Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Profesor Rotim prvi je iz Hrvatske ušao u Svjetsku neurokiruršku akademiju; Telegram ga je gledao kako operira

KBC sestre milosrdnice postao je vodeća ustanova za neurokirurgiju u regiji. Ovo je priča o čovjeku koji je za to najzaslužniji

‘Stalno se zapomaže kako zdravstvu kronično nedostaje novca, kako svake godine proizvodi manjak oko milijardu eura. No, nema konsenzusa oko toga što učiniti. Eto, samo jedan primjer: Austrija ima devet velikih bolnica, dok ih Hrvatska ima više od 60. Samo u Zagrebu imamo najmanje 15-ak bolnica, da ne govorimo koliko ih je zadnjih 30 godina izgrađeno, premda niti jedna stara nije zatvorena. Čemu, kad je građana znatno manje nego prije 30 godina?’

Pripremajući se za razgovor s prof. dr. sci Krešimirom Rotimom, predstojnikom Klinike za neurokirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, došao sam do iznenađujućeg podatka. Većina sugovornika, liječnika koje sam kontaktirao, bila je suglasna da je ta Klinika najbolja ne samo u Hrvatskoj, nego i u širem okruženju. Što me doista zateklo budući da je desetljećima prevladavalo uvjerenje kako je Klinički bolnički centar Rebro u Hrvatskoj najbolji u svemu. Dok me profesor Rotim s neskrivenim ponosom provodio najmodernije opremljenom te zaista iznimno uređenom i modernom Klinikom, zamolio sam ga za komentar ocjena njegovih kolega.

“Ne iznenađuju me. Mi nismo samo najopremljenija i najmodernija Klinika za neurokirurgiju u ovom dijelu Jugoistočne Europe, mi smo među najboljima u gotovo svim segmentima u produkciji znanstvenih radova, objavljivanju knjiga i udžbenika te organizaciji brojnih neurokirurških radionica, kongresa i simpozija, što sve zajedno ima za cilj edukaciju mlađih kolega i dosezanja najviših svjetskih neurokirurških standarda. Takav je pristup u Hrvatskoj posve nov. Također, naša Klinika za neurokirurgiju preuzela je primat i nameće standarde i trendove ne samo u Hrvatskoj nego i na Jugoistoku Europe. Biti najbolji nije međutim laka uloga, ona stalno traži više i bolje, no rezultati su prisutni, oni ohrabruju i lako su provjerljivi na međunarodnoj razini.”

Čudesni rezultati nakon revolucije koje su proveli

Profesoru Rotimu, prije početka operacije hernije, medicinska sestra navlači zaštitne rukavice Vjekoslav Skledar

Na pitanje o kojim je to inovacijama riječ, profesor Rotim je objasnio. “Moj tim neurokirurga, ali i medicinskih sestara, anesteziologa, radiologa i neurologa, prvi je u Hrvatskoj uveo niz modernih zahvata u svakodnevnu praksu. Primjerice, prvi u regiji uveli smo minimalno invazivne zahvate i operacije kralježnice. Referentni smo centar Ministarstva zdravstva za to područje. Rezultat je bio čudesan. Potpuno se, naime, promijenila paradigma kirurškog liječenja bolova u kralješnici. Pacijenti se vrlo brzo oporavljaju, izlaze iz bolnice već drugi dan nakon operacije, pa nema potrebe za dugotrajnom fizikalnom postoperacijskom terapijom niti za višetjednim izbivanjem s posla.

Benefite ovih zahvata osjećaju u prvom redu pacijenti, zatim i zdravstveni sustav radi kratkog boravka u bolnici, a time i ukupno manjeg troška liječenja. Nadalje, prvi smo uveli operacije u budnom stanju, Awake surgery, što je prije nekoliko godina bio hit u svijetu, a naši ljudi na čelu s docentom Sajkom bili su na jednogodišnjoj subspecijalizaciji kod legendarnog profesora Schrama u Bonnu, zatim u Italiji, Francuskoj….

