U samo dvije i pol godine Plenkovićeva mandata, stanje u hrvatskoj politici, kao i u zemlji, došlo je u duboki sukob sa skoro svim vrijednostima za koje se premijer javno zalagao, i koje, vjerujemo, privatno zastupa. Umjesto umjerenosti u politici, Plenković je izabrao taktiku ponižavanja političkih rivala (što je još najmanji problem). Umjesto meritokracije, Plenkovićevi su ministri pokazali strahovitu nesposobnost, na velikim i malim primjerima.
Ako se ministri ne drže propisa, zašto bi građani?
Najpoznatiji su veliki primjeri; slučaj kupnje ratnih aviona, koji zaista spada u najgore skandale u povijesti Hrvatske, i slučaj Uljanik, gdje ministar Horvat već pola godine namjerno obmanjuje javnost, da bi tek neki dan priznao kako Uljanik mora propasti. Sitan, ali važan skandal, jest slučaj ministrice Žalac, ne zbog prometne nesreće, jer se to može svakome dogoditi, nego zbog činjenica da jedna ministrica nema ispravnu vozačku dozvolu. Ako se ministri ne drže elementarnih zakonskih propisa, zašto bi ih se držao bilo koji građanin?
Sam pojam pravne države u Plenkovićevo je vrijeme dosegao najviši stupanj javnog ismijavanja i zgražanja (za što premijer nije izravno kriv, ali jest kriva opća atmosfera u društvu.) Ljudska se prava u Hrvatskoj poštuju znatno manje nego prije četiri ili pet godina, o čemu svjedoče naslovnice svjetskih medija i izvještaji međunarodnih organizacija. Umjesto transparentnosti suočeni smo s masovnom političkom korupcijom, koju jest stimulirao sam Plenković, kupujući parlamentarnu većinu. Umjesto slobode tiska imamo bezbroj tužbi i ponešto zloporaba vlasti prema medijima, što polako počinje podsjećati na Tuđmanov režim.
Raspad elementarnih normi društvenog ponašanja
E da, imamo i možda najnekompetentniju državnu televiziju, u tridesetak godina dugoj povijesti njezine, što dirigirane, što slučajne informativno-političke nekompetentnosti. Naposljetku, umjesto pridržavanja elementarnih povijesnih pravila odnosa prema rezultatima Drugog svjetskog rata, u hrvatskom je javnom prostoru na djelu toliko snažna revalorizacija NDH, da je sirota koruška Crkva morala zabraniti održavanje mise na Bleiburgu.
Ne zbog nepoštivanja žrtve i blajburške tragedije, kao što sada lamentiraju hrvatski biskupi i hrvatski političari, nego zato što je komemoracija na Bleiburgu definitivno dio procesa rehabilitacije NDH. Ili, banalno rečeno, da se na hrvatskoj državnoj televiziji ne promoviraju razni ljudi koji tvrde kako Jasenovca nije bilo, i da im dio biskupa, ali i istaknutih pripadnika vladajuće stranke u tome ne daje podršku, misa na Bleiburgu ne bi bila zabranjena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uz sve to, za trajanja Plenkovićevog mandata u Hrvatskoj je došlo do početka raspada brojnih elementarnih normi normalnog društvenog ponašanja: pa se tako na stadionima pojavljuje transparent Maksovi mesari, ulično i obiteljsko nasilje raste, klinci pjevaju ustaške pjesme u centru Zagreba, a nešto stariji klinci bacaju u more srpske vaterpoliste. Baš kao da od rata nije prošlo četvrt stoljeća.
Propasti paradigme uspješnog, demokratskog Zapada
Što se, dakle dogodilo Andreju Plenkoviću, da Hrvatska pod njegovim vodstvom izgleda kao da je na vlasti, recimo, Ivić Pašalić? Ili, sam Tomislav Karamarko. Jedan je odgovor globalne naravi. Hrvatska, kao i veći dio Zapada, već desetak godina živi u distopiji, i ta nas distopija sve više preplavljuje. I Marine Le Pen i Žuti prsluci u Francuskoj, jačanje krajnje desnice u Njemačkoj, kaos u Hrvatskoj i Brexit u Engleskoj, i Trump i rast rasizma u Americi, imaju niz posve različitih, specifičnih, lokalnih uzroka, ali dijele jedan zajednički nazivnik. Riječ je o propasti paradigme uspješnog, demokratskog Zapada. Ta se propast dogodila s izbijanjem Velike krize 2008. godine, a najavljena je napadom na New York 2001. godine poslije kojeg se prostor slobode u Sjedinjenim Državama počeo smanjivati. ISIS-ovi napadi i emigrantski val značajno su smanjili prostor slobode u Europi.
