Priča o “trećem putu” u hrvatskoj politici oduvijek je bila zabluda. Lijepo upakirana bajka o tome da su za sve probleme hrvatske tranzicije krive dvije najjače stranke i da bi se sve promijenilo kad bi na vlast došao netko pošten i dobrih namjera. Narod, pritom, samo što nije “treći put” – kako god se taj zvao – pogurao na vlast i tako napokon oslobodio sve potencijale “najljepše zemlje na svijetu”.
Uglavnom, radi se o bajci. Kad odrasli ljudi vjeruju u takve stvari to se, medicinskim rječnikom, zove deluzija. U ovoj deluziji, pak, rado sudjeluju u mediji, jer raja voli nova lica, voli nove nade i osjećaj da je konačno oslobođenje blizu. A oglašivači najviše vole kad publika nešto voli. I tako se stvara cijeli jedan virtualni krug u kojem kolaju iracionalne političke nade, sasvim opipljiva količina keša, te zasad ipak održiva količina stvarnosti kao kolateralna žrtva.
Utabana staza i Google
Gotovo cijela politička povijest “trećeg puta” u Hrvatskoj može se staviti pod nazivnike populizma. Od mitskih populista-poduzetnika, poput Branka Mikšića ili Željka Keruma, koji su dječje naivno uvjeravali da je vođenje države isto što i vođenje firme. Preko fanatičnih populista, poput bivših i sadašnjih Živozidaša uvjerenih u teorije globalnih i lokalnih zavjera (masonerija, cionizam, cjepiva, chemtrailsi, you name it), pa i do Judge Dredd populista Mislava Kolakušića koji se s prvim izbornim uspjehom transformirao u populista-hedonista s lukrativnom foteljom u Europarlamentu…
Svi oni imali su određenog izbornog uspjeha, no nikad ni blizu tome da se pretvore u pravi “treći put”, dakle, onaj koji bi preuzeo vlast i usmjerio državu na stazu koju nisu utabali HDZ ili SDP.
Ništa bolje nije bilo ni s onima koji su pokušali stvoriti promišljeniju političku poziciju, bježeći od općih populističkih fraza u razrađenije programe. “Treći putevi” koje su samo u zadnjih desetak godina nudili Laburisti, Orah, Savez za Hrvatsku, Nacionalni forum, Most, Pametno, Start, Nezavisni za Hrvatsku i mnogi drugi, toliko su bili uspješni da će dobar dio čitatelja neka od ovih imena morati – guglati.
Nemilosrdan semafor
Stvar ni danas, iako je dojam da je zasićenost vladajućim politikama (a tu se, iz nekog razloga povlači ekvivalencija između HDZ-a i SDP-a, iako je stranka Franje Tuđmana na vlasti bila skoro tri puta duže od socijaldemokrata) na rekordnoj razini, nije bitno drugačija. Semafor je, naime, nemilosrdan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ i SDP zajedno po posljednjem CRO Demoskopu (siječanj 2020.) imaju golemih 54,7 posto podrške (i to uz 12,9 posto ispitanika koji su se izjasnili kao – neodlučni). Koliko je to? Pa, rezultat Mosta na parlamentarnim izborima 2015. godine je bio tretiran kao povijesni. Dobili su nešto manje od 14 posto glasova.
Lijevo, desno i – treće
Problem “trećih puteva” leži u još jednom nedostatku u političkoj općoj kulturi u Hrvatskoj, čak i dubljem od onog zahvaljujući kojem svako malo imamo pokrete koji domoljubljem i pravdoljubljem nasuprot navodno potrošenih elita obećavaju osvojiti vlast. “Treći put”, naime, teško može biti jedinstvena politička pojava. Kao što se pokazalo mnogo puta dosad, stranke koje nude alternativu HDZ-u i SDP-u se i same razlikuju po osnovnoj političkoj osi koja svjetonazorski dijeli ljevicu od desnice.
Trenutno najperspektivniji izazivač dvjema najjačim strankama, Miroslav Škoro, koji priprema svoju platformu za parlamentarne izbore, idealan je primjer. Škoro zapravo jasno progovara o tome da neće postizborno surađivati sa SDP-om i HSS-om. Što ostavlja širom otvorena vrata za eventualnu koaliciju s HDZ-om, a to, jasno, Škoro i njegovi ni u ludilu neće otvoreno spominjati u kampanji. No, prilično je jasno da na glasove ljevice i lijevog centra neće moći računati, kao što, primjerice, ni za centrističko Pametno ili Start neće glasati ljubitelji poetike Marka Perkovića Thompsona.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Strah i promjena
Sve ovo, naravno, ne znači da bavljenje politikom izvan okoštalih struktura dvije najjače stranke nema nikakvog smisla. Štoviše, već i samo javno iznošenje stavova i ideja, a kamoli organiziranje u političke stranke koje mogu osvojiti određeni broj mandata u lokalnim skupštinama ili Saboru, može značajno utjecati na društvenu atmosferu i kvalitetu organizacije života zajednice. Može natjerati najjače stranke da u strahu od konkurencije, ili iz nužde zbog zahtjeva manjih koalicijskih partnera, korigiraju svoje politike. Da se mijenjaju, ili da, protokom vremena – ipak lagano krenu prema svom kraju (što se, očito je, u Hrvatskoj još ne događa). I to nije malo.
Očekivati da će netko odjednom izrasti iz “naroda” i mirnom rukom mudro povesti državu u svijetlu budućnost sigurno je medijski atraktivno i emotivno privlačno dobrom dijelu nezadovoljnih birača. No, to ne mijenja činjenicu da se radi o bajci. Ili, medicinskim rječnikom, običnoj deluziji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o trećem putu, kao sada sa Škorom, obična je deluzija. HDZ i SDP su i dalje neprikosnoveni u našoj politici
Očekivati da će netko odjednom izrasti iz “naroda” i mirnom rukom mudro povesti državu u svijetlu budućnost je - bajka
“Treći put”, naime, teško može biti jedinstvena politička pojava. Kao što se pokazalo mnogo puta dosad, stranke koje nude alternativu HDZ-u i SDP-u se i same razlikuju po osnovnoj političkoj osi koja svjetonazorski dijeli ljevicu od desnice. Trenutno najperspektivniji izazivač dvjema najjačim strankama, Miroslav Škoro, koji priprema svoju platformu za parlamentarne izbore, idealan je primjer.
Priča o “trećem putu” u hrvatskoj politici oduvijek je bila zabluda. Lijepo upakirana bajka o tome da su za sve probleme hrvatske tranzicije krive dvije najjače stranke i da bi se sve promijenilo kad bi na vlast došao netko pošten i dobrih namjera. Narod, pritom, samo što nije “treći put” – kako god se taj zvao – pogurao na vlast i tako napokon oslobodio sve potencijale “najljepše zemlje na svijetu”.
Uglavnom, radi se o bajci. Kad odrasli ljudi vjeruju u takve stvari to se, medicinskim rječnikom, zove deluzija. U ovoj deluziji, pak, rado sudjeluju u mediji, jer raja voli nova lica, voli nove nade i osjećaj da je konačno oslobođenje blizu. A oglašivači najviše vole kad publika nešto voli. I tako se stvara cijeli jedan virtualni krug u kojem kolaju iracionalne političke nade, sasvim opipljiva količina keša, te zasad ipak održiva količina stvarnosti kao kolateralna žrtva.
Utabana staza i Google
Gotovo cijela politička povijest “trećeg puta” u Hrvatskoj može se staviti pod nazivnike populizma. Od mitskih populista-poduzetnika, poput Branka Mikšića ili Željka Keruma, koji su dječje naivno uvjeravali da je vođenje države isto što i vođenje firme. Preko fanatičnih populista, poput bivših i sadašnjih Živozidaša uvjerenih u teorije globalnih i lokalnih zavjera (masonerija, cionizam, cjepiva, chemtrailsi, you name it), pa i do Judge Dredd populista Mislava Kolakušića koji se s prvim izbornim uspjehom transformirao u populista-hedonista s lukrativnom foteljom u Europarlamentu…
Svi oni imali su određenog izbornog uspjeha, no nikad ni blizu tome da se pretvore u pravi “treći put”, dakle, onaj koji bi preuzeo vlast i usmjerio državu na stazu koju nisu utabali HDZ ili SDP.
Ništa bolje nije bilo ni s onima koji su pokušali stvoriti promišljeniju političku poziciju, bježeći od općih populističkih fraza u razrađenije programe. “Treći putevi” koje su samo u zadnjih desetak godina nudili Laburisti, Orah, Savez za Hrvatsku, Nacionalni forum, Most, Pametno, Start, Nezavisni za Hrvatsku i mnogi drugi, toliko su bili uspješni da će dobar dio čitatelja neka od ovih imena morati – guglati.
Nemilosrdan semafor
Stvar ni danas, iako je dojam da je zasićenost vladajućim politikama (a tu se, iz nekog razloga povlači ekvivalencija između HDZ-a i SDP-a, iako je stranka Franje Tuđmana na vlasti bila skoro tri puta duže od socijaldemokrata) na rekordnoj razini, nije bitno drugačija. Semafor je, naime, nemilosrdan.
HDZ i SDP zajedno po posljednjem CRO Demoskopu (siječanj 2020.) imaju golemih 54,7 posto podrške (i to uz 12,9 posto ispitanika koji su se izjasnili kao – neodlučni). Koliko je to? Pa, rezultat Mosta na parlamentarnim izborima 2015. godine je bio tretiran kao povijesni. Dobili su nešto manje od 14 posto glasova.
Lijevo, desno i – treće
Problem “trećih puteva” leži u još jednom nedostatku u političkoj općoj kulturi u Hrvatskoj, čak i dubljem od onog zahvaljujući kojem svako malo imamo pokrete koji domoljubljem i pravdoljubljem nasuprot navodno potrošenih elita obećavaju osvojiti vlast. “Treći put”, naime, teško može biti jedinstvena politička pojava. Kao što se pokazalo mnogo puta dosad, stranke koje nude alternativu HDZ-u i SDP-u se i same razlikuju po osnovnoj političkoj osi koja svjetonazorski dijeli ljevicu od desnice.
Trenutno najperspektivniji izazivač dvjema najjačim strankama, Miroslav Škoro, koji priprema svoju platformu za parlamentarne izbore, idealan je primjer. Škoro zapravo jasno progovara o tome da neće postizborno surađivati sa SDP-om i HSS-om. Što ostavlja širom otvorena vrata za eventualnu koaliciju s HDZ-om, a to, jasno, Škoro i njegovi ni u ludilu neće otvoreno spominjati u kampanji. No, prilično je jasno da na glasove ljevice i lijevog centra neće moći računati, kao što, primjerice, ni za centrističko Pametno ili Start neće glasati ljubitelji poetike Marka Perkovića Thompsona.
Strah i promjena
Sve ovo, naravno, ne znači da bavljenje politikom izvan okoštalih struktura dvije najjače stranke nema nikakvog smisla. Štoviše, već i samo javno iznošenje stavova i ideja, a kamoli organiziranje u političke stranke koje mogu osvojiti određeni broj mandata u lokalnim skupštinama ili Saboru, može značajno utjecati na društvenu atmosferu i kvalitetu organizacije života zajednice. Može natjerati najjače stranke da u strahu od konkurencije, ili iz nužde zbog zahtjeva manjih koalicijskih partnera, korigiraju svoje politike. Da se mijenjaju, ili da, protokom vremena – ipak lagano krenu prema svom kraju (što se, očito je, u Hrvatskoj još ne događa). I to nije malo.
Očekivati da će netko odjednom izrasti iz “naroda” i mirnom rukom mudro povesti državu u svijetlu budućnost sigurno je medijski atraktivno i emotivno privlačno dobrom dijelu nezadovoljnih birača. No, to ne mijenja činjenicu da se radi o bajci. Ili, medicinskim rječnikom, običnoj deluziji.