Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Petra Smoljak | Snima: Vjekoslav Skledar

Prije 9 godina došao sam kao migrant iz Afganistana i bio beskućnik. Sada ovdje imam dobar život

Nasim K. je imao 21 godinu kada je u Hrvatskoj zatražio azil. Ovo je njegova priča

Spakirao sam sve stvari iz stana i čekao ispred zgrade auto Crvenog križa koji me trebao odvesti u prihvatilište za beskućnike u Kosnicu gdje sam ostao sljedeće dvije godine. Čim smo ušli u zgradu osjetio sam težak, rekao bih čak neugodan miris. Zgrada je bila nova i sobe su bile u dobrom stanju, ali nisam se osjećao dobro.  Nekakvo beznađe se osjećalo na svakom koraku. Većina beskućnika bila je starija od pedeset godina i imao sam dojam kao da su tamo došli umrijeti.

Nasim K. je 30-godišnji državljanin Afganistana koji je prije devet godina zatražio azil u Hrvatskoj. Ispričao nam je svoju životnu priču i kroz što je sve morao proći prije nego si je uspio srediti život. Nekoliko godina ovaj je azilant proveo i u zagrebačkom prihvatilištu za beskućnike, a danas živi u Zagrebu i Bihaću, te radi kao prevoditelj u međunarodnim humanitarim organizacijama.


Svi me pitaju zašto baš Hrvatska? – Sasvim slučajno, uvijek odgovorim. Imao sam prije devet godina plan iz Pakistana otići u Italiju i tamo zatražiti azil. Nisam ni znao da Hrvatska postoji. Međutim, krijumčar koji nas je vozio ostavio nas je u Zagrebu. Valjda se bojao nastaviti put jer je mislio da neće uspjeti prijeći granicu. Sjećam se da je bio vikend, rano jutro i da smo prijatelj iz Pakistana i ja izašli iz kamiona uvjereni da smo u Italiji.

Hodali smo gradom i tražili prihvatilište za tražitelje azila. Obratili smo se taksistu na stajalištu i on nam je rezignirano ponudio da će nas za 250 eura odvesti u Kutinu. Objasnio nam je da je to jedino prihvatilište i pristali smo. Kad smo konačno stigli i registrirali se rekli su nam da nismo u Italiji, nego u Hrvatskoj. Bio je jako neobičan osjećaj odjednom se naći u zemlji za koju nikad prije nisi čuo.

Kad sam bio dijete pobjegli smo u Pakistan

Nasim snimljen prošli tjedan u zagrebačkom tramvaju Vjekoslav Skledar

Inače, rođen sam u Afganistanu i kao dijete od devet godina s roditeljima i braćom preselio sam u Pakistan. Do tada sam cijelo djetinjstvo proveo na planini. Imali smo ovce, krave i koze za koje sam se brinuo. Bio je to zapravo bezbrižan život. Ranom zorom vodio sam ih na ispašu, vraćao se kući na ručak i opet nazad na livadu. Nigdje u blizini nije bilo škole, pa nisam počeo sa školovanjem, iako sam imao veliku želju za učenjem.

Kad je na našem području postalo nesigurno zbog sve češćih talibanskih napada, roditelji su odlučili prodati ovce i otići u Pakistan. Živjeli smo u predgrađu milijunskog grada Peshawar u blizini granice. U tom dijelu nije bilo puno kuća, svega četrdesetak i sve su bile prizemnice izgrađene od blata. Ljudi koji su tamo preselili nisu imali novca, bježali su od rata i jedino su tako mogli graditi. Drugo, ta zemlja nije bila naša. Dobili smo je od pakistanske vlade na korištenje dok se situaciju u Afganistanu ne smiri.

Većinu vremena nismo imali struje. Situacija u Pakistanu je takva da sat vremena imate struje, a dva sata nemate. Nismo bili spojeni ni na vodovod, pa smo po vodu išli dvjestotinjak metara dalje. Sjećam se da smo svaki dan s nekakvim loncima i vjedrima išli po vodu za piće, kuhanje i kupanje, ali mi to nikada nije bilo teško. Bio sam sretan što se u blizini nalazila osnovna škola i konačno sam mogao početi školovanje.

Vozio sam gradski autobus sa šesnaest godina

Primili su me odmah u drugi razred. Imao sam devet godina i zaključili su da sam prestar da krenem ispočetka. U Pakistanu je službeni jezik Urdu i to je potpuno drugačiji jezik od paštunskog koji se priča u Afganistanu. Razlika je kao da usporedite hrvatski i njemački. U Peshawaru živi veliki broj Afganistanaca, pa se priča malo izmijenjeni paštunski s mješavinom urdskog i engleskog i srećom taj se jezik priča i u školama u tom dijelu Afganistana. Znao sam nešto malo čitati, pisati gotovo ništa, ali sam sve brzo pohvatao tako da nisam dugo zaostajao za ostalom djecom iz razreda.

Poslije sam upisao opću gimnaziju u gradu, udaljenu petnaestak kilometara od naše kuće. Do škole sam morao putovati busom, nisam imao plaćen put, pa sam morao pronaći posao. Zaposlio sam se na prodaji karata u gradskom autobusu. Plaća je bila toliko mala da sam odlučio raditi nešto drugo. Nagovorio sam prijatelja koji je vozio autobus da i mene nauči. Tako sam sa šesnaest godina počeo voziti gradski autobus. I nisam imao vozačku dozvolu. Nije mi ni trebala jer je bilo dovoljno imati prijatelja koji će te naučiti voziti.

Svaki dan poslije škole odlazio bih do okretišta, sjedao za taj veliki volan i nekada vozio do ponoći. Vožnja je bila kaotična jer se na cestama ne poštuju pravila i nitko ne gleda znakove. Svi su stalno u nekakvoj žurbi i uvijek je konstantna gužva tako da sam morao jako paziti. Svaku večer dobio bih keš na ruke i od toga bih si plaćao put do škole, knjige i sve što mi je trebalo za život. Često sam nosio sa sobom knjige i domaću zadaću pisao na okretištu. Nije mi to bio problem jer sam nekada ionako morao čekati i po pola sata do nove vožnje.

O razlogu mojeg odlaska iz zemlje ne mogu pričati

Nakon završetka gimnazije imao sam ozbiljnu želju upisati medicinu. Još dok sam živio na onim planinama zamišljao sam da ću jednog dana biti liječnik. Međutim, dogodilo mi se nešto zbog čega sam morao napustiti zemlju. O razlogu mojeg odlaska ne mogu pričati. Čak nisam niti prijateljima rekao. Jednog dana, ako se oženim, podijelit ću to s tom svojom ženom, naravno.

I tako sam prije devet godina odlučio krenuti prema Europi. Imao sam plan otići u Italiju i tamo zatražiti azil. Po Pakistanu je kružila priča da imaju dobre zakone, da se može naći posao i da je lakše dobiti papire nego u ostalim zemljama Europe. Do Turske sam došao legalno s vizom, a od tamo sam krenuo s krijumčarom. Nisam imamo dovoljno novca i dogovorili smo se da ću mu platiti ostatak nakon što se zaposlim u Italiji. I danas mu otplaćujem taj dug.

Odlučio sam ostati ovdje iako ništa o Hrvatskoj nisam znao

Vozili smo se u kamionu bez prozora i nikada nismo znali koje je doba dana. Imali smo u ruksacima rezerve vode i brdo nekakvih keksića tako da nismo bili previše gladni ni žedni. I ne mogu reći da me bilo strah. Znao sam da krijumčar poznaje put, pa se nisam bojao da će nas zaustaviti. Više mi je sve to bilo naporno.

Prihvatilište u Kutini bilo je ugodno. Nije bila loša energija, dapače. Dali su nam odmah jesti, dobili smo i odjeću od Crvenog križa i higijenske potrepštine. Bio sam toliko iscrpljen da sam odmah nakon tuširanja zaspao. Osjećao sam se kao da sam se ponovno rodio kada sam legao u čisti krevet.

Kasnije je slijedio razgovor s MUP-om i oni su mi pročitali zakon, pitali hoću li tražiti azil u Hrvatskoj. Rekli su da će uskoro biti u EU, te da imaju zakon o azilu koji omogućuje pravo na učenje jezika i papire. Bio sam već umoran od svega i odlučio sam ostati, iako ništa o Hvatskoj nisam znao. Dečko s kojim sam putovao nagovarao me da pobjegnemo dalje prema Italiji, ali sam mu rekao da odustajem i da ću ostati ovdje. Mnogo puta sam ga se sjetio kad sam, dvije godine kasnije, završio u prihvatilištu za beskućnike. On je tada već bio u Engleskoj i naveliko radio.

