Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Prije desetak dana preživio je drugi infarkt, no Zlatko Kauzlarić Atač ne staje. Sjeli smo s cijenjenim slikarom

Renomirani slikar s Telegramovim Mladenom Plešeom razgovarao je o životu, uzbudljivoj karijeri i velikim umjetnicima koji su mu pomagali

"Za svoj 74. rođendan dobio sam četiri nova stenta. Prije desetak dana, nakon 10 godina, imao sam drugi infarkt", priča Kauzlarić koji je na razgovor došao sportski odjeven, sa šeširom na glavi i ruksakom na leđima u kojem je sve što mu treba, od laptopa do novčanika. Kad bi se sudilo po fizičkom izgledu, teško bi se moglo zaključiti da mu se dogodio drugi srčani udar. "Dakle, ništa novo. Imam već iskustva jer sam nakon prvog udara dobio dva, a sada četiri stenta. To sam za sada prebrodio, premda su Kauzlarići najčešće odlazili zbog bolesti srca. Imao sam sreću da sam na vrijeme prepoznao probleme. Osim toga, moja supruga Ivona je liječnica. Da nije nje, nas dvojica sada ne bismo razgovarali." Potom je uslijedilo novo iznenađenje: "U međuvremenu sam prebolio tri škampa, karcinoma, ali sam i njih pobijedio. Kako sam u rukama dobrih liječnika, osjećam se kao četrdesetogodišnjak..."

Na primjedbu kako se, s obzirom na raspoloženje, očito dobro nosi s visokim temperaturama, Zlatko Kauzlarić Atač, slikar, scenograf, bivši profesor i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, rezignirao je odmahnuo rukom. “Za svoj 74. rođendan dobio sam četiri nova stenta. Prije desetak dana, nakon 10 godina, imao sam drugi infarkt.” Kauzlarić je došao na razgovor sportski odjeven, sa šeširom na glavi i ruksakom na leđima u kojem je sve što mu treba, od laptopa do novčanika. Kad bi se sudilo po fizičkom izgledu, teško bi se moglo zaključiti da mu se dogodio drugi srčani udar.

“Dakle, ništa novo. Imam već iskustva jer sam nakon prvog udara dobio dva, a sada četiri stenta. To sam za sada prebrodio, premda su Kauzlarići najčešće odlazili zbog bolesti srca. Imao sam sreću da sam na vrijeme prepoznao probleme. Osim toga, moja supruga Ivona je liječnica. Da nije nje, nas dvojica sada ne bismo razgovarali.” Potom je uslijedilo novo iznenađenje: “U međuvremenu sam prebolio tri škampa, karcinoma, ali sam i njih pobijedio. Kako sam u rukama dobrih liječnika, osjećam se kao četrdesetogodišnjak. Vele da su to lijepe godine, mislim na svojih 74, no ipak bih radije da to prekrije šutnja, kao što to reče Hamlet. No, tješi me da na starom panju sve raste.”

Prvu izložbu priredio je još u srednjoj školi

Zlatko Kauzlarić Atač rođen je u Koprivnici, gdje je završio gimnaziju, a potom se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Još u srednjoj školi, 1961., priredio je prvu samostalnu izložbu crteža i slika, a istodobno je bio glumac u Gradskom amaterskom kazalištu u Koprivnici, gdje su se okupljali profesori, glumci, slikari, pjesnici, mladi intelektualci. Diplomirao je 1968. u klasi profesora Miljenka Stančića, a poslijediplomski studij slikarstva odradio je kao suradnik Majstorske radionice profesora Krste Hegedušića. Sa samo 27 godina postao je asistent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom profesor i dekan.

