Pričali smo sa Sinišom Petrovićem o pritiscima s kojima se susreće u Ini i Croatia Airlinesu, i problematičnom prijateljstvu s Milanovićem

Mirovni pregovori u Daytonu i neobična posjetnica

U hrvatskoj javnosti, doktor prava, profesor na Pravnom fakultetu, šef dva Nadzorna odbora, Ine i Croatia Airlinesa, Siniša Petrović (rođen 1966. u Zagrebu), poznat je po činjenici da je bliski prijatelj premijera Zorana Milanovića. On je jedan od likova iz inkubatora mlađih hrvatskih političara i javnih djelatnika koji su se skupno formirali, prvo na Pravnom faksu u Zagrebu, a nastavili karijere, najčešće, u diplomaciji: naš sugovornik, pa Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Joško Klisović….

“Ma da. To je točno. Još ste neke zaboravili: Igora Pokaza, veleposlanika u Moskvi, Ivana Nimca, koji sada radi u Svjetskoj banci u Beču, i Velimira Šonju, poznatog ekonomistu. Sredina 90-ih, kad smo se svi intenzivno družili, bilo je vrijeme radikalnog tuđmanizma. Većina spomenutih bila je u Ministarstvu vanjskih poslova, a ja na Pravnom faksu. Iako sam stalno, kako da kažem, koketirao s diplomacijom.”

Kad su krenuli veliki mirovni pregovori u Daytonu u zimu 1995. godine, Siniša Petrović postao je savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova s najdužom titulom na podsjetnici. Ovako je pisalo: ‘Pravni savjetnik posebnog izaslanika predsjednika Republike za pregovore s međunarodnom zajednicom’.

Posebni izaslanik bio je Miomir Žužul (on ga je i izabrao, kažu da je tražio ‘bistrog pravnika’), a Petrović je, s 28 godina, složio savršenu poziciju za nastavak karijere. “Ne znam tko me predložio Žužulu za taj posao, ali sam tražio od njega dvije stvari: da ne moram izaći iz HSLS-a, čiji sam tada bio član, i da želim ostati na faksu zbog završetka doktorata.”

Maksimalna slobodna pojedincu i što manje države

Koji je Petrovićev politički svjetonazor? Nije socijaldemokrat, to je jasno. Podigne glavu u zrak: Liberal? Pa, ne znam, odgovorim mu. “Da. Liberal sam. Ma što god to značilo”, zaključi s posebnim naglaskom na ono “ma što god to značilo”. Ali kako to definirate? “Evo ovako: maksimalna sloboda pojedincu dok se time ne ugrozi sloboda druge osobe. Onda, što manje intervencije države, osim u zaštiti prava ugroženih skupina građana. Zato mi je Hrvatska socijalno-liberalna stranka i bila privlačna. Sve dok 1997., na prvi znak raskola između Dražena Budiše i pokojnog Vlade Gotovca, nisam brzinom munje otišao iz stranke.”

Petrović se prisjetio još jednog davnog događaja koji je značajno pomogao u definiranju takvog političkog svjetonazora. Predavanje bivšeg španjolskog premijera Adolfa Suareza u Zagrebu, još prije proglašenja hrvatske nezavisnosti. “Čovjek je došao na vlast nakon generalisimusa Francisca Franca i proveo demokratizaciju države koja je godinama patila pod diktaturom”, pojašnjava Petrović. Pokojni Suarez (umro je 2014. u 81. godini) , bez sumnje, jedan je od najvećih europskih modernih političara.

Mislio sam da će Siniša Petrović nerado govoriti o prijateljstvu s Milanovićem. Ta ga je veza, unatoč sposobnostima, obrazovanju i karijeri, gurnula tamo gdje ne želi biti. Kao tipa koji, hoćeš-nećeš, na pozicije dolazi zbog privatnih veza s premijerom, a ne zbog toga što nešto uistinu zna i može raditi.

“To je zaista svojevrsno prokletstvo”, priča mi, uspravljen u stolcu i malo napet. Odgovara pa zastane. Promisli i onda završava rečenicu. Jasno mi je da mu takva pitanja stvaraju određenu zebnju. Smeta ga da sve što je radio prije ništa ne znači i iritira ga da se onda stvara dojam kako je tek dolazak ove vlade i premijera njemu omogućio da dođe do takvih pozicija. “To je suštinski nepravedno prema meni i potpuna je neistina”, kaže.

Funkcija zbog prijateljstva s premijerom

“Radio sam u životu puno profesionalno složenije stvari i one su imale utjecaja na puno veći broj ljudi od svega ovoga što sad radim.” Danas, pak, misli da je napravio ozbiljnu pogrešku što nije do kraja inzistirao da se tako i objasni njegovo imenovanje. Kao osobe koja jako dobro zna svoj posao, a ne nekoga tko je na funkciji zbog prijateljstva s premijerom.

Zašto je onda uopće pristao biti na čelu dva važna Nadzorna odbora u državnim tvrtkama, Ine i Croatia Airlinesa? Pogotovo Ine. Pa nabrajam: zbog želje za dokazivanjem, profesionalne želje, nekog osobnog interesa…?

Malo me iznenadio odgovorom. “Kad tako kažete, ja bih od svih tih odgovora odabrao onaj o osobnom interesu”. Gledam ga i čekam što će reći dalje. “Što je krivo ako je moj osobni interes da svojim radom poboljšam život ljudi u ovoj državi, svoje ili vaše djece. Što bi tu trebalo biti pogrešno? Takva definicija mi je sasvim bliska.”

Spektakularna naivnost Siniše Petrovića

Sve je to ispravno, ali mogli biste puno više napraviti za opći interes da ste ušli u Milanovićev kabinet? “E, za to bi trebalo puno više vremena, puno radno vrijeme. Apsolutna predanost”, tvrdi sugovornik Telegrama. Kad tako postavite stvar, ispada da ste, onako, lijeni, kažem mu. “Zašto? Da sam ministar u kabinetu, ne bih mogao uopće raditi na fakultetu što mi je važno. Ovakav raspored, s dva Nadzorna odbora, omogućava mi da sve stignem.”

Priznaje da je on prvi rekao Milanoviću da mu se stavlja na raspolaganje. “Nakon pobjede SDP-a na izborima 2011. i govora novog premijera u Saboru rekao sam mu da me iskoristi kako god može ako uopće drži da mu mogu pomoći. I postao sam posebni savjetnik za europsko pravo. To je bila pozicija koja je davala dovoljno širine i pokrivala je najvažnije stvari vezane uz proces pristupanja Europskoj uniji što je tada bilo iznimno važno.”

Do ulaska u Nadzorni odbor Ine bio je tek mali korak, a cijelu je stvar, kaže, ovaj put inicirao Milanović. “Rekao mi je da Čačić ide za predsjednika Nadzornog odbora Ine, Linić za člana i da meni nudi isto mjesto. Pa se svađajte s Mađarima ili s kim god želite”. Iz današnje perspektive čini se da je Petrović bio spektakularno naivan. Nije stvar u tome da ga je itko želio namjerno prevariti, navući u nešto što se onda planski pretvara u poslovnu i političku noćnu moru. No, i sam Petrović daje nježno naslutiti da se malo zaletio.

“Stvarno sam mislio da se može nešto napraviti i ozbiljno sam držao da će postojati konzistentna starteška politika u onom smislu da se točno zna što se želi napraviti s Inom”, prisjeća se Petrović tih ranih dana. Njegova tadašnja teza je bila jednostavna i iz današnje perspektive potpuno neodrživa. Glasila je: ono što se zbivalo u prošlosti Ine, ostavimo tamo. Idemo zajedno popraviti stvari koje se zaista mogu poboljšati u tvrtki. Malo se Petrović ljuti kad mu kažete da je mogao barem naslutiti kako od toga neće biti ništa. “Uopće nije tako”, izusti kao da je povrijeđen takvim rezoniranjem. “To je bila sasvim racionalna poslovna postavka. I konačno, ona koja bi Ini omogućila bolje financijske rezultate.”

Više slobode tijekom procesa pristupanja EU

Razgovarajući s ljudima koji bolje razumiju dugogodišnji odnos Petrovića i Milanovića, čuo sam da profesor zagovara izravan, otvoren pristup kada smatra da ima nešto reći. Činjenica da mu je prijatelj već tri i pol godine i šef uozbiljila je taj odnos. Znamo da premijer ne slovi za krotkog sugovornika. Kako to sve funkcionira? “Kao i s nizom osoba s kojima sam blizak i s njime često komuniciram. Ponekad, kako bih vam rekao, u tim razgovorima čvrsto se zauzimaju stavovi. To, naravno, ne znači da se zbog toga imalo mijenja moje temeljno stajalište prema njemu ili bilo kome drugome. Živcira vas žena, djeca, pas, predsjednik Vlade, ali, ponavljam, to suštinski ništa bitno ne znači. Osim što ja to i jasno pokažem.”

Na koji način? “Kažem mu sasvim otvoreno što mi smeta. Ma dajte, kakav bi to bi odnos da nije tako.” Petrović je bio jedan od istaknutijih hrvatskih pregovarača u procesu pristupanja Europskoj uniji. To je uglavnom radio u mandatu Ive Sanadera i manjim dijelom za vlade Jadranke Kosor. Može li usporediti nekad i sad? “U nekim stvarima, ono što sam radio u Sanaderovu mandatu davalo mi je puno više slobode nego ovo čime se bavim sada.”

Nije tajna da je Petrović frustriran stanjem u Ini. Bilo je tu i jako niskih udaraca koje je zbog toga primio. Kad ti se putevi križaju s putevima Slavka Linića, bivšeg ministra financija, i Ivana Vrdoljaka, koji je pak na čelu arbitražnog rata s istima oko upravljanja tvrtkom, mora biti svega. Ministar Vrdoljak je, kako su pisali mediji, Petroviću jednom poručio da je ‘mađarski špijun’ u Ini.

“Rekao mi je da nije nikad takvo nešto kazao”, slegnuo je ramenima Siniša Petrović kao i da sam ne vjeruje što mu se sve događa. Njegova teza oko Ine je jednostavna: firma mora dobro poslovati, od toga sve strane imaju benefite i njegova je uloga da se za to pobrine i da zagovara takve interese. Ali, u ratu oko naše naftne tvrtke, naravno, ne može se sredinom. Obje strane imaju isti mantru: ako nisi s nama, onda si protiv nas.

‘Ostavku sam u glavi dao već barem sto puta’

Posebno je bio složen njegov odnos sa Slavkom Linićem. Zapravo, nije ga bilo, kako kaže, a ono malo komunikacije bilo je dramatično. Slavko Linić ga i danas svako malo opali u medijima. Nije to samo zbog Petrovića, smatra Petrović, ima tu i dosta Linićeva antagonizma prema Milanoviću. “Da, naravno”, kaže i prepričava prvi telefonski razgovor s Linićem.

“Nismo nikad on i ja izravno razgovarali o Ini. Ne smijem sad prepričavati riječi koje je koristio jer nisu za javnost, ali je Linić bio potpuno izvan sebe. Bjesnio je, a odgovorio sam mu da se njegove nadležnosti na mene kao šefa Nadzornog odbora u Ini protežu samo do provjere moje porezne kartice i činjenice plaćam li porez. Nije mi to zaboravio.”

A ostavka u Ini? Zanima me jer svašta se pričalo o tome da Petrović planira otići iz Nadzornog odbora. “He, u glavi sam je dao bar sto puta. A davao sam je i na druge načine. Svejedno, još sam tu. Ne idem nikamo.”