Pričali smo s uglednim novinarom Dragom Hedlom kojem je danas izašla nova knjiga, 'Ispovjedna tajna'

Hedl je dobitnik brojnih nagradi za novinarstvo, životno djelo, a odlikovan je i Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine.

Od publicistike, preko dječije knjige do krimi romana

Oni koji Hedla znaju malo bolje, poznaju ga i kao pisca. Pritom ne mislim na publicistički rad, koji je itekako zavidan (‘Glavaš: kronika jedne destrukcije’, ‘Ratne reportaže’ ili ‘Kako su spašavani putnici broda Titanic’). Hedl se cijeli život dosta ozbiljno bavi prozom. Kao gimnazijalac je objavio svoju prvu zbirku kratkih priča ‘Smijeh na kiši’. Dok mu je sin Matija bio predškolsko dijete razmišljao je o pričama koje bi mu mogao ispričati. Nakon što ih je izmislio petnaestak, shvatio je da bi možda i druge klince zanimale te priče, pa je objavio izuzetno uspješnu zbirku dječjih priča ‘Žuti vrtuljak’.

Zadnjih nekoliko godina je shvatio nekoliko stvari. Prvo, da mu se vrijeme ubrzava i zgušnjava. Da ako želi još nešto pisati da mora požuriti. I drugo, da konačno zapravo ima vremena posvetiti se svojoj drugoj ljubavi – književnosti. A u pisanje romana je ušao na isti način na koji radi kao novinar. Imao sam prilike raditi s Hedlom. Kod njega baš nema previše kompromisa. Čovjek ima samo ‘on’ i ‘off’ poziciju. Date mu temu i on ganja. Date mu rok kada tekst treba predati i tekst je tamo točno u to vrijeme. Zagrizao je za romane i od tada ih ne prestaje pisati.

U prosincu 2013. objavio je knjigu ‘Donjodravska obala’, iznimno autobiografski roman o klincu Dadi koji odrasta u radničkoj četvrti Osijeka u folksdojčerskoj obitelji, obilježenoj sjenom povijesti. ‘Donjodravska obala’ postala je instant hit kod kritike i publike, osvojila neke od najprestižnije literarne nagrade, a one koje nije osvojila je barem došla do finala.

Stvarni događaji kao jeziva inspiracija

Manje od godinu dana kasnije, Hedl izbacuje novi roman ‘Izborna šutnja’. To je bilo nešto sasvim drugačije. Hedl je dosta ozbiljno zagazio u kriminalistički roman i ponovo oduševio publiku. I ovaj je put inspiraciju vukao iz stvarnosti i opet iz vlastitog života. Događaji i ljudi o kojima je pisao za crnu kroniku jednih dnevnih novina su poslužili kao inspiracija za ‘Izbornu šutnu’. Glavni likovi romana su Stribor Kralj i Vladimir Kovač, novinar i policijski inspektor koji počinju surađivati na slučaju neriješenog ubojstva trudne maloljetnice.

‘Izborna šutnja’ izašla je u prosincu 2014. Nije prošlo ni 5 mjeseci, Hedlu je upravo izašao novi roman. ‘Ispovjedna tajna’ je nastavak ‘Izborne šutnje’, drugi dio trilogije koju tek treba završiti. Ali čak i prije nego je završio tu krimi-političku sagu, već sprema nastavak ‘Donjodravske obale’. Sa Hedlom sam sjeo da popričamo o njegovoj skribomaniji, razlici između novinarstva i literature i novim projektima u bliskoj budućnosti.

Dvije knjige u šest mjeseci. Ako uračunamo i ‘Donjodravsku obalu’, to su tri velika, monumentalna, romana u nešto više od godinu dana. Otkuda ta skribomanija?

Ipak, nisam baš toliko radišan: Donjodravsku sam objavio u studenom 2013., što ritam objavljivanja čini nešto sporijim. Kad se priča jednom posloži u glavi, sve ide lako. Ako je neki prosjek tri-četiri kartice dnevno, za što otprilike treba dva-tri sata, roman opsega od 350 stranica, što je približan opseg mojih romana, moguće je napisati za tri mjeseca. Uzmete li još toliko za ”fino brušenje”, knjiga dakle može biti gotova za pola godine. Računamo li tako, moja tri romana u dvije godine i nije neki osobit rezultat.

Urednici u Hrvatskoj nisu pretjerano navikli da im netko ovako brzo isporučuje materijal. Što oni kažu na to?