Iako se afirmirao kao jedan od najuspješnijih likovnih umjetnika u nas, Zlatku Kauzlariću slikarstvo nije bila prva mladenačka ljubav. Kao dijete više ga je privlačila gluma, odnosno teatar. Već u pučkoj školi otkrili su da je talentiran za recitiranje i glumu pa su ga primili u amatersko kazalište koje je u to doba bilo jedno od najboljih u bivšoj državi. Tu je Kauzlarić stjecao prva glumačka iskustva, no s 11 godina, kad je bio u posjetu ocu na Cresu, vidio je jednog slikara kako crta pejsaže. Taj susret bio je presudan jer je zamolio tatu da mu kupi vodene bojice. Počeo je slikati pa danas kaže kako su mu ti akvareli najdraži jer su bili iskreni i spontani. S obzirom da mu je i slikanje išlo jako dobro, potkraj gimnazije počeo se dvoumiti što upisati, Kazališnu ili Likovnu akademiju.

Na kraju se prijavio na oba fakulteta, nadajući se da bi mogao studirati usporedno. Prvi prijemni ispit imao je na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost. “Na prijemnom sam, među ostalim tekstovima, govorio i prolog iz Agamemnona. Međutim, u Đurićevu srpskom prijevodu što u to vrijeme, mislio sam, nije bio toliki grijeh. Međutim to je vjerojatno smetalo povjerenstvu koje nas je ispitivalo pa su zaključili da im, nakon što je prije mene diplomirao Martin Sagner, ne treba još jedan glumac Podravac. Stoga su me škartirali. Dakako, to me strašno pogodilo. Iz Akademije izašao sam u suzama, pa od njih nisam vidio zgradu HNK koja je preko puta. Tada nisam ni sanjao da ću kasnije najljepše kreativne dane provesti upravo na toj pozornici HNK.”

U Zagrebu je učio od kazališnih ljudi i intelektualaca

Vrlo brzo Kauzlarić se donekle utješio jer je samo sedam dana kasnije bez problema primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti. Dolazak u Zagreb nije bio lak jer je to sredina u kojoj se treba naći, snaći i dokazati. Neuspjeh na prijemnom ispitu nije ga obeshrabrio pa se vrlo brzo priključio Studentskom eksperimentalnom kazalištu, SEK, koje je tada bilo iznimno popularno. Tu je glumio, bio je i pantomimičar, ali i redatelj i glazbeni izvođač.

“Druženja s kazališnim ljudima i intelektualcima puno su mi značila, kao mladac od njih sam mnogo toga naučio pa sam im na tomu i danas neizmjerno zahvalan. Znaš Mladen, svi umjetnici su tašti, ali s taštinom valja znati upravljati. Nikad mi nije bilo teško priznati da sam nešto naučio od drugih ljudi, primjerice od likovnih umjetnika i profesora kao što su Ljubo Ivančić, Vjekoslav Parać, Ivo Režek, Miljenko Stančić, Ferdinand Kulmer, Krsto Hegedušić, književnici Miroslav Krleža, Ranko Marinković, redatelji Georgije Paro i Kosta Spajić te drugi, s kojima sam surađivao ili sam bio njihov student. Svi su mi oni na neki način bili uzori pa sam im i danas zahvalan na trenucima pažnje koje su mi posvetili. Znaš, kad jednom uđeš u kazališni svijet, kad ga osjetiš i pomirišeš, više ne možeš izaći iz njega.”

Krsto Hegedušić primio ga je u svoju majstorsku radionicu

Kauzlarić je pri kraju studija predložio svom prijatelju redatelju Miri Međimurcu, koji je već tada bio značajno ime, da mu pruži priliku za suradnju u scenografiji. Tako je već 1971. postavio scenu za predstavu “U gušteri velegrada”, Bertolta Brechta u kazalištu Gavella. “Tu sam zapravo svoj motiv slikarstva prebacio na kazališne daske te stvorio ne scenografiju, nego likovnu instalaciju.” Te godine veliki hrvatski slikar Krsto Hegedušić primio ga je, kao jedinog iz generacije, u svoju majstorsku radionicu.

