Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prije pet godina Putin je srušio putnički avion, krenuo s propagandom i uspio skrojiti svijet po svoj mjeri

Tužna obljetnica ubojstva putnika na letu MH17 prigoda je za analizu laži koje je Putin uspješno plasirao

Putinova dezinformacijska kampanja ne mora se držati jedne teze, nego ih može izbaciti desetak, ako su i kontradiktorne – na svaku nekonzistentnu tezu će se zalijepiti barem netko. Dapače, još je veći uspjeh ako publika shvati da zapravo "nema prave istine" jer sve proizlazi iz interpretacije. Tu Putin preskače dva koraka.

Na kukuruznom polju ležalo je gotovo tristo mrtvih ljudi. Visoka trava zrelog ljeta skrivala je činjenicu da su gotovo svi bili goli; to se dogodi kad čovjek padne s 10 kilometara visine – silina vjetra strgne mu odjeću. Putnike na letu Malaysia Airlinesa iz Amsterdama za Kuala Lumpur na istoku Ukrajine ubili su ruski separatisti, oružjem koje im je poslao Vladimir Putin. Ovog tjedna navršila se peta godišnjica tog zločina, jednog od najgorih u 21. stoljeću. Navršava se i pet godina od Putinove odluke da stupi u sukob s ostatkom svijeta, zaštiti ubojice nedužnih civila, odbije preuzeti odgovornosti za postupke svoje vlasti i laže o tome što se dogodilo.

Rušenje malezijskog aviona bilo je točka nakon koje nema povratka – žrtve nisu samo putnici na kobnom letu MH17, nego svi koje Putin doživljava neprijateljima. Zato ovo nije samo peta godišnjica zločina, nego i peta godišnjica ulaska propagandne mašine Kremlja u petu brzinu – isprva zato da pokuša zamazati oči o tome što se dogodilo kod Donjecka, a onda i s većim ambicijama.

Putinova kampanja širenja laži i dezinformacija pomogla je da u ovih pet godina na referendumu u Britaniji pobijedi Brexit, da Amerika za predsjednika izabere Donalda Trumpa i da diljem Europe ojačaju stranke ekstremne desnice; njegova vojna sila u Siriji je spasila Bašara al-Asada, uvjerljivo najgoreg zločinca na vlasti u bilo kojoj zemlji. Propagandna mašina Kremlja do danas nije izašla iz pete brzine; tužna obljetnica ubojstva putnika na letu MH17 prigoda je za analizu laži koje je Putin uspješno plasirao i – nema sumnje – promijenio svijet.

Propagandni ekosistem laži kojim Rusija svugdje muti istinu

Fokus mi nije tiranska priroda Putinove vlasti koju je otkrio davno prije rušenja malezijskog aviona – sumnjive eksplozije diljem Rusije krajem 1990-ih kojima je konsolidirao vlast, invazija na Gruziju i držanje nekoliko “zamrznutih sukoba”, pa ni ruska okupacija i protuzakonita aneksija Krima. Ovdje me zanimaju druga dva pitanja – propagandni ekosistem laži i dezinformacija kojima je Rusija uspjela zamutiti istinu u gotovo svakom međunarodnom pitanju (čak i u onima koji se Rusije izravno ne tiču) te Putinova motivacija, ili priželjkivani ishod koji ga vodi. U tome rušenje aviona nije samo ilustrativan, nego i instruktivan primjer.

Svih 298 putnika i članova posade poginulo je 17. srpnja 2014. u rušenju malezijskog Boeinga 777 nedaleko sela Grabove kod Donjecka. Dvije trećine bili su Nizozemci. U avionu je bilo 20 kompletnih obitelji. Tu je bila i grupa liječnika, najvećih svjetskih stručnjaka za AIDS, koji su putovali u Melbourne na konferenciju o toj bolesti što se održava svake dvije godine; svijet je izgubio sve njihovo znanje. Novinari koji su prvi došli na mjesto pada naišli su na mnoga tijela djece – čak 80 putnika bilo je maloljetno. Našli su i kaveze s mrtvim psima i papigama: ljubimci često putuju s ljudima da ih ni ne primijetite.