Moji su urednici zadovoljni poštovanjem rokova, jer im to omogućuje da planiraju vrijeme izlaska knjige. Pisac je prva karika, iza njega još je puno uredničkog rada, rada dizajnera, lektora, korektora… i na kraju marketinga i prodaje. Ako zakasnite vi, kasnit će i svi ostali, kasnit će cijeli taj nemali pogon. Ali taj sam dril naučio radeći u novinama. Zna se kad se zaključuju novine i do kad rukopis mora biti na uredničkom stolu. Kad sam potpisao ugovor za Ispovjednu tajnu, kako bi roman izašao do Zagreb Book Festivala, bilo je uistinu malo vremena, tek nešto više od šest mjeseci. Činilo mi se da sam precijenio vlastite mogućnosti. Ali, kao što vidite, roman je izašao.

Trenutak kada smo odlučili stvoriti franšizu

Tko je odgovoran za takav tempo pisanja? Sami ste si ga zadali ili vas motivira nešto drugo?

Prilično sam samodiscipliniran. Uvijek se može dnevno naći sat, dva, tri za pisanje. Kad završim radne obveze, pisanje romana neka je vrst relaksacije. Naprosto uživam u društvu mojih junaka, čak i onih negativnih. I oni čine dio priče, važni su u njoj kao i pozitivni junaci. Stvorite svoj mikrosvijet u kojem sve funkcionira onako kako vi to želite. Nije li to čarobno i beskrajno zabavno? Kada bi pisanje predstavljalo umor, a ne relaksaciju, nikada se time ne bih bavio. Kad ispunim dnevnu normu, osjećam se izvrsno.

Najavili ste i treći nastavak romana o Vladimiru Kovaču i Striboru Kralju. Jeste li od početka planirali trilogiju?

Kad sam bio pri kraju ‘Izborne šutnje’, mog prvog krimića (mada je triler možda bolje određenje), urednik Nenad Rizvanović rekao je kako mu se čini da materijal koji je pročitao ima potencijal za moguću franšizu. Ta njegova opaska u posljednji je čas spasila život inspektoru Vladimiru Kovaču. Tako da u atentatu nije poginuo, kao što sam prvotno planirao, već je bio samo teško ranjen i oporavio se. Eto ga, zahvaljujući Rizvanoviću, čilog i veselog u drugom romanu, Ispovjednoj tajni. A srest ćemo ga i u trećem, posljednjem dijelu trilogije, koji kanim početi pisati krajem sljedeće godine. Tu ćemo rasplesti do kraja cijelu priču. I morat ćemo potegnuti do Kijeva, u Ukrajinu.

Kratki odmor, ali samo da se završi druga knjiga

Kako zapravo izgleda vaš proces rada na knjigama? Otkuda krećete i kako završavate?

Rekoh, najvažnije je priču posložiti u glavi. Ključni dio priče Ispovjedne tajne događa se na nasipu uz Dravu u Osijeku. Ondje gotovo svakog dana provedem sat u brzom hodanju. Tu smislim najveći dio onoga što se u romanima događa. Mir, priroda, svjež zrak, brzo hodanje pospješuju da ideje frcaju. Ili, kako sam često na relaciji Osijek – Zagreb, uglavnom sam, puno toga smislim vozeći tih dva i pol sata. Početna priča od koje krenem vrlo je štura, a onda je obogaćujem epizodama i likovima. Kad krenem u pisanje nisam ni u malo boljoj situaciji od čitatelja: ne znam baš na samom početku kakav će biti kraj.

Što nakon trilogije?

Napravit ću malu stanku između ‘Ispovjedne tajne’ i završnog dijela te trilogije. Počeo sam pisati svojevrsni nastavak Donjodravske obale. Glavni junak tog romana, Dado, sada je odrastao, sada je u 1968. opsjednut zavodljivom idejom tog vremena – budimo realni, tražimo nemoguće. Sljedeće godine odlazi u Ameriku, a kada se nakon godinu dana vraća sve je drugačije. Rasplinula se jedna zavodljiva ideja, rasplinula su se prijateljstva i ljubavi. Sve to slušat ćemo kroz usta pedesetogodišnjaka, razočaranog i sjebanog, koji se s nostalgijom sjeća tog vremena. Radni je naslov Vrijeme seksa u doba nevinosti, o prvim ljubavima, lažima, zabludama i nadama.

Svaki roman koji ste napisali je baziran na stvarnom životu. Koja je zapravo razlika između novinarstva i literature?

Novinar je rob činjenica, pisac nije. To je ono što miri novinarstvo i književnost. Pišući romane ja ispravljam neke nepravde. Kao novinar to ne mogu, niti je to moj posao. Mogu ukazati, nešto otkriti, pojasniti to čitateljima i tu posao novinara prestaje. Nastavljaju ga – mada ne uvijek – drugi. Tako novinska priča dobiva ili ne dobiva svoj epilog. Kao književnik imate carske ovlasti. Sve je u vašim rukama. Ali naravno, ta slatka varka istodobno je i zamka: odgovarate za svoje junake, za svoju djecu. Kako ih ”odgojite” u romanu, tako će vam vratiti.

Želja svakog autora je da njegovo djelo živi. Novinski tekst život je leptira. Vine se visoko, izgleda lijepo, šareno i veslo poput leptira, ali brzo nestane. Kratak mu je život. Roman, knjiga, živi nešto duže. Svi mi, bar ponekad, sanjamo o besmrtnosti, pa oni, koji poput mene, ne vjeruju u zagrobni život, traže način da ga nekako ostare. Ne znam koliko ću ostati zapamćen kao novinar, ali pustite me da bar živim u slatkoj iluziji kako ću, zahvaljujući svojim romanima, ”ostati na životu” još koju godinu nakon što me prekriju ružmarin, snjegovi i šaš.

Krimići nam daju da se igramo s likovima

Je li ova hiperprodukcija najava polaganog prelaska iz novinarstvo potpuno u prozu?

Moje se vrijeme ubrzava i zgušnjava. Prošlo mi je 65. To je vrijeme, možda sam već malo i zakasnio. Kada neke priče koje nosite, priče koje vam je natovario život, ili hoćete ili nećete ispričati. Volio bih ispričati tih pet- šest, možda deset priča koliko mi ih se čini zanimljivih. Istodobno, žao mi je napustiti novinarstvo. Ono pumpa adrenalin. Jedan moj junak u nastavku Donjodravske bit će emocionalno rastrgan između supruge i ljubavnice. Pokidat će ga ta dvojnost, ali samo tako moći će funkcionirati. Tako se osjećam i ja kad su u pitanju novinarstvo i književnost. Teško da bih mogao funkcionirati, a da nisam između jednog i drugog.

Prvo (djelomično) autobiografski roman, a sada dva krimića. Koji je proces odabira žanra za novu knjigu. Ili je potpuno svejedno koji je žanr.

Svejedno je u kojoj se formi priča priča. Krimić je možda neopravdano svrstan u nižu klasu, kao zabavno štivo, neka vrst križaljke, lijek za dokoličare. Ima, međutim, sjajnih krimića koji više govore o socijalnom stanju nekog društva nego knjige, romani koji se uvrštavaju u ”ozbiljnu” literaturu. Ima sjajnih likova u krimićima, sjajno profiliranih, izgrađenih, potpuno plastičnih i slojevitih. Skandinavska krimi škola možda je najbolji primjer za to. Uostalom nije li Zločin i kazna Dostojevskog također svojevrsni krimić? Znam da će se mnogi nakostriješiti kada to kažem, ali kada taj roman svedemo na golu priču, to jest krimić. Koji je genij Dostojevskog pretvorio u djelo iz samog vrha svjetske književnosti.

TV serija i prijevod u uglednoj talijanskoj kući

Pisali ste i drame. Imate li potrebu vratiti se u kazalište? Ili možda na film? Televizija je trenutno vrlo popularan medij za krimiće.

Producentska kuća Drugi plan sprema se dogodine snimiti trodijelnu tv-seriju po romanu Izborna šutnja. Bit će to možda prilika da surađujem na scenariju. Ima nekih planova i s Donjodravskom obalom, možda kazališna predstava, možda film. Raduje me što će renomirana talijanska izdavačka kuća Marsilio iduće godine objaviti prijevod moje Izborne šutnje. Bit ću, čini se, prvi hrvatski autor koji će u toj kući, specijaliziranoj za krimiće, objaviti roman. Ako kažem da su objavljivali Larssona i Nesboa, razumjet ćete da sam polaskan.

Otkuda vučete inspiraciju?

Čitam Nesboa – što li tek kažete na njegovu produktivnost?! – na kojeg me ”navukao” Larsson. Od ozbiljne literature gutam Orhana Pamuka, a nedavno sam, s velikim zakašnjenjem, pročitao Goniča zmajeva, izvrsnog afganistanskog pisca Khaleda Hosseinia. Bože, kakav čarobni roman! Čitam, naravno i domaće pisce, ali kako su mi mnogi od njih prijatelji ili bar poznanici, nije red da spominjem imena. Da nekog ne bih zaboravio.