“Kad sam prvi puta razgovarao s Hegedušićem najprije me pitao zašto kao dečko iz Koprivnice nisam “otišel u naivce”. U to doba radionica je bila jedno od jezgri likovne umjetnosti, Krsto nas je tretirao kao suradnike i kolege, što je bila iznimna čast. Kroz njegovu radionicu prošli su ljudi koji su ostavili duboki trag u našoj likovnoj umjetnosti, to je bilo stjecište intelektualaca i relevantnih likovnih događaja. Svaki utorak slušali smo predavanja uglednih imena hrvatske kulture i znanosti, a svaki dan u 11 sati pili smo s Krstom kavu, komentirali kazališna i likovna događanja što je bilo jako zanimljivo. Krsto bi također predvečer prošetao radionicom te pregledavao što smo napravili taj dan. Bio je čovjek velikog autoriteta, vrlo zanimljiv, nenametljiv, jednostavan, čovjeka takvog formata danas na žalost više nema.”

Kako je ga je Stančić nagovarao da potpiše ostavku i ode

Sjajni slikar Miljenko Stančić, u čijoj je klasi diplomirao Kauzlarić, prvi ga je obavijestio da je izabran za asistenta na Likovnoj akademiji. “Nikad to neću zaboraviti, bio je to jedan od mojih najsretnijih trenutaka u životu. No, nakon što mi je prenio tu vijest Stančić mi je dao komad papira i rekao: ‘Sad odmah napiši ostavku’. Bio sam zaprepašten pa sam promucao, za ime Boga kakvu ostavku, pa tek sam dobio mjesto koje mi otvara put prema sigurnijoj budućnosti. Tad mi je Stančić objasnio: ‘Bog ti je dao talent, mlad si i sad je zadnji čas da se spakiraš i odeš u svijet. Moraš tamo nešto napraviti da ne prođeš kao ja.’

Vidjelo se da je Stančić bio nezadovoljan jer je možda mislio kako, zbog sredine u kojoj je stvarao, nije do kraja realizirao svoje umjetničke potencijale. Gotovo da me tjerao da odem i sada iz ove perspektive shvaćam da je možda bio u pravu. Uspjeh nekog pojedinca nije samo njegova stvar, nego i društvene sredine. Ona je vrlo važna jer može pomoći ili odmoći. Uostalom, valjda, budući da smo mali ne podnosimo ništa osim onoga što je malo.”

Zašto nije krenuo graditi karijeru u inozemstvo

Zlatko Kauzlarić Atač pripadao je grupi Biafra koju su osnovali 1970. mladi likovni umjetnici Stjepan Gračan, Branko Bunić, Miro Vuco i Ratko Petrić. “Grupa je dobila ime po jednoj provinciji u Nigeriji koja se zvala Biafra i koja se htjela odcijepiti. Izbio je strašan rat, dogodio se genocid, zavladala je strašna glad, a svijet je ostao indiferentan. Neki beskućnici uselili su u napušteni dom Moša Pijade, a njima se pridružilo nekoliko mojih kolega koji su tu živjeli i radili. Studenti su taj dio doma nazvali Biafra pa smo mi preuzeli to ime. Ta umjetnost bila je na tragu hipi-pokreta, karakterizirala ju je radikalnost, kritičnost pa i brutalnost.”

Za razliku od Kauzlarića, njegovi kolege iz Biafre imali su ipak znatno trnovitiji životni put. Provalivši poput skvotera u napušteni Studentski dom, spavali su na skinutim vratima i starim madracima, kroz radijatore su krali struju iz podruma. Unatoč tim teškim uvjetima, osnovali su jednu od najzanimljivijih galerija u tim prostorima. Kauzlarić je pak, kad je primljen u majstorsku radionicu Krste Hegedušića, postao stipendist Podravke, vrlo brzo izabran je za asistenta na fakultetu, dobio je stan od grada. Zbog toga nije dijelio sudbinu svojih kolega Biafranaca, ali i većine tadašnjih umjetnika. To je vjerojatno ujedno i razlog zašto nije krenuo graditi karijeru u inozemstvo. Bojao se jer je znao da smo mi za Europu uvijek bili provincija te da je teško pronaći ključ koji je otvarao vrata u inozemstvu. Falilo mu je, objašnjava, kuraže za odlazak.

