Horvat je navodno bio vrlo ponosan na jasenovački angažman, ali i nesretan zbog nepravde koja mu je načinjena. Međutim, prema riječima srpskog umjetnika Bogdana Bogdanovića kojemu je neobjašnjivo pripisano samo autorstvo Horvat nije utjecao na konačno oblikovno rješenje, već je za isto samo izradio izvedbeni projekt. Ponekad bi, međutim, trebalo definirati važnost i prikladnost nekih riječi "samo". Negdje su one uistinu "samo", no ponegdje, kao na primjeru Jasenovca, nose jednu od glavnih uloga.
Iz jednog specifičnog razloga današnjom ćemo se kolumnom dodirnuti i dviju velikih tekućih izložbi. Govorimo naravno o izložbi ”Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost” postavljenoj od grupe autora prema sjajnom idejnom konceptu profesora Zvonka Makovića u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt te izložbi ”Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MOMA-i, koje osim kvalitete, vremenskog preklapanja postava pa djelomično i tema, povezuju i druge stvari.
Poveznicu predstavlja i jedan od najistaknutijih eksponata obiju izložbi, kojega, premda ga primarno vezujemo uz spomeničku plastiku poratne Jugoslavije, opravdano, kako je svakako više od skulpture, možemo smatrati i arhitektonskim djelom. Riječ je o velebnom betonskom spomeniku ”Kameni cvijet” u Jasenovcu, na objema izložbama neobjašnjivo pripisanom samo autorstvu srpskog umjetnika, arhitekta, filozofa i pisca Bogdana Bogdanovića.
Spomenik ”Kameni cvijet” u Jasenovcu 2007. godine Zrinka Paladino
Nepopravljiva greška zbog izostavljanja arhitekta Horvata
O samom Bogdanoviću (Beograd, 20. kolovoza 1922. – Beč, 18. lipnja 2010.), kao autoru mnogobrojnih memorijalnih spomenika s područja negdašnje Jugoslavije zna se puno, kako umjetnik njegovog značaja i zaslužuje, no u vezi njegove najslavnije spomeničke plastike ni nakon opsežnih znanstvenih istraživanja i pisanja u stručnom i dnevnom tisku, stvari se ne istjeruju na čistac. Pitanje je principa, poštenja pa i patriotizma, ako ćemo pravo, boriti se za istinu i truditi se ne zanemarivati vlastita sudioništva u bitnim ostvarenjima i pothvatima, što realizacija spomeničkog sklopa žrtvama fašizma u Jasenovcu svakako jest.
Naime, predmetnog spomenika ne bi bilo da se pri njegovoj realizaciji uz Bogdanovićevo ime nije pojavilo i ono velikog hrvatskog arhitekta Lavoslava Horvata (Varaždinske Toplice, 27. rujna 1901. – Novi Marof, 4. listopada 1989.). Stoga je krajnje začudno što se nekima od naših vodećih teoretičara arhitekture koji su postavljali arhitektonske segmente obiju važnih izložbi, a čije znanje je veliko, omakla takva greška i to baš u segmentu koji je i u New Yorku ocijenjen jednim od najvrjednijih. Upravo je tu trebalo inzistirati i izboriti se da se, ako nam to već iz nekih razloga i nije uspijevalo u prošlosti, barem danas raščiste činjenice i osigura mjesto istini. Nažalost, to se propustilo napraviti i po povijest umjetnosti naše budućnosti rečeno predstavlja nepopravljivu grešku.
Golema struktura rascvjetanog betonskog Kamenog cvijeta
No, da bismo ovo gradivo, i po obranjenom doktorskom radu, objavljenoj i nagrađenoj knjizi te opetovano ispisivanim člancima, još jednom utvrdili, iznesimo ponovno njegovu zanimljivu povijest. Arhitekt Petar Vovk od 1966. do 1968. godine projektirao je i ostvario Memorijalni muzej Jasenovac s interijerskim muzejskim postavom ostvarenim prema projektu Đuke Kavurića, a u sklopu čijeg je hortikulturnog i okolišnog uređenja 1966. godine podignuta golema struktura rascvjetanog betonskog ”Kamenog cvijeta”.
Prema riječima arhitektice Desanke Govekar u krizno vrijeme početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, obilježeno manjkom značajnijih građevinskih investicija, zagrebački je Arhitektonski projektni zavod, APZ, posjetio beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović. Prve skice jasenovačkog spomenika već je bio podnio na uvid samom državnom političkom vrhu u Beogradu koji je odlučivao o njihovoj daljnjoj razradi.
Bogdanović u Beogradu nije pronašao odgovarajuće stručnjake
Bogdanović je, pošto u Beogradu nije pronašao odgovarajuće stručnjake, insistirao na Zagrebu te je zahvaljujući stručnoj osposobljenosti i reputaciji za angažman odabrao APZ-ov Atelje „H“ akademskog arhitekta Lavoslava Horvata, u kojem je Desanka Govekar bila glavnom suradnicom. Po njoj su Horvatovo umijeće i sposobnost oživotvorenja i najkompleksnijih vizija bili razlogom njegova angažiranja na izvođenju tog kompliciranog pothvata, oko kojeg su se prema riječima brojnih Horvatovih suradnika iz APZ-a lomila mnoga koplja.
Zahvaljujući njezinom svjedočenju doznali smo i da je na razradi podnožja spomenika s dvojicom arhitekata surađivala upravo ona i da je najveći problem u cijeloj priči predstavljao pronalazak statičara koji su u kratkom vremenu trebali izvesti krajnje kompleksnu zamisao.
Podnožje spomenika u Jasenovcu 2007. godine Zrinka Paladino
Kako je umjesto ruže došlo do tulipana
Prema Govekar, gornji rascvali segment spomenika definitivno je uobličen prema Horvatovoj ideji, jer je u Zagreb donesena Bogdanovićeva idejna skica predviđala veliku betonsku, na tlo položenu, cvjetnu strukturu. Njezinu priču u izdvojenom svjedočenju 2007. godine potvrdila je i Zagrepčanka Karolina Prister, dugogodišnja Horvatova prijateljica, prenoseći Horvatovu priču o prvom Bogdanovićevom dolasku na konzultacije u zagrebački APZ, kada je Horvat i prokomentirao idejni projekt spomenika s golemom betonskom ružom na tlu riječima: “Prizemljena ruža bit će kao hrpa betona na podu. Stavi tulipan!”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predlažući Bogdanoviću formu razvedenog tulipana, s obrazloženjem (uz detaljno iscrtane nacrte) da tulipan oblikom svoje glavice širi latice u formi koja je za predmetnu namjenu prihvatljivija od ružine, Horvat je uspio u nagovaranju i spomenička je forma poprimila potpuno drugi oblik od prvotno zacrtanog.
Detalj spomenika ”Kameni-cvijet” u Jasenovcu Zrinka Paladino
Na spomeniku su radili i brodograditelji iz Korčule
Oba svjedočenja dodatno potvrđuju i prve Bogdanovićeve skice najčešće objavljivanih prizemljenih varijanti spomenika. Uzdizanje je “cvijeta” skulpture od tla rezultiralo oslobađanjem prostora u podnožju spomenika koji je naposljetku poput prave arhitekture, a ne samo spomeničke plastike, udomljavao posjetitelje. Horvatovi suradnici i prijatelji odreda su bili nepokolebljivi u tvrdnji da se Bogdanovićeva ideja definitivno uobličila u znanom nam obliku zahvaljujući Horvatovoj dominaciji nad izvedbenim projektom.
Probleme je krivina i oplatnih planova razlistane gornje forme riješio danas nam nepoznat inženjer makedonskog porijekla iz Zagreba, koji je prema Horvatovoj ideji okupljeni projektantski tim dodatno proširio brodograditeljima iz Korčule, prema njegovu mišljenju jedinima osposobljenima za izvođenje najkompliciranijih radnji u drvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S vremenom se zaboravilo sve osim jednog autora
Akademski arhitekt i Horvatov suradnik te prijatelj Ivo Bartolić prisjetio se svestranih priznanja i čestitki na izvedbi „čuda“, te angažiranog rada Ljerke Kauzlarić na razradi planova oplate, čiju je formulu rješavanja na licu mjesta smislio sam Horvat. Armatura je, naime, kao strahovito komplicirana i nemoguća za proračun u zadane oplate bila postavljana po osjećaju, a ne prema proračunu, a okupljena je inteligentno sastavljena grupa projektanta i konzultanata, statičara, geomehaničara pa i korčulanskih brodograditelja uspješno izvela kompliciran zadatak.
Tim više čudi činjenica da se tako zanimljiva i zahtjevna povijesna umjetnička priča s vremenom zaboravila te pripisala samo jednom imenu. Karolina Prister je, međutim, u razgovorima tijekom 2006. i 2007. godine opetovano isticala dugogodišnju Horvatovu tugu i nezadovoljstvo zbog brisanja njegova udjela u nastanku spomenika. Njegova pak osobna arhiva sadrži i nekoliko novinskih isječaka vezanih uz „jasenovački cvijet“, kojima nije bio nit spomenut kao sudionik izvođenja i čije su čitave margine ispisane upitnicima.
Novinski isječak s Horvatovim primjedbama iz tjednika Danas 1986. godine arhiva HAZU
Horvat je bio iznimno ponosan na jasenovački angažman
Horvat je prema riječima Karoline Prister bio vrlo ponosan na jasenovački angažman, ali i nesretan zbog nepravde koja mu je načinjena, a prema njezinim riječima do kraja je života na stolu čuvao čitav snop ukrasnom vrpcom uvezanih nacrta spomenika, kojima se, nažalost, s vremenom izgubio svaki trag i koji po njegovoj smrti nisu završili u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, u kojem je pohranjen veći dio opsežne ostavštine povučenog arhitekta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sam Bogdan Bogdanović se za razliku od brojnih Horvatovih suradnika i prijatelja u telefonskom razgovoru u veljači 2007. godine drugačije izjasnio u vezi opsega Horvatova projektantskog angažmana u Jasenovcu. Prema njegovim riječima Horvat nije utjecao na konačno oblikovno rješenje, već je za isto samo izradio izvedbeni projekt. Ponekad bi, međutim, trebalo definirati važnost i prikladnost nekih riječi “samo”. Negdje su one uistinu “samo”, no ponegdje, kao na primjeru Jasenovca, nose jednu od glavnih uloga.
Bez angažmana oba umjetnika ovakvog spomenika ne bi bilo
Neupitno je i da “Kameni cvijet” u Jasenovcu odudara od većine Bogdanovićeve poratne spomeničke plastike, uglavnom rustikalnijih i grubljih obilježja, no, kako bilo, bez nevjerojatnog Horvatovog izvedbenog projekta i izvedbe jasenovačkog spomenika, ovakvog kakvog poznajemo i divimo mu se, ne bi bilo. Istina je i da se zahvaljujući suradnji dvojice velikih umjetnika cjeloviti memorijalno-spomenički sklop Jasenovac opravdano uvrštava među rijetka spomen-područja koja postavom i dimenzijom gradbenih elemenata uistinu vladaju širim prostorom.
Ne treba zaboraviti niti da je krasan hortikulturni segment opsežne prostorne zamisli uspješno odradio Dragutin Kiš, uobličavanjem širokog savskog pejzaža kao integralnog dijela kompozicije sa središnjom visokom betonskom cvjetnom formom, dok je travnjak bio uređen prema studiji dr. Karla Šoštarića-Pisačića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Horvat kao sinonim velebnih izvedbi
Svjedočenja Horvatovih suradnika ukazuju na dotad neviđeno i za ono vrijeme nepojmljivo rješenje relativno male investicije koja je autorima i cijelom zagrebačkom APZ-u donijelo pohvale i priznanja zemlje, pa i svijeta. Neprijeporna estetska misao umjetnika nadograđena je kvalitetom i značenjem arhitektonske izvedbe čime je nadmašena uobičajena memorijalna spomenička vrijednost, a arhitektonskom komponentom izdizanja cvijeta od tla te dodatkom prizemnih dijelova kripte spomeniku je pridodana pristupačnija i humanija simbolička vrijednost. Kako god bili skloni amneziji, činjenice su činjenice i radi ih naše zakržljale kolektivne memorije valja konstantno ponavljati.
Sredinom 1960-ih godina ime je šezdesetogodišnjeg arhitekta Lavoslava Horvata bilo sinonimom značajnih i velebnih izvedbi. Godinu-dvije prije nagrađen je godišnjom arhitektonskom nagradom Viktor Kovačić za nevjerojatnu hidroelektranu “Zakučac” pokraj Omiša, istih je godina dovršavao sjajne betonske gradnje, poput sinjske tvornice “Dalmatinka”, zagrebačke Tvornice električnih žarulja “TEŽ” ili novobeogradskog hotela “Jugoslavija”, no nikada ne smijemo zaboraviti spomenuti ni njegove predratne izvedbe poput Bančeve palače na dubrovačkim pločama iz 1930-ih godina, na kojima se brusilo nevjerojatno umijeće.
Zanemarivanje vlastitih veličina
Upravo važnost i značenje takvih projekata obrazlažu razlog ondašnjeg Bogdanovićevog upućivanja u Zagreb. Tada četrdesetogodišnji beogradski arhitekt i umjetnik s jasnim je razlogom zatražio pomoć iskusnog arhitektonskog majstora, čije je golemo iskustvo i znanje predstavljalo garanciju uspjeha. U procjeni se nije pogriješilo te je zahvaljujući uspjeloj suradnji naposljetku i ostvareno sjajno ostvarenje. Problema tada nije bilo, no ipak se rodio puno kasnije, po nanošenju velike nepravde jednom od bitnih sudionika te suradnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No za to nam opet nitko nije kriv, doli mi sami. Hrvati najmanje vole sebe. Kao narod smo se dokazali u zanemarivanju vlastitih veličina i njihovih dosega, nije arhitektonsko polje djelovanja u tome usamljeno, vjerojatno iz razloga što rijetki posebni pojedinci u sjenu bacaju more prosječnih ili tek blago iznadprosječnih koji kao da su se pretplatili za istaknuta mjesta u našoj povijesti. Činjenica je i da oni najvrjedniji nemaju vremena za gubljenje pa su i samim time u nepovoljnijoj poziciji od onih kojima je samopromocija jedinim ciljem.
Samo rijetki su mogli ono što je napravio Horvat
Jedan od takvih bio je i akademski arhitekt te kasnije i akademik Lavoslav Horvat koji je bio zamoljen da se uključi u skulptorsko-arhitektonsku priču u Jasenovcu. Nije se gurao u nju jer nije ni bio od takve sorte, već je bio zamoljen da pomogne u situaciji koja se bez njega nikada ne bi ostvarila na tako nevjerojatan pa i danas zadivljujuć način. Tužno je stoga da se postupa kako se postupa, čak i u situacijama u kojima potvrđeni autori ne negiraju bitne suradnje.
Drugo je važno pitanje ono definiranja važnosti pojedinih izvedbi, premda se u jasenovačkom slučaju nije radilo samo o izvedbi. Osmisliti se, naime, može sve, pa i ptica u letu, no samo su je rijetki svojim vizionarstvom, talentom i umijećem sposobni i ostvariti na način da kvalitetom desetljećima prkosi svemu. Stoga si Hrvatska ne smije priuštiti gubitke bitnijih djelova memorije, kojih je i koautorstvo velikih umjetnika u Jasenovcu važnim dijelom.
Ispada da nas stranci moraju podučavati istinskim vrijednostima jer u nas ni najbolja arhitektonska ostvarenja često nisu pravično ocjenjivana nit nagrađivana, no najveći problem ipak predstavlja svjesno zatiranje istina i činjenica te relativiziranje i onih najboljih tragova u prostorima koje smo obilježili svojim djelovanjem.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Priča o Kamenom cvijetu izostavlja velikog hrvatskog arhitekta, bez kojeg ga ne bi ni bilo. Ispravljamo nepravdu
Lavoslav Horvat dao je veliki doprinos spomeniku u Jasenovcu, no njegovo se ime uvijek izostavlja
Horvat je navodno bio vrlo ponosan na jasenovački angažman, ali i nesretan zbog nepravde koja mu je načinjena. Međutim, prema riječima srpskog umjetnika Bogdana Bogdanovića kojemu je neobjašnjivo pripisano samo autorstvo Horvat nije utjecao na konačno oblikovno rješenje, već je za isto samo izradio izvedbeni projekt. Ponekad bi, međutim, trebalo definirati važnost i prikladnost nekih riječi "samo". Negdje su one uistinu "samo", no ponegdje, kao na primjeru Jasenovca, nose jednu od glavnih uloga.
Iz jednog specifičnog razloga današnjom ćemo se kolumnom dodirnuti i dviju velikih tekućih izložbi. Govorimo naravno o izložbi ”Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost” postavljenoj od grupe autora prema sjajnom idejnom konceptu profesora Zvonka Makovića u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt te izložbi ”Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MOMA-i, koje osim kvalitete, vremenskog preklapanja postava pa djelomično i tema, povezuju i druge stvari.
Poveznicu predstavlja i jedan od najistaknutijih eksponata obiju izložbi, kojega, premda ga primarno vezujemo uz spomeničku plastiku poratne Jugoslavije, opravdano, kako je svakako više od skulpture, možemo smatrati i arhitektonskim djelom. Riječ je o velebnom betonskom spomeniku ”Kameni cvijet” u Jasenovcu, na objema izložbama neobjašnjivo pripisanom samo autorstvu srpskog umjetnika, arhitekta, filozofa i pisca Bogdana Bogdanovića.
Nepopravljiva greška zbog izostavljanja arhitekta Horvata
O samom Bogdanoviću (Beograd, 20. kolovoza 1922. – Beč, 18. lipnja 2010.), kao autoru mnogobrojnih memorijalnih spomenika s područja negdašnje Jugoslavije zna se puno, kako umjetnik njegovog značaja i zaslužuje, no u vezi njegove najslavnije spomeničke plastike ni nakon opsežnih znanstvenih istraživanja i pisanja u stručnom i dnevnom tisku, stvari se ne istjeruju na čistac. Pitanje je principa, poštenja pa i patriotizma, ako ćemo pravo, boriti se za istinu i truditi se ne zanemarivati vlastita sudioništva u bitnim ostvarenjima i pothvatima, što realizacija spomeničkog sklopa žrtvama fašizma u Jasenovcu svakako jest.
Naime, predmetnog spomenika ne bi bilo da se pri njegovoj realizaciji uz Bogdanovićevo ime nije pojavilo i ono velikog hrvatskog arhitekta Lavoslava Horvata (Varaždinske Toplice, 27. rujna 1901. – Novi Marof, 4. listopada 1989.). Stoga je krajnje začudno što se nekima od naših vodećih teoretičara arhitekture koji su postavljali arhitektonske segmente obiju važnih izložbi, a čije znanje je veliko, omakla takva greška i to baš u segmentu koji je i u New Yorku ocijenjen jednim od najvrjednijih. Upravo je tu trebalo inzistirati i izboriti se da se, ako nam to već iz nekih razloga i nije uspijevalo u prošlosti, barem danas raščiste činjenice i osigura mjesto istini. Nažalost, to se propustilo napraviti i po povijest umjetnosti naše budućnosti rečeno predstavlja nepopravljivu grešku.
Golema struktura rascvjetanog betonskog Kamenog cvijeta
No, da bismo ovo gradivo, i po obranjenom doktorskom radu, objavljenoj i nagrađenoj knjizi te opetovano ispisivanim člancima, još jednom utvrdili, iznesimo ponovno njegovu zanimljivu povijest. Arhitekt Petar Vovk od 1966. do 1968. godine projektirao je i ostvario Memorijalni muzej Jasenovac s interijerskim muzejskim postavom ostvarenim prema projektu Đuke Kavurića, a u sklopu čijeg je hortikulturnog i okolišnog uređenja 1966. godine podignuta golema struktura rascvjetanog betonskog ”Kamenog cvijeta”.
Prema riječima arhitektice Desanke Govekar u krizno vrijeme početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, obilježeno manjkom značajnijih građevinskih investicija, zagrebački je Arhitektonski projektni zavod, APZ, posjetio beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović. Prve skice jasenovačkog spomenika već je bio podnio na uvid samom državnom političkom vrhu u Beogradu koji je odlučivao o njihovoj daljnjoj razradi.
Bogdanović u Beogradu nije pronašao odgovarajuće stručnjake
Bogdanović je, pošto u Beogradu nije pronašao odgovarajuće stručnjake, insistirao na Zagrebu te je zahvaljujući stručnoj osposobljenosti i reputaciji za angažman odabrao APZ-ov Atelje „H“ akademskog arhitekta Lavoslava Horvata, u kojem je Desanka Govekar bila glavnom suradnicom. Po njoj su Horvatovo umijeće i sposobnost oživotvorenja i najkompleksnijih vizija bili razlogom njegova angažiranja na izvođenju tog kompliciranog pothvata, oko kojeg su se prema riječima brojnih Horvatovih suradnika iz APZ-a lomila mnoga koplja.
Zahvaljujući njezinom svjedočenju doznali smo i da je na razradi podnožja spomenika s dvojicom arhitekata surađivala upravo ona i da je najveći problem u cijeloj priči predstavljao pronalazak statičara koji su u kratkom vremenu trebali izvesti krajnje kompleksnu zamisao.
Kako je umjesto ruže došlo do tulipana
Prema Govekar, gornji rascvali segment spomenika definitivno je uobličen prema Horvatovoj ideji, jer je u Zagreb donesena Bogdanovićeva idejna skica predviđala veliku betonsku, na tlo položenu, cvjetnu strukturu. Njezinu priču u izdvojenom svjedočenju 2007. godine potvrdila je i Zagrepčanka Karolina Prister, dugogodišnja Horvatova prijateljica, prenoseći Horvatovu priču o prvom Bogdanovićevom dolasku na konzultacije u zagrebački APZ, kada je Horvat i prokomentirao idejni projekt spomenika s golemom betonskom ružom na tlu riječima: “Prizemljena ruža bit će kao hrpa betona na podu. Stavi tulipan!”
Predlažući Bogdanoviću formu razvedenog tulipana, s obrazloženjem (uz detaljno iscrtane nacrte) da tulipan oblikom svoje glavice širi latice u formi koja je za predmetnu namjenu prihvatljivija od ružine, Horvat je uspio u nagovaranju i spomenička je forma poprimila potpuno drugi oblik od prvotno zacrtanog.
Na spomeniku su radili i brodograditelji iz Korčule
Oba svjedočenja dodatno potvrđuju i prve Bogdanovićeve skice najčešće objavljivanih prizemljenih varijanti spomenika. Uzdizanje je “cvijeta” skulpture od tla rezultiralo oslobađanjem prostora u podnožju spomenika koji je naposljetku poput prave arhitekture, a ne samo spomeničke plastike, udomljavao posjetitelje. Horvatovi suradnici i prijatelji odreda su bili nepokolebljivi u tvrdnji da se Bogdanovićeva ideja definitivno uobličila u znanom nam obliku zahvaljujući Horvatovoj dominaciji nad izvedbenim projektom.
Probleme je krivina i oplatnih planova razlistane gornje forme riješio danas nam nepoznat inženjer makedonskog porijekla iz Zagreba, koji je prema Horvatovoj ideji okupljeni projektantski tim dodatno proširio brodograditeljima iz Korčule, prema njegovu mišljenju jedinima osposobljenima za izvođenje najkompliciranijih radnji u drvu.
S vremenom se zaboravilo sve osim jednog autora
Akademski arhitekt i Horvatov suradnik te prijatelj Ivo Bartolić prisjetio se svestranih priznanja i čestitki na izvedbi „čuda“, te angažiranog rada Ljerke Kauzlarić na razradi planova oplate, čiju je formulu rješavanja na licu mjesta smislio sam Horvat. Armatura je, naime, kao strahovito komplicirana i nemoguća za proračun u zadane oplate bila postavljana po osjećaju, a ne prema proračunu, a okupljena je inteligentno sastavljena grupa projektanta i konzultanata, statičara, geomehaničara pa i korčulanskih brodograditelja uspješno izvela kompliciran zadatak.
Tim više čudi činjenica da se tako zanimljiva i zahtjevna povijesna umjetnička priča s vremenom zaboravila te pripisala samo jednom imenu. Karolina Prister je, međutim, u razgovorima tijekom 2006. i 2007. godine opetovano isticala dugogodišnju Horvatovu tugu i nezadovoljstvo zbog brisanja njegova udjela u nastanku spomenika. Njegova pak osobna arhiva sadrži i nekoliko novinskih isječaka vezanih uz „jasenovački cvijet“, kojima nije bio nit spomenut kao sudionik izvođenja i čije su čitave margine ispisane upitnicima.
Horvat je bio iznimno ponosan na jasenovački angažman
Horvat je prema riječima Karoline Prister bio vrlo ponosan na jasenovački angažman, ali i nesretan zbog nepravde koja mu je načinjena, a prema njezinim riječima do kraja je života na stolu čuvao čitav snop ukrasnom vrpcom uvezanih nacrta spomenika, kojima se, nažalost, s vremenom izgubio svaki trag i koji po njegovoj smrti nisu završili u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, u kojem je pohranjen veći dio opsežne ostavštine povučenog arhitekta.
Sam Bogdan Bogdanović se za razliku od brojnih Horvatovih suradnika i prijatelja u telefonskom razgovoru u veljači 2007. godine drugačije izjasnio u vezi opsega Horvatova projektantskog angažmana u Jasenovcu. Prema njegovim riječima Horvat nije utjecao na konačno oblikovno rješenje, već je za isto samo izradio izvedbeni projekt. Ponekad bi, međutim, trebalo definirati važnost i prikladnost nekih riječi “samo”. Negdje su one uistinu “samo”, no ponegdje, kao na primjeru Jasenovca, nose jednu od glavnih uloga.
Bez angažmana oba umjetnika ovakvog spomenika ne bi bilo
Neupitno je i da “Kameni cvijet” u Jasenovcu odudara od većine Bogdanovićeve poratne spomeničke plastike, uglavnom rustikalnijih i grubljih obilježja, no, kako bilo, bez nevjerojatnog Horvatovog izvedbenog projekta i izvedbe jasenovačkog spomenika, ovakvog kakvog poznajemo i divimo mu se, ne bi bilo. Istina je i da se zahvaljujući suradnji dvojice velikih umjetnika cjeloviti memorijalno-spomenički sklop Jasenovac opravdano uvrštava među rijetka spomen-područja koja postavom i dimenzijom gradbenih elemenata uistinu vladaju širim prostorom.
Ne treba zaboraviti niti da je krasan hortikulturni segment opsežne prostorne zamisli uspješno odradio Dragutin Kiš, uobličavanjem širokog savskog pejzaža kao integralnog dijela kompozicije sa središnjom visokom betonskom cvjetnom formom, dok je travnjak bio uređen prema studiji dr. Karla Šoštarića-Pisačića.
Horvat kao sinonim velebnih izvedbi
Svjedočenja Horvatovih suradnika ukazuju na dotad neviđeno i za ono vrijeme nepojmljivo rješenje relativno male investicije koja je autorima i cijelom zagrebačkom APZ-u donijelo pohvale i priznanja zemlje, pa i svijeta. Neprijeporna estetska misao umjetnika nadograđena je kvalitetom i značenjem arhitektonske izvedbe čime je nadmašena uobičajena memorijalna spomenička vrijednost, a arhitektonskom komponentom izdizanja cvijeta od tla te dodatkom prizemnih dijelova kripte spomeniku je pridodana pristupačnija i humanija simbolička vrijednost. Kako god bili skloni amneziji, činjenice su činjenice i radi ih naše zakržljale kolektivne memorije valja konstantno ponavljati.
Sredinom 1960-ih godina ime je šezdesetogodišnjeg arhitekta Lavoslava Horvata bilo sinonimom značajnih i velebnih izvedbi. Godinu-dvije prije nagrađen je godišnjom arhitektonskom nagradom Viktor Kovačić za nevjerojatnu hidroelektranu “Zakučac” pokraj Omiša, istih je godina dovršavao sjajne betonske gradnje, poput sinjske tvornice “Dalmatinka”, zagrebačke Tvornice električnih žarulja “TEŽ” ili novobeogradskog hotela “Jugoslavija”, no nikada ne smijemo zaboraviti spomenuti ni njegove predratne izvedbe poput Bančeve palače na dubrovačkim pločama iz 1930-ih godina, na kojima se brusilo nevjerojatno umijeće.
Zanemarivanje vlastitih veličina
Upravo važnost i značenje takvih projekata obrazlažu razlog ondašnjeg Bogdanovićevog upućivanja u Zagreb. Tada četrdesetogodišnji beogradski arhitekt i umjetnik s jasnim je razlogom zatražio pomoć iskusnog arhitektonskog majstora, čije je golemo iskustvo i znanje predstavljalo garanciju uspjeha. U procjeni se nije pogriješilo te je zahvaljujući uspjeloj suradnji naposljetku i ostvareno sjajno ostvarenje. Problema tada nije bilo, no ipak se rodio puno kasnije, po nanošenju velike nepravde jednom od bitnih sudionika te suradnje.
No za to nam opet nitko nije kriv, doli mi sami. Hrvati najmanje vole sebe. Kao narod smo se dokazali u zanemarivanju vlastitih veličina i njihovih dosega, nije arhitektonsko polje djelovanja u tome usamljeno, vjerojatno iz razloga što rijetki posebni pojedinci u sjenu bacaju more prosječnih ili tek blago iznadprosječnih koji kao da su se pretplatili za istaknuta mjesta u našoj povijesti. Činjenica je i da oni najvrjedniji nemaju vremena za gubljenje pa su i samim time u nepovoljnijoj poziciji od onih kojima je samopromocija jedinim ciljem.
Samo rijetki su mogli ono što je napravio Horvat
Jedan od takvih bio je i akademski arhitekt te kasnije i akademik Lavoslav Horvat koji je bio zamoljen da se uključi u skulptorsko-arhitektonsku priču u Jasenovcu. Nije se gurao u nju jer nije ni bio od takve sorte, već je bio zamoljen da pomogne u situaciji koja se bez njega nikada ne bi ostvarila na tako nevjerojatan pa i danas zadivljujuć način. Tužno je stoga da se postupa kako se postupa, čak i u situacijama u kojima potvrđeni autori ne negiraju bitne suradnje.
Drugo je važno pitanje ono definiranja važnosti pojedinih izvedbi, premda se u jasenovačkom slučaju nije radilo samo o izvedbi. Osmisliti se, naime, može sve, pa i ptica u letu, no samo su je rijetki svojim vizionarstvom, talentom i umijećem sposobni i ostvariti na način da kvalitetom desetljećima prkosi svemu. Stoga si Hrvatska ne smije priuštiti gubitke bitnijih djelova memorije, kojih je i koautorstvo velikih umjetnika u Jasenovcu važnim dijelom.
Ispada da nas stranci moraju podučavati istinskim vrijednostima jer u nas ni najbolja arhitektonska ostvarenja često nisu pravično ocjenjivana nit nagrađivana, no najveći problem ipak predstavlja svjesno zatiranje istina i činjenica te relativiziranje i onih najboljih tragova u prostorima koje smo obilježili svojim djelovanjem.