Te je živote uništila protuzračna raketa lansirana s teritorija pod kontrolom proruskih separatista. Eksplodirala je pred kokpitom; eksplozivna dekompresija raznijela je Boeing u tri dijela koji su se strmoglavili s deset kilometara visine. Jedan se zapalio; putnici u druga dva dijela pali su na zemlju mahom vezani u sjedalima. Novinari koji su ih našli kažu da je strava bila time veća jer su mnogi izgledali kao usnuli putnici koji će se svakog časa probuditi.

Obrasci koji su u pet godina postali Putinova standardna procedura

Zločin koji su počinili separatisti pod kontrolom Kremlja bio bi odvratan čak i da je Putin kleknuo, ispričao se i molio za oprost. Postao je još nepodnošljiviji kad je Rusija prvo odbila priznati krivnju, a onda počela smišljati odvratne laži kojima je ne samo relativizirala svoju odgovornost, nego besramno dovodila u pitanje samu tragediju. U hendlanju svoje odgovornosti za najveće ubojstvo u povijesti civilnog zračnog prometa, Kremlj je počeo primjenjivati obrasce koji su u ovih pet godina postali Putinova standardna procedura u svakom kriznom menadžmentu. To bi se moglo nazvati okretanjem činjenica naglavce, ali zapravo je gore – riječ je o manipulaciji koja ne vrijeđa samo sugovornika, nego i žrtve.

Protuzračni raketni sustav Buk separatisti su dobili iz Moskve. To nije kalašnjikov, nego komplicirano oružje koje zahtijeva obuku. To znači da na njemu ne možete “greškom stisnuti krivi gumb” – da biste ga upogonili, morate znati što radite. No, po procjeni Kremlja, koji je bandi u Donbasu dao raketni sistem, očito ne treba znati je li meta vojna ili civilna letjelica. MH17 nije srušen zato što je netko “greškom stisnuo gumb”, nego zato što je netko krivo identificirao metu. Šef bande koja je ubila tri stotine civila bio je Igor Girkin Strelkov, “ministar obrane” tzv. Narodne Republike Donjeck – ruska verzija Mile Martića.

Četiri dana nakon što je zapovijedao jednim od najvećih zločina u novijoj povijesti, Strelkov je na press konferenciji rekao da je avion bio “pun mrtvih ljudi”. Zapadne sile su, po njegovoj interpretaciji, u Amsterdamu napunile Boeing leševima i poslale ga na let iznad Ukrajine, da bi ga daljinski srušile i optužile Rusiju za masovno ubojstvo. Otkud je došlo tristo leševa i kako to da ih nitko nije tražio u Nizozemskoj, to nije objasnio. Još manje je objasnio kako je avion pun mrtvih ljudi poletio iz Amsterdama i preletio cijelu Europu do Ukrajine.

Uspješna propaganda mora imati bar zrno istine, makar i izokrenute

Bilo je mnogo ljudi na Zapadu, od pojedinaca do medija, koji su ozbiljno krenuli tragom “aviona mrtvaca” i pokušavali bar provjeriti – a ponegdje i dokazati – tu sumanutu laž. Kvaka je u tome da su separatisti svoju laž potkrijepili malim istinitim detaljem – ideja da su u avionu bili mrtvaci temelji se na tome da su leševi bili goli. Zapadni skeptici to su uzeli kao dovoljan signal da im priča postane sumnjiva. U to vrijeme nitko nije znao da ljudsko tijelo koje padne s 10 kilometara visine izgubi odjeću – jer se takvo što nikad prije nije dogodilo. Potvrdilo se što smo oduvijek znali – uspješna propaganda mora imati bar zrno istine, makar i izokrenute.