Također u našem smo Referentnom centru za cerebrovaskularnu kirurgiju razvili najmoderniji program endovaskularnog liječenja cerebrovaskularnih malformacija mozga, a taj program predvodi moj kolega interventni radiolog doktor Kalousek, vodeća mlada zvijezda međunarodnog ugleda. Naravno, program mikrokirurških zahvata jedan je od najjačih u našoj zemlji, a također imamo najmoderniji program endoskopskih operacija hipofize koji vodi docent Čerina. Gotovo svakodnevno obavljamo najreferentnije operacije u neurokirurgiji, kao što su operacije tumora koje izvode gotovo svi neurokirurzi u Klinici, ima ih dvadesetak. Svi ovi napori okrunjeni su UEMS certifikatom kojim smo postali jedan od rijetkih europskih akreditiranih neurokirurških centara u kojem se provodi europski specijalistički program. Tako naši mladi specijalizanti mogu nakon obavljanja programa raditi bilo gdje u Europi, a mladi neurokirurzi iz europskih zemalja provode dio svoje specijalizacije na našoj Klinici.“

Odmah nakon operacije hernije prebacio se u salu pored i počeo s operacijom tumora na mozgu. Trajala je više od dva sata Vjekoslav Skledar
Neurokirurginja koja je sudjelovala u operaciji tumora, s kolegom na monitoru gleda zahvat koji dr. Rotim upravo izvodi Vjekoslav Skledar

Odlazak od profesora Paladina, njegovog učitelja i prijatelja

Kad smo ga upozorili da bi njegove pohvale vlastitoj Klinici mogle izazvati nezadovoljstvo kod neurokirurga iz drugih bolnica, profesor Rotim je odgovorio kako za to nema nikakva razloga. “Konkurencija je uvijek potrebna i tjera vas naprijed. Proveo sam 13 prekrasnih godina na Rebru i smatram je i dan danas mojom bolnicom, kao što Kliniku u Vinogradskoj smatram domom svih hrvatskih neurokirurga. Naposljetku, ona je sjedište dvaju važnih neurokirurških društava, onoga za cerebrovaskularnu i endovaskularnu neurokirurgiju te Hrvatskog društva za spinalnu kirurgiju.

Moram spomenuti profesora Paladina, mog šefa iz davnih dana na Rebru, mog učitelja i prijatelja koji me vodio na početku moje akademske i stručne karijere. No, nakon nekog vremena počeo sam se do izvjesne mjere natjecati s njim, tražiti svoje mjesto te sam na kraju odlučio krenuti svojim putem.” Po liječničkim krugovima pričalo se kako se profesor Rotim u to doba vrlo korektno ponašao te da je radije otišao nego pokušao rušiti predstojnika Klinike kako se u našim bolnicama često događa.

Moraju raditi sve operacije jer nema ni liječnika ni pacijenata

Krešimir Rotim nakon završetka srednje škole nije dvojio na koji će fakultet. Budući da potiče iz liječničke obitelji, upisao je Medicinski fakultet u Zagrebu, a tijekom studija dobio je tri rektorove nagrade. Objavio je desetak stručnih knjiga i udžbenika, a aktivno surađuje i predaje na medicinskim i zdravstvenim fakultetima u Hrvatskoj i inozemstvu. Gostujući je profesor na University of Tennessee u Memphisu, u Americi. Po dolasku u KBC Sestre milosrdnice profesor Rotim, među ostalim, bio je četiri godine ravnatelj bolnice, pa je tu priliku, tvrde njegovi kolege, iskoristio da Kliniku za neurokirurgiji opremi najsuvremenijim aparatima te maksimalno uredi bolesničke sobe i operacijske dvorane.

Pa je i to je jedan od razloga zašto se Kliniku za neurokirurgiju Vinogradske bolnice drži najboljom u okruženju. Ona je također Referentni centar Ministarstva zdravstva za cerebrovaskularne bolesti te Referentni centar za minimalno invazivnu kirurgiju kralješnice. U Klinici radi dvadesetak specijalista neurokirurga i specijalist neurolog, specijalizanti iz neurokirurgije te 48 medicinskih sestara i tehničara. Klinika ima 46 bolesničkih postelja te četiri vrhunski uređena apartmana s pet kreveta. U Klinici se prosječno godišnje pregleda oko 8.000 bolesnika, a od toga ih se hospitalizira između 1.700 do 1.900. Godišnje se u Klinici obavi oko 1.500 operacija te oko 300 manjih zahvata. Oko 50 posto operacija obavlja se na kralježnici, a 50 posto na mozgu. Dok se u velikim državama kirurzi specijaliziraju za jednu ili drugu granu, u nas moraju raditi sve vrste operacija jer nema dovoljno ni liječnika ni pacijenata.

