Nekad je nužno odabrati stranu

Problem ceste Split-Omiš, koji vlade ne rješavaju 20 godina, krasno ilustrira kako ovdje stvari funkcioniraju

Zašto država uporno ne rješava problem najprometnije ceste u Hrvatskoj

Rijetko kad se za vrijeme sezone od Splita do Omiša može doći za manje od sat i po vremena, a nisu rijetke situacije u kojima taj put toliko traje da možete čuti brojne obiteljske razgovore na terasama, ispratiti ljude koji su se spustili iz kuća na par minuta kupanja i vratili se, dok vi i dalje stojite u zagrijanom autu. Nastavi li se ovim tempom, uz očekivani porast dolaska turista, uskoro će se u autu od Splita do Omiša moći pogledati Ben Hur, bez da propustimo kraj

Bez obzira na vrijeme koje je ovog lipnja umnogome nalikovalo na ranu jesen, turistička sezona, ne samo da je počela, nego je u punom zamahu. Vidljivo je to diljem Dalmacije, a posebno u Splitu, jednako kao i na autocesti A1, između Zagreba i Ploča. A, kao što svi znamo, s turističkom sezonom redovno nam dolazi i potpuni kolaps prometa oko Splita. No, to izgleda nikoga posebno ne brine, što postaje dodatno tragično imamo li u vidu činjenicu, koja je već sama po sebi dovoljno zabrinjavajuća, kako prihod od turizma čini čak 19,6 % BDP-a.

Iako je i ekonomskim laicima jasno kako je ovakav udio turizma pretjeran i neodrživ, ta industrijska grana nam doista drži glavu iznad vode. U samom turizmu pak splitski aerodrom igra jednu od ključnih uloga, zajedno s čitavim prostorom srednje Dalmacije. Navodimo ovo iz razloga što uvjerljivo najprometnija dionica u zemlji, ona između Splita i Omiša, nikako da dočeka dovršetak brže ceste i dokine višesatnu agoniju putovanja na relaciji od tek 20 kilometara, koja je postala praktično očekivana u ljetnim mjesecima.

Od Splita do Omiša teško se može doći za manje od sat i po

Rijetko kad se za vrijeme sezone od Splita do Omiša može doći za manje od sat i po vremena, a nisu rijetke situacije u kojima taj put toliko traje da možete čuti brojne obiteljske razgovore na terasama, ispratiti ljude koji su se spustili iz kuća na par minuta kupanja i vratili se, dok vi i dalje stojite u zagrijanom autu. Nastavi li se ovim tempom, uz očekivani porast dolaska turista, uskoro će se u autu od Splita do Omiša moći pogledati Ben Hur, bez da propustimo kraj.

Da ovdje nije riječ o hiru ili stvarima koje govorimo napamet, poslužit ćemo se statističkim pokazateljima. Prosječni dnevni protok vozila na toj dionici, točnije na čvoru Stobreč, iznosi 53.272 automobila, dok je primjerice prosjek Lučkog 34.133 automobila. Na vrhuncu sezone kroz Stobreč pak prođe 62.525 vozila dnevno, a kroz Lučko 60.402. Na ovom mjestu nužno moramo postaviti pitanje koja je zapravo uloga države kao takve? Mahanje simbolima ili stvaranje preduvjeta za gospodarski razvoj i normalan svakodnevni život vlastitih građana?

Izvjesnost dovršetka radova obrnuto proporcionalna broju obećanja

Pitanje je naravno retoričko, ali je odgovor zapravo poražavajući. Ako je suditi iz ponašanja praktično svih dosadašnjih Vlada, s naglaskom na one HDZ-ove, posao države uopće nije rješavanje bitnih problema, jer da jeste ovaj zapravo lako rješiv problem bi davno bio uklonjen i u srednjoj Dalmaciji bi turizam i život išli normalnim tokom. Ono što se nameće kao daljnji zaključak jeste da je izvjesnost dovršetka tih radova obrnuto proporcionalna broju obećanja kojima su najavljivani.

To nas pak vraća na sličan primjer četvrtstoljetnog čekanja da se konačno dovrši brza cesta Split-Klis, što bi dionica do Omiša mogla lako nadmašiti. Iako bi netko ovaj tekst mogao otpisati kao lokalpatriotsko grintanje, ovdje to nije slučaj, s obzirom da govorimo o evidentnoj i potpunoj nebrizi države za najosnovnije potrebe drugog grada u zemlji i regije čiji rastući prihodi od turizma dobrim dijelom krpaju državni proračun. Veće antidržavno djelovanje teško je i zamisliti.

No, ovdje nas muči i nešto drugo. Ako se ovolika nebriga, višegodišnja lažna obećanja i sveprisutni cinizam te potpuni izostanak bilo kakve akcije države da riješi jedan od gorućih prometnih problema u zemlji, događa u drugom najvećem gradu i pred očima brojnih medija i novinara, strah nas je i pomisliti kakva je situacija na manje izloženim mjestima. Svakako nije afirmativna i ohrabrujuća. I to bi se dalo nekako riješiti, jer ako ništa drugo, ovdje postoji višedesetljetno iskustvo radnih akcija, ali to nas dovodi do pitanja koji je smisao punjenja proračuna, ako se ne dobija ništa zauzvrat?