Neboderi nisu narušili vrijednost ozelenjenog prostora

Po viševarijantnim idejnim urbanističkim projektima, od 1965. godine izrađivanim po arhitektu Zdenku Smoleju u Urbanističkom zavodu grada Zagreba, “Tehnogradnja” je predložila povećanje visine izgradnje s dotadašnje katnosti P+4 (prizemlje s četiri kata) na novu, P+8. Po raspisu internog natječaja za najpovoljnije rješenje osmerokatnih stambenih zgrada, izrada je projektne dokumentacije povjerena grupi Aleksandra Bakala iz “Inžinjering-Projekta”, koja je sudjelovala i u izradi detaljnih urbanističkih planova dok je šire urbaniziranje prostora omeđenog Jordanovcem, Jordanovačkim ogrankom, produženom cestom Dobri Dol i Laščinskom cestom, predviđenog za novu visoku izgradnju, bilo povjereno Veljku Gredelju iz Zavoda za urbanizam “Črnomerec”.

Rješenjem izgradnje istočnom stranom ulice Dobri Dol četirima neboderima sa 192 stana te južnom stranom ulice Jordanovac izgradnjom šest nebodera s 276 stambenih jedinica, nije se, međutim, narušila vrijednost vrijednog ozelenjenog prostora s karakteristikama južnih obronaka Medvednice. Adaptibilnom tlocrtnom dispozicijom tipičnog kata zgrada s po četiri troipolsobna stana omogućena je varijabilnost u sklapanju kvalitetno organiziranih stambenih jedinica unutar četiriju segmenata razvedene kvadratne osnove. Kvalitetno organizirani stanovi s prostranim sobama i velikim dnevnim boravcima s tlocrtno istaknutim lođama-balkonima dodatno su rastvoreni velikim prozorskim modulima nad plitkim parapetima, a zgrade odreda završavaju krovnim terasama sa sunčalištima i vidikovcima.

Poželjni ambijent za stanovanje

Ono što se, međutim, u ovim napose po zagrebačku hortikulturu nesretnim danima mora isticati kao najveća vrijednost predmetnog jordanovačkog urbanizma 1970-ih godina je sjajno riješen segment krajobraznog uređenja, kojim je taj graditeljski sklop pridonio kvaliteti ionako vrijednog zagrebačkog prostora. Premda riješen implementiranjem brojnih visokih volumena u prostor taj nas u osnovi jednostavan i nepretenciozan urbanizam uvjerava u važnost uvažavanja kvalitetnih urbanističkih uzusa. Volumenski odmaci i ozelenjavanje predstavljaju nužne preduvjete kvalitetnoj arhitekturi te mirnom životu i suživotu većeg broja stanara na ograničenom prostoru koji se upravo hortikulturom izborio za višu kategoriju življenja.

Desetak nebodera na većem razmaku s međuprostorima ispunjenim dječjim igralištima i parkovnim površinama s uzraslim stablima platana, jasena, javora, breza, crnih borova i divnih golemih likvidambara i katalpi, rezultirali su poželjnim ambijentom stanovanja u kom susjed susjedu nije smetnjom i gdje se visoke zgrade nisu predstavile prijetnjom već uspjelim izazovom vrijednom prostoru. Veliki krajobrazni arhitekt Edo Golik, čiji veliki opus grade i hortikulturna rješenja zagrebačkih naselja Gajnice i Retkovac, brojni projekti uređenja medvedničkih i sljemenskih lokacija, projekt pejzaža Zelene magistrale u Zagrebu, ali i projekti uređenja okoliša hotela “Plitvice” i “Bellevue” na Plitvičkim jezerima, ostavio je sjajan trag i na zagrebačkom Jordanovcu i Dobrom Dolu. Trag, čije se vrijedne stope, nažalost, s vremenom nije slijedilo, već su zaboravljene, kao i naš, nekoć kvalitetan, hrvatski urbanizam.

Nesretniji primjer u Božidarevićevoj ulici

U prilog rečenom treba spomenuti i jedan nesretniji primjer višestambene maksimirske izgradnje u nastajanju na nekadašnjim Jordanovačkim livadama, danas Božidarevićevoj i Kraljevićevoj ulici. Četiri jednako visoke zgrade, da ih ne zovemo neboderima (premda i opisane deveterokatne volumene na Jordanovcu uvriježeno nazivamo ”jordanovačkim neboderima”), povezane prizemnom etažom sa središnjim atrijem, premda izgrađene u neposrednom susjedstvu najvrjednijeg zagrebačkog spomenika parkovne arhitekture, parka Maksimir, ne resi, nažalost, ništa od opisanih jordanovačkih prostornih kvaliteta.

Građevinski sklop, koji kao da se greškom projektanata impostacijom odlučio sukobiti s najvećim vrijednostima ozelenjenog zagrebačkog prostora, a ne im se približiti i od njih izvući maksimalnu korist, zaratio je, nažalost, i s pojmom hortikulturnog planiranja. Maksimalna izgrađenost parcele četirima visokim volumenima zatvorenih metaliziranih opni s nizovima otvora i lođa zatvorenih rebrenicama, čak i materijalima te bojom nanosi štetu vrijednom prostoru, koji je iziskivao zamjensku gradnju u cijelosti drugačije kvalitete.

