Nekad je nužno odabrati stranu

Pričali smo s tri tipa koji bi vrlo vjerojatno mogli postati budućnost hrvatske likovne umjetnosti

Artu Ditu je mali kolektiv ispranih snova. Svojim radovima žele poručiti da budeš dobar, slušaš mamu i tatu i da ne plačeš u društvu. Sami sebe opisuju kao svemir, kao gledanje na zemlju s nekog drugog planeta. Pritom na umu nemaju nijedan konkretni planet, već to prepuštaju interpretaciji promatrača njihovih djela.

ARTU DITU
FOTO: Borko Vukosav

Artu Ditu je proizvod ulice. To je grupa mladih umjetnika iz Zagreba okupljena oko zajedničkog interesa, a to je potreba za vizualnim stvaralaštvom. Broje tri člana – Kopito Zla, Smeli Fit i Mop Hap. Iako njihovo ime djeluje kao referenca na svima dragog robota iz Star Warsa, zapravo se radi o jednostavnoj igri riječima. Art – tu. Di? Tu. Svuda oko nas.

Umjetnost koja nas okružuje, a na pojedincu je hoće li je primjetiti ili ne. Na neki način to je bit ulične umjetnosti ili street arta. Ona je posvuda, na fasadama, rasvjetnim stupovima, prometnim znakovima, vagonima tramvaja i vlakova, kontejnerima. Percepcija ulične umjetnosti varira od pojedinca do pojedinca – neki se njome oduševljavaju, kod nekih izaziva zgražanje i smatraju je vandalizmom, a neki je jednostavno ne doživljavaju.

Artu Ditu je grupa prijatelja. Poznaju se već duže vrijeme, a u posljednih 5 godina djeluju i stvaraju zajedno. Kao i kod većine umjetnika, inspiracija je ključ. Nikad ne rade planski, preferiraju stihijski pristup. Ponekad prođe duži period u kojem rade samostalno, da bi se nakon toga našli i ispucali sav višak kreativnosti u nečemu zajedničkom. No što god rade sami, uvijek jedni od drugih traže mišljenje.

– Ne volimo raditi pod pritiskom drugih. Većina naših radova nastaje potpuno spontano. Nađemo se, ideje krenu kolati i izrodi se nešto potpuno neplanirano. Osim kad se napijemo, tad ne nastane ništa.

Treba razbiti tu kutiju i stalno stvarati nešto novo i neočekivano. Samo tako pokazuješ napredak. Ako 10 godina radiš non stop isto, to nema baš smisla. Ako to radiš zbog publike, onda još gore.

ATELIJER ARTU DITU KOLEKTIVA
ATELIJER ARTU DITU KOLEKTIVA Borko Vukosav

Artu Ditu je mali kolektiv ispranih snova. Svojim radovima žele poručiti da budeš dobar, slušaš mamu i tatu i da ne plačeš u društvu. Sami sebe opisuju kao svemir, kao gledanje na zemlju s nekog drugog planeta. Pritom na umu nemaju nijedan konkretni planet, već to prepuštaju interpretaciji promatrača njihovih djela. Sličan opis daju i svom stilu crtanja.

– To je buka. Nismo ograničeni po pitanju stila i ne želimo da nas se stavlja u kutije. Iako ljudi često prepoznaju kad je nešto naše, ne želimo se opterećivati s tim da nešto ne možemo napraviti drukčije samo zato što odskače od standardnog. Treba razbiti tu kutiju i stalno stvarati nešto novo i neočekivano. Samo tako pokazuješ napredak. Ako 10 godina radiš non stop isto, to nema baš smisla. Ako to radiš zbog publike, onda još gore. Treba biti iskren prema sebi tako stvarati, ako su ti motivacija lajkovi na Fejsu, vrlo brzo će se prepoznati da si fejk.

Skrivaju svoj pravi identitet

Kao i svi ostali smrtnici, članovi Artu Ditua rade svakodnevne poslove, a kreativu ostavljaju za slobodno vrijeme. Nekad je to na ulici, nekad u atelijerima, nekad u galerijama. Uvijek su u potrazi za novim outletima i formama izražavanja. Često surađuju i s drugim umjetnicima koji su im srodni, a iz takvih suradnji uvijek proizlazi nešto potpuno neočekivano. S obzirom da ne preferiraju da široj javnosti budu poznati njihovi identiteti, često se znaju naći u pomalo komičnim situacijama kad se komentiraju njihovi radovi.

– Znali smo se naći u društvu gdje su ljudi pričali o nama ili našim radovima, pa smo za neke bili super i genijalni, a za druge totalni šupci. Tad uglavnom šutimo i smješkamo se. Hejtera ima, to je normalno. Ali volimo čuti sve komentare, kakvi god bili.

Artu Ditu ne vole konvencionalne izložbe. Radili su postave u galerijama i zaključili da to nije tip predstavljanja javnosti koji njima odgovara. Moglo bi se reći da zaziru od ceremonijalnih formi.

– Brzo smo shvatili da to nije naš đir. Ta klasična otvorenja gdje trebaš dovući hrpu ljudi i nakupovati kolača, vina i sokova da se ekipa koja obilazi sva takva događanja može najesti i napiti nam idu na živce. Ljudi na takva otvorenja ionako dolaze da se pokažu, a ne da pogledaju. Nije da se nismo trudili, pokušavali smo organizirati neke programe u takvim prostorima, poput radionica za klince, ali je odaziv bio zanemariv.

Izložba koja je oduševila Zagreb

Zato je TRASHWILLSMASH bila sve samo ne konvencionalna izložba. Organizirana na prvi dan ljetnih praznika prošle godine u staroj trošnoj kući u Vinogradskoj ulici, ova izložba predstavila je radove više od 10 umjetnika, uključujući Artu Ditu. Na prvom katu kuće, koji je bio uređen pomalo galerijski ali uz brojne detalje kojima se postigao odmak od toga, nalazio se postav radova u nekoliko odvojenih soba. Na gornjem katu je bila svojevrsna kuća strave. Uz vrlo slabo svijetlo i sablasnu muziku u pozadini, samo ste uz pomoć reflektora na mobitelu mogli primjetiti stvari poput glave lutke koja viri iz WC školjke ili nogu barbike nabijenu na čavao koja se vrti u krug. TRASHWILLSMASH je trajao samo jedan dan i odaziv posjetitelja je bio ogroman.

TRASHWILLSMASH IZLOŽBA
TRASHWILLSMASH IZLOŽBA Facebook

– U toj kući koju nam je jedan naš prijatelj ustupio na korištenje smo nekoliko godina imali atelijer u kojem smo radili i stvarali. U početku nas je bilo malo ali se s vremenom stvorio krug ljudi koji su tu dolazili raditi i koji su bili prilično različitih profila. Bilo je tu fotografa, akademskih slikara i par ljudi koji šaraju po vani. Stalno smo visili tamo i stalno se događalo nešto užasno kreativno. Ni da si htio nisi se mogao dosađivati, jer svi oko tebe nešto kemijaju, i onda nemaš izbora nego i sam nešto napraviti. Taj krug ljudi je formirao TRASHWILLSMASH izložbu koja je predstavila radove koji nisu bili kreirani radi tog događaja, nego su nastali u toj kući u periodu kojeg smo proveli tamo. Bio je to totalni čušpajz, ali sa smislenim sastojcima zbog kojih je bio fin. Svi ti radovi do tad nisu bili predstavljeni javno niti će ikad opet biti predstavljeni. Ta izložba je na neki način označavala kraj našeg djelovanja u tom atelijeru. Odlučili smo da će biti otvorena samo jedan dan jer ne vidimo smisao u tome da to traje tjedan dana, i da sjedimo i čekamo 2-3 ljudi koji će se možda pojaviti da razgledaju. Tko je htio i koga je zanimalo došao je pogledati izložbu taj dan. Ali broj ljudi koji se pojavio je svakako nadmašio sva naša očekivanja.

Kako je TRASHWILLSMASH bio projekt s kojim su započeli ljeto, Artu Ditu su smatrali da moraju s nečim i završiti ljeto. Tako su u rujnu na tratini ispred Hrvatskog narodnog kazališta zabili 21 bijeli križ. Reakcije i članci koji su potom uslijedili su bili urnebesni.

