U politici se vrlo, vrlo rijetko dogode situacije koje pružaju priliku za pravi, državnički potez. Kad se, u ime općeg principa, nekim djelom ili riječju političari iz pasioniranih čitača anketnih rejtinga i korisnika PR savjeta često sumnjive kvalitete mogu pretvoriti u ljude koji kreiraju ostavštinu. U one koji se izdignu iz mulja dnevne politike, plemenskih idola i stranačkih dogmi ukazujući na temeljne vrijednosti društvenog identiteta i pravac prema budućnosti. Takav jedan državnički potez ostaje zapamćen kao obilježje cijele političke karijere, bacajući u sjenu i potencijalno loš skor u uobičajenom, svakodnevnom upravljanju državom.
Takve prilike su, dakle, dijamantno rijetke i često da bi se zgrabile valja prijeći preko teške ceste vlastite izgledne političke destrukcije, kao što su to nedavno napravili predsjednici Vlada (Sjeverne) Makedonije i Grčke. No, postoje i one prilike koje nisu toliko politički riskantne i iziskuju tek malo ljudske i liderske hrabrosti, te jasne slike o tome da su vrijednosti za koje se zalažeš daleko više od nekoliko decimala postotnog boda na mjesečnim ljestvicama popularnosti.
Odgojna šaka u glavu
Bizarna presuda bivšem branitelju Zoranu Ercegu kojom ga se, zbog javno izraženog stava da je Franjo Tuđman ratni zločinac (radi čega je odmah na licu mjesta dobio građansku odgojnu šaku u glavu) osuđuje na uvjetnih 15 dana zatvora, uz bezuvjetnu godinu dana zabrane prilaska Tuđmanovom spomeniku takva je nevjerojatna prilika koja se pruža na pladnju sadašnjem hrvatskom državnom vodstvu.
Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović imaju čisti zicer kojim bi mogli svoju političku ostavštinu makar malo obojati notom državništva. Sa samo nekoliko rečenica mogu razbiti Matrix nužnog klečanja nad uglavnom autoritarnim naslijeđem prvog hrvatskog predsjednika i pokazati da su neke temeljne vrijednosti važnije i od uobičajenog pravila političke pristojnosti o tome da se nepravomoćne sudske presude ne komentiraju.
Udar na srž demokracije
Sloboda govora bi u demokratskoj zemlji nekako morala biti važnija od bilo koje nijanse političkog dresa kojeg s uzbuđenjem i ponosom navlačiš na sebe. Štoviše, sloboda govora osoba s kojima se temeljito ne slažeš – a koja, jasno, nije govor mržnje, je upravo ta koju bi trebalo posebno braniti.
Jer, stvari se mogu i obrnuti. Kako bi bilo da se u vrijeme prosvjeda protiv imena Trga maršala Tita u Zagrebu pohapsilo stotinjak okupljenih i osudilo ih na 15 dana uvjetnog zatvora i godinu dana zabrane prilaska tom trgu u centru Zagreba, jer su izjavljivali kako je Josip Broz Tito zločinac?!
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takva masovna osuda, s tim objašnjenjem, bila bi smiješna, suluda i beskrajno opasna. A radi se upravo o besramno identičnoj priči s ovom današnjom o Ercegu i Tuđmanu. Radi se o kancerogenom udaru na samu srž demokracije u Hrvatskoj. Demokracije o čijem će stanju sasvim dovoljno rječito govoriti šutnja koja se čuje i koja će se izgledno i dalje čuti iz Banskih dvora i s Pantovčaka.
Presuda sa zabranom prilaska Tuđmanovom spomeniku beskrajno je opasna. Kao i šutnja vladajućih
Znači li šutnja predsjednice i premijera da je na zatvor trebalo osuditi i one koji su prosvjedovali protiv Titovog trga?