Doktor Rotim s operacijskom sestrom prije početka obje operacije Vjekoslav Skledar
Rotim nakon što je izveo dvije operacije, jednu za drugom, pregledava mobitel i nastavlja s poslom Vjekoslav Skledar

Svi imaju iste plaće, bez obzira koliko i kako kvalitetno rade

Kad se povede razgovor o tajni uspjeha Klinike za neurokirurgiju KBC Sestre milosrdnice, tada se sama od sebe nameću dva odgovora. Profesor Rotim potvrđuje da je prvi taj što se mladi liječnici imaju šanse usavršavati i stručno napredovati. “Danas na Klinici imamo osmero mladih liječnika koji su dio specijalizacije proveli u inozemstvu. I to nisu bili izleti od nekoliko dana nego su tamo radili tri ili šest mjeseci, pa i cijelu godinu. Upoznali su te radili i učili od vodećih svjetskih autoriteta. Da biste napredovali, morate mukotrpno skupljati znanja po svijetu, stalno se usavršavati, putovati na kongrese, simpozije, upoznavati se s najnovijim dostignućima.

Bez toga se ne može jer smo mala zemlja a stvarni medicinski autoritet možete postići samo tako da stalno budete u toj svjetskoj utakmici, neprekidno izloženi provjerama i evaluaciji svoga posla na međunarodnoj sceni. Stoga se možete s njima uspoređivati i inficirati se njihovom strašću. Zahvaljujući svemu tome, uz stručni i znanstvenoistraživački rad, liječnici Klinike stalno se usavršavaju i napreduju. To je vrlo važno jer je neurokirurgija zaista kraljica medicine. Naša struka bavi se specifičnim, najvažnijim organom našeg tijela, koji nije samo organ u smislu funkcioniranja i reguliranja rada tijela nego predstavlja i sve ono što nas čini ljudima”.

Unatoč tome, profesor Rotim priznaje da se na specijalizaciju za neurokirurgiju javlja sve manje mladih liječnika. “Nedavno se na našoj klinici na natječaj za specijalizaciju javilo samo šest kandidata, dok primjerice na neurokirurgiju u SAD idu isključivo najbolji studenti. Za specijalizaciju na dermatologiji, otorinolaringologiji ili radiologiji neusporedivo je više kandidata, za jedno mjesto javlja se i više od 50 kandidata. U tim se granama medicine može najlakše raditi u privatnoj praksi, a dio mlade generacije zna računati što im se više isplati. I to im se ne može zamjeriti.

Pogotovu stoga što u zdravstvu imamo uravnilovku, svi imaju iste plaće, bez obzira koliko i kako kvalitetno rade, jesu li više od drugih izloženi psihičkom i fizičkom stresu i pritisku. Tako da za odlazak mladih liječnika u inozemstvo nisu kriva samo mala primanja, nego i određena sociološka pitanja, slaba organizacija u sustavu, gubitak statusa i poštovanja spram liječnika u društvu. Više od 70 posto svih problema u zdravstvu trebali bi rješavati liječnici obiteljske medicine. Oni su u inozemstvu, za razliku od Hrvatske, iznimno cijenjeni, kralješnica su sustava, njima se vjeruje, oni poznaju cijele obitelji…”

Kako je došlo do beskrajno velikog uspjeha za tako malu zemlju

Osim toga mnogi mladi liječnici, priznaje profesor Rotim, nisu skloni neurokirurgiji jer se teško nose s rizicima i pritiskom. “Mladi neurokirurzi moraju vrlo rano naučiti nositi se sa svojim odlukama i pogreškama. Nitko, naime, nije bezgrešan, nitko ne donosi samo dobre odluke. Stoga se morate naučiti da svoje pogreške ispravljate i rješavate, da ih ne ponavljate, što u našem društvu, ne samo u medicini, nije uobičajeno jer se u nas pogreške sakrivaju pa se ne mogu ni ispravljati”.

Drugi razlog tajne uspjeha Klinike za neurologiju nesumnjivo je i u tomu što je što je prije sedam godina profesor Rotim sudjelovao u osnivanju Udruženja neurokirurga jugoistočne Europe.
“Povezali smo neurokirurge iz 15 zemlja iz jugoistočne Europe, počeli smo razmjenjivati iskustva, učiti jedni od drugih, upoznavati najveće svjetske autoritete. Uspjeli smo na kongrese i simpozije privući iskusne i ugledne profesore te mlade neurokirurge. Posebno je bilo važno organizirati takva okupljanja u Hrvatskoj: za naše mlade stručnjake sudjelovanje je bilo dostupno jer je praktički bilo besplatno. Zanimljivo je međutim da je trebalo puno više truda uložiti da bi se privuklo mlade neurokirurge iz Hrvatske nego li iz Makedonije, Albanije, Turske, Grčke… U prvo vrijeme naši mladi liječnici nisu pokazivali preveliki interes, što ne treba čuditi: koliko god truda valja uložiti da bi se uspjelo na svjetskoj sceni još se više valja pomučiti da se potvrdiš kod kuće.

Kad u Hrvatskoj napraviš neki iskorak, nerijetko se svi upiru da te povuku za nogu i vrate natrag. Kod nas je teško pobijediti indolentnost i sumnjičavost jer nema poticaja za izvrsnost, sposobnost i pamet. No, nakon što smo posljednjih godina organizirali oko 60 kongresa i simpozija, više nema zazora od strane domaćih stručnjaka. Eto, nedavno smo u HAZU-u organizirali predavanju pet najvećih neurokirurga današnjice, Giants of Neurosurgery, pa je prisustvovalo stotinjak studenata, mladih liječnika i stručnjaka iz cijele regije. I prvi puta bile su zastupljene sve naše klinike, zavodi i odjeli. U Hrvatskoj svake godine organiziramo tri do četiri kongresa, simpozija, radionica, na koji dolaze stručnjaci iz cijelog svijeta, zahvaljujući čemu smo stavili Hrvatsku na svjetsku neurokiruršku mapu. Sada nas zovu kao predavače na najveće svjetske kongrese, naprosto naši kolege iz svijeta prepoznali su naša dostignuća. Što je beskrajno veliki uspjeh za tako malu zemlju”.

‘U politici nisam uživao, uvijek sam se bolje osjećao u operacijskoj sali’

Upravo je završio zahtjevnu i dugu operaciju mozga, a prije nje operaciju hernije. Naš fotograf ga je snimio u trenutku kad je u sali, posve iscrpljen, čučnuo nakon nekoliko sati stajanja Vjekoslav Skledar

Da je to zaista točno, potvrđuje i nedavni izbor profesora Rotima u Svjetsku neurokiruršku akademiju, organizaciju u kojoj je članstvo doživotno i u kojoj članom može biti samo jedan liječnik iz svake zemlje. Nitko do sada iz Hrvatske nije bio u toj organizaciji. Za to ugledno članstvo predložila su ga petorica uglednih neurokirurga iz pet zemalja. Istodobno, profesor Rotim je i kandidat i za potpredsjednika Svjetske neurokirurške federacije (WFNS), koja će svoj kongres imati sljedeće godine u Pekingu. Što je, dakako, još jedno veliko priznanje za njega osobno, ali i za njegovu Kliniku.

Za profesora Rotima kolege kažu da je iznimno sposoban i talentiran organizator te da ima menadžerske sposobnosti zbog čega je bio uspješan ravnatelj bolnice, a sada i predstojnik Klinike. Na pitanje je li ga bavljenje administrativnim poslovima udaljilo od kirurgije, profesor Rotim je objasnio da niti jednog trenutka nije prestao operirati.
“Dok sam bio ravnatelj bolnice, u upravi sam radio od oko 13 sati, a potom sam odlazio u operacijsku salu gdje sam odradio dvije, tri operacije te ostajao do kasnih noćnih sati. No, to je bilo izuzetno naporno. Kao predstojniku Klinike moja je obveza organizirati posao, održavati ujutro kolegije, brinuti za edukaciju kolega i naravno skrbiti o svim pacijentima. Naglasak je na operacijskom programu i potpunoj posvećenosti svojim pacijentima.

Premda sam imao ponude da uđem u politiku, nikada se nisam dvoumio. U politici nisam uživao, uvijek sam se bolje osjećao u operacijskoj sali. U politici teško možete imati satisfakciju, najčešće ne znate protiv koga i za što se borite. A kao liječnik i kirurg u velikoj sam prednosti jer kad uvečer idem kući točno znam što sam taj dan učinio i kolikim sam ljudima pomogao. Možda to zvuči patetično, ali to je veliki blagoslov”.

Ni u njegovoj Klinici nije baš sve idilično kako se čini

No, profesor Rotim upozorava da ipak sve nije tako idilično u njegovoj Klinici kako se čini na prvi pogled. “Premda imamo gotovo sve potrebne aparate, ultrazvučni aspirator, operacijski mikroskop, aparate za neuronavigaciju, problem je što su svi oni na kraju svog vijeka. Ti aparati imaju garanciju oko 10 godina i svima njima rok trajanja uskoro ističe. Nakon toga proizvođači takve aparate ne mogu servisirati, jer nema rezervnih dijelova. U međuvremenu su, naime, proizvedene dvije posve nove generacije. Njihova zamjena nije nikakav luksuz, svaki novi model je bitno sigurniji za pacijente i značajno povećava kvalitetu operativnog zahvata. Ako želite pružiti uslugu na vrhunskoj razini i maksimalnu sigurnost morate imati novu opremu. Operacijski mikroskop, aparat za neuronavigaciju, ultrazvučni aspirator stoje nekoliko milijuna kuna.

Neurokirurginja s kolegicom, pred monitorom koji u realnom vremenu prikazuje operaciju Vjekoslav Skledar

Možda će se nekomu učiniti da je u pitanju veliki novac, no u maloj zemlji kao što je naša mora se voditi računa da se najkompliciraniji zahvati izvode samo u najboljim centrima, gdje se obavi najviše takvih operacija. Ako takve zahvate radite kod manje iskusnih i obučenih liječnika i u bolnicama koje nisu tako dobro opremljene, tada su rezultati lošiji, a komplikacije češće. A u neurokirurgiji su sve komplikacije ekstremno skupe. Zbog toga je za zdravstveni sustav najjeftinije da se najbolja oprema osigura najboljim klinikama i liječnicima jer će se tada postizati najbolji rezultati. Što ujedno znači da je to i najjeftinije za zdravstveni sustav. Takva investicija isplati se već nakon nekoliko stotina operacija, a samo na našoj Klinici godišnje se obavi oko 1.500 operativnih zahvata pa izračunajte kolika je to ušteda za HZZO.

Nažalost, naša administracija takve računice ne razumije u potpunosti. Srećom je naš kolega profesor Beroš, pomoćnik ministra zdravstva, pa puno očekujemo od njega na tom planu. On je vrstan liječnik i interes hrvatske neurokirurgije, naših pacijenata, jedan mu je od prioriteta. Neurokirurgija jako vezana uz tehnologiju jer samo najmoderniji uređaji pružaju pacijentima najveću sigurnost. Stoga se neprestano borimo da osvijestimo ljude koji u tomu odlučuju kako bi nam pružili mogućnost da se na najbolji mogući način brinemo za bolesnike”.

Austrija ima devet velikih bolnica, Hrvatska više od 60

Profesor Rotim posebno upozorava da se najbolji rezultati postižu u bolnicama gdje kirurzi mogu svakodnevno operirati. “Da bi kirurzi bili uspješni, potreban im je svakodnevni trening ruku, moraju biti što više sati u operacijskoj sali. A to mogu samo ako su u većim bolničkim centrima gdje imaju prilike svakodnevno operirati. Stalno se zapomaže kako zdravstvu kronično nedostaje novca, kako svake godine proizvodi manjak oko milijardu eura. No, nema konsenzusa oko toga što učiniti. Eto, samo jedan primjer. Austrija ima devet velikih bolnica, dok ih Hrvatska ima više od 60.

I još k tomu za neke uvijek ima novca, a za neke nema. Najracionalnije bi bilo kad bi se najviše novca ulagalo u centre izvrsnosti, gdje je najviše pacijenata, gdje se može razvijati vrhunska kirurgija. To se ne može postići u malim mjestima ili gradiću s 20.000 stanovnika. Kako ćete tu razvijati vrhunsku kirurgiju kad nema dovoljno bolesnika, ali ni liječnika niti opreme. Građani su krivo informirani pa misle, ako će u svom mjestu imati bolnicu i kirurški odjel, da će svi biti zadovoljni. No, najmanje je važno je li bolnica blizu ili nešto dalje, bitna je kvaliteta liječnika i opreme.

A to se može postići samo neprekidnim, svakodnevnim radom, što se više radi, to si bolji, a toga u manjim bolnicama nema. Hrvatska ima pet velikih bolničkih centara, dva u Zagrebu te u Osijeku, Splitu, Rijeci. I do njih se iz svakog mjesta u Hrvatskoj može stići automobilom za najviše sat i pol. Nakon što je tenisač Roger Federer pobijedio u jednom finalu, njegov je protivnik kazao kako je razlog poraza to što je Federer imao puno sreće. Kad je čuo to objašnjenje Federer je odgovorio: ‘Primijetio sam u zadnje vrijeme, da što više treniram to imam više sreće.’ Tako je i s liječnicima.”

Pacijenta je četiri dana nakon bolnice sreo na Britancu

Za sva hitna stanja u neurokirurgiji, tvrdi profesor Rotim, najbitnije je za svakog pacijenta da dođe u što kraćem roku doći u bolnicu. “Ako je netko doživio moždani udar, najvažnije je da dođe u bolnicu unutar šest sati. Tada se posebnom tehnikom može ući u krvnu žilu u mozgu te odstraniti ugrušak. Nedavno smo primili pacijenta koji je imao 50 godina i koji je došao u kliniku u vrlo teškom stanju. Bila mu je oduzeta cijela jedna strana tijela, no uspjeli smo ga na vrijeme operirati. Nakon četiri dana sreo sam ga kako ispija kavu na Britanskom trgu. Da nismo imali potrebnu opremu, taj bi čovjek ostao doživotni invalid.

Što bi to značilo za njega i obitelj da ne govorimo, ali i za zdravstveni sustav kojemu bi pao na teret. Kad tako računate, onda vidite da ni jedna cijena koju platite za neki uređaj nije previsoka te da se vrlo brzo isplati.”. Nažalost, kaže profesor Rotim, u Hrvatskoj nema konsenzusa oko toga kakav nam je sustav i koncept zdravstva potreban, pa se svakom promjenom vlasti, mijenjaju ideje o tomu što raditi.

“Valja promijeniti cijelu paradigmu jer je naš sustav zastario i treba ga kompletno mijenjati. Eto, samo u Zagrebu imamo najmanje petnaestak bolnica, da ne govorimo koliko ih je zadnjih 30 godina izgrađeno, premda niti jedna stara nije zatvorena. Čemu to, kad je građana Hrvatske znatno manje nego prije 30 godina. Nitko se ne pita za koga gradimo te bolnice, tim više što su prije 30 godina pacijenti prosječno ležali u bolnici puno dulje nego danas. Nemamo jasnu strategiju niti konsenzus, nismo definirali kao društvo kakvo zdravstvo želimo imati, primjerice, 2030. godine. Zato često lutamo, ovisno o promjeni Vlade, ministra ili politike, patimo zbog nerijetko krivih procjena pojedinaca i vrtimo se u mjestu, umjesto da prenesemo iskustva drugih razvijenih zemalja koje bi nam trebale biti uzor”.

Doktor Rotim još jednom na slici provjerava tumor mozga, sekundu kasnije navukao je rukavice i sa svojim timom krenuo operirati Vjekoslav Skledar

Bar jednom mjesečno dobiva ponudu da ode van

Profesor Rotim jedan je od onih liječnika koji uz rad u bolnici stigne raditi i u privatnoj praksi. Svjestan je da to kod dijela ljudi izaziva stanovitu sumnjičavost. “Mi smo država kojoj je socijalistički mentalitet još uvijek prisutan, posebno u državnim strukturama. U pravilu se s podozrivošću gleda na svaku privatnu inicijativu, pogotovu ako je riječ o liječnicima. Zakon je omogućio da doktori mogu raditi uz redoviti posao i u privatnoj klinici i tako je u cijelom svijetu. U SAD nerijetko liječnici rade u dvije ