S novom godinom nije, nažalost, otpočelo novo razdoblje hrvatske vanjske politike. Jedan od ključnih problema te politike je činjenica da su neizbježne teme bavljenja hrvatske vanjske politike mnogi problemi koji bi trebali biti predmetom bavljenja unutrašnje europske politike.
Bodljikava žica koja i dalje Hrvatsku dijeli od njezinih šengenskih susjeda jasno pokazuje da su EU i Hrvatska jedna drugoj tuđe, strane, vanjske. Dvije njezine navodno prijateljske susjede, svaka zbog svojih razloga, onemogućuju da se Hrvatska integrira u Schengen, kao još nedosegnutu razinu integracije u EU, i u OECD kao zajednicu zemalja s tržišnim gospodarstvom i liberalnom demokracijom.
Zadaća vanjske politike je i dalje neispunjena
Intenziviranje rada na ispunjavanju uvjeta za Schengen i Europsku monetarnu uniju, kao i u OECD, vodeći ljudi hrvatske politike u javnim istupima uopće ne stavljaju u kontekst činjenice da o ostvarivanju tih hrvatskih ambicija u konačnici odlučuju drugi. Zadaća vanjske politike da pribavi potrebnu međunarodnu podršku za ostvarivanje tih ciljeva i da se Hrvatska napokon integrira u Europu i dalje ostaje neispunjena.
Dosadašnje funkcioniranje hrvatskog državnog vrha ne opravdava očekivanja da bi hrvatska vanjska politika u ovoj godini mogla biti uspješnija nego što je bila u prošloj. Nekoliko puta vidljivo iskazana neusklađenost vanjskopolitičkih napora Vlade, s jedne strane, i poteza predsjednice Republike, s druge, kulminirala je, prilikom njezinog posjeta Budimpešti, nesmotrenom izjavom predsjednice da ona razumije mađarsko stajalište i da mađarska blokada hrvatskog pristupa Schengenu i OECD-u nije političko nego ekonomsko pitanje.
Kao i kad je tijekom posjeta Mađarskoj 2015. godine napala premijera Milanovića u jeku izbjegličke krize i u vrijeme nastojanja da Hrvatska ne postane europski hot spot, tako je i 2017. predsjednica pokazala više razumijevanja za neprijateljsku mađarsku politiku negoli za politiku vlade Andreja Plenkovića. Ustavom propisanu suradnja Vlade i predsjednice Republike “u oblikovanju i provođenju vanjske politike”, očito, predsjednica i Vlada ne razumiju na isti način.
Različita politika Vlade i predsjednice
Da je suradnja u oblikovanju i provođenju vanjske politike daleko od savršene, potvrđuju i govori premijera i ministrice vanjskih i europskih poslova na novogodišnjem primanju za predstavnike diplomatskog zbora. Oboje su kao tri glavna vanjskopolitička prioriteta istaknuli približavanje Schengenu i EMU te OECD-u. Nijedno od njih nije spomenulo Inicijativu triju mora, a poznato je da je upravo to glavni javno vidljivi vanjskopolitički prioritet predsjednice Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak je i predsjednika Putina uvjeravala da bi bilo dobro da se i Ruska Federacija na neki način pridruži toj inicijativi premda je dominantna percepcija te inicijative u Hrvatskoj i u inozemstvu kao o proturuskom projektu koji je pritom u većoj mjeri usklađen s interesima SAD-a negoli s interesima EU. S obzirom na ozbiljna iskušenja pred kojima će se u ovoj godini naći hrvatska vanjska i europska politika, razilaženja u definiranju vanjskopolitičkih prioriteta između predsjednice Republike i Vlade daju razloge za zabrinutost.
Jedno od iskušenja je rješavanje graničnog spora sa Slovenijom. Budući da i o Sloveniji ovisi ostvarivanje daljnje integracije Hrvatske u EU kao i ulazak u OECD, jasno je da bi bilo iluzorno odrediti rokove za ostvarivanje tih ciljeva. Ključno je ne dopustiti da se ponovi situacija iz 2009. godine kada je Hrvatska, pod pritiskom imperativa da završi pregovore o pristupanju EU, pristala na zajedničku ucjenu EU i Slovenije i potpisala sporazum o arbitraži.
Europska komisija je bila sponzor sporazuma o arbitraži
Tim sporazumom odustalo se od nalaza Badinterove komisije, temeljem kojih su Hrvatska i druge bivše jugoslavenske republike međunarodno priznate u dotadašnjim međurepubličkim granicama, i učinjen je presedan koji bi druge susjedne države mogle pokušati iskoristiti za postizanje svojih teritorijalnih apetita na račun Hrvatske. Neki u BiH upravo to i čine osporavajući gradnju Pelješkog mosta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trenutni položaj Hrvatske u sporu sa Slovenijom nezavidan je. Europska komisija je bila sponzor sporazuma o arbitraži i logično je pretpostaviti da će u većoj mjeri biti sklona provedbi presude Arbitražnoga suda negoli uvažavanju hrvatskih argumenata o njegovoj nepopravljivoj kompromitaciji manipulacijama slovenskoga suca i predstavnice slovenske vlade.
Prije donošenja odluke o istupanju iz sporazuma trebalo je poduzeti energičnije diplomatske korake, uključujući i raspoloživa sredstva javne diplomacije usmjerena na pridobivanje javnosti pojedinih zemalja za hrvatsku stvar, čime bi se možda pridobile neke od članica EU. Pribjegavanje takvoj diplomatskoj ofenzivi nije isključeno ni sad, ali su izgledi za uspjeh manji negoli su bili u vrijeme otkrivanja nepoštenih poteza slovenske strane.
Ribari se boje slovenskih prijetnji
Položaj Hrvatske je pogoršan nakon samo nekoliko dana jednostrane slovenske primjene arbitražne presude. Hrvatskim ribarima očito su uvjerljivije prijetnje slovenskih vlasti da će im naplaćivati drakonske kazne negoli neargumentirana obećanja predstavnika hrvatskih vlasti da će znati kako štititi njihove interese. Time je poljuljano povjerenje u vlastitu državu kao jamca sigurnosti i blagostanja svojih građana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da su se neki od onih čija egzistencija izravno ovisi o načinu rješavanja tog graničnog spora već pomirili s tim da će granična crta biti utvrđena onako kako je presudio Arbitražni sud, potvrđuje njihova spremnost da se razmišlja o odšteti za odustajanje od bavljenja ribarstvom u Piranskom zaljevu. Neki ribari, očito, očekuju da hrvatska strana njima ponudi nešto slično onome što je Slovenija već predložila svojim državljanima čija su imanja na hrvatskoj strani.
Kako je to pregnantno rekao zastupnik u Europskom parlamentu Nino Jakovčić, ribari se boje da će ostati i bez mora i bez para. Nedvojbeno je da Hrvatska u pripremi mora imati i scenarij za slučaj da se svi pokušaji izbjegavanja primjene presude Arbitražnog suda pokažu neuspješnim ili preskupim zbog mogućih posljedica za ostvarivanje drugih hrvatskih nacionalnih interesa.
Sporazum o zajedničkom upravljanju akvatorijem Piranskog zaljeva
Ali uvjet bez kojega se ta solucija ne bi smjela prihvatiti mora biti prethodno potpisivanje i ratifikacija međudržavnog sporazuma o zajedničkom upravljanju akvatorijem Piranskog zaljeva, odnosno o režimu slobodne plovidbe za sva plovila. No, prethodno treba nastojati na postizanju bilateralnog dogovora sa Slovenijom u duhu prijedloga koji su već izneseni na posljednjem sastanku Plenković – Cerar u Zagrebu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako bi bio postignut, taj bi međudržavni sporazum s hrvatske strane bio interpretiran kao dobrovoljno postignut dogovor o definiranju granica između dviju država, a sa slovenske kao sporazum o implementaciji arbitražnog sporazuma. Naziv i interpretacije bili bi manje važni ako bi interesi obiju strana bili zadovoljeni. Usporedno s tim hrvatska diplomacija treba lobirati među državama EU i među članicama i članovima Europske komisije za svoje viđenje ciljeva mogućeg europskog posredovanja u sporu.
S obzirom na niz čimbenika – od istupanja iz sporazuma o arbitraži bez prethodnog pokušaja da se Europskoj komisiji obrazlože razlozi za to, preko približavanja onim članicama EU koje dovode u pitanje njezina temeljna postignuća i institucije pa do unutrašnje politike u Hrvatskoj koja ustupa pred antisekularističkim političkim snagama – izgledi za uspjeh tog lobiranja nisu osobito veliki.
Nužna je koordinacija djelovanja glavnih vanjskopolitičkih aktera
Kako Slovenija prijeti podnošenjem tužbe Sudu Europske unije, i Hrvatska se treba pripremati ne samo za obranu od eventualne slovenske tužbe nego i za podnošenje vlastite tužbe protiv Slovenije temeljene na europskom i međunarodnom pravu. Time, dakako, nisu obuhvaćeni svi zamislivi i mogući pravno-politički scenariji u skladu s kojima bi se ubuduće mogao odvijati granični sukob između Hrvatske i Slovenije. No, i na tom jednom primjeru vidljivo je koliko je složena zadaća s kojom se suočava hrvatska vanjska i europska politika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koordinacija djelovanja glavnih vanjskopolitičkih aktera nužan je preduvjet za izbjegavanje najgorih mogućih ishoda temeljem bilo kojega od mogućih scenarija. Dosadašnje djelovanje tih čimbenika u kriznim situacijama – 2015. godine kad je predsjednica držala stranu Mađarskoj tijekom izbjegličke krize i 2017. godine kada je pokazala razumijevanje za mađarske nedvojbeno neprijateljske poteze prema Hrvatskoj – nažalost, ne opravdava optimistička očekivanja.
Premijer i predsjednica ne mogu se dogovoriti ni oko čega i zato nije čudno što nam je vanjska politika posve neuspješna
Božo Kovačević piše o ključnim ciljevima naše vanjske politike
Hrvatska vanjska politika mora pribaviti potrebnu međunarodnu podršku za ulazak zemlje u Schengen i Europsku monetarnu uniju, kao i OECD. No. vodeći ljudi naše vanjske politike u svojim istupima uopće ne stavljaju u kontekst činjenice da o ostvarivanju tih ambicija u konačnici odlučuju drugi. Neriješenim problemima sa Slovenijom i Mađarskom sasvim sigurno neće pridonijeti niti neusklađenost vanjske politike Vlade i predsjednice
S novom godinom nije, nažalost, otpočelo novo razdoblje hrvatske vanjske politike. Jedan od ključnih problema te politike je činjenica da su neizbježne teme bavljenja hrvatske vanjske politike mnogi problemi koji bi trebali biti predmetom bavljenja unutrašnje europske politike.
Bodljikava žica koja i dalje Hrvatsku dijeli od njezinih šengenskih susjeda jasno pokazuje da su EU i Hrvatska jedna drugoj tuđe, strane, vanjske. Dvije njezine navodno prijateljske susjede, svaka zbog svojih razloga, onemogućuju da se Hrvatska integrira u Schengen, kao još nedosegnutu razinu integracije u EU, i u OECD kao zajednicu zemalja s tržišnim gospodarstvom i liberalnom demokracijom.
Zadaća vanjske politike je i dalje neispunjena
Intenziviranje rada na ispunjavanju uvjeta za Schengen i Europsku monetarnu uniju, kao i u OECD, vodeći ljudi hrvatske politike u javnim istupima uopće ne stavljaju u kontekst činjenice da o ostvarivanju tih hrvatskih ambicija u konačnici odlučuju drugi. Zadaća vanjske politike da pribavi potrebnu međunarodnu podršku za ostvarivanje tih ciljeva i da se Hrvatska napokon integrira u Europu i dalje ostaje neispunjena.
Dosadašnje funkcioniranje hrvatskog državnog vrha ne opravdava očekivanja da bi hrvatska vanjska politika u ovoj godini mogla biti uspješnija nego što je bila u prošloj. Nekoliko puta vidljivo iskazana neusklađenost vanjskopolitičkih napora Vlade, s jedne strane, i poteza predsjednice Republike, s druge, kulminirala je, prilikom njezinog posjeta Budimpešti, nesmotrenom izjavom predsjednice da ona razumije mađarsko stajalište i da mađarska blokada hrvatskog pristupa Schengenu i OECD-u nije političko nego ekonomsko pitanje.
Kao i kad je tijekom posjeta Mađarskoj 2015. godine napala premijera Milanovića u jeku izbjegličke krize i u vrijeme nastojanja da Hrvatska ne postane europski hot spot, tako je i 2017. predsjednica pokazala više razumijevanja za neprijateljsku mađarsku politiku negoli za politiku vlade Andreja Plenkovića. Ustavom propisanu suradnja Vlade i predsjednice Republike “u oblikovanju i provođenju vanjske politike”, očito, predsjednica i Vlada ne razumiju na isti način.
Različita politika Vlade i predsjednice
Da je suradnja u oblikovanju i provođenju vanjske politike daleko od savršene, potvrđuju i govori premijera i ministrice vanjskih i europskih poslova na novogodišnjem primanju za predstavnike diplomatskog zbora. Oboje su kao tri glavna vanjskopolitička prioriteta istaknuli približavanje Schengenu i EMU te OECD-u. Nijedno od njih nije spomenulo Inicijativu triju mora, a poznato je da je upravo to glavni javno vidljivi vanjskopolitički prioritet predsjednice Republike.
Čak je i predsjednika Putina uvjeravala da bi bilo dobro da se i Ruska Federacija na neki način pridruži toj inicijativi premda je dominantna percepcija te inicijative u Hrvatskoj i u inozemstvu kao o proturuskom projektu koji je pritom u većoj mjeri usklađen s interesima SAD-a negoli s interesima EU. S obzirom na ozbiljna iskušenja pred kojima će se u ovoj godini naći hrvatska vanjska i europska politika, razilaženja u definiranju vanjskopolitičkih prioriteta između predsjednice Republike i Vlade daju razloge za zabrinutost.
Jedno od iskušenja je rješavanje graničnog spora sa Slovenijom. Budući da i o Sloveniji ovisi ostvarivanje daljnje integracije Hrvatske u EU kao i ulazak u OECD, jasno je da bi bilo iluzorno odrediti rokove za ostvarivanje tih ciljeva. Ključno je ne dopustiti da se ponovi situacija iz 2009. godine kada je Hrvatska, pod pritiskom imperativa da završi pregovore o pristupanju EU, pristala na zajedničku ucjenu EU i Slovenije i potpisala sporazum o arbitraži.
Europska komisija je bila sponzor sporazuma o arbitraži
Tim sporazumom odustalo se od nalaza Badinterove komisije, temeljem kojih su Hrvatska i druge bivše jugoslavenske republike međunarodno priznate u dotadašnjim međurepubličkim granicama, i učinjen je presedan koji bi druge susjedne države mogle pokušati iskoristiti za postizanje svojih teritorijalnih apetita na račun Hrvatske. Neki u BiH upravo to i čine osporavajući gradnju Pelješkog mosta.
Trenutni položaj Hrvatske u sporu sa Slovenijom nezavidan je. Europska komisija je bila sponzor sporazuma o arbitraži i logično je pretpostaviti da će u većoj mjeri biti sklona provedbi presude Arbitražnoga suda negoli uvažavanju hrvatskih argumenata o njegovoj nepopravljivoj kompromitaciji manipulacijama slovenskoga suca i predstavnice slovenske vlade.
Prije donošenja odluke o istupanju iz sporazuma trebalo je poduzeti energičnije diplomatske korake, uključujući i raspoloživa sredstva javne diplomacije usmjerena na pridobivanje javnosti pojedinih zemalja za hrvatsku stvar, čime bi se možda pridobile neke od članica EU. Pribjegavanje takvoj diplomatskoj ofenzivi nije isključeno ni sad, ali su izgledi za uspjeh manji negoli su bili u vrijeme otkrivanja nepoštenih poteza slovenske strane.
Ribari se boje slovenskih prijetnji
Položaj Hrvatske je pogoršan nakon samo nekoliko dana jednostrane slovenske primjene arbitražne presude. Hrvatskim ribarima očito su uvjerljivije prijetnje slovenskih vlasti da će im naplaćivati drakonske kazne negoli neargumentirana obećanja predstavnika hrvatskih vlasti da će znati kako štititi njihove interese. Time je poljuljano povjerenje u vlastitu državu kao jamca sigurnosti i blagostanja svojih građana.
Da su se neki od onih čija egzistencija izravno ovisi o načinu rješavanja tog graničnog spora već pomirili s tim da će granična crta biti utvrđena onako kako je presudio Arbitražni sud, potvrđuje njihova spremnost da se razmišlja o odšteti za odustajanje od bavljenja ribarstvom u Piranskom zaljevu. Neki ribari, očito, očekuju da hrvatska strana njima ponudi nešto slično onome što je Slovenija već predložila svojim državljanima čija su imanja na hrvatskoj strani.
Kako je to pregnantno rekao zastupnik u Europskom parlamentu Nino Jakovčić, ribari se boje da će ostati i bez mora i bez para. Nedvojbeno je da Hrvatska u pripremi mora imati i scenarij za slučaj da se svi pokušaji izbjegavanja primjene presude Arbitražnog suda pokažu neuspješnim ili preskupim zbog mogućih posljedica za ostvarivanje drugih hrvatskih nacionalnih interesa.
Sporazum o zajedničkom upravljanju akvatorijem Piranskog zaljeva
Ali uvjet bez kojega se ta solucija ne bi smjela prihvatiti mora biti prethodno potpisivanje i ratifikacija međudržavnog sporazuma o zajedničkom upravljanju akvatorijem Piranskog zaljeva, odnosno o režimu slobodne plovidbe za sva plovila. No, prethodno treba nastojati na postizanju bilateralnog dogovora sa Slovenijom u duhu prijedloga koji su već izneseni na posljednjem sastanku Plenković – Cerar u Zagrebu.
Ako bi bio postignut, taj bi međudržavni sporazum s hrvatske strane bio interpretiran kao dobrovoljno postignut dogovor o definiranju granica između dviju država, a sa slovenske kao sporazum o implementaciji arbitražnog sporazuma. Naziv i interpretacije bili bi manje važni ako bi interesi obiju strana bili zadovoljeni. Usporedno s tim hrvatska diplomacija treba lobirati među državama EU i među članicama i članovima Europske komisije za svoje viđenje ciljeva mogućeg europskog posredovanja u sporu.
S obzirom na niz čimbenika – od istupanja iz sporazuma o arbitraži bez prethodnog pokušaja da se Europskoj komisiji obrazlože razlozi za to, preko približavanja onim članicama EU koje dovode u pitanje njezina temeljna postignuća i institucije pa do unutrašnje politike u Hrvatskoj koja ustupa pred antisekularističkim političkim snagama – izgledi za uspjeh tog lobiranja nisu osobito veliki.
Nužna je koordinacija djelovanja glavnih vanjskopolitičkih aktera
Kako Slovenija prijeti podnošenjem tužbe Sudu Europske unije, i Hrvatska se treba pripremati ne samo za obranu od eventualne slovenske tužbe nego i za podnošenje vlastite tužbe protiv Slovenije temeljene na europskom i međunarodnom pravu. Time, dakako, nisu obuhvaćeni svi zamislivi i mogući pravno-politički scenariji u skladu s kojima bi se ubuduće mogao odvijati granični sukob između Hrvatske i Slovenije. No, i na tom jednom primjeru vidljivo je koliko je složena zadaća s kojom se suočava hrvatska vanjska i europska politika.
Koordinacija djelovanja glavnih vanjskopolitičkih aktera nužan je preduvjet za izbjegavanje najgorih mogućih ishoda temeljem bilo kojega od mogućih scenarija. Dosadašnje djelovanje tih čimbenika u kriznim situacijama – 2015. godine kad je predsjednica držala stranu Mađarskoj tijekom izbjegličke krize i 2017. godine kada je pokazala razumijevanje za mađarske nedvojbeno neprijateljske poteze prema Hrvatskoj – nažalost, ne opravdava optimistička očekivanja.