Sloboda govora bi u demokratskoj zemlji nekako morala biti važnija od bilo koje nijanse političkog dresa kojeg s uzbuđenjem i ponosom navlačiš na sebe. Štoviše, sloboda govora osoba s kojima se temeljito ne slažeš - a koja, jasno, nije govor mržnje, je upravo ta koju bi trebalo posebno braniti. Jer, stvari se mogu i obrnuti. Kako bi bilo da se u vrijeme prosvjeda protiv imena Trga maršala Tita u Zagrebu pohapsilo stotinjak okupljenih i osudilo ih na 15 dana uvjetnog zatvora i godinu dana zabrane prilaska tom trgu u centru Zagreba, jer su izjavljivali kako je Josip Broz Tito zločinac?!
U politici se vrlo, vrlo rijetko dogode situacije koje pružaju priliku za pravi, državnički potez. Kad se, u ime općeg principa, nekim djelom ili riječju političari iz pasioniranih čitača anketnih rejtinga i korisnika PR savjeta često sumnjive kvalitete mogu pretvoriti u ljude koji kreiraju ostavštinu. U one koji se izdignu iz mulja dnevne politike, plemenskih idola i stranačkih dogmi ukazujući na temeljne vrijednosti društvenog identiteta i pravac prema budućnosti. Takav jedan državnički potez ostaje zapamćen kao obilježje cijele političke karijere, bacajući u sjenu i potencijalno loš skor u uobičajenom, svakodnevnom upravljanju državom.
Takve prilike su, dakle, dijamantno rijetke i često da bi se zgrabile valja prijeći preko teške ceste vlastite izgledne političke destrukcije, kao što su to nedavno napravili predsjednici Vlada (Sjeverne) Makedonije i Grčke. No, postoje i one prilike koje nisu toliko politički riskantne i iziskuju tek malo ljudske i liderske hrabrosti, te jasne slike o tome da su vrijednosti za koje se zalažeš daleko više od nekoliko decimala postotnog boda na mjesečnim ljestvicama popularnosti.
Odgojna šaka u glavu
Bizarna presuda bivšem branitelju Zoranu Ercegu kojom ga se, zbog javno izraženog stava da je Franjo Tuđman ratni zločinac (radi čega je odmah na licu mjesta dobio građansku odgojnu šaku u glavu) osuđuje na uvjetnih 15 dana zatvora, uz bezuvjetnu godinu dana zabrane prilaska Tuđmanovom spomeniku takva je nevjerojatna prilika koja se pruža na pladnju sadašnjem hrvatskom državnom vodstvu.
Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović imaju čisti zicer kojim bi mogli svoju političku ostavštinu makar malo obojati notom državništva. Sa samo nekoliko rečenica mogu razbiti Matrix nužnog klečanja nad uglavnom autoritarnim naslijeđem prvog hrvatskog predsjednika i pokazati da su neke temeljne vrijednosti važnije i od uobičajenog pravila političke pristojnosti o tome da se nepravomoćne sudske presude ne komentiraju.
Udar na srž demokracije
Sloboda govora bi u demokratskoj zemlji nekako morala biti važnija od bilo koje nijanse političkog dresa kojeg s uzbuđenjem i ponosom navlačiš na sebe. Štoviše, sloboda govora osoba s kojima se temeljito ne slažeš – a koja, jasno, nije govor mržnje, je upravo ta koju bi trebalo posebno braniti.
Jer, stvari se mogu i obrnuti. Kako bi bilo da se u vrijeme prosvjeda protiv imena Trga maršala Tita u Zagrebu pohapsilo stotinjak okupljenih i osudilo ih na 15 dana uvjetnog zatvora i godinu dana zabrane prilaska tom trgu u centru Zagreba, jer su izjavljivali kako je Josip Broz Tito zločinac?!
Takva masovna osuda, s tim objašnjenjem, bila bi smiješna, suluda i beskrajno opasna. A radi se upravo o besramno identičnoj priči s ovom današnjom o Ercegu i Tuđmanu. Radi se o kancerogenom udaru na samu srž demokracije u Hrvatskoj. Demokracije o čijem će stanju sasvim dovoljno rječito govoriti šutnja koja se čuje i koja će se izgledno i dalje čuti iz Banskih dvora i s Pantovčaka.