Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Priča o neracionalnoj, sfušanoj i prezaduženoj Muzičkoj akademiji naprosto je priča o našoj državi

Dosta nezgodna slika za instituciju koja je ispunila svoj skoro stoljetni san

Krug je, dakle, zatvoren. Voda prodire na sve više strana, a prožimajući vonj plijesni, poput slutnje nadolazećih katastrofa, uznemiruje crne leptire u dnu želuca. Skupe pogreške povijesti, iako postaju odsudni kamen oko vrata, ne samo da se ritualno ignorira, već njihovo diviniziranje postaje uvjetom dokazivanja pripadnosti.

Podvući crtu nekad je doista ljekovito. U svakodnevnoj rafalnoj paljbi novih vijesti na svoje prethodnice, inflaciji izjava, spinova i infantilnih obećanja, u toj zaglušujućoj buci svega i ničega, ponekad doista malo retrospektive ima medicinski učinak.

Zgrada Muzičke akademije, kad se sve zbroji, izgleda sjajno. Izvana. Moderno zdanje, ostakljeno, sa šarenim krovom daje novu živost cijelom Trgu Republike Hrvatske. Skoro da bi čovjek zaključio kako ova vesela građevina, baš na tom mjestu, predstavlja modernu Republiku Hrvatsku samu – državu okrenutu budućnosti, koja je, eto, nadrasla i ime Trga maršala Tita kako bi se izdigla iz stalnog perpetuiranja dubokih podjela iz prošlosti.

Kad se priđe bliže

Ta stilska figura, to oživljavanje zgrade Muzičke akademije kao duha moderne Hrvatske, sablasno je stvarno.
Za početak je tu riječ o poslovičnom afirmiranju revizionističkog stavljanja znaka jednakosti između fašizma i antifašizma (pod popularnom šifrom o “svim totalitarnim režimima”) koja iskače iz ovakve usporedbe. A onda se zgradi priđe bliže. Voda, vlaga, napukline, loša klima, jeftine instalacije, dnevni boravak za studente bez prozora, upitna akustika, koncerti koji se otkazuju….

Dosta nezgodna slika za instituciju koja je ispunila svoj skoro stoljetni san. Naime, nakon 93 godine podstanarstva, Muzička akademija je modernističkom zgradom na Trgu Republike Hrvatske, za pišljivih 228 milijuna kuna, konačno dobila svoj, neovisni i suvereni prostor.

Sustavno ugrađen fuš

Priča je, međutim, i prije samog početka bila krivo postavljena. Dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević je upozoravao prije useljenja da će boravak u toj zgradi biti skuplji i da će fakultetu trebati trostruko više sredstava nego kada su bili podstanari na četiri lokacije. Pazite, trostruko! Kako se planiralo i kome je palo na pamet da je prikladna cijena neovisnosti tristo posto viša od dotadašnje?

Onda su krenuli problemi s unutarnjim uređenjem. Naši sugovornici su tvrdili kako su ugrađivane instalacije jeftinije od onih predviđenih projektom, a sudeći po fotografijama i dojavama iz Akademije štedjelo se i šire od toga. Uglavnom, unutrašnjost modernističke zgrade stare samo četiri i po godine podsjeća na slike iz stanova koji su noćna mora svakog podstanara u Zagrebu. Teško se, kao što je to vrlo često kad su u pitanju radovi u glavnom gradu, oteti dojmu da su neke stvari odrađene katastrofalno, a možda i debelo preko ruba zakona.

Počasni doktor

Dugovi Akademije su, pak, viši i od same zgrade. Dva i pol milijuna kuna za struju, plin i dobavljače, financiranje na principu interventne milostinje koja se povremeno dobiva od države, Sveučilišta u Zagrebu i grada – sve skupa zvuči poput neodrživosti na kojoj bi mogao pozavidjeti i domaći zdravstveni sustav.

Dekan, međutim, ima sjajnu ideju – zbog zasluga u tome što je Muzička akademija dobila konačno svoj neovisan i suveren prostor, gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću kani dodijeliti počasni doktorat.

Crni leptiri

Paralele ovakvog ostvarenja skoro stogodišnjeg sna i onog koji je trajao skoro tisuću godina, mučno su očite. Sama moderna, demokratska Republika Hrvatska ne samo da je u sličnim financijskim mukama, s održivošću kao nedostižnim idealom, već je i u situaciji u kojoj jedan od najvećih ustavnopravnih autoriteta u zemlji, profesor Branko Smerdel, rezignirano gleda na proteklih 30 godina i zaključuje: “Projekt demokratske Hrvatske nije uspio”.

Krug je, dakle, zatvoren. Voda prodire na sve više strana, a prožimajući vonj plijesni, poput slutnje nadolazećih katastrofa, uznemiruje crne leptire u dnu želuca. Skupe pogreške povijesti, iako postaju odsudni kamen oko vrata, ne samo da se ritualno ignorira, već njihovo diviniziranje postaje uvjetom dokazivanja pripadnosti. Počasni doktorat i spomenici koje nije pametno propitivati tu su samo prigodne točke na i; opredmećeni dokazi vlage koja je već odavno duboko u kostima.

Jasmin Klarić
Telegram autor
208 članaka Više o autoru
Više s weba