– Bilo je neviđeno puno reakcija na te križeve. Neka desničarska udruga si je pripisala zasluge za njih tvrdeći da su postavljeni kao simbol za Titove žrtve. Drugi su mislili da su tu zbog prvog dana nove intendantice HNK. Treći su mislili da ima veze s početkom škole. Četvrti su mislili da je tu groblje pasa. I tako unedogled. Prava istina je da su križevi postavljeni kao rođendanska čestitka.

Dosta nas inspiriraju bajke. Umovi tih pisaca, likovi i priče koje su stvorili su potpuno genijalni. Ivana Brlić-Mažuranić je dobar primjer. Kad uzmemo “Priče iz davnina” u ruke, pa čitamo o Domaćima, ostanemo zapanjeni njenim stanjem uma. U takvim djelima možeš naći samo jednu rečenicu koja će te odvesti u neku novu dimenziju i zbog koje ćeš stvoriti nešto svoje.

ARTU DITU
ARTU DITU Borko Vukosav

Artu Ditu je zvuk. Glazba, koja izrazito utječe na njihovo stvaralaštvo, sastavni je dio njihove svakodnevice. Sami sempliraju, biraju i osmišljavaju glazbu za svoje izložbe.

– Glazba je najbitnija. Mi smo hodajuća vibra. Kad hodaš ulicom, ako nisi na nogostupu i auto projuri pored tebe osjetit ćeš nelagodu zbog tog zvuka. To što čujemo utječe na naše poimanje okoline, i za tim se vodimo kad i biramo glazbu za naše izložbe. To je težak posao, ali ako uspiješ odabrati prikladnu glazbenu pozadinu koja je u skladu s prostorom, onda i tvoja vizualna umjetnost dobiva novu dimenziju i pojačava se dojam kod promatrača. Na kraju krajeva, što god da radimo, glazba je to što najviše utječe na nas.

Inspiracija za njihove radove dolazi iz najrazličitijih izvora. Ponekad dok šeću ulicom dođu na neku vrhunsku ideju, ponekad ih nalaze u knjigama, a ponekad zure u prazan papir danima.

– U posljednje vrijeme nas dosta inspiriraju bajke. Umovi tih pisaca, likovi i priče koje su stvorili su potpuno genijalni. Ivana Brlić-Mažuranić je dobar primjer. Kad smo bili klinci čitali smo tu lektiru bezvoljno jer je to bilo nešto šta smo morali, ali sad kad uzmemo “Priče iz davnina” u ruke, pa čitamo o Domaćima, ostanemo zapanjeni njenim stanjem uma. U takvim djelima možeš naći samo jednu rečenicu koja će te odvesti u neku novu dimenziju i zbog koje ćeš stvoriti nešto svoje. Ponekad crpimo ideje i iz vanjskog svijeta, ali generalno nam je on prekrut i prezatrpan informacijama. Zbog toga se danas 90 posto street radova svodi na političke fore.

Konzumiranje droga ne čini umjetnika boljim

Artu Ditu nisu skloni opijatima. Najbolje rade kad su trezveni i ne vide potrebu za bilo kakvim supstancama za stimuliranje mozga.

– Ne treba nam ništa šta će utjecati na naše umove. Ako nešto konzumiraš, ne znači da će ideja koja će eventualno nastati zbog toga biti dobra. Ona može biti najveće smeće. Možda ćeš nekad i napraviti nešto super, ali to neće biti uvijek slučaj. Dugoročno gledano samo ćeš sve više otupljivati. Treba pustiti da tvoj zdrav i čisti um radi svoje. Ali zabavno nam je što ljudi, kad gledaju naše radove, često misle da smo na nečemu.

Artu Ditu vole policajce. I tetovaže. Sva trojica imaju veći dio svojih tijela prekrivren raznim crtežima, i ne namjeravaju prestati s tim. Istovremeno su svjesni problema kojih mogu imati s tim pri traženju posla.

