Otkad je najavljen prosvjed u Vukovaru zbog neprocesuiranja ratnih zločina, kao da se otvorio sam pakao. Ubrzana diferencijacija unutar HDZ-a i braniteljskih udruga poprima obličje sve nesnosnijeg licemjerja, pa se i nekad rado viđeni gosti Šatora javno odriču ideje da bi mogli u Vukovar.
Udar na Brkića
U javnosti su se odjednom počele pojavljivati tone kompromitirajućeg materijala protiv zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, koji je svakako jedan od onih koji nisu protiv vukovarskog prosvjeda, a u vrhu stranke drže da je on i jedan od njegovih idejnih začetnika i skrivenih organizatora.
U zadnjih desetak dana tako se doznalo kako je Brkićev kum, vozač ministra Tomislava Tolušića dojavio osumnjičeniku u SMS-aferi da mu se sprema uhićenje, pa da uništi sve podatke koje ima, da je Brkića 2011. godine dvoje svjedoka u istrazi o elitnoj prostituciji teretilo za probijanje podataka o policijskom nadzoru, te su objavljeni nalazi porezne uprave o njegovom neuobičajenom bogaćenju u razdoblju od 2005. do 2012. godine.
Stvari se, uglavnom, tako razvijaju da je za očekivati da će se vukovarskim prosvjedom potaknuti unutarstranački sukob, kojeg nitko pri zdravoj pameti više ne može negirati (a koji već brutalno destruira ostatke ostataka povjerenja u hrvatske institucije) nastaviti u danima i tjednima koji slijede. I da bi se mogla koristiti sve teža i teža artiljerija.
Tako je taj 13. listopada postao dan na koji se manijakalno skoncentrirala domaća politička javnost, iščekujući ishod i izgled prosvjeda kojeg je najavio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Oko njega glavu razbijaju urednički, stranački i kafanski gremiji, razrađujući vlastite scenarije daljnjeg zapleta i konačnog ishoda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Muka i za Putina
Mali problem je, međutim, možda u činjenici da to nije najvažniji prosvjed u Hrvatskoj, listopada gospodnjeg 2018. godine. Sedam dana nakon Vukovara, naime, u Zagrebu se također održava jedan prosvjed, onaj kojeg organiziraju sindikati protiv mirovinske reforme. Sindikati traže, u najkraćim crtama, da se odustane od povećanja granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina u zemlji koja ima znatno manji životni vijek od prosjeka EU, te da se ne povećava penalizacija prijevremenog odlaska u mirovinu.
Radi se o temi koja ima najživlji mogući utjecaj na živote najvećeg broja građana Hrvatske. Za razliku od Vukovara, gdje je tajming prosvjeda 27 godina nakon što su zločini počinjeni prilično… neobičan, sindikalni prosvjed se odvija točno u vrijeme kad se nezadovoljnike treba pozvati na ulice. Zbog pokušaja produženja radnog vijeka gorile su ulice europskih gradova, a tisuće prosvjednika se okupilo čak i u Rusiji, gdje se zbog prčkanja po uvjetima odlaska u mirovinu stropoštao čak i rejting nedodirljivog Vladimira Putina.
No, za razliku od vukovarskog, zagrebački prosvjed izgleda nimalo ne uznemirava Andreja Plenkovića. Materijali o reformi su u javnu raspravu poslani bez ozbiljnih pregovora sa stručnom i zainteresiranom javnošću, a premijer ležerno poručuje kako ima vremena za njihovo dotjerivanje u dva čitanja u Saboru. Ovdje valja napomenuti kako smo, što se vremena tiče, već solidno zašli u listopad. Zakoni stupaju na snagu prvog siječnja 2019. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pod točkom razno
Dakle, dok premijer s jedne strane bjesni zbog Vukovara, a stranka mu se trese i svakog dana kroz medije izlazi sve više i više blata u unutarstranačkom ratu do istrebljenja, mirovinska reforma i sindikalni prosvjed se doživljaju pod točkom “razno”. Kao neka usputna i rutinska zakonska promjena, koja će se već nekako odraditi.
Najgore od svega je što uopće nije nemoguće da je, govoreći s pozicije cinične političke pragme, Plenković potpuno u pravu. I da će građane svikle na šokiranja “nestalim spisima”, “curenjem informacija iz istraga”, “procesima spašavanja sistemski važnih poduzeća” i najnovijim Severininim fotografijama, priča o promjenama u mirovinskom sustavu ostaviti potpuno nezainteresiranima. Samo, postoje dvije osnovne vrste političkih procjena. One točne i one pogrešne. Ove druge se znaju nezgodno obiti o glavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer je u panici zbog prosvjeda u Vukovaru, ali možda bi se trebao više bojati onog zbog mirovinske reforme
Plenković računa da će ljudi ostati nezainteresirani za temu mirovinske reforme, ali mogao bi se iznenaditi
Dok premijer s jedne strane bjesni zbog Vukovara, a stranka mu se trese i svakog dana kroz medije izlazi sve više i više blata u unutarstranačkom ratu do istrebljenja, mirovinska reforma i sindikalni prosvjed se doživljaju pod točkom “razno”. Kao neka usputna i rutinska zakonska promjena, koja će se već nekako odraditi. Najgore od svega je što uopće nije nemoguće da je, govoreći s pozicije cinične političke pragme, Plenković potpuno u pravu.
Otkad je najavljen prosvjed u Vukovaru zbog neprocesuiranja ratnih zločina, kao da se otvorio sam pakao. Ubrzana diferencijacija unutar HDZ-a i braniteljskih udruga poprima obličje sve nesnosnijeg licemjerja, pa se i nekad rado viđeni gosti Šatora javno odriču ideje da bi mogli u Vukovar.
Tako, primjerice predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović kaže na pitanje o odlasku u Vukovar, “znate da ja ne sudjelujem na nikakvim prosvjedima” (znamo), HVIDRA i Generalski zbor govore o “politizaciji” ili se pitaju “tko će to sve platiti”, a i sam premijer špekulira o “nekim drugim ciljevima” i “jasnim naporima da se pokuša destabilizirati stabilnost Vlade” (drugi ciljevi mu, očito, nekad nisu predstavljali značajan problem).
Udar na Brkića
U javnosti su se odjednom počele pojavljivati tone kompromitirajućeg materijala protiv zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, koji je svakako jedan od onih koji nisu protiv vukovarskog prosvjeda, a u vrhu stranke drže da je on i jedan od njegovih idejnih začetnika i skrivenih organizatora.
U zadnjih desetak dana tako se doznalo kako je Brkićev kum, vozač ministra Tomislava Tolušića dojavio osumnjičeniku u SMS-aferi da mu se sprema uhićenje, pa da uništi sve podatke koje ima, da je Brkića 2011. godine dvoje svjedoka u istrazi o elitnoj prostituciji teretilo za probijanje podataka o policijskom nadzoru, te su objavljeni nalazi porezne uprave o njegovom neuobičajenom bogaćenju u razdoblju od 2005. do 2012. godine.
Stvari se, uglavnom, tako razvijaju da je za očekivati da će se vukovarskim prosvjedom potaknuti unutarstranački sukob, kojeg nitko pri zdravoj pameti više ne može negirati (a koji već brutalno destruira ostatke ostataka povjerenja u hrvatske institucije) nastaviti u danima i tjednima koji slijede. I da bi se mogla koristiti sve teža i teža artiljerija.
Tako je taj 13. listopada postao dan na koji se manijakalno skoncentrirala domaća politička javnost, iščekujući ishod i izgled prosvjeda kojeg je najavio gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Oko njega glavu razbijaju urednički, stranački i kafanski gremiji, razrađujući vlastite scenarije daljnjeg zapleta i konačnog ishoda.
Muka i za Putina
Mali problem je, međutim, možda u činjenici da to nije najvažniji prosvjed u Hrvatskoj, listopada gospodnjeg 2018. godine. Sedam dana nakon Vukovara, naime, u Zagrebu se također održava jedan prosvjed, onaj kojeg organiziraju sindikati protiv mirovinske reforme. Sindikati traže, u najkraćim crtama, da se odustane od povećanja granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina u zemlji koja ima znatno manji životni vijek od prosjeka EU, te da se ne povećava penalizacija prijevremenog odlaska u mirovinu.
Radi se o temi koja ima najživlji mogući utjecaj na živote najvećeg broja građana Hrvatske. Za razliku od Vukovara, gdje je tajming prosvjeda 27 godina nakon što su zločini počinjeni prilično… neobičan, sindikalni prosvjed se odvija točno u vrijeme kad se nezadovoljnike treba pozvati na ulice. Zbog pokušaja produženja radnog vijeka gorile su ulice europskih gradova, a tisuće prosvjednika se okupilo čak i u Rusiji, gdje se zbog prčkanja po uvjetima odlaska u mirovinu stropoštao čak i rejting nedodirljivog Vladimira Putina.
No, za razliku od vukovarskog, zagrebački prosvjed izgleda nimalo ne uznemirava Andreja Plenkovića. Materijali o reformi su u javnu raspravu poslani bez ozbiljnih pregovora sa stručnom i zainteresiranom javnošću, a premijer ležerno poručuje kako ima vremena za njihovo dotjerivanje u dva čitanja u Saboru. Ovdje valja napomenuti kako smo, što se vremena tiče, već solidno zašli u listopad. Zakoni stupaju na snagu prvog siječnja 2019. godine.
Pod točkom razno
Dakle, dok premijer s jedne strane bjesni zbog Vukovara, a stranka mu se trese i svakog dana kroz medije izlazi sve više i više blata u unutarstranačkom ratu do istrebljenja, mirovinska reforma i sindikalni prosvjed se doživljaju pod točkom “razno”. Kao neka usputna i rutinska zakonska promjena, koja će se već nekako odraditi.
Najgore od svega je što uopće nije nemoguće da je, govoreći s pozicije cinične političke pragme, Plenković potpuno u pravu. I da će građane svikle na šokiranja “nestalim spisima”, “curenjem informacija iz istraga”, “procesima spašavanja sistemski važnih poduzeća” i najnovijim Severininim fotografijama, priča o promjenama u mirovinskom sustavu ostaviti potpuno nezainteresiranima. Samo, postoje dvije osnovne vrste političkih procjena. One točne i one pogrešne. Ove druge se znaju nezgodno obiti o glavu.