Papire sam dobio nakon jedanaest mjeseci i uselio sam u stan

Sobe u Kutini bile su četverokrevetne, ali bilo je ugodno boraviti tamo. Imali smo dvoranu u kojoj smo igrali odbojku i nogomet, a jedom tjedno dolazili su iz Centra za Mirovne Studije i držali nam satove hrvatskog. Bio sam u sobi s dečkom iz Irana i on me učio pričati perzijski. Jezici mi idu, pa sam ga brzo svladao. Nakon četiri mjeseca došlo je još ljudi koji su tražili azil, pa su nas prebacili u tek otvoreno prihvatilište Porin u zagrebačkim Dugavama. Zagreb mi se odmah svidio i razmišljao sam kako nisam pogriješio što sam ostao.

Nakon sedam mjeseci što sam proveo u Porinu dobio sam rješenje o azilu, točnije supsidijarnoj zaštiti koju mi svake tri godine produžuju. Ta je procedura toliko potrajala jer su me u nekoliko navrata zvali na intervjue, a radili su i provjere svega što sam rekao. Čim sam dobio papire, imao sam iduće dvije godine pravo na besplatan stan i financijsku pomoć. To je kao neki rok u kojem se trebaš snaći, naučiti jezik i pronaći posao. Tada još nisam dobro znao hrvatski jer sam ga učio jednom tjedno po jedan sat.

Kažu da mi jezici idu, ali hrvatski je težak i ne možeš ga tako brzo naučiti. Pokušavao sam, ne mogu reći da nisam… Učio sam i iz knjiga, ali sve je to išlo presporo. Nisam imao konkretne tečajeve i sat vremena tjedno u CMS-u nije bilo dovoljno. Pomagali su mi u učenju i volonteri, a s nekima od njih sam se i sprijateljio, pa sam upoznao i njihove prijatelje i tako sam malo po malo širio mrežu poznanstva i sklapao prijateljstva. Tada je bila kriza i puno Hrvata, mojih prijatelja s diplomama, bili su bez posla. I ako oni nisu našli posao, kako bih ga ja našao. Bio sam u još goroj poziciji jer nisam dobro znao jezik i nisam imao neko konkretno obrazovanje, da bih znao nešto raditi.

Završio sam u prihvatilištu za beskućnike

Iz CMS- a su mi izašli u susret i dali mi da na šest mjeseci odradim neke administrativne poslove koji su mi bili odličan džeparac, a prijatelj mi je nešto kasnije našao i sezonski posao u jednom kafiću u centru Zagreba. Radio sam kao konobar nekoliko mjeseci. Iako nisam svladao jezik do kraja, nadao sam se da ću naći neki stalan posao i da neću morati van iz stana kada prođu te dvije godine.

Nažalost to se nije dogodilo. Dvije godine su istekle. Nisam imao posao kojim bih mogao plaćati stan, a hrvatski mi je i dalje stagnirao. Sjećam se tog dana kao jučer. Spakirao sam sve stvari iz stana i pred zgradom čekao auto Crvenog križa koji me trebao odvesti u prihvatilište za beskućnike u Kosnicu gdje sam ostao sljedeće dvije i pol godine. Prvih dana bio sam jako utučen jer sam znao da neću ovdje provesti kratko vrijeme. Tjerao sam se da se naviknem.

Čim smo ušli u zgradu osjetio sam težak, rekao bih čak neugodan miris. Zgrada je bila nova i sobe su bile u dobrom stanju, ali nisam se osjećao dobro. Nekakvo beznađe se osjećalo na svakom koraku. Većina beskućnika bila je starija od pedeset godina i imao sam dojam kao da su tamo došli umrijeti. Sobu sam dijelio s trojicom Hrvata. Svi su bili ljudi između pedeset i sedamdeset godina.

Na katu smo imali četiri kupaonice i još toliko wc-a. Svako jutro dolazile su čistačice koje su ih čistile, ali ubrzo bi se sve uprljalo. Kao da ljudima više nije bilo bitno držati higijenu. Imao sam problema i s hranom jer je na meniju često bila svinjetina koju ne jedem. Nekad su mi tete u kuhinji znale dati nešto više krumpira ili salate, pa bih se uspio najesti. Doručak je bio okej, dobili bismo malu štrucu kruha, mlijeko, čaj, med i marmeladu. Nekada bismo imali i kuhano jaje. Kasnije su smanjili količinu kruha i neke obroke, tako da je bilo dana kada sam ostajao gladan.

Ne želim se niti prisjećati tih dana u Kosnici

Bilo je teško dijeliti sobu s nepoznatim starijim ljudima. Ljudima koji su u depresiji. Jedan čovjek iz moje sobe imao je psihičke probleme i službenu dijagnozu, pa bi jedan tren bio super raspoložen, pričao bi s tobom, a već idućeg trenutka dogodio bi se neki triger i postao bi jako nervozan i ljut na cijeli svijet. Nisam ga se bojao, nije on bio opasan, ali nije bilo ugodno slušati ga kako urla i lupa vratima.

Imali smo pravilo da se ne smije ući u zgradu nakon deset ili jedanaest sati navečer. I uvijek sam morao gledati na sat kad bih išao do grada naći se s prijateljima, ali zaštitari su bili super prema meni i ako bih se vratio oko ponoći, pustili bi me unutra. Moji cimeri su cijele dane znali provesti u toj sobi, ja to nisam mogao podnijeti, pa bih preko dana izašao u grad. Nisam mogao biti tamo cijeli dan. Osjećao sam se zatočeno i imao sam osjećaj da će to trajati to zauvijek.

Kad je Hrvatska ušla u EU imao sam opet nadu da će se nešto promijeniti i da će mi omogućiti tečaj hrvatskog, ali kad su mi rekli da pričekam još godinu dana dok ne usklade sve zakone, shvatio sam da moram početi učiti sam jer nemam vremena za čekanje. Nije bilo psihički lagano boraviti i učiti u toj atmosferi među ljudima koji više nemaju nikakvu nadu. Mislio sam kako sam se zeznuo što sam ostao, a nisam mogao dalje jer je Hrvatska već bila dio EU i nisam mogao ići u neku drugu zemlju tražiti azil ili supsidijarnu zaštitu jer sam je već dobio ovdje.

Prijatelji su mi davali snagu

Srećom, imao sam prijatelje koji su mi pomagali u to vrijeme. Družim se najviše s Hrvatima koje sam upoznao preko volontera i ljudi koji se bave migracijama. Sve su to izrazito pametni i obrazovani ljudi, neki su profesori na fakultetu, neki rade u znanosti, a neki imaju svoje firme.

Zvali su me skoro svakog dana van. Platili bi mi piće, razgovarali sa mnom, pozivali me doma na ručak ili večeru. Kada sam bio s njima, dobio sam nekakvu nadu da ću naći posao i početi normalno živjeti. Jako sam napredovao s jezikom u te dvije godine. Slušao sam i upijao sve što govore i rekao im da me ispravljaju kad pričam. I to mi je pomoglo da konačno svladam jezik.

Nemam prijatelja među azilantima jer su svi više manje otišli iz Hrvatske. Kad ne bih imao te svoje prijatelje, i ja bih odavno otišao. Čovjek bi poludio da nema nikoga i da živi sam. Oni su mi pomagali pronaći i poslove, pa sam tu i tamo nešto radio, ali nikad nisam imao dovoljno novca za stan i hranu. Javljao sam se na oglase i svaki mjesec odlazio na burzu i slušao uvijek istu rečenicu ‘nažalost nema posla’.

Konačno sam dobio prvi bolji posao i napustio Kosnicu

Na ljeto prije četiri godine, kad je krenula izbjeglička kriza jedan prijatelj počeo je raditi za UNICEF. Hitno im je trebalo još ljudi, pa im je dao moj kontakt i rekao da pričam šest jezika. Nazvali su me i potvrdio sam im da pričam hrvatski, urdu, paštunski, perzijski (farsi), engleski i hindu. Hindu je jako sličan urdskom jeziku, pa sam ga naučio još kao klinac, gledajući bolivudske filmove u Pakistanu. Trebali su im gotovo svi jezici koje poznajem i ponudili su mi posao koji sam presretno prihvatio.

Končano sam napustio Kosnicu i otišao za Vukovar. Osjetio sam veliko olakšanje kad sam s torbama izašao iz te zgrade. U Vukovaru sam jako puno radio i to uglavnom noćne smjene. Nije mi bilo teško. Imao sam snage i volje. Bio sam presretan što napokon radim i zarađujem za život.

Nakon nekoliko mjeseci preselili su me u Slavonski Brod gdje sam radio u velikom tranzitnom centru za izbjeglice. Bilo je tu puno hitnih intervencija, tako da sam radio sve. Dijelio sam hranu, vodu, robu za djecu, prevodio našim kolegama… Radili smo po 12 sati dnevno jer je svaki dan od osam do dvanaest tisuća ljudi prolazilo tom rutom. Nitko se nije zadržavao, samo bi izašli iz vlaka, dobili hranu, registrirali se, vratili u vlak i krenuli prema Austriji. Nekoliko mjeseci kasnije otišao za Osijek gdje sam radio s izbjegličkom djecom bez pratnje. Pazio sam na njih i pričao s njima da im bude bar malo lakše. Rentao sam tamo stan, plaća mi je bila solidna i prvi put sam uspio nešto uštedjeti.

Dobio je poziv za posao i iz MUP-a i Ministarstva pravosuđa

Nakon godinu dana istekao mi je ugovor s UNICEF-om. Nisam ga produljivao jer sam počeo raditi u IOM-u, jednoj drugoj međunarodnoj organizaciji koja se bavi migracijom. Preselio sam ponovno u Zagreb i iznajmio stan. Radio sam u Porinu, uglavnom sam prevađao i radio administrativne poslove, te odlazio u domove s djecom bez pratnje roditelja. Jednog popodneva iznenadio me telefonski poziv iz MUP-a. Pitali su me jesam li ja Nasim K., pričam li paštunski jezik, te bih li mogao prevoditi za njih.

Kad sam im još nabrojao jezike koje pričam, bili su vidno zadovoljni i ponudili mi posao. Pristao sam, podijelili su moj broj mobitela policijskim postajama u cijeloj Hrvatskoj i rekli da će me zvati po potrebi. I zvali su često, dok je još bila aktualna izbjeglička kriza. To je prilično aktivan posao i volim ga raditi. S vremenom su mi se javili i iz Ministarstva pravosuđa jer su i njima trebale usluge prevođenja, pa sam do sad prevodio za Općinski sud u Zagrebu, Karlovcu i Velikoj gorici, te za Županijski sud u Zagrebu. Na početku mi je bilo malo stresno, ali sad sam se već ufurao u tu terminologiju i odradim to mnogo opuštenije.

Kad se izbjeglička kriza preselila se na područje Bosne, preselio sam se u Bihać i počeo tamo raditi za Isusovačku službu za izbjeglice. Najviše sam radio kao medicinska pratnja i prevoditelj. Pomagao sam i drugim tamošnjim međunarodnim organizacijama s prevođenjem jer nisu imali dovoljno ljudi. Bilo je to jako stresno i naporno. Radio sam preko svojih mogućnosti, pa sam ove godine prešao u međunarodnu organizaciju ‘Save the Children’. U Bihaću sam iznajmio stan, ali plaćam i ovaj u Zagrebu jer se svaki drugi vikend vraćam. Trenutno sam u Zagrebu, a posao u Bihaću je na čekanju. Prije tri mjeseca mi je istekla privremena putovnica za strance i ne mogu prijeći granicu i vratiti se na posao. Navodno, kako kažu, iz MUP- a trebala bi stići uskoro. Vidjet ćemo.

Bilo bi mi teško vratiti se u moju kulturu

Razmišljao sam što ću raditi kada prođe izbjeglička kriza i ako više ne bude potrebe za prevođenjem, vozit ću taksi ili kamione. Položio sam vozački ispit za kamione i sada imam dozvolu za b, c i c + e kategoriju. Ne bojim da ću ostati bez posla i krova nad glavom i želio bih ovdje ostati. Za dvije godine mi ističe supsidijarna zaštita , ali nadam se da će mi je opet produžiti na tri godine. Volio bih jednog dana dobiti i državljanstvo. Lijep mi je život ovdje.

Možda se čak i oženim jednog dana. Zašto ne? Ako se dogodi ljubav. U Pakistanu nakon što nekoga upoznaš i započneš vezu, odmah idu zaruke, pa brak i tek se onda kreće u spolni život. Ovdje je to posve drugačije. I kad sam došao, imao sam želju naći curu s kojom ću se oženiti, ali kad sam upoznao ovu kulturu, shvatio sam da je puno drugačije nego doma. I sad više nemam tu želju da nekoga upoznam i odmah se oženim.

Sad primjerice, kad bih se vratio u Pakistan ili Afganistan teško bih se prilagodio. Kod nas su ljudi jako zatvoreni zbog vjere. Ne možeš tamo sjesti s nekom ženom i pričati. To nema šanse. Sjećam se da mi je ovdje bilo jako teško pričati s curama. Kad bih sjeo na kavu s nekim djevojkama odmah bih se počeo znojiti, crveniti, sramio sam se. Ali nakon nekog vremena nelagoda mi se smanjila i naviknuo sam se. Danas mi je smiješno što sam osjećao takvu nelagodu kad me neka prijateljica pozvala na kavu, a danas ja prvi nazovem i pitam ‘idemo?’. Prihvatio sam potpuno ovu kulturu. Vidim svoj život ovdje.

Petra Smoljak
Telegram autor
16 članaka Više o autoru
Više s weba