Tu je Putin naučio korisnu lekciju: ma koliko izlika zvučala apsurdno, naći će se publika koja će je popiti; a baš zato jer se ta publika sastoji od totalnih luđaka, možete računati da će oni pokušati druge uvjeriti u tu verziju istine. Na kraju nije važno hoće li većina povjerovati u laž, važno je zamutiti vodu, a laži dati kakvu-takvu težinu da se može nositi s istinom.

Trump je od Putina naučio kako iskrivljavati stvarnost

U ljeto 2016. Putinovi agenti došli su u Trump Tower ovdje u New Yorku i pregovarali sa šefovima kampanje o dostavljanju “prljavštine o Hillary Clinton“. O tome postoje pisani dokazi koje je objavio sin Donalda Trumpa. No, Kremlj tvrdi da je sastanak bio o “usvajanju ruske djece u Ameriku”, što je onda od njih preuzeo i Trump. “Usvajanje djece” jednako je uvjerljivo kao “mrtvi u avionu”, ali Trumpovi suradnici i danas ponavljaju što su im sugerirali iz Moskve. Da je stvarnost i na Zapadu moguće iskriviti do neprepoznatljivosti, samo ako ste dovoljno besramni – to je Putin naučio na primjeru rušenja leta MH17; a Trump je naučio od njega.

Istina je, kao i obično, jednostavnija. Kad su vidjeli da je raketa pogodila MH17, separatisti su tvitali: “Uspjeh! Srušili smo ukrajinski transportni Antonov 26!”, pohvalio se jedan. Par minuta kasnije po njima su počeli padati komadi malezijskog Boeinga i mrtva tijela putnika, pa su izbrisali tvitove. Dapače, počeli su tvrditi da nemaju rakete koje idu tako visoko – što nije točno.

I ruske novinske agencije ITAR-TASS i RIA Novosti javile su da su pobunjenici srušili ukrajinski avion; državne agencije kasnije su povukle vijest. No, odmah su krenule teorije zavjere – ne samo među dokonim “stručnjacima za geopolitiku”, nego i u institucijama ruske države. Pokušavali su odgovornost skinuti sa separatista i Rusije, koja njima upravlja, i prebaciti je na drugu stranu, relativizirajući zločin u kojem je ubijeno tristo nedužnih ljudi.

Rusi su prvo tvrdili da oni nemaju nikakve veze s rušenjem aviona

Rusko ministarstvo obrane na press konferenciji je dalo četiri konkurentska objašnjenja što se dogodilo – jedina zajednička crta bila je da Rusija i pobunjeni Rusi na istoku Ukrajine nemaju nikakve veze sa zločinom. Sve ostalo u objašnjenjima bilo je kontradiktorno. Rekli su da je avion srušila ukrajinska protuzračna raketa, da je u njemu bila podmetnuta bomba, da ga je srušio ukrajinski vojni avion i još jedno objašnjenje koje sam, da vam priznam, do danas zaboravio.

Suština je da je svako ponuđeno objašnjenje isključivalo preostala tri. Kremlj se nije mogao odlučiti za jedno, nego ih je izbacio sva u istom dahu. To bi iz perspektive odgovornog odnosa s javnošću bio veliki prijestup. No, ta logika vrijedi samo ako smatrate da je “javnost” u konceptu “odnosa s javnošću” važan faktor; ako vas baš briga za “javnost”, napravit ćete taman to što je napravio Kremlj – nasmijat ćete se “javnosti” u lice.

