Piše: Petra Smoljak

Prije tri godine, bez ikakvog upozorenja, doživjela sam moždani. Ovo je priča o mom životu nakon tog subotnjeg jutra

Ana P. poslovna je žena koja je u 42. godini imala moždani udar. Za Telegram detaljno opisuje borbu koja je uslijedila

'Probudila sam se oko pola devet i ostala još malo ležati. Nešto sam prtljala po mobitelu. Ustala sam, ostavila mobitel na krevetu i krenula prema kupaonici da vidim gdje je moja maltezerica Luna. Ležala je u košari s vešom. Okrenula sam se vratiti u krevet i u tom trenutku osjetila da se nešto dogodilo. Nije to bila bol, više kao neki kratki spoj u glavi. Intuitivno sam odmah krenula prema mobitelu. Htjela sam zvati hitnu, ali umjesto 112 utipkavala sam 091. Nisam se uspijevala sabrati niti sjetiti bilo čijeg broja' /Snima Vjekoslav Skledar

Prije tri godine doživjela sam moždani udar. Imala sam tada 42 godine i nikada mi nije palo na pamet da bi mi se to moglo dogoditi. Mislila sam da se moždani udar rijetko događa ženama dok su još u reproduktivnim godinama jer su hormonski zaštićene i da se ta vjerojatnost izjednačava s muškarcima tek kad uđeš u menopauzu. Nikada nisam pila hormonsku terapiju, nisam imala visoki tlak, nisam bila pretila i relativno sam se zdravo hranila.

I nije bilo nekakvih znakova upozorenja. Nisam imala niti posebne glavobolje. Povremeno sam znala imati kratkotrajne dvoslike ili smetnje s vidom, ali se to nije pripisivalo neurološkom statusu, nego problemima s očima. Dakle, ništa značajno.

Međutim, dulje razdoblje bila sam pod povećanim stresom, u grču zbog nekih životnih situacija i potrebe da imam kontrolu nad životom koji uključuje obitelj, djecu, posao. Bilo me strah da će mi se neki dijelovi života raspasti, ako popustim ili prepustim kontrolu.

Gospođa Ana P. snimljena u svom domu u Zagrebu

Osjetila sam slabost i smušenost u glavi

Sjećam se dana kad mi to dogodilo. Nikada to ne zaboraviš. Bila je subota ujutro, sredina svibnja. Bila sam sama doma s Lunom, našom maltezericom koja je tada bila štene. Probudila sam se oko pola devet i ostala još malo ležati u krevetu. Nešto sam prtljala po mobitelu. Ustala sam, mobitel ostavila na krevetu i krenula prema kupaonici da vidim gdje je Luna. Ležala je u košari s vešom.

Okrenula sam se vratiti u krevet i u tom trenutku sam osjetila da se nešto dogodilo. Nije to bila bol, više kao neki kratki spoj u glavi. Osjetila sam slabost i smušenost u glavi. Sjećam se da mi je u toj sekundi prošlo kroz glavu ‘Što je ovo sad? Što mi se događa? ‘. Intuitivno sam odmah krenula prema krevetu da dohvatim mobitel jer je u meni počela rasti panika.

U nekoliko minuta oduzeo mi se govor i desna strana tijela

Krenula sam zvati hitnu, ali umjesto 112 utipkavala sam 091. Nisam se uspijevala sabrati i nazvati jer se nisam mogla sjetiti ničijeg broja. Među zadnjim pozivima na mobitelu bile su mama i sestra. Zvala sam ih, ali nisu se javile. Na kraju sam zvala baku (suprugovu mamu) koja je živjela u blizini.

Javio se deda i kad sam mu htjela reći što mi se događa, shvatila sam da više ne mogu govoriti. Potpuno mi se oduzeo govor i imala sam osjećaj kao da mi je oduzeta desna strana lica. Sjedila sam na rubu kreveta i nešto mrmljala. Mogla sam slagati rečenice u glavi, ali ih nisam mogla artikulirati. Uspijevala sam samo ispuštati neke neodređene glasove.

