Premijer se pokazao odlučnim samo u izbjegavanju odgovornosti. Zašto bismo mu vjerovali da će u 2018. biti drugačije

Božo Kovačević piše o tome što je Plenković napravio, a što obećao

Premijer Plenković u svom je dosadašnjem mandatu pomalo neodgovorno odgodio nekoliko reforma. Sada, međutim, najavljuje kako će tijekom iduće godine biti napravljeno sve ono što nije u protekle dvije. U 2018. tako bi se trebalo reformirati školstvo i bitno poboljšati poslovna klima, a uz to i započeti reforme zdravstva, mirovinskog sustava, uprave i pravosuđa

Mislim da je premijer Plenković s olakšanjem dočekao prazničke dane tijekom kojih ne mora neprestano odgovarati na novinarska pitanja koja su ga sve češće počela nervirati. Njemu, očito, odgovara da može nesmetano razvijati solilokvije i pokazivati što sve zna i kako to može lijepo upakirati u nepotrebno duge rečenice. Na pitanje slovenskog novinara o tome hoće li Hrvatska provesti kompromitirani arbitražni sporazum sa Slovenijom kratko i jasno je odgovorio da neće. Time je – kao i otkazom Mostovim ministrima pred tv kamerama – pokazao da može biti kratak, jasan i odlučan u svojim izjavama i postupcima. No, takvih je izjava i postupaka bilo znatno manje nego izjava i postupaka temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je premijer ipak pretežito neodlučan, da je češće nejasan negoli jasan.

Vjerojatno nesvjestan toga, Plenković je preuzeo Milanovićevu maniru superlativnog samoocjenjivanja. Sve što njegova Vlada radi za Plenkovića je odgovorno i jedino moguće. Svaki drukčiji postupak ili drukčije rješenje od onoga kojemu je pribjegla Vlada bili bi neodgovorni potezi. Iako je očito da će na agoniji Agrokora skupina povlaštenih vjerovnika, koji su najvjerojatnije izabrani još prije donošenja Lexa Agrokor, profitirati dok će izvorni vjerovnici snositi gubitke, Plenković i njegovi suradnici u tome ne vide ništa sporno.

Premda je krajem 2016. godine samouvjereno najavio model preuzimanja dionica INE od MOL-a, godinu dana nakon toga kao da je na taj model zaboravio, a mogući se novi model ni ne naslućuje. Od provedbe cjelovite porezne reforme koja je najavljivana kao jedino moguća odustalo se odgađanjem uvođenja poreza na nekretnine, a da pritom nije bilo izrečeno nikakvo suvislo obrazloženje za taj potez niti su obznanjene posljedice toga odustajanja.

Premijerovo izbjegavanje odgovornosti

Meni se čini da mnogo toga što je Plenković izbjegao učiniti ili reći ipak govori o njegovom izbjegavanju odgovornosti. Najočitiji primjer takvog izbjegavanja rezolutnog rješenja je njegovo odbijanje da se izjasni o ploči s ustaškim pozdravom pred vratima ustaškog logora smrti u Jasenovcu. Umjesto da donese odluku i preuzme odgovornost, radije se priklonio tajnom pregovaranju s neskriveno pronacistički orijentiranim zagovarateljima spornog sadržaja te ploče i izbora mjesta na koje je bila postavljena.

Plenković je jednako neodlučan i u pogledu ratifikacije Istambulske konvencije. Kao da sam ne zna što u tom dokumentu piše i kao da mu je nejasno tko se i zašto izjašnjava protiv ratifikacije te konvencije, on kao da očekuje da će mu neka komisija reći što on o tome treba misliti. Osluškivanje javnoga mnijenja i respektiranje želja i očekivanja preferiranih klijentilističkih skupina dio je repertoara političkih vještina. Ali sposobnost da se, i u slučaju ozbiljnijeg suprotstavljanja, argumentima i snagom uvjerenja izbore za ono što smatraju ispravnim karakteristika je pravih političkih lidera. Plenković ili odgađa trenutak kad će takve karakteristike napokon iskazati ili zapravo već pokazuje da ih nema.

Neodgovorno odgađanje reforme obrazovanja

Reforma obrazovanja dvije je godine na čekanju. Plenkovićevo osobno preuzimanje rukovodeće uloge u tom procesu nije bilo ni nužno, ni neizbježno. S obzirom na dosadašnji potpuni izostanak bilo kakvog napretka na tom području, moglo bi se zaključiti da je to bilo krajnje neodgovorno. Njegovim je rukovođenjem reforma zamrznuta u stadiju na koji ju je sveo bivši ministar Barišić, a nipošto nije bila ubrzana. Kao i u slučaju Istambulske konvencije, Plenković izbjegava izjasniti se o tome koji su glavni kočničari mogućih reformskih zahvata i o vlastitoj viziji škole primjerene društvenoj zbilji jedne deklarativno sekularne europske države u 21. stoljeću.

Simptomatično je da se u svojim zaključnim nastupima na kraju 2017. godine premijer nije ni osvrnuo na dokumente kojima su precizno definirane reformske zadaće i određeni rokovi njihove provedbe. Jedan od tih dokumenata je Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva donesen u siječnju 2017. godine. Daleko od toga da bi taj planski dokument doista predviđao ukidanje većeg dijela od oko 250 parafiskalnih davanja kojima je hrvatsko gospodarstvo opterećeno, ondje je navedeno ono na što Hrvatsku obvezuje Direktiva 123/2006/EZ. Dakle, nije riječ o autonomno koncipiranom planskom snižavanju nepotrebnih parafiskalnih opterećenja, nego o izvršavanju naloga EU.

Najveći dio od ukupno 104 najavljene mjere tiče se smanjivanja učestalosti zdravstvenih kontrola radnika koji dolaze u neposredan dodir s hranom i labavljenja kriterija zaštite na radu. Time su nedvojbeno smanjeni izdaci poslodavaca pa je time poboljšana poslovna klima. Zasad ostaje nejasno da li je time ugrožena zdravstvena ispravnost hrane i da li su povećani rizici od ozljeda na poslu. No, neke od tih mjera su nedvojbeno pozitivne i nemaju nikakve predvidljive negativne učinke. Tu svakako spadaju sve one mjere koje oslobađaju građane i poslodavce da osobno pribavljaju potvrde i uvjerenja o podacima koji su ionako pohranjeni u državnim bazama podataka.

Bizarni propisi

Relevantno pitanje u vezi s tim glasi: zašto se te ne mjere ne provode? Oni koji su se tijekom ove godine pokušali registrirati kao iznajmljivači smještajnih kapaciteta za potrebe turizma znaju da su u nadležni ured za gospodarstvo i turizam morali osobno donositi, primjerice ovjerene izvatke iz zemljišne knjige. Premda za to ne postoji pravna obveza, suci trgovačkih sudova zahtijevili su od poduzetnika da prilože kopiju stranice odgovarajućeg rječnika ako naziv tvrtke koju žele registrirati sadrži i stranu riječ. Akcijski plan odredio je da tijekom prvoga kvartala 2017. godine Ministarstvo pravosuđa uputi smjernicu sucima da elektronički, to jest putem interneta, provjeravaju ime i napuste praksu traženja papirnatog dokazivanja odabranog naziva društva na EU jeziku.

Budući da smo sasvim nedavno u medijima mogli pročitati kako su od povratnika u Hrvatsku suci tražili upravo to za što ne postoji uporište u zakonu i na što ih je smjernica Ministarstva pravosuđa trebala upozoriti, opravdano je postaviti pitanja: Da li je Ministarstvo pravosuđa izvršilo svoju zadaću? Ako je Ministarstvo donijelo navedenu smjernicu, zašto se ona ne provodi? Tko je za to odgovoran i što Vlada poduzima u vezi s tim?

U Nacionalnom programu reformi 2017., koji je Vlada usvojila u travnju, kao jedan od ključnih prioriteta u sklopu mjera za poboljšavanje poduzetničke klime navodi se objedinjavanje inspekcijskih službi. Ni u jednom od svojih svečarskih sumiranja uspjeha svoje Vlade premijer se nije osvrnuo na tu važnu zadaću koja je, kao i mnoge druge, zasad ostala tek slovo na papiru.

Neuvjerljiva Plenkovićeva obećanja

Kriza u Agrokoru i elementarne nepogode nedvojbeno su obilježili 2017. godinu. Razumljivo je da te izvanredne i nepredvidljive pojave premijer koristi kao objašnjenje i opravdanje za više nego očit zastoj u provedbi reformi. Isto je tako jasno da su neke od reformi koje premijer najavljuje naprosto obveze koje moraju biti ispunjene kako bi Hrvatska mogla ući u Schengen i Europsku monetarnu uniju. Autoritet EU koja izvana nameće precizno definirane kriterije, a ne jasno reformsko programsko opredjeljenje premijera i njegove Vlade, pokretači su promjena u hrvatskom zakonodavstvu.

S obzirom na takvo stanje stvari, opravdano je zamisliti se nad obećanjima koja je premijer dao u vezi s 2018. godinom. Tijekom iduće godine trebalo bi biti napravljeno sve ono što u protekle dvije godine nije napravljeno – kao što je reforma školstva i bitno poboljšanje poslovne klime – i k tome bi trebale započeti reforme zdravstva, mirovinskog sustava, uprave i pravosuđa. Budući da je ostvarivanje obećanja danih prilikom preuzimanja vlasti i ostvarivanje obveza za koje je Vlada sama odredila rokove tako neuvjerljivo, čini se da nema dostatne osnove za očekivanje da će velika premijerova obećanja dana u prazničkom ozračju na kraju ove godine biti ispunjena tijekom iduće.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
174 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program