Raspad paradigme društva u kojem živimo izaziva, naravno, i raspad čvrstih sustava vrijednosti, osobito onih koji inzistiraju na slobodi i pravu. Umjesto toga, jačaju populistički pokreti, kojima su u središtu nacija i nepravda. Pa onda na temelju bezuvjetnog glorificiranja nacije, nužno dolazi do povijesnih revizionizama: probuđene ambicije talijanskih političara prema Istri i Dalmaciji jednako su negiranje rezultata Drugog svjetskog rata, kao i hrvatski trend prevrednovanja NDH kroz rehabilitaciju Jasenovca. Isto tako, Žuti su prsluci, u čijem je fokusu osjećaj nekontroliranog bunta protiv cijelog svijeta zbog socijalne nepravde; Žuti su prsluci suštinski govoreći, tek masovna verzija Živog zida. Glavna globalna distopijska matrica sasvim je transparentna, jer živimo u vremenu kada se doslovno može govoriti o propasti Zapada (što ne znači da će na kraju uistinu i propasti).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković ne može kontrolirati nacionaliste
No, ni lokalni, specifični, vrlo hrvatski doprinos distopiji u kojoj živimo nije osobito teško razumjeti. Prije svega, hrvatski je narod povijesno duboko podijeljen. Ono što se karikaturalno naziva sukobom ustaša i partizana, jest stvarni, aktualni sukob nasljednika ljudi koji su masovno ubijali do 1945. i nasljednika onih koji su počeli masovno ubijati u svibnju 1945. (neovisno od toga što partizani jesu bili na pravoj strani povijesti što se uvijek mora poštovati, i oni su bili bezočno brutalni). Taj sukob nije samo ideološke, nego i osobne naravi, jer mnoge obitelji pamte svoje žrtve. I taj će sukob trajati još dugo, i stalno provocirati nered u društvu.
Kad je, pak, riječ o utjecaju HDZ-a na hrvatsku distopiju, neizbježno je da u vrijeme vladavine te stranke dolazi do najvećih društvenih devijacija. HDZ je, kao stranka, uvijek okupljao velik broj žestokih, radikalnih nacionalista, koji su nametali bar dio svoje volje većini HDZ-ovih lidera i Vlada. Ivo Sanader bio je dovoljno politički opak i autoritaran da bi ih mogao donekle kontrolirati. Franjo Tuđman velikim ih dijelom nije mogao kontrolirati, što je dovelo do niza lomova u Hrvatskoj demokratskoj zajednici tijekom devedesetih godina. Plenković ih uopće ne može kontrolirati, jer da može, istu bi sekundu poslije avionskog debakla, najurio Damira Krstičevića.
Ovaj HDZ nema nikakvu viziju hrvatske budućnosti
Drugo, HDZ je uvijek bio i ostao dogovorna stranka, kada je riječ o ekonomiji. I HDZ tu nikad neće biti transparentan, pa zato nikad nećemo doznati pod kakvim je točno uvjetima Agrokor postao Fortenova. Isto tako, teško da će nam ikada itko reći kako je došlo do ovog polugodišnjeg cirkusa s Uljanikom, tijekom kojeg je ministar Horvat izrekao više laži, nego, možda, u cijelom svom životu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treće, HDZ je uvijek bio represivna stranka, jer je nastao kao fusion starih komunista (Tuđman, Mesić, Manolić, Brozović) i radikalnih nacionalista. I jedni i drugi prirodno su skloni represiji, a ta se represija najvidljivije manifestira u strahu od medija, i u nepoštovanju ljudskih prava.
I četvrto, sadašnji HDZ nema baš nikakvu viziju hrvatske budućnosti (nema je, nažalost, ni jedna stranka). A kada nemate elementarnu političku viziju, teško je oblikovati, a kamoli provoditi koherentnu politiku. I onda se događa kaos. Poput ovog u kojem živimo. Andrej Plenković pokazao se krajnje nesposobnim da pokuša upravljati tim kaosom. Umjesto toga, kaos ga iz dana u dan sve očiglednije guta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer je nesposoban upravljati ovim kaosom. Kaos ga naprosto guta
Kako je Andrej Plenković došao u težak sukob s vlastitim vrijednostima
U samo dvije i pol godine Plenkovićeva mandata, stanje u hrvatskoj politici, kao i u zemlji, došlo je u duboki sukob sa skoro svim vrijednostima za koje se premijer javno zalagao, i koje, vjerujemo, privatno zastupa. Umjesto umjerenosti u politici, Plenković je izabrao taktiku ponižavanja političkih rivala (što je još najmanji problem). Umjesto meritokracije, Plenkovićevi su ministri pokazali strahovitu nesposobnost, na velikim i malim primjerima
Andrej Plenković nikad nam nije bio osobito politički simpatičan. No, respektirali smo njegov načelni sustav vrijednosti, koji je podrazumijevao umjerenost u politici, stanovitu meritokraciju, te jasnu proeuropsku orijentaciju, koja obuhvaća pravnu državu, poštovanje ljudskih prava, transparentnost vlasti i slobodu tiska. Nadalje, nismo uopće sumnjali u Plenkovićevo antifašističko usmjerenje.