Danas se ne bi usudio slikati stvari koje je radio kao mlad

“Sada se, primjerice, ne bih usudio slikati neke stvari i teme koje sam radio kao mlad, premda je danas više slobode. Primjerice, u Ljubljani sam napravio scenografiju za predstavu Mjera za mjeru Williama Shakespearea, a na sceni je bila samo jedna velika vulva koja se otvarala i zatvarala. Pa tko bi se danas usudio takvo što napraviti. Danas smo osjetljiviji, ne znam je li razlog tomu prevelika klerikalizacija, pretjerana suspregnutost ili pak stvaralaštvo pod egidom “bolje ne talasati”. Crkva i zapadno kršćanstvo bili su u povijesti nositelji umjetničkog stvaranja da bi se, nažalost, u 19. stoljeću, sve okrenulo naopačke te se većina radova pretvorila u kič i neukus.

Danas rado upućujem čistunce u Sikstinsku kapelu u Vatikanu da pogledaju što je Michelangelo, pod zaštitom pape Julija II, tamo napravio. Bilo je raznih bedaka, jedan papa je čak dao preslikati neka djela i figure, no taj zadatak dobio je jedan Michelangelov učenik koji je bio toliko pametan da nije sve preslikao. No, svojevrsno upozorenje dobio sam slikajući Tita. Dvije moje slike Tita skinute su sa Zagrebačkog salona i izložbe u Nišu s obrazloženjem da se Tita ne smije tako prizemljivati. To me tada nije uplašilo, no danas kad se može narugati političarima koliko god hoćeš, mene to više ne zanima. Homopoliticusi koji nas maltretiraju svojim ponašanjem nisu vrijedni ničije pažnje pa ni moje. Naprosto, ne zaslužuju da o njima govorim kroz neko umjetničko djelo.”

Stotine crteža, slika, scenografija, kostimografija…

Stvaralački opus Zlatka Kauzlarića Atača doista je impresivan. Napravio je stotine crteža, slika, grafičkih listova, intervencija u javnim prostorima, scenografija, kostimografija, plakata… Realizirao je više od 200 kazališnih, a surađivao je i na nekoliko filmskih i televizijskih projekata. Za svoj cjelokupni opus, uz priznanja kritike i javnosti, dobio je i brojne nagrade. Uz to, izlagao je u brojnim europskim gradovima, pa zapravo nije ni čudno kad Kauzlarić kaže da bi trebao biti zadovoljan. Ne samo zbog karijere, nego još više zbog obitelji, supruge Ivone, sina Frana, kćerke Tese, unuka…

“Život u svakom slučaju valja poštivati jer može biti lijep, samo ga valja ispuniti sadržajem. Ništa u životu nije mi palo samo od sebe u krilo, valja se za sve sam izboriti. Radio sam puno, trudio se… Baviti se umjetnošću znači da nikada ne možeš biti zadovoljan, uvijek pretpostavljaš da si nešto mogao bolje napraviti. Kad tako govorim to ne znači da razmišljam ‘o odlasku’. Kod mene ne postoji strah od smrti, nego žal za životom, naprosto žao mi je ostaviti svu tu ljepotu, čudesnost planeta na kojem živimo. Što se tiče ‘odlaska’, prisjećam se riječi pokojnog prijatelja Slobodana Praljka koji mi je znao reći: ‘Smrti se ne treba bojati, kao što se ne sjećaš kako si se rodio, tako nećeš znati ni kako ćeš umrijeti.'”

Kauzlarić kaže kako je nekada bilo puno više ljudi kojima su umjetnička djela nešto značila. “Uz to, postojali su takozvani SIZ-ovi za kulturu koji su nakon svake izložbe otkupljivali barem jedno djelo pa su tako muzeji i galerije nadopunjavali svoje kolekcije, a umjetnici su bili zadovoljni. To ih je stimuliralo na stvaranje i rad jer nisu bili stjerani u kut i marginalizirani. Štoviše, mediji su puno pisali o umjetnosti, većina kritičara znala procjenjivati likovne vrijednosti… Bilo je, naravno, i negativnih kritika, posebno prema Biafrancima, ali to nas nije priječilo da radimo jer naša djela nisu bila prešućivana, nije bilo indiferentnosti koja sada vlada.”

I dalje je iznimno vezan za rodnu Koprivnicu

Premda više od pola stoljeća živi u Zagrebu, Kauzlarić je i dalje vezan za rodnu Koprivnicu. “Miljenko Stančić govorio je da je njegova mjera Varaždin, tako je moja mjera Koprivnica. To za mene nije samo grad, to su ljudi, djetinjstvo, mladost, prijatelji, sjećanja, prve ljubavi, čage, prvi poljupci, plesni vjenčići, hodanje kroz park, prve puse, to je nešto čega se i danas rado sjećam. Tu je moja pajdašija, prijatelji… Moram spomenuti tvornicu Podravka i njenog direktora Pavla Gažija koji su bili pravi mecene umjetnosti te su mi pružili šansu koju sam, nadam se, iskoristio.

U Koprivnici sam napravio pivnicu Kraluš, a svojim radovima ukrasio Podravkinu upravnu zgradu, rekreativni centar, bolnicu… Imam još poneku ideju koju bih želio realizirati u svom rodnom gradu. Međutim, Podravka danas više nije mecena umjetnosti, kao što nisu ni ostale velike kompanije, za razliku od socijalizma o kojem govore samo u pejorativnom smislu, premda su velika poduzeća odvajala novac za kulturno stvaralaštvo, dodjeljivala su brojna priznanja i nagrade umjetnicima i tako ih pomagali i stimulirali u radu. Nažalost u kapitalizmu postoji samo privatni interes pa tako i spram umjetnosti.”

Kauzlarić je ostvario fascinantan opus u teatru

Kauzlarić je široj javnosti ponajviše poznat kao vrstan portretist. “Portret kao disciplina oduvijek me zanimao, jer me interesira psihologija čovjeka, svatko je, naime, odgovoran za svoje lice. Nikada nisam poljepšavao ljude, od modela sam pokušavao izvući ono najbolje. Dakle, ne zanima me konstrukcija oka već pogled. Ne zanimaju me samo riječi koje usta izgovaraju, već misao koja se odražava u pokretima usana. Portret izražava dušu čovjeka, što, primjerice, fotografija ipak ne može.” Kauzlarić je ostvario fascinantan opus u teatru. Bio je iznimno produktivan, napravio je oko 200 kazališnih projekata i scenografija, glumio je, čak je i režirao operu Rigoleto, a s Ivicom Krajačem potpisao je nekoliko projekata. “Teatar je oduvijek bio dio mene, da sam se toliko posvetio slikarstvu možda bih danas bio bolji slikar. Često sam koristio teatar kao produženo slikarsko platno.”

Uz portrete i scenografije, Kauzlarićevo likovno stvaralaštvo prepoznatljivo je i po brojnim aktovima koje slika i sada u poznijim godinama. Njegov zadnji opus su aktovi koji plivaju ili rone ispod površine mora, ujedno su pokušaj bijega od doslovne figuracije. “Dozvolite mi da citiram svog prijatelja Tonka Maroevića: ‘S kricima i šaputanjima, gnječenjem i dahtanjem, gotovo podjednako su ritmizirani trenuci začeća, rođenja i izdisaja… Ljubavni log i samrtnički odar često su jedna te ista postelja…’ Slikajući ljudsko tijelo u isto vrijeme držim za ruku Erosa i Tantausa. Pasija znači istodobno muku i strast. Uvijek me privlačilo žensko tijelo i eros koji je uvijek bitan, pa i u ovim mojim godinama. Akt je za mene potpuno ista stvar kao i portret, prilazim crtanju ženskog tijela na isti način kao i portretu.