Onda se baka javila koja je shvatila da nešto nije u redu. Stigla je do mene za nekoliko minuta. Tada sam već ležala bespomoćna jer mi se u međuvremenu oduzela cijela desna strana tijela, a kako je ona sitnije građe nije me mogla pomaknuti.

Kroz glavu mi je prošla misao hoću li ikada više vidjeti djecu

Nisam imala pojma što mi se događa, ali znala sam da nije nimalo benigno. Baka je isto bila u šoku i nije iz prve uspjela hitnoj objasniti što se točno događa, pa je ponovno nazvala i objasnila im ozbiljnost situacije. Odmah su poslali vozilo i, kako živim u blizu Rebra, već su kroz par minuta bili na vratima.

Bila sam svega svjesna i u potpunom strahu, sjećam se da sam ležala na krevetu dok smo čekale hitnu. Plakala sam, a baka me držala za ruku. Nisam znala što mi se događa. Hoću li preživjeti? Ne možeš ništa izreći, ne možeš se pomaknuti. Paraliziran si. Kroz glavu mi je prošla misao hoću li više ikada vidjeti djecu.

Mlada liječnica držala me za ruku i sa mnom plakala

Kada smo stigli na Rebro krenula je strka. Polegli su me u sobu na hitnom prijemu i prišla mi je jedna mlada liječnica, specijalizantica. Primila me za ruku dok su mi vadili krv. Pitala me kako se zovem.

Nisam joj uspijevala reći svoje ime, gledala sam u nju i plakala. I ona je počela plakati. Držala me za lijevu ruku i govorila mi da će sve biti u redu i da ne brinem. I ta njena gesta mi je nevjerojatno puno značila u toj situaciji, a i kasnije mi je, za vrijeme boravka u bolnici puno pomagala.

Sve dalje što se događalo ostalo mi je u magli. Kao nekakav blackout. Sjećam se samo da su me vozili na CT i poslije prebacili na odjel intenzivne njege. Pripremali su me na daljnju obradu, a ja sam liječnici stalno pokušavala reći da nazovu moju sestru koja je također liječnica i u koju imam povjerenja. Htjela sam da bude blizu. U jednom trenutku, nakon nekih sat ili dva od dolaska na Rebro, doktorica me upitala kako se zovem i ja sam joj najnormalnije uspjela reći “Ana”. Vratio mi se govor i nestala je oduzetost tijela.

Samo da mi netko kaže da će sve biti OK

I baš u tom trenutku stigla je i moja sestra, potpisala je suglasnost za trombolizu, postupak u kojem se razrjeđuje krv i koji daje dobre rezultate oporavka kod moždanog udara, ako se napravi u roku od tri do četiri sata od početka udara.

Bila sam na intenzivnoj, potpuno svjesna i mogla sam govoriti. Sve se vratilo na svoje, ali i dalje sam osjećala strah. U glavi mi je bilo samo pitanje hoće li se moždani udar ponoviti? No, to ti nitko ne može reći.

Sjećam se da me doktorica pokušavala umiriti kad sam počela plakati. Rekla je ‘Ma hajde, bit će sve OK, je l’ znate tko je ležao ovdje, točno na mjestu gdje ste Vi, prije par godina? Ležao je Bandić. Pa, vidite ga sad. Ozdravio je’. Nisam znala u tom trenutku bih li se smijala ili plakala. Imala sam potrebu da mi netko kaže da će sve biti OK. Željela sam razgovarati s doktoricom, da mi objasni detaljnije što se događa sa mnom, ali to je intenzivna skrb i nije imala vremena za razgovor. Svi drugi bili su u komi. Do mene je ležao mladi čovjek s aneurizmom, i tako cijeli niz kreveta u open space prostoru.