U samo dvije i pol godine Plenkovićeva mandata, stanje u hrvatskoj politici, kao i u zemlji, došlo je u duboki sukob sa skoro svim vrijednostima za koje se premijer javno zalagao, i koje, vjerujemo, privatno zastupa. Umjesto umjerenosti u politici, Plenković je izabrao taktiku ponižavanja političkih rivala (što je još najmanji problem). Umjesto meritokracije, Plenkovićevi su ministri pokazali strahovitu nesposobnost, na velikim i malim primjerima.
Ako se ministri ne drže propisa, zašto bi građani?
Najpoznatiji su veliki primjeri; slučaj kupnje ratnih aviona, koji zaista spada u najgore skandale u povijesti Hrvatske, i slučaj Uljanik, gdje ministar Horvat već pola godine namjerno obmanjuje javnost, da bi tek neki dan priznao kako Uljanik mora propasti. Sitan, ali važan skandal, jest slučaj ministrice Žalac, ne zbog prometne nesreće, jer se to može svakome dogoditi, nego zbog činjenica da jedna ministrica nema ispravnu vozačku dozvolu. Ako se ministri ne drže elementarnih zakonskih propisa, zašto bi ih se držao bilo koji građanin?
Sam pojam pravne države u Plenkovićevo je vrijeme dosegao najviši stupanj javnog ismijavanja i zgražanja (za što premijer nije izravno kriv, ali jest kriva opća atmosfera u društvu.) Ljudska se prava u Hrvatskoj poštuju znatno manje nego prije četiri ili pet godina, o čemu svjedoče naslovnice svjetskih medija i izvještaji međunarodnih organizacija. Umjesto transparentnosti suočeni smo s masovnom političkom korupcijom, koju jest stimulirao sam Plenković, kupujući parlamentarnu većinu. Umjesto slobode tiska imamo bezbroj tužbi i ponešto zloporaba vlasti prema medijima, što polako počinje podsjećati na Tuđmanov režim.
Raspad elementarnih normi društvenog ponašanja
E da, imamo i možda najnekompetentniju državnu televiziju, u tridesetak godina dugoj povijesti njezine, što dirigirane, što slučajne informativno-političke nekompetentnosti. Naposljetku, umjesto pridržavanja elementarnih povijesnih pravila odnosa prema rezultatima Drugog svjetskog rata, u hrvatskom je javnom prostoru na djelu toliko snažna revalorizacija NDH, da je sirota koruška Crkva morala zabraniti održavanje mise na Bleiburgu.
Ne zbog nepoštivanja žrtve i blajburške tragedije, kao što sada lamentiraju hrvatski biskupi i hrvatski političari, nego zato što je komemoracija na Bleiburgu definitivno dio procesa rehabilitacije NDH. Ili, banalno rečeno, da se na hrvatskoj državnoj televiziji ne promoviraju razni ljudi koji tvrde kako Jasenovca nije bilo, i da im dio biskupa, ali i istaknutih pripadnika vladajuće stranke u tome ne daje podršku, misa na Bleiburgu ne bi bila zabranjena.
Uz sve to, za trajanja Plenkovićevog mandata u Hrvatskoj je došlo do početka raspada brojnih elementarnih normi normalnog društvenog ponašanja: pa se tako na stadionima pojavljuje transparent Maksovi mesari, ulično i obiteljsko nasilje raste, klinci pjevaju ustaške pjesme u centru Zagreba, a nešto stariji klinci bacaju u more srpske vaterpoliste. Baš kao da od rata nije prošlo četvrt stoljeća.
Propasti paradigme uspješnog, demokratskog Zapada
Što se, dakle dogodilo Andreju Plenkoviću, da Hrvatska pod njegovim vodstvom izgleda kao da je na vlasti, recimo, Ivić Pašalić? Ili, sam Tomislav Karamarko. Jedan je odgovor globalne naravi. Hrvatska, kao i veći dio Zapada, već desetak godina živi u distopiji, i ta nas distopija sve više preplavljuje. I Marine Le Pen i Žuti prsluci u Francuskoj, jačanje krajnje desnice u Njemačkoj, kaos u Hrvatskoj i Brexit u Engleskoj, i Trump i rast rasizma u Americi, imaju niz posve različitih, specifičnih, lokalnih uzroka, ali dijele jedan zajednički nazivnik. Riječ je o propasti paradigme uspješnog, demokratskog Zapada. Ta se propast dogodila s izbijanjem Velike krize 2008. godine, a najavljena je napadom na New York 2001. godine poslije kojeg se prostor slobode u Sjedinjenim Državama počeo smanjivati. ISIS-ovi napadi i emigrantski val značajno su smanjili prostor slobode u Europi.
Raspad paradigme društva u kojem živimo izaziva, naravno, i raspad čvrstih sustava vrijednosti, osobito onih koji inzistiraju na slobodi i pravu. Umjesto toga, jačaju populistički pokreti, kojima su u središtu nacija i nepravda. Pa onda na temelju bezuvjetnog glorificiranja nacije, nužno dolazi do povijesnih revizionizama: probuđene ambicije talijanskih političara prema Istri i Dalmaciji jednako su negiranje rezultata Drugog svjetskog rata, kao i hrvatski trend prevrednovanja NDH kroz rehabilitaciju Jasenovca. Isto tako, Žuti su prsluci, u čijem je fokusu osjećaj nekontroliranog bunta protiv cijelog svijeta zbog socijalne nepravde; Žuti su prsluci suštinski govoreći, tek masovna verzija Živog zida. Glavna globalna distopijska matrica sasvim je transparentna, jer živimo u vremenu kada se doslovno može govoriti o propasti Zapada (što ne znači da će na kraju uistinu i propasti).
Plenković ne može kontrolirati nacionaliste
No, ni lokalni, specifični, vrlo hrvatski doprinos distopiji u kojoj živimo nije osobito teško razumjeti. Prije svega, hrvatski je narod povijesno duboko podijeljen. Ono što se karikaturalno naziva sukobom ustaša i partizana, jest stvarni, aktualni sukob nasljednika ljudi koji su masovno ubijali do 1945. i nasljednika onih koji su počeli masovno ubijati u svibnju 1945. (neovisno od toga što partizani jesu bili na pravoj strani povijesti što se uvijek mora poštovati, i oni su bili bezočno brutalni). Taj sukob nije samo ideološke, nego i osobne naravi, jer mnoge obitelji pamte svoje žrtve. I taj će sukob trajati još dugo, i stalno provocirati nered u društvu.
Kad je, pak, riječ o utjecaju HDZ-a na hrvatsku distopiju, neizbježno je da u vrijeme vladavine te stranke dolazi do najvećih društvenih devijacija. HDZ je, kao stranka, uvijek okupljao velik broj žestokih, radikalnih nacionalista, koji su nametali bar dio svoje volje većini HDZ-ovih lidera i Vlada. Ivo Sanader bio je dovoljno politički opak i autoritaran da bi ih mogao donekle kontrolirati. Franjo Tuđman velikim ih dijelom nije mogao kontrolirati, što je dovelo do niza lomova u Hrvatskoj demokratskoj zajednici tijekom devedesetih godina. Plenković ih uopće ne može kontrolirati, jer da može, istu bi sekundu poslije avionskog debakla, najurio Damira Krstičevića.
Ovaj HDZ nema nikakvu viziju hrvatske budućnosti
Drugo, HDZ je uvijek bio i ostao dogovorna stranka, kada je riječ o ekonomiji. I HDZ tu nikad neće biti transparentan, pa zato nikad nećemo doznati pod kakvim je točno uvjetima Agrokor postao Fortenova. Isto tako, teško da će nam ikada itko reći kako je došlo do ovog polugodišnjeg cirkusa s Uljanikom, tijekom kojeg je ministar Horvat izrekao više laži, nego, možda, u cijelom svom životu.
Treće, HDZ je uvijek bio represivna stranka, jer je nastao kao fusion starih komunista (Tuđman, Mesić, Manolić, Brozović) i radikalnih nacionalista. I jedni i drugi prirodno su skloni represiji, a ta se represija najvidljivije manifestira u strahu od medija, i u nepoštovanju ljudskih prava.
I četvrto, sadašnji HDZ nema baš nikakvu viziju hrvatske budućnosti (nema je, nažalost, ni jedna stranka). A kada nemate elementarnu političku viziju, teško je oblikovati, a kamoli provoditi koherentnu politiku. I onda se događa kaos. Poput ovog u kojem živimo. Andrej Plenković pokazao se krajnje nesposobnim da pokuša upravljati tim kaosom. Umjesto toga, kaos ga iz dana u dan sve očiglednije guta.