Neprihvatljiv projekt koji je odjednom postao prihvatljiv

Premda je projekt, trenutno u tijeku izvedbe, u srpnju 2016. godine sa stajališta zaštite kulturnih dobara bio ocijenjen neprihvatljivim te je bilo uvjetovano njegovo značajno korigiranje, isti je po ubrzanoj ponovljenoj proceduri ponavljanja zahtjeva ipak odobren bez posebnih uvjeta i danas na licu mjesta svjedočimo šteti koja je nastala poništavanjem uvjetovanih korekcija. S obzirom da su i za ovu lokaciju mijenjane odredbe GUP-a u pogledu katnosti, koja je također s P+4 podignuta na P+8, kao i na prethodnom jordanovačkom primjeru, s konzervatorskog su stajališta ovdje, pošto je riječ o izgrađenom i definiranom gradskom predjelu, bili uvjetovani konkretniji uvjeti. Kod strukturiranja i oblikovanja novih volumena valjalo je uspostaviti kvalitetan prostorni i vizualni odnos s okolišem, primjeren vrijednosti i značenju lokacije, a korištenje je maksimalne katnosti, P+8, sa stajališta zaštite ocijenjeno neprimjerenim predmetnoj mikrolokaciji, u bitnome obilježenoj susjedstvom zaštićenog spomenika kulture i prirode parka Maksimir.

Uvjetovanjem promišljene, rahlo isplanirane izgradnje, koja bi uz obilno ozelenjeni okoliš uvažila prostorne vrijednosti zadane lokacije, te koja se volumenima ne bi u bitnome odmakla od postojeće izgradnje, koja ni u okolnim poslovnim ili proizvodnim sadržajima ne prelazi četverokatnost, probalo se ishoditi bolju, situaciji prikladniju arhitekturu. Ocjenom kako dva nebodera s početka Božidarevićeve ulice, uslijed različitih pozicija, ne mogu biti mjerilom određivanja visinskih gabarita nove izgradnje, uvjetovalo se znatno reduciranje visine četiriju stambeno-poslovnih volumena od devet nadzemnih katova. Također, posebnu je pažnju trebalo posvetiti oblikovanju viših volumena, koji bi se u prostoru mogli nametati jedino kvalitetom novih rješenja, a njihove se stupnjevane visine uvjetovalo planirati u ozelenjenom okruženju s uređenim parkovnim površinama i očuvanim uličnim drvoredima.

Dvojac koji je u ovom slučaju podbacio

Brojni poznati primjeri ostakljenih pa i ozelenjenih visokih volumena, poput i onih svjetski poznatih projektantskih imena i tvrtki, među kojima su i MVRDV, Kengo Kuma ili Stefano Boeri, mogli su poslužiti kao poželjni “zeleni” primjeri koji bi se inovativnošću i kvalitetom sigurno izborili i za višu katnost. No danas u prostoru imamo što imamo ili više nemamo ni ono što smo imali, što ukazuje da ponekad niti imena najistaknutijih i najnagrađivanijih arhitekata našeg društva nisu garancijom uspjeha. Teško je i povezati neka od uspjelijih ostvarenja poznatog hrvatskog tima ”Dva arhitekta” Zorana Zidarića i Tomislava Ćurkovića, autora i nekih od naših ljepših vila i interijera, s ovim maksimirskim zdanjem, od kojeg vjerojatno, osim investitora, nitko nije na dobitku.

Premda se moglo puno bolje, odobrenim projektom se tek poneko pročelje sklopa od četiri robusne vertikale otvara put parka Maksimir, a većina ih je usmjerena na vlastita susjedna, jednolična i uglavnom zatvorena pročelja, pri čemu je ovaj primjer i čvrstim dokazom da se i “sigurnom sivom” može pogriješiti. Upravo je siva boja i presudila u nepopravljivom dojmu nehumano oblikovane stambene zajednice, koja podsjeća na kazneno-popravnu instituciju ili poveće tehničko postrojenje. Koliko bi joj dobra učinilo nešto soliternog zelenila ne treba ni raspravljati pa se samo s nostalgijom možemo prisjetiti primjera s početka ove kolumne.

Veliki doprinos novijoj arhitekturi

No, da priču ne bi završili u otužnom tonu, pobrinuo se jedan recentno dovršen omanji stambeni sklop, prikladno smješten baš uz naše jordanovačke nebodere, kome se svakako treba posebno posvetiti. Upravo na mjestu gdje sjeverni kraj ulice Dobri Dol siječe Prvi Jordanovački ulični odvojak, na zatravnjenom trokutastom prostoru među krakovima Bakalove visoke maksimirske izgradnje i zapadnijih obiteljskih gradnji ostvarena je jedna nova i vrijedna zagrebačka arhitektura. Recentno je nominirana za godišnju nagradu “Drago Galić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolje arhitektonsko ostvarenje s područja stambene arhitekture, a nešto kasnije dobila je Medalju arhitekture Hrvatske komore arhitekata za 2017. godinu. Stambeni sklop Jordanovac, arhitekata Svebora Andrijevića i Luke Korlaeta, lijepo je prilikom dodjele Medalje i obrazložen:

“Veliki doprinos struci upravo je onaj koji dolazi iz segmenta određenog najtvrđim i najnemilosrdnijim uvjetovanostima: zakonitostima tržišne arene i neumoljivom urbanističko-legislativnom regulacijom. U tim uvjetima ostvariti nove i anticipirajuće oblike stambenih paradigmi, koje se razvijaju na matrici suptilnih morfoloških arhitektonsko-urbanističkih obrazaca zagrebačke moderne, sljubljene s nježnim obrisima topografije, ali i obilježjima izgrađenog konteksta, velik je uspjeh i nadahnuće. Investitor, koji slijedi impuls tržišta, u pravilu ne sagledava sve aspekte i implikacije ovih izazova. Arhitekt, pobornik svoje profesije, tada preuzima ulogu angažiranog i odgovornog aktera na arhitektonsko-urbanističkoj i tržišnoj sceni, koji ne slijedi slijepo zadane uvjete, niti pristaje biti njima određen i zarobljen. Ograničenjima u inat, na tragu svoga poslanja i vizije, u granicama mogućeg promišlja i oblikuje prostorne okvire primjerenije i bolje stvarnosti.”

Najviši standardi kvalitete življenja

Četiri trokatna volumena sa suterenom i krovnim terasama s pergolama i tendama na Dobrom Dolu odreda uključuju po samo tri vertikalno organizirane stambene jedinice, do kojih se, premda su riješene na različitim nivoima, pristupa zasebnim stubištima i direktnom vanjskom vezom. Uspjelom igrom horizontalnih i vertikalnih pomaka tlocrtnih dispozicija unutar strože zatvorenih plašteva akromatski obilježenih gradnji ostvarena je dinamična prostorna organizacija stambenih jedinica koje resi kvaliteta života, komforom ravna individualnom stanovanju.

Zajednički pak prostori i sadržaji male stambene zajednice samo dodatno pridonose kvaliteti života unutar urbanistički i arhitektonski uspjelo osmišljenog organizma, kojeg resi štošta, od sjajno riješene ulazne partije, preko diskretne ograde sklopa pa do kvalitetnog pratećeg hortikulturnog uređenja. Najviši standardi tehničke opreme, sa sustavom stropnog, zidnog te podnog grijanja i hlađenja, bez radijatora i klima jedinica, prate sve četiri građevine sklopa, od kojih su tri položene okomito, a najjužnija usporedno sa slojnicama terena u padu prema jugu. Položene prostorne kvadre obilježavaju bijela, glatko ožbukana pročelja dviju viših, te sive velikoformatne staklene obloge HPL ploča nižih katova.

Primjerenija i bolja stvarnost Zagreba

Velike tripartitne prozore povezuju međurazmaci obloženi staklom čime se postigao dojam međuratnoj modernoj arhitekturi tako omiljenih ”strip” – vrpčastih prozora, no pročeljna se igra s prozorima ne završava samo u horizontali, već se i poput prostora u unutrašnjosti, ponegdje razvija i u vertikali. Uvučene posljednje katove rese rešetke južnih pergola, ali i specifične tende i zelenilo krovnih terasa nad njima, s kojih se odreda pruža divan pogled na grad. Jednostavna konstrukcija građevinskih volumena, iz uzdužnih armiranobetonskih stijena raspona osam metara, omogućila je slobodnu organizaciju unutarnjih površina sa stanovima različitih veličina.

Uistinu, Zagrebu se jednim manjim graditeljskim sklopom od četiri višestambene jedinice, dogodila i primjerenija i bolja stvarnost. Samozatajni i pristojni arhitekti ostvarili su dojmljivu arhitekturu nenametanja i dobre mjere, čije naizgled strogo i ukroćeno oblikovanje govori zapravo tako puno o bogatoj tradiciji zagrebačke škole arhitekture, na čijim je zasadama stvarano i njezino u dojmu pomalo retro oblikovanje s tragovima međuratne moderne, štutgardskog Weissenhofa, Le Corbusiera, Miesa, Neutre… A opet, sve tako suvremeno čisto te smireno, s krasnim detaljima u velikom i malom mjerilu.

Zahvaljujući dovoljno mudrim investitorima koji su prepoznali potencijal lokacije, izbjegla se uobičajena greška mastodontskih gradnji na nedovoljno velikim parcelama i ovog je puta gradnjom manjeg sklopa na sjajno riješenom prostoru ostvareno uistinu elitno stanovanje na koje opravdano mogu biti ponosni i investitori i kupci, no primarno arhitekti koji su ostvarili arhitekturu dostojnu dostojanstvenog življenja. Ponovila se tako povijest pa su na istom prostoru u razmaku od pola stoljeća, prema Bakalovim riječima, odrađeni najozbiljniji napori za stvaranjem dobre arhitekture. Srećom po Maksimir i Zagreb u tome se i po drugi put uspjelo. Itekako uspjelo.