Sjećanje na bolnicu mi je u magli

Sjećam se i da sam molila da mi daju mobitel da se čujem s djecom. Bilo mi je to jako važno. Nakon par sati sestra mi ga je donijela i nazvala sam cure i mamu da im kažem da sam dobro, ali svi smo bili izbezumljeni. Iako djeci nismo odmah rekli koliko je situacija ozbiljna.

S intenzivne su me za četiri, pet dana prebacili na odjel neurologije. I tamo sam ostala sljedećih pet dana, jer je postojao rizik da se moždani udar ponovi. Dobila sam terapiju za razrjeđivanje krvi i napravili su mi još cijeli niz pretraga. Boravak u bolnici ostao mi je kao u nekoj magli. Doktori i sestre zaista su bili odlični. Pored njih sam osjećala sigurnost, koliko je to uopće moguće u takvoj situaciji. Međutim, s otpusnim pismom i odlaskom kući ostaješ sam bez odgovora na tisuću pitanja u glavi i bez daljnjih uputa kako nastaviti normalan život.

Kod kuće kreće borba sa samom sobom

Mislila sam da mi neće trebati sedativi koje su mi prepisali, no čim sam došla doma krenulo je suočavanje s realnošću. Nisi više u bolnici, nisi više u kontroliranim uvjetima. Došla si doma; život se nastavlja i kreće borba. Počinješ guglati, osjećati i ponovno proživljavati sve doživljeno. Počinju se javljati i napadaji panike.

I u tom stanju trebaš ohrabrenje i potvrdu da se slično neće ponoviti. Tu ti ne može pomoći liječnik ni itko drugi s dobronamjernim savjetima. Eventualno netko tko je doživio nešto slično i tko se uspješno oporavio, netko s kim se možeš identificirati. Razgovarala sam s nekoliko ljudi koji su nakon doživljenog moždanog udara bili OK i takvi bi me razgovori umirili, pomogli su mi u tom početnom razdoblju.

Također, jako mi je pomogao i neurolog s Rebra, doktor Branko Malojčić koji mi je vrlo strpljivo i laičkim jezikom objasnio što mi se dogodilo. Ulijevao mi je povjerenje i to je ono najvažnije. On me uputio na dodatne pretrage, a prati me i danas u redovnim kontrolama.

I danas se brže umaram

Kad sam se vratila doma iz bolnice, život je krenuo dalje. Imala sam pomoć obitelji i prijatelja koja mi je u tom trenutku bila nužna za obavljanje svakodnevnih poslova. Iako nisam imala fizičke posljedice u smislu oduzetosti, mjesecima, pa i godinama nakon, moždani udar ostavlja na tijelo posljedicu pojačanog umora.

 

I danas imam potrebu za odmorom puno više nego prije ili u odnosu na svoje vršnjake. Mogu reći da sam imala sreće i da mi je jedino grafomotorika stradala. Rukopis mi je otežan u odnosu na ranije i nešto je drugačiji. Sad je prošlo par godina, pa je lakše, ali u početku su to bili kruti pokreti. Ni danas nemam onu finu motoriku pisanja.

Prvih mjesec dana uglavnom sam bila doma, a prvi samostalni izlazak mi je bio nakon dva, tri tjedna od bolnice. Jedva sam se dovukla do mjesta na koje sam išla. Kretanje mi je predstavljalo fizički napor, a još je krenulo i toplo vrijeme. Osjećala sam se nemoćno.

Napadaji panike nisu prestajali

Krajem šestog mjeseca otišli smo na more, na Brač. To prvo ljeto bilo je kaotično. Završila sam nekoliko puta na hitnoj zbog napadaja panike. Bio nam je svima to težak period. U devetom mjesecu vratili smo se u Zagreb i shvatila sam da imam dvoje djece i život koji moram nastaviti. Moram se sabrati ili ću se raspasti.

