikad nije spomenula, da postoje razlike u recepturi nekih vrsta jogurta koji se prodaju na policama američkih i hrvatskih trgovina. Kako je u razgovoru za Večernji list u prosincu 2016. kazala da je 1986. upisala studij engleskog i španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jer je željela jednog dana raditi u Ujedinjenim narodima možemo nakon ovog intervjua austrijskom dnevniku pretpostaviti da je razlog za tu ambiciju bio prvenstveno u ponudi nekih specifičnih jogurta koji su bili dostupni u New Yorku, ali ne i u Zagrebu ili u Rijeci.
Jer 1986. Kolinda Grabar mogla je stići na „rad“ u Ujedinjene narode samo putem jugoslavenske diplomacije pa nije jasno kako je to htjela izaći iz komunizma i istovremeno raditi za komunističku diplomaciju. I to sve u državi u kojoj je biti Hrvatom izvan genitiva bilo iznimno opasno, prema njenim riječima, čak i pogubno. Ne preostaje nam ništa drugo nego ustvrditi da je zbog želje za uživanjem u omiljenim vrstama jogurta zanemarila sve ostale rizike uključivši i onaj vezan uz rad za jugoslavensku komunističku diplomaciju.
Pozicija kojoj naprosto nije dorasla
No, na veliku sreću gospođa Grabar-Kitarović nikada nije imala priliku raditi u New Yorku kao jugoslavenski diplomat i izložiti se neposrednoj pogibelji jer je još u vrijeme njenog studija došlo do tektonskog poremećaja u kojem je jugoslavenska komunistička diplomacija jednostavno nestala. Novo doba donijelo je i nove karijerne izazove te je njen put od članstva u mladeži HDZ-a do Pantovčaka, uz manje zastoje, bio pravocrtan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali kako u pravilu mnogi od nas napreduju ne samo do granica vlastitih sposobnosti, nego i preko njih, tako je i gospođa Grabar-Kitarović došla na poziciju kojoj nije dorasla. Uveseljavanje nacije i testiranje njene duhovitosti epizodama poput ove s jogurtima zasjenjuje činjenicu da je Hrvatska, zahvaljujući i predsjednici Republike, na putu svrstavanja na pogrešnu stranu povijesti. Neskrivena podrška Viktoru Orbanu i izraženo razumijevanje za politiku šefa talijanske Lege Nord, Mattea Salvinija, nije samo političko već je i civilizacijsko pitanje.
Dodvoravanje lokalnoj nacionalističkoj desnici
Dodvoravajući se po tko zna koji put lokalnoj nacionalističkoj desnici gospođa Grabar-Kitarović prešla je još jednom granicu dobrog ukusa kad je prepričavala svoj razgovor s „hrvatskim muftijom“ i upozorila austrijsku i hrvatsku javnost na njegovu potpunu iscrpljenost uzrokovanu uzaludnim nastojanjem „da migrante uključi u hrvatsku muslimansku zajednicu integriranu u hrvatsko društvo“. Nije naravno trebalo dugo čekati na reakciju i demanti zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića, koji je predsjednicu Republike između ostalog javno poučio da se „ljudi isključivo dijele na dobre i loše, a ne na muslimane i ostale“ te je izrazio nadu da i „predsjednica dijeli iste vrijednosti po tom pitanju“.
Orbanovske izjave Kolinde Grabar-Kitarović nisu nažalost izolirana pojava u hrvatskoj „visokoj“ politici. Glasanje HDZ-ovih zastupnica u Europskom parlamentu protiv usvajanja kritičkog izvješća o mađarskom poštivanju temeljnih vrijednosti na kojima se temelji Europska unija nije se moglo dogoditi bez instrukcija iz Banskih dvora. Kao ni svojevrsna rehabilitacija bivšeg generala i osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Licemjerna i disfunkcionalna hrvatska vanjska i unutarnja politika pridružila je HDZ-ove zastupnice manjinskom bloku i unutar vlastite političke grupacije, Europske pučke stranke. Kakve to veze ima s obranom čuvenog „hrvatskog nacionalnog interesa“ koji je postao nezaobilazni alibi za svaku novu gospodarsku i političku nebulozu vrlo je teško razumjeti. Prije će biti da unutar HDZ-a ima i previše nezadovolj[e]nih Penava i Milinovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo odrastali bez više vrsta jogurta uz kruh naručen u općini
Kako je predsjednica još jednom pokazala da nije dorasla svojoj poziciji
Kako u pravilu mnogi od nas napreduju ne samo do granica vlastitih sposobnosti, nego i preko njih, tako je i gospođa Grabar-Kitarović došla na poziciju kojoj nije dorasla. Uveseljavanje nacije i testiranje njene duhovitosti epizodama poput ove s jogurtima zasjenjuje činjenicu da je Hrvatska na putu svrstavanja na pogrešnu stranu povijesti. Neskrivena podrška Orbanu i izraženo razumijevanje za politiku šefa talijanske Lege Nord, Mattea Salvinija, nije samo političko već je i civilizacijsko pitanje. Dodvoravajući se po tko zna koji put lokalnoj nacionalističkoj desnici gospođa Grabar-Kitarović prešla je još jednom granicu dobrog ukusa
Najveći austrijski dnevni regionalni list Kleine Zeitung objavio je u utorak intervju s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović. Povod za razgovor s predsjednicom bio je posjet austrijskog predsjednika Alexandera van der Bellena Hrvatskoj. Gospođa Grabar Kitarović iznijela je u razgovoru svoje poznate stavove o imigrantskoj krizi, radikalnom nacionalizmu, Orbanu, ali je govorila i o svom odrastanju u komunizmu. Tako smo saznali da je „desetljećima nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo“. Kako ne bi bilo zabune kako je to užasno izgledalo gospođa predsjednica dodatno je slikovito pojasnila kako nismo smjeli kazati „Ja sam Hrvat“ nego „Ja sam iz Hrvatske“, a svakome tko je iskazao nacionalni ponos prijetio je zatvor. Na kraju je dodala: „Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna.“
Dobar dio djetinjstva stanovao sam na samom obodu zagrebačkog Gornjeg Grada, u kući na početku Jurjevske ulice. Prekoputa bio je špeceraj, malena trgovina s pultom i dvije tete u bijelim kutama koja je poslovala u sastavu Zvijezde, uz Trgopromet, preteče Slavije, danas Dione. Moja kućna obaveza od 1963. pa sve do 1981. bila je kupovina dnevnih namirnica prema spisku koji bi sastavila moja majka. Početkom šezdesetih mlijeko, jogurt, kiselo mlijeko i vrhnje te slatko vrhnje prodavali su se u staklenim bocama s raznobojnim poklopcima izrađenim od aluminijske folije, tada standardnoj ambalaži i na tržištima zemalja zapadne Europe. Bijeli, polubijeli i crni kruh, žemlje, kifle, kajzerice, pletenice i makovice stizale su svakog jutra pekarskim „tamićem“ bez obzira na to što prethodnog tjedna ni ja ni itko od ostalih susjeda nismo bili na općini kako bismo prijavili koliko kruha i peciva imamo namjeru u narednom tjednu pojesti. Budući da sam imao samo sedam godina nisam ni znao gdje je općina, a sumnjam da bi me mama i pustila da sam idem prijavljivati naše tjedne potrebe za kruhom i kiflama.
Ipak je izbjegla neposrednu pogibelj
U drugoj polovici šezdesetih pojedini znanstvenici u SAD-u počeli su predstavljati jogurt kao „zdravu namirnicu“ te on polako i postupno postaje dio svakodnevne prehrane i u zemljama gdje nije bio dio prehrambenih navika. FDA, Američka agencija za hranu tek je 1981. propisala koje bakterije mora sadržavati svježi jogurt. Četiri godine kasnije gospođa Grabar-Kitarović, kao sedamnaestogodišnja djevojka, počela je u sklopu međunarodne razmjene učenika pohađati Los Alamos High School u američkoj saveznoj državi New Mexico.
