Na ulasku u 21. stoljeće, kad je HDZ prvi put izgubio na izborima, detuđmanizacija je bila riječ sezone. Hrvatska ukliještena u raljama korupcije, mutne privatizacije, grižnje savjesti zbog rata u BiH i zločina na “domaćem terenu”, neslobode medija, nepriznavanja izbornih rezultata, pod tihim sankcijama međunarodne zajednice i, naposljetku, zemlja koja je zbog svega toga kobno zakasnila na putu u europske integracije nije vidjela nikakvog problema u pokušaju da se riješi nasljeđa personificiranog u liku i djelu najmoćnijeg političara devedesetih, Franje Tuđmana.
Dvadeset godina kasnije, Franjo Tuđman i njegovo povijesno i političko nasljeđe predmet su gotovo religijskog štovanja u Republici Hrvatskoj. Svako javno postavljanje pitanja o tome postaje ozbiljan rizik za verbalne ili stvarne batine (kao na otvaranju spomenika prvom predsjedniku u Zagrebu).
Istina boli
Svoj dio promjene koje je Hrvatska prošla u tih dvadeset godina u odnosu prema Tuđmanu uredno je (i, jasno, s predumišljajem) jučer iskusila saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović. I to samo zato što je, govoreći isključivo istinu, postavila sasvim suvislo pitanje: “Je li prikladno ime novog sveučilišta Franjo Tuđman, s obzirom na to da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je Franjo Tuđman sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu?”.
Ono što je Peović pitala, međutim, u Hrvatskoj u trećem desetljeću 21. stoljeća predstavlja pravu herezu. Dovoditi u pitanje tekovine vladavine čovjeka koje je većinska politička struja nakon njegove smrti pokušavala izbaciti iz državnog sustava kao toksične tvari, danas izaziva alergijsku reakciju biblijskih razmjera.
U Saboru se, od predstavnika HDZ-a i ostatka desnice tražilo da se Katarini Peović zabrani govoriti i izbaci je se iz sabornice, vikalo se o “najskandaloznijoj izjavi u povijesti Hrvatskog sabora”, o sramoti i besprizornosti, o tome da je “Tuđman jedan od najvećih hrvatskih sinova”, da HDZ “neće dopustiti” da se na Tuđmana klevetama i lažima nabacuju ideološki nasljednici Saveza komunista Jugoslavije…
Udžbenički korektan Jandroković
Potpuni šou. Kao da je netko strgao stranice svete knjige u religijskom svetištu i teatralno ih pobacao među vjernike. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je, srećom, zvučao kao udžbenik demokracije: “Nismo ovdje da branimo drugima da govore što žele, o tome će odlučivati građani”, poručio je bijesnoj desnoj stranci sabornice, ne doduše, bez više puta ponovljenog dodatka da se ne slaže s “neprihvatljivom i netočnom izjavom” zastupnice Radničke fronte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Peović je, međutim, u činjeničnom dijelu izjave bila posve precizna, Međunarodni kazneni sud je u pravomoćnoj presudi tzv. hercegbosanskoj šestorci ustvrdio da je prvi hrvatski predsjednik sudjelovao u zločinačkom udruživanju s ciljem etničkog čišćenja dijela Hercegovine i pripojenju tog teritorija Republici Hrvatskoj. Tu konstataciju Tuđman nije imao priliku pred sudom pobijati, jer je umro u prosincu 1999. godine.
Milanovićeva kap
Ali, tu vrstu ogledala današnjoj Hrvatskoj očito nije baš posve uputno stavljati pred nos. Tuđman se u posljednja dva desetljeća, od vladara čijeg se nasljeđa (okej, okej – dijela nasljeđa; dobrog dijela) Hrvatska pokušavala riješiti, pretvorio u političku ikonu koju jedan dio političke scene bezrezervno štuje, a drugi se ne usuđuje (osim u rijetkim izletima, poput ovog Katarine Peović, a za naslutiti je da će ih ova saborska, kako bi Plenković rekao, “debitantica”, imati i još) uopće dovoditi u pitanje.