Dakle, proučavam psihologiju, karakter tijela, pokrete, sve je bitno uočiti kako bi crtež živio i bio zanimljiv. Možda mi je vibracija linije bitnija od same forme. Pa molim vas kojeg muškarca ne fascinira žensko tijelo, koga ne impresionira akt. Još bih htio nešto naslikati, još uvijek osjećam da krv cirkulira kroz mene, možda zahvaljujući stentovima, no normalno je da snaga, libido, potentnost nisu više kakvi su bili, što zapravo nije nevažno za umjetničko stvaralaštvo. S tim sam se pomirio, prihvatio sam to kao neminovnost pa sada želim iskoristiti svaki trenutak da još nešto naslikam. Kad se osvrnem i pitam se što sam ostavio iza sebe, onda mislim da sam mogao još više, ali kad sve sumiram valjda ipak mogu biti zadovoljan. ”

I njegova supruga Ivona zaslužna je za njegovu karijeru

Kauzlarić ističe kako je i njegova supruga Ivona zaslužna za njegovu karijeru budući da s umjetnicima nije lako živjeti. “Umjetnici žive u svom svijetu, često traže intimni prostor samo za sebe, a moj svijet su uz atelje, bili teatar i pozornica. Sasvim sigurno da mojoj Ivoni nije bilo lako, pogotovo stoga što su u moj atelje često dolazile djevojke koje su mi pozirale. No, nikada mi zbog toga ništa nije predbacivala, nije bila ljubomorna, bila je krajnje tolerantna, nije me sputavala. Znate, zaista je pretenciozno misliti da svi aktovi nastaju u krevetu.”

Pedagoški rad svakako je nezaobilazni dio Kauzlarićeva umjetničkog djelovanja. I tu je ostavio golemog traga poučavajući gotovo pedeset godinama generacije mladih umjetnika. “Nikada nijedan veliki svjetski umjetnik nije se htio baviti pedagoškim radom, a rijetki su bili profesori na nekoj likovnoj akademiji. Jer raditi sa studentima, podrazumijeva da svoju energiju morate dijeliti s drugima. A ako si pošten i želiš pomoći studentima da prepoznaju svoje mogućnosti, moraš trošiti i vlastitu energiju. Unatoč svemu tome naši najveći slikari radili su kao profesori jer je profesura davala materijalnu sigurnost. Vani za to nema potrebe, umjetnici se mogu maksimalno posvetiti svom stvaralaštvu, jer postoji značajan interes za njihove radove.”

Danas više nije dovoljno samo završiti Akademiju da budeš umjetnik

Za razliku od Kauzlarićevih studentskih dana kad je u njegovoj klasi od devet studenata bila samo jedna djevojka, danas je situacija potpuno drugačija. “Zadnjih godina Akademija postaje ženski fakultet. U mojoj posljednjoj generaciji nije bilo niti jednog mladića, sve su bile djevojke, a uz to još i neizmjerno talentirane. Žene su senzibilnije, a i umjetnost je ženskog roda, zar ne? Muškarci su pak danas sve praktičniji u trci za zaradom.”

Kauzlarić objašnjava kako se na Akademiji uči teorija i vještina crtanja, što nije dovoljno niti presudno, no bez toga se ne može. Također je krivo misliti ako netko završi akademiju da automatski postaje umjetnik. “Ostvarilo se proročanstvo Josepha Beuysa da danas svatko može biti umjetnik. Današnje stvaralaštvo nije sputano, opterećeno kanonima, tradicijom, pa i znanjem vještina, pa se stoga može postaviti pitanje razloga takve Akademija. Prije nisi mogao biti umjetnik ako nisi bio meštar, a danas se ljudi pojavljuju ni od kuda, a donesu nešto novo, različito, što uzbuđuje, provocira, otvara neki novi svijet. To je danas bitno, a ne koje si škole završio.”

Kauzlarić na postdiplomskom studiju ima još nekoliko doktoranada. “Moji bivši studenti vrlo su dragi prema meni, posjećuju me, raspituju se kako sam i vidim da su sretni što me vide još živog. No, kad dođem na Akademiju tamo sam nažalost stranac, premda sam u toliko godina ostavio traga kroz brojne programe i angažmane. Nažalost, više nema poštovanja kao nekada”.

Mladen Pleše
Novinar
464 članka Više o autoru
Više s weba