Napadaji panike nisu prestajali. Jednom sam otvorila gel za tuširanje kakav sam koristila u bolnici. Taj me miris vratio u taj period i krenuo mi je anksiozni napadaj. Nikad nisam znala što će ga ponovno izazvati i zbog suočavanja s tom traumom odlučila sam krenuti na psihoterapiju.

Prošao je jako dug period, možda čak i godinu dana prije nego što sam mogla pričati o tom cijelom događaju. Iako nisam imala takav osjećaj, potisnula sam traumu. Sjećam se da bi me uzrujavale bilo kakve informacije tu temu. Puno mi je vremena trebalo da proradim te emocije.

Na poslu su mi izašli u susret

Nakon šest mjeseci bolovanja vratila sam se na posao na puno radno vrijeme, ali nakon par dana sam shvatila da ne mogu izdržati osam sati u uredu. Nisam se mogla koncentrirati, bila sam iznimno umorna, a događalo mi se i to da ne mogu verbalizirati ispravno svoje misli.

Shvatila sam da ne mogu tako jer ću opet završiti na bolovanju, a to nisam htjela. Na poslu su mi ponudili mogućnost rada četiri sata u uredu, četiri od doma. Radila sam tako devet mjeseci i bilo je to odlično rješenje. Imala sam priliku biti produktivna, a ujedno se i odmoriti kada je bilo potrebno. Vratila sam se u ured na puno radno vrijeme tek kad sam osjetila da sam full spremna. Tada sam prestala i odlaziti na psihoterapiju, osjećala sam se puno bolje.

Polako sam se vratila na staro

Dala sam si vremena za povratak u normalu i nisam se forsirala. Na primjer, prošle sam godine jedva došla autom do Splita, a nedavno sam to napravila kao od šale. Nekome se to čini smiješnim; sjesti u auto i dovesti se do Splita, ali meni je to bilo iznimno postignuće. Puno je takvih sitnica koje su nekome uobičajene, a za mene su bile nedostižne.

Počela sam uživati u životu, naročito u obiteljskim druženjima, ručkovima, večerama, rođendanima. Vratila mi se snaga i volja i polako postajem ona stara, iako nikada više ista. S druge strane, počela sam se štedjeti. Trudim se izbjegavati stresne situacije i ljude koji mi unose nemir. Presložila sam životne prioritete i svjesna sam da nema garancije, ali možda svojim djelovanjem mogu doprinijeti da se moždani udar ne ponovi. Jer drugi put možda neću imati toliko sreće.

Još uvijek se ne zna uzrok moždanog udara

Ni danas ne znam koji je bio uzrok mog moždanog udara, vjerojatno ga nikada neću ni saznati. Sumnjalo se na nekoliko mogućih uzroka povezanih s kardiološkim problemima ali ništa od toga na kraju nije potvrđeno. Ali to sam prihvatila i mogu s tim živjeti.

Puno sam razmišljala o tom jutru i što bi se dogodilo da nisam posegnula za mobitelom nego da sam se vratila u krevet odmoriti. Bila sam sama u kući i imala sam sreću da sam shvatila na vrijeme da nešto ne štima, i da sam kraj sebe imala mobitel. I zato više nigdje ne idem bez mobitela, ali doslovno nigdje. I na tuširanju ga imam blizu sebe. Ostalo mi je to kao navika i pruža mi svojevrsnu sigurnost. Ipak mi je na neki način spasio život.

Nemoguće je ostati isti nakon traume poput ove. Blizina smrti i spoznaja što se moglo dogoditi ostavilo je traga na meni. Teško je ne osjetiti u cijelom mom iskustvu Božju intervenciju i misliti kako druga šansa za život nije njegov poziv. Namjeravam tu šansu iskoristiti na sve moguće načine. Između ostalog, planiram kroz dvije, tri godine kad skupim dovoljno kondicije i pripremim se otići i na Camino de Santiago, hodočasničko putovanje od preko 800 km.

Petra Smoljak
Telegram autor
54 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program