Štoviše, nesumnjivo najmoćniji političar u posljednjem desetljeću lijevo od HDZ-a, Zoran Milanović, predložio je osobno u jednoj od kampanja da se zagrebački aerodrom nazove “Franjo Tuđman”. Što bi se reklo političkim jezikom, oko političkog nasljeđa prvog hrvatskog predsjednika postignut je široki konsenzus i granice propitivanja lika i djela postavljene su skoro do samog ruba zakonitosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga je vrlo ljekovito da se pojavio netko tko je jednostavno ukazao na stanovitu nelagodu koju može izazvati imenovanje Sveučilišta obrane i nacionalne sigurnosti po čovjeku koji se u pravomoćnoj presudi Međunarodnog kaznenog suda spominje u vrlo negativnom kontekstu.
Pražetončići i Croatia
Možda se netko, eto, sutra usudi kazati da je Franjo Tuđman, poput Trumpa danas, ostavljao prostor da ne prizna rezultate nacionalnih izbora ako mu se ne budu svidjeli njihovi rezultati. Da višekratno nije htio priznati rezultate izbora u glavnom gradu, sve dok HDZ nije tamo osigurao dva ključna “pražetončića” (lijepo je da se neke tradicije nisu vremenom izgubile).
Da je prvi hrvatski predsjednik, uz nesporne zasluge u obrani od velikosrpske agresije bio, zapravo, autoritarni vladar opasnih namjera i operetnih navada poput mijenjanja imena (njemu) omiljenog nogometnog kluba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A što ćemo sa Sveučilištem obrane i nacionalne sigurnosti? Uvažavajući povijesne zasluge i uzimajući u obzir i mračni dio vladavine, postoji jedno, reklo bi se gotovo jednako dobro ime kao i ono Franje Tuđmana – Sveučilište obrane i nacionalne sigurnosti Josip Broz Tito.
Prije 20 godina htjeli smo se osloboditi Tuđmanova nasljeđa. Zašto je sad svako propitkivanje njegove vladavine hereza?
Katarina Peović je pozivanjem na notorne činjenice oko Tuđmana, Haaga i BiH do histerije dovela pola Sabora
Tu vrstu ogledala današnjoj Hrvatskoj očito nije baš posve uputno stavljati pred nos. Tuđman se u posljednja dva desetljeća, od vladara čijeg se nasljeđa (okej, okej - dijela nasljeđa; dobrog dijela) Hrvatska pokušavala riješiti, pretvorio u političku ikonu koju jedan dio političke scene bezrezervno štuje, a drugi se ne usuđuje uopće dovoditi u pitanje. Štoviše, nesumnjivo najmoćniji političar u posljednjem desetljeću lijevo od HDZ-a, Zoran Milanović, predložio je osobno u jednoj od kampanja da se zagrebački aerodrom nazove “Franjo Tuđman”.
Na ulasku u 21. stoljeće, kad je HDZ prvi put izgubio na izborima, detuđmanizacija je bila riječ sezone. Hrvatska ukliještena u raljama korupcije, mutne privatizacije, grižnje savjesti zbog rata u BiH i zločina na “domaćem terenu”, neslobode medija, nepriznavanja izbornih rezultata, pod tihim sankcijama međunarodne zajednice i, naposljetku, zemlja koja je zbog svega toga kobno zakasnila na putu u europske integracije nije vidjela nikakvog problema u pokušaju da se riješi nasljeđa personificiranog u liku i djelu najmoćnijeg političara devedesetih, Franje Tuđmana.
Dvadeset godina kasnije, Franjo Tuđman i njegovo povijesno i političko nasljeđe predmet su gotovo religijskog štovanja u Republici Hrvatskoj. Svako javno postavljanje pitanja o tome postaje ozbiljan rizik za verbalne ili stvarne batine (kao na otvaranju spomenika prvom predsjedniku u Zagrebu).
Istina boli
Svoj dio promjene koje je Hrvatska prošla u tih dvadeset godina u odnosu prema Tuđmanu uredno je (i, jasno, s predumišljajem) jučer iskusila saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović. I to samo zato što je, govoreći isključivo istinu, postavila sasvim suvislo pitanje: “Je li prikladno ime novog sveučilišta Franjo Tuđman, s obzirom na to da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je Franjo Tuđman sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu?”.
Ono što je Peović pitala, međutim, u Hrvatskoj u trećem desetljeću 21. stoljeća predstavlja pravu herezu. Dovoditi u pitanje tekovine vladavine čovjeka koje je većinska politička struja nakon njegove smrti pokušavala izbaciti iz državnog sustava kao toksične tvari, danas izaziva alergijsku reakciju biblijskih razmjera.
