Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Priča o jednom od najvećih ženskih imena hrvatske arhitekture kroz kultne zagrebačke interijere koje je stvarala

Kako je Ines Filipović-Mića nepovratno pozicionirala hrvatsku arhitekturu interijera u ozbiljnu arhitekturu

Prošla su točno tri desetljeća od uređenja danas već kultnog zagrebačkog kafića Argentina u Tkalčićevoj ulici, čije je interijersko rješenje njegovoj autorici 1988. godine donijelo i nagradu Vladimir Nazor. Pokojna Ines Filipović u suradnji sa suprugom Nikolom Filipovićem stvorila je niz značajnih zagrebačkih interijera, poput café-barova Match-Ball i Charlie, restorana LR i boutiquea Matei, a Zrinka Paladino objašnjava zašto je bila velika i važna

Osmog kolovoza 2018. godine jedan zagrebački lokal proslavit će svoj trideseti rođendan. Tri desetljeća su od uređenja danas već kultnog zagrebačkog kafića ”Argentina” u Tkalčićevoj ulici, čije je uspjelo interijersko rješenje njegovoj autorici 1988. godine osiguralo i vrijednu nagradu ”Vladimir Nazor”. Lijepa je ovo prilika i da se prisjetimo jednog velikog ženskog imena hrvatske arhitekture koje je djelovanjem utisnulo dubok trag u zagrebačkim prostorima. Govorimo, naravno, o pokojnoj arhitektici Ines Filipović, samo nekim njezinim koautorskim i samostalnim projektima i ostvarenjima, od kojih su neka, srećom, ostala očuvana i danas.

Rijetko u današnje vrijeme uređenja interijera prežive i godinu-dvije, a kamoli tri desetljeća. Čitav jedan život stane u život ”Argentine”, a nemoguće je izbrojati mladosti koje su se u tom prostoru formirale, sazrijevale, u njemu stasale, u njemu se radovale, ljubile, rastajale. No priču o ”Argentini” valja otpočeti kratkim životopisom njezine autorice.

Ines Filipović, rođena Medanić, rodila se 2. ožujka 1935. godine u Zagrebu. Realnu gimnaziju završila je 1953. u Rijeci, a 1959. godine diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Po završetku studija sa suprugom Nikolom Filipovićem surađivala je u Majstorskoj radionici arhitekta Drage Iblera, a poslije Iblerove smrti od 1966. do 1967. godine i u radionici arhitekta Drage Galića.

Arhitekti Ines i Nikola Filipović 1970-ih godina arhiv Nikole Filipovića

Njezini interijeri dali su golemi doprinos domaćoj arhitekturi

Od 1960. do 1963. godine radila je u Arhitektonskom projektnom birou ”Ostrogović”, od 1963. do 1966. godine u APB ”Osnova”, a potom u Zavodu za teoriju i povijest arhitekture te Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1977. godine bila je honorarnom asistenticom profesora Nevena Šegvića na katedri za projektiranje Arhitektonskog fakulteta, pri kojoj je 1986. godine postala višom predavačicom, 1991. godine docenticom, 1993. godine izvanrednom profesoricom, a 1999. godine i redovitom profesoricom.

U razdoblju od 1956. do 1980. godine s Nikolom Filipovićem sudjelovala je na 150 natječaja, a njezin osobit doprinos hrvatskoj arhitekturi iščitava se upravo u oblikovanju interijera. U suradnji s arhitektima Nikolom Filipovićem te Brankom Kinclom ili Ivanom Filipčićem sudjelovala je na mnogim natječajima, poput onog za hotel “Gradski podrum“ u Zagrebu, za Jugoslavenski studentski paviljon u Parizu, upravnu zgradu u Skoplju, pravosudnu zgradu u Zagrebu ili za isusovačku crkvu na Jordanovcu u Zagrebu. Autoricom je brojnih arhitektonskih projekata, natječajnih radova i uređenja interijera.

U suradnji s Nikolom Filipovićem u Zagrebu ostvarila je sjajnu adaptaciju hotela “Dubrovnik“, stambenu zgradu u Zamenhofovoj 12, interpolaciju hotela “Dubrovnik II“ koja je 1982. godine bila nagrađena i godišnjom Nagradom “Viktor Kovačić“, te poslovnu zgradu “INA-Naftaplin“ u Šubićevoj ulici.

Rješenje interijera kavane hotela ”Dubrovnik” 1987. godine arhiv Nikole Filipovića

Radila je na interijerima kultnih zagrebačkih lokala

U suradnji supružnika nastao je i niz značajnih interijera, poput café-barova “Match-Ball“ i “Charlie“, restorana “LR” i boutiquea “Matei“ u Zagrebu te mnogih drugih lokala. Samostalno je 1986. godine ostvarila uređenje diskoteke “Šekspir“ u Splitu i zagrebačkih café-barova ”Charlie” i “Argentina“. O bistrou “Velvet“, danas znanom kao “Stari” ili ”Bijeli Velvet” u Zagrebu moglo bi se puno pisati, kao i o mnoštvu drugih profinjenih i filigranskom pažnjom definiranih prostora. Laureatkinjom najviše strukovne Nagrade “Viktor Kovačić“ za životno djelo postala je 2000. godine.

U lipnju 1957. godine, krajem druge godine studija, u Zagrebu se udala za dvije godine starijeg studenta arhitekture, Zagrepčanina Nikolu Filipovića, s kojim je 1959. godine uselila u adaptirani dio potkrovnog stana u kući Frank arhitekta Viktora Kovačića u današnjoj Ulici Andrije Hebranga 33 u kojem je divno uređenom prostoru, adaptiranom u suradnji sa suprugom Nikolom, živjela do kraja života.

Krajem siječnja 1964. godine postala je majkom kćerkice Ive, koju je sa suprugom Ninom, po ključnom liku iz Salingerova romana ”Lovac u žitu”, od milja prozvala Feba. Bakom unuka Nikše postala je 1990., Petra 1992., unuke Mare 1994. te unuka Tome 1999. godine. Preminula je u Zagrebu 15. rujna 2001. godine u 66. godini života.

Potkrovni stan Filipovićevih u Hebrangovoj 33 u Zagrebu fotografija Miljenka Bernfesta u arhivi Nikole Filipovića

Značajna arhitektonska djela u malom prostoru

Uz priču o interijerima Ines Filipović neizostavno treba citirati profesora Nevena Šegvića koji je još 1984. godine djelovanje jednog zagrebačkog arhitektonskog bračnog para sjajno zaokružio riječima: “Davno je već Loos dokazao da se u malom prostoru može ostvariti značajno arhitektonsko djelo. Bilo je to 1907. godine, kada je napravio svoj Kärtner-bar u Beču. Šezdesetih godina Hollein je iskazao svoj talent nizom zahvata, od Rettija do Schulina, ostvarivši tako jednu svoju posebnu arhitektonsku metodu, koja se osniva na Loosovim načelima, ali je interpretirana novom visokom tehnologijom.

U Zagrebu već godinama djeluje arhitektonski tandem ‘F & F’ na tom području. Njihovi lokali ‘Charlie’ i ‘Match ball’ bili su znakovi novog pristupa sadržajima koji su dotad bili izvan ‘ozbiljne’ arhitekture. Filipovići su, međutim, te sadržaje sasma ozbiljno prihvatili i kontinuirano ih rješavaju rehabilitirajući time već zapostavljeni zagrebački obrt, koji je prije rata dosezao najviši europski nivo. Već je time njihova uloga izuzetno značajna.“

Rješenje interijera lokala ”Match-Ball” arhiv Bore Jovanovića

Lokal Match Ball među najznačajnijim ostvarenjima

Lijepe riječi Nevena Šegvića upućene interijerskim rješenjima bračnog para Filipović najkonciznije izriču temeljnu istinu o njihovu značajnom angažmanu u uređenju brojnih zagrebačkih prostora. Struka i kritika iz mnoštva kvalitetnih intervencija Filipovićevih među dva do tri najznačajnija ostvarenja redovito ubraja i uređenje nekadašnjeg, danas, nažalost, zatvorenog, zagrebačkog lokala ”Match-Ball” iz 1972. godine. Prema želji investitora Bore Jovanovića prostor ostvaren u stilu engleskih pubova, premda dislociran od najužeg centra i ostvaren na neatraktivnom mjestu uz jaku prometnicu Ulice Izidora Kršnjavoga, opravdano je zauzimao visoku poziciju u arhitekturi hrvatskih interijera.

Desetljeće po njegovu otvaranju, pri analizi interijerskih ostvarenja tima Filipovićevih, Antoaneta Pasinović se osvrnula i na to ”kronološko prvijenstvo Filipovićeve ‘inenarhitekturne’ zaokupljenosti” riječima: ”U prigušenom osvjetljenju tog prostora prevladavaju tamni koloristički tonaliteti, uspostavljeni primjenom trovrsno izabranog odnosa materijala: tamno drvo – crni ‘tapecirung’ sjedišta, smeđe toniran u osebujnoj smeđoj – rekli bismo ‘kauzlarićevskoj’ gami boja, taj interieur stvaralački izrasta na tradiciji ‘bečko-kavanskih’ ambijenata predratnog, pa i neposredno poratnog, Zagreba, moderniziran – dakako – tehnologijskom ugostiteljskom opremom kasnih šezdesetih godina.” Uobičajeno pogađajući samu srž Pasinović je sažeto opisala interijer uličnog kafića koji je desetljećima, do zatvaranja početkom ovog desetljeća, bio glavnim okupljalištem studenata Arhitektonskog i ostalih fakulteta iz neposrednog mu susjedstva.

Arhitekturu interijera pozicionirali su u ozbiljnu arhitekturu

Grafičku je podršku arhitektonskom bračnom paru Filipovićevih u to vrijeme pružao i akademski slikar i grafičar Zdravko Tišljar, koji je za uličnu stranu ulaznih vrata izradio mesinganu pločicu s reljefno istaknutim teniskim reketom i lopticom, prepoznatljivim logom i investitora i sjajno riješenog interijera. Kvaliteta ostvarenja Filipovićevih nepovratno je pozicionirala hrvatsku arhitekturu interijera u ”ozbiljnu arhitekturu” pa se na Šegvićev citat, a u prilog ispravnoj percepciji vrijednosti malog zagrebačkog lokala i njegovoj neupitnoj asocijativnoj sponi sa slavnim bečkim ”American barom”, prikladno nadovezuju i riječi profesora arhitekture Dragomira Vlahovića iz 2015. godine: ”Meni je ‘Match-Ball’ bolji od Loosa u Beču. Točka.”

Lokala ”Match-Ball” danas, nažalost, više nema. Izmijenjen je i lokal ”Charlie” u Gajevoj ulici uređen iste 1972. godine za zagrebačkog nogometaša Mirka Brauna, zatvoren je restoran ”LR” investitora Ronalda Lopatnyja iz 1974. godine u Palmotićevoj ulici, a i uređenje poznatog boutiquea ”Matei” u današnjem Miškecovom prolazu, ostvareno od bračnog para Filipović 1979. godine, danas se teško iščitava. Na elegantno se rješenje dvoetažnog, izložbenog i prodajnog prostora investitora Velimira Meteija lijepo 1986. godine osvrnula i Antoaneta Pasinović, suptilno ga, vezano uz zrcalnu obradu njegovih unutarnjih površina i stubišta, nazvavši prostorom ”vizualnog iluzionizma”.

Ines i Nikola Filipović i Velimir Matei na otvorenju lokala ”Matei” 1979. godine fotografija Miljenka Bernfesta u arhivi Nikole Filipovića

Lokal Argentina kroz tri desetljeća dostojanstveno stari

Za razliku od tih, danas nepostojećih ili gotovo neprepoznatljivih uređenja prostora, koji su svojom izvornom vrijednošću često bili temama brojnih napisa i radova, zagrebački je café-bar “Argentina“ tijekom tri desetljeća dostojanstveno preživio sve mjene i promjene. Ne treba ni dvojiti da je tome tako zahvaljući savjesnim vlasnicima koji su vrijednom interijeru omogućili dostojanstveno starenje i zahvaljujući kojima prostor tijekom vremena nije gubio na ljepoti. Čak bi se moglo tvrditi i suprotno. Godine i starost “Argentini” čine samo dobro.

U suradnji s Davorom Kudelićem Ines Filipović je 1987.-1988. godine ostvarila uređenje prostora lokala unutar granica prizemnog i katnog dijela interpolacije arhitekta Miroslava Begovića u Tkalčićevoj ulici. Nepromijenjenog imena i izvornog oblikovanja, ”Argentina” i danas, i uz primjetne minimalne intervencije na uvođenju pokretnih tehničkih naprava, tapeciranju sjedišta ili djelomičnoj zamjeni dizajnerskih sjedalica, ukazuje na vrijednost davno osmišljenog interijerskog rješenja, kojim je i prema riječima Sandre Križić-Roban Ines Filipović uspješno istražila nove mogućnosti oblikovanja prostora.

Lokal ”Argentina” 1988. godine fotografija Miljenka Bernfesta

Argentina je dokaz da su interijeti Filipović bezvremenski

Dvokatni lokal gradi ulazni prostor kojim dominiraju izduljeni šank, koji posjetitelja uvlači u pozadinsku priču deniveliranog prostora u intimnijoj zoni sjedenja, i konzolni podest prozračnog metalnog stubišta kao veze s gornjim katom. Kat također grade dvije odijeljene zone, unutarnjeg sjedenja i onog organiziranog u ostakljenom dijelu Begovićeva volumena, skladno povezane istovjetnom namjenom. Prostor ispunjen zaobljenjima, kosinama, stupovima i gredama, šupljinama, konzolama sve je samo ne jednostavan, no u svojoj je kompleksnosti opet krajnje jasan i u svim raznolikim segmentima zapravo lako sagledljiv. Bogat, a čitljiv.

Mramorni podovi s raznolikim temama polaganja u različitim segmentima prostora spajani su vrstama i bojama među kojima jasno dominiraju prošarane crne, bijele, sive i bež ploče različitih dimenzija na koje se opet po principu negativa nastavlja i mramor središnjeg stubišta. Mramorne podove uokviruju zidovi pastelnih tonova u špatulato tehnici, stropove rese dizajnerska fiksna i konzolna rasvjetna tijela ”Arteluce”, a prostor i danas većim dijelom ispunjavaju izvorne stolice i stolovi Philipea Starcka. Neizostavna su na zidovima kata i prepoznatljiva ogledala rezana u obliku palminih stabala koja su resila i interijer kavane nedalekog hotela ”Dubrovnik”, kojeg je Ines Filipović sa suprugom dovršavala nešto ranije od ”Argentine”.

Izvorni uzorak materijala Josefa Hoffmana odabran za trapeciranje klupa za sjedenje smijenjen je zamjenskim materijalom, no to je lako povrativ detalj u vrijednom prostoru. ”Argentina” je naposljetku upravo onakav prostor kakvim ga je unutar Begovićeva sklopa u Tkalčićevoj ulici Sandra Križić-Roban svojim vizionarskim tekstom u ”Čovjeku i prostoru” iz 1988. godine i iščitala: ”Café ‘Argentina’ po mom mišljenju daleko je najbolji interijer koji je nastao u tom sklopu, a vrijeme će pokazati da dobro oblikovani prostori traju bez obzira na trenutačne trendove i modu. Neće trajati tako dugo kako traje sama Tkalačićeva, ali isto tako neće umrijeti kao neko lijepo ali otuđeno mjesto, koje se dolazi samo gledati a ne i boraviti u njemu. Interijeri koje je dosada projektirala Ines Filipović upravo to i dokazuju.”

Lokal ”Argentina” 2018. godine fotografija Borka Vukosava
Lokal ”Argentina” 2018. godine fotografija Borka Vukosava
Lokal ”Argentina” 2018. godine fotografija Borka Vukosava

Ines Filipović naprosto je imala oko za lijepo

Zaključimo ovu kolumnu o arhitektici Ines Filipović-Mići, koja je, sigurno, većini studentica zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta ostala u sjećanju kao žena rijetkog stila, njezinim riječima s vježbi iz ”Interijera” na kojima nas je pokušavala približiti lijepom i vrijednom: ”Kada birate, birajte kvalitetno. I ako se ne može, ne svaštarite, već birajte godišnje jednu, dvije stvari koje vrijede. Kvantiteta nek uvijek gleda u leđa kvaliteti koja mora biti na prvom mjestu. Uvijek.”

Puno je toga iz te profesorske poduke čitljivo i na rješenjima interijera arhitektice Filipović. I onima izrađenima u suradnji sa suprugom Nikolom, Ninom, i onim samostalnim. I sama prirodno lijepa, Ines Filipović je imala oko za lijepo i s lakoćom je ostvarivala ljepotu za koju kao da je bila i rođenjem predodređena. Do danas je se u tome teško nadmašuje.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
28 članaka Više o autoru