ARTU DITU
ARTU DITU Borko Vukosav

– Takav je mentalitet ovog mjesta u kojem živimo. Ako imaš tetovaže na prstima ili nekom drugom vidljivom mjestu, nećeš dobiti posao, makar bio najkvalificiraniji za njega. Kad tijekom ljeta uđemo u tramvaj, svi se miču od nas jer misle da smo narkomani. Ali ima to i dobrih strana, zbog tetovaža nam ne prilazi ni ZET-ova kontrola. A policajci rade svoj posao kao i svi drugi. Neki bolje, neki malo lošije. Mi bi samo htjeli da ga rade malo profesionalnije.

Treba razlikovati street art i vandalizam

Vandalizam je pitanje koje se često povlači kad je riječ o street artu. Crtači grafita i svi ostali umjetnici koji svoje stvaralaštvo realiziraju na ulici već desetljećima zbog toga imaju problema s policijom i čestim osudama društva. Za Artu Ditu nema puno dileme oko toga što je art, a što je natpis na zidu na kojem piše “Mamiću, odlazi”.

– Svaki natpis na fasadi tog tipa zaslužuje kaznu. Duplu kaznu. Ne možeš s takvim stvarima unakaziti cijeli grad. Naravno da nije sve što netko pošara vani grafiti ili street art. Iako ima dosta duhuvitih natpisa, poput onoga pored Vjesnikova nebodera na Savskoj ulici gdje piše “Kaj ti stara radi Zadar?”. Već se godinama vode rasprave što to zapravo znači, jer se može shvatiti na 100 načina. Ili onoga na kojem piše “Ja nisam dobar otac”. Ne možeš to pročitati i ostati ravnodušan. Ljudi, i policija, trebaju razlikovati parole, grafite i street art. To su 3 različite kategorije.

Svaki odrastao čovjek ima dvije strane. Glavna je ona koja se nosi s životnim situacijama i koja je opterećena dnevnim zbivanjima i vijestima. No svatko ima i onu drugu, prikrivenu stranu, gdje još živi dječja mašta. Ako umjetnost promatraju s prvom stranom, njihova interpretacija će vjerojatno biti iskrivljena. Ali ako si dopuste da je dožive s ovom drugom stranom, gdje je sve mekano, iskreno i bajkovito, onda će i njihov doživljaj biti potpuno drukčiji.

Artu Ditu su dječje zaigrani. No to ne znači da su i naivni. Dapače, njihov način razmišljanja je osvježavajuće inteligentan. Ne dopuštaju negativnim svakodnevnim informacijama koje ih okružuju da preuzmu primat nad njihovim poimanjem svijeta i umjetnosti koje polazi od neiskvarene mašte.

– Svaki odrastao čovjek ima dvije strane. Glavna je ona koja se nosi sa svim životnim situacijama i koja je opterećena dnevnim zbivanjima i vijestima. No svatko ima i onu drugu, prikrivenu stranu gdje još živi dječja mašta. Ako umjetnost promatraju s tom prvom stranom, njihova interpretacija će vjerojatno biti iskrivljena. Ali ako si dopuste da je dožive s ovom drugom stranom, gdje je sve mekano, iskreno i bajkovito, onda će i njihov doživljaj biti potpuno drukčiji. Mi sve te dnevne vijesti koje nas okružuju čitamo poput romana, uopće ih ne uzimamo k srcu. Da ne funkcioniramo tako, vjerojatno bi nas opterećivale i okretale na negativu. Čini nam se da prije nije bilo tako. Npr. kad gledamo stare fotografije Zagreba, djeluje nam da su ljudi na tim slika opušteniji i prpošniji, da su živjeli sporije i lagodnije. Svi su radili, nije se u podne na radni dan sjedilo po kavama, ali nisu bili toliko tmurni i užurbani kao što su ljudi danas. Nisu svi hodali po cesti i buljili u svoje telefone nego su uživali u onome što ih okružuje i u neformalnom usputnom ćaskanju s poznanicima. Ljudi ne vide naše stickere na ulici nego vide sliku na Fejsu i onda lajkaju. Hvala im na tome, ali to nije bila poanta.