U Saboru se, od predstavnika HDZ-a i ostatka desnice tražilo da se Katarini Peović zabrani govoriti i izbaci je se iz sabornice, vikalo se o “najskandaloznijoj izjavi u povijesti Hrvatskog sabora”, o sramoti i besprizornosti, o tome da je “Tuđman jedan od najvećih hrvatskih sinova”, da HDZ “neće dopustiti” da se na Tuđmana klevetama i lažima nabacuju ideološki nasljednici Saveza komunista Jugoslavije…
Udžbenički korektan Jandroković
Potpuni šou. Kao da je netko strgao stranice svete knjige u religijskom svetištu i teatralno ih pobacao među vjernike. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je, srećom, zvučao kao udžbenik demokracije: “Nismo ovdje da branimo drugima da govore što žele, o tome će odlučivati građani”, poručio je bijesnoj desnoj stranci sabornice, ne doduše, bez više puta ponovljenog dodatka da se ne slaže s “neprihvatljivom i netočnom izjavom” zastupnice Radničke fronte.
Peović je, međutim, u činjeničnom dijelu izjave bila posve precizna, Međunarodni kazneni sud je u pravomoćnoj presudi tzv. hercegbosanskoj šestorci ustvrdio da je prvi hrvatski predsjednik sudjelovao u zločinačkom udruživanju s ciljem etničkog čišćenja dijela Hercegovine i pripojenju tog teritorija Republici Hrvatskoj. Tu konstataciju Tuđman nije imao priliku pred sudom pobijati, jer je umro u prosincu 1999. godine.
Milanovićeva kap
Ali, tu vrstu ogledala današnjoj Hrvatskoj očito nije baš posve uputno stavljati pred nos. Tuđman se u posljednja dva desetljeća, od vladara čijeg se nasljeđa (okej, okej – dijela nasljeđa; dobrog dijela) Hrvatska pokušavala riješiti, pretvorio u političku ikonu koju jedan dio političke scene bezrezervno štuje, a drugi se ne usuđuje (osim u rijetkim izletima, poput ovog Katarine Peović, a za naslutiti je da će ih ova saborska, kako bi Plenković rekao, “debitantica”, imati i još) uopće dovoditi u pitanje.
Štoviše, nesumnjivo najmoćniji političar u posljednjem desetljeću lijevo od HDZ-a, Zoran Milanović, predložio je osobno u jednoj od kampanja da se zagrebački aerodrom nazove “Franjo Tuđman”. Što bi se reklo političkim jezikom, oko političkog nasljeđa prvog hrvatskog predsjednika postignut je široki konsenzus i granice propitivanja lika i djela postavljene su skoro do samog ruba zakonitosti.
Stoga je vrlo ljekovito da se pojavio netko tko je jednostavno ukazao na stanovitu nelagodu koju može izazvati imenovanje Sveučilišta obrane i nacionalne sigurnosti po čovjeku koji se u pravomoćnoj presudi Međunarodnog kaznenog suda spominje u vrlo negativnom kontekstu.
Pražetončići i Croatia
Možda se netko, eto, sutra usudi kazati da je Franjo Tuđman, poput Trumpa danas, ostavljao prostor da ne prizna rezultate nacionalnih izbora ako mu se ne budu svidjeli njihovi rezultati. Da višekratno nije htio priznati rezultate izbora u glavnom gradu, sve dok HDZ nije tamo osigurao dva ključna “pražetončića” (lijepo je da se neke tradicije nisu vremenom izgubile).
Da je prvi hrvatski predsjednik, uz nesporne zasluge u obrani od velikosrpske agresije bio, zapravo, autoritarni vladar opasnih namjera i operetnih navada poput mijenjanja imena (njemu) omiljenog nogometnog kluba.
A što ćemo sa Sveučilištem obrane i nacionalne sigurnosti? Uvažavajući povijesne zasluge i uzimajući u obzir i mračni dio vladavine, postoji jedno, reklo bi se gotovo jednako dobro ime kao i ono Franje Tuđmana – Sveučilište obrane i nacionalne sigurnosti Josip Broz Tito.