Tada je vjerojatno prvi put uočila, iako to do ovog intervjua nikad nije spomenula, da postoje razlike u recepturi nekih vrsta jogurta koji se prodaju na policama američkih i hrvatskih trgovina. Kako je u razgovoru za Večernji list u prosincu 2016. kazala da je 1986. upisala studij engleskog i španjolskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jer je željela jednog dana raditi u Ujedinjenim narodima možemo nakon ovog intervjua austrijskom dnevniku pretpostaviti da je razlog za tu ambiciju bio prvenstveno u ponudi nekih specifičnih jogurta koji su bili dostupni u New Yorku, ali ne i u Zagrebu ili u Rijeci.
Jer 1986. Kolinda Grabar mogla je stići na „rad“ u Ujedinjene narode samo putem jugoslavenske diplomacije pa nije jasno kako je to htjela izaći iz komunizma i istovremeno raditi za komunističku diplomaciju. I to sve u državi u kojoj je biti Hrvatom izvan genitiva bilo iznimno opasno, prema njenim riječima, čak i pogubno. Ne preostaje nam ništa drugo nego ustvrditi da je zbog želje za uživanjem u omiljenim vrstama jogurta zanemarila sve ostale rizike uključivši i onaj vezan uz rad za jugoslavensku komunističku diplomaciju.
Pozicija kojoj naprosto nije dorasla
No, na veliku sreću gospođa Grabar-Kitarović nikada nije imala priliku raditi u New Yorku kao jugoslavenski diplomat i izložiti se neposrednoj pogibelji jer je još u vrijeme njenog studija došlo do tektonskog poremećaja u kojem je jugoslavenska komunistička diplomacija jednostavno nestala. Novo doba donijelo je i nove karijerne izazove te je njen put od članstva u mladeži HDZ-a do Pantovčaka, uz manje zastoje, bio pravocrtan.
Ali kako u pravilu mnogi od nas napreduju ne samo do granica vlastitih sposobnosti, nego i preko njih, tako je i gospođa Grabar-Kitarović došla na poziciju kojoj nije dorasla. Uveseljavanje nacije i testiranje njene duhovitosti epizodama poput ove s jogurtima zasjenjuje činjenicu da je Hrvatska, zahvaljujući i predsjednici Republike, na putu svrstavanja na pogrešnu stranu povijesti. Neskrivena podrška Viktoru Orbanu i izraženo razumijevanje za politiku šefa talijanske Lege Nord, Mattea Salvinija, nije samo političko već je i civilizacijsko pitanje.
Dodvoravanje lokalnoj nacionalističkoj desnici
Dodvoravajući se po tko zna koji put lokalnoj nacionalističkoj desnici gospođa Grabar-Kitarović prešla je još jednom granicu dobrog ukusa kad je prepričavala svoj razgovor s „hrvatskim muftijom“ i upozorila austrijsku i hrvatsku javnost na njegovu potpunu iscrpljenost uzrokovanu uzaludnim nastojanjem „da migrante uključi u hrvatsku muslimansku zajednicu integriranu u hrvatsko društvo“. Nije naravno trebalo dugo čekati na reakciju i demanti zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića, koji je predsjednicu Republike između ostalog javno poučio da se „ljudi isključivo dijele na dobre i loše, a ne na muslimane i ostale“ te je izrazio nadu da i „predsjednica dijeli iste vrijednosti po tom pitanju“.
Orbanovske izjave Kolinde Grabar-Kitarović nisu nažalost izolirana pojava u hrvatskoj „visokoj“ politici. Glasanje HDZ-ovih zastupnica u Europskom parlamentu protiv usvajanja kritičkog izvješća o mađarskom poštivanju temeljnih vrijednosti na kojima se temelji Europska unija nije se moglo dogoditi bez instrukcija iz Banskih dvora. Kao ni svojevrsna rehabilitacija bivšeg generala i osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Licemjerna i disfunkcionalna hrvatska vanjska i unutarnja politika pridružila je HDZ-ove zastupnice manjinskom bloku i unutar vlastite političke grupacije, Europske pučke stranke. Kakve to veze ima s obranom čuvenog „hrvatskog nacionalnog interesa“ koji je postao nezaobilazni alibi za svaku novu gospodarsku i političku nebulozu vrlo je teško razumjeti. Prije će biti da unutar HDZ-a ima i previše nezadovolj[e]nih Penava i Milinovića.