Nizozemska istraga razotkrila je tri odgovorna ruska obavještajca

Ponašanje Rusije nakon rušenja aviona nije sugeriralo da Moskva želi popraviti svoj ugled u svijetu – upravo suprotno. U usporedivoj situaciji iz rujna 1983. godine, kad su sovjetski lovci nad Sahalinom na Dalekom istoku srušili korejski putnički avion, Moskva je priznala što je napravila i preuzela odgovornost. Tvrdili su da je avion bio u špijunskoj misiji, ali nisu pokušavali mazati oči svijetu tvrdnjama da ga je netko drugi srušio. U slučaju malezijskog aviona 2014. sve je bilo drukčije. Moskva je bacila pet-šest teorija, što službeno što indirektno preko Strelkova i sličnih, a koji su za jedini cilj imali mućenje vode.

Službena međunarodna istraga, koju je prevodila Nizozemska, dokazala je sve što ovdje spominjem. Rusija ignorira te zaključke i troje ruskih obavještajaca koje su Nizozemci detektirali kao ključne aktere zločina nikad neće izaći pred sud; Ukrajina je bila malo hrabrija, pa su njeni specijalci nekidan u još uvijek okupiranom Donbasu doslovno oteli jednog od lokalnih osumnjičenika ne bi li ga priveli na sud na slobodnom ukrajinskom teritoriju. No, osim službene, postoji još uvjerljivija neslužbena istraga, koja je došla do istih zaključaka.

Novinar koji je Putinove tvrdnje rastavio na proste faktore

Profesionalna karijera dovela me pred četiri godine na Harriman Institute na Columbiji, gdje sam magistrirao međunarodne odnose i specijalizirao međunarodnu sigurnost te ruske i euroazijske studije. Harriman Institute i danas smatram svojim intelektualnim i akademskim dnevnim boravkom – ne samo kao voditelj Programa o američko-ruskim odnosima, nego i kao osoba vječno žedna novih inputa o poznatim temama. U rijeci ljudi koje sam tamo upoznao, jedan odskače – i on je važan za ovu priču. Eliot Higgins je ekspert i istraživački novinar, čija je organizacija Bellingcat napravila više od bilo koga na Zapadu da prokaže Putinove laži.

Higgins je ono što tvrdi Putinova vlast testirao kao nitko dosad. Svaku tezu, bilo da dolazi od lokalaca iz Donbasa ili velmoža u Kremlju, njegov tim je rastavio na proste faktore – analizirao sliku, video, zvuk, pogledao gdje je izrečena, snimljena, do takvih detalja da gleda kakvi stupovi javne rasvjete stoje u drugom planu, kojeg je oblika planina u pozadini, koliko je široka cesta i kakva je kvaliteta asfalta – da bi zaključio je li riječ o falsifikatu. Njegove analize doslovno 100-posto dokazuju da je na malezijski avion ispaljena raketa s Buk sustava u rukama separatista – Eliot ima video koji dokazuje da je taj sustav dan nakon napada povučen u Rusiju.

Mala ilustracija: kad je Bellingcat došao do slučajnog videa transporta sustava Buk dan nakon napada na avion, otišao je na Google Earth i testirao nekoliko desetaka tisuća kutova cesti po kojima je taj kamion mogao proći, dok nije došao do točne lokacije koja odgovara onome što se vidi na snimci s mobitela. To mjesto, koje su definitivno locirali, nalazi se par kilometara od mjesta pada aviona. Ne čudi onda da je Bellingcat naprestano na meti ruskih tajnih službi.

Putinu ne smeta ako dokažete njegovu krivnju jer ima jaču kartu

No, ako vas je razveselila mogućnost da netko iskoristi digitalno doba za svoju šerlokovsku analizu, moram vas odmah razočarati. Putinova politička filozofija nešto je s čime se dosad nismo morali nositi; konkretno – njemu na kraju ne smeta da dokažete njegovu krivnju, jer on ima jaču kartu od toga. Ta karta je: “Nije važno, jer nema konačne istine”. Za razliku od svojih prethodnika i učitelja u komunističkom Kremlju, Putin se ne trudi dokazati da je on u pravu, nego da NITKO nije u pravu. To je kompliciran koncept ako se želite boriti protiv njega.

Da, možda su ruski separatisti srušili avion kod Donjecka – reći će vam Putin – ali možda nisu i sve je dio zapadne urote protiv Rusije; nikad ne možete znati što je prava istina. Takav relativizam – ne samo moralni, nego i sadržajni – glavna je odlika Putina i njegovih suvremenih protuliberalnih sljedbenika. Oni se neće previše potrošiti da zašutkaju kritiku, ali će se jako potruditi da proizvedu protunarativ. I neće im biti važno da povjerujete u njihov narativ – cilj je da sve počnete doživljavati kao “narativ” – i činjenice i spinove – i zaključite da je “sve relativno” pa i Putin možda može biti u pravu.

Filozofija koju Putin pokušava proširiti i na međunarodne odnose

To već funkcionira u Rusiji, koju je Putin stavio pod svoje. Naslov knjige Petera Pomerantseva, jednog od najboljih analitičara putinovske Rusije, govori vam sve što trebate znati o tom društvu: “Nothing Is True and Everything Is Possible” – ništa nije istina i sve je moguće. Nakon što je to uveo u Rusiju, Putin istu filozofiju pokušava proširiti na međunarodne odnose. Teško da je mogao pronaći boljeg partnera od Donalda Trumpa.

Zato se Putinova dezinformacijska kampanja ne mora držati jedne teze, nego ih može izbaciti desetak, ako su i kontradiktorne – na svaku nekonzistentnu tezu će se zalijepiti barem netko. Dapače, još je veći uspjeh ako publika shvati da zapravo “nema prave istine” jer sve proizlazi iz interpretacije. Tu Putin preskače dva koraka.

Protudemokratska ideologija koju Rusija želi promovirati po svijetu

Putin je pred summit G20 u Osaki dao intervju Financial Timesu u kojem tvrdi da je propao ne samo liberalni međunarodni poredak koji je Amerika uspostavila nakon Drugog svjetskog rata, nego i sam koncept liberalizma – dakle ideja da politika treba polaziti od pojedinca, njegovih prava, sloboda i odgovornosti prema zajednici. Sve to je prošlost, tvrdi Putin, rodonačelnik protuliberalne ideologije i zagovornik velikodržavnog, nacionalističkog i korporativnog pristupa.

Već dugo smo znali da Putin (ili ljudi oko njega) tako razmišljaju; ovaj intervju novost je po tome da je Rusija, kroz Putina, prvi put od kraja 1980-ih zauzela vrstu univerzalističke ideologije koju želi promovirati po svijetu. To nije samo antiliberalna, nego i protudemokratska ideologija; protiv nje treba ustati ako vjerujete da svatko treba imati jednaka prava.

Kud vodi predanost ideju po kojoj ‘nema ispravnog i neispravnog’

Ako vam se dosad nije upalio alarm na Putina, možda je vrijeme da ponovno razmislite. Tu nije problematičan samo način na koji je reagirao na jedan od najgorih zločina ovog stoljeća – da ni ne spominjemo da ga je vjerojatno naredio – nego i njegova predanost ideji po kojoj “nema ispravnog i neispravnog”, “ne zna se što je istina”, “teško je reći gdje su činjenice”.

Sve to je bullshit, voda na mlin Putinu. Možemo raspravljati o tome gdje je tanka crta između ispravnog i neispravnog, ali ne možemo sve relativizirati; zna se što su činjenice, i možemo se boriti da ih promijenimo ako vjerujemo da mogu biti bolje – ali ih ne možemo preskočiti kao da ne postoje. Putin nije filozof, ali njegove toksične vrijednosti lako nađu fellow travelers – evo vam na primjer Kellyanne Conway: tanka je crta između trumpovske verzije putinizma koju ona promovira kao fellow traveler i onoga gdje fellow travelers uglavnom završe, a to je da postanu – useful idiots.

Đivo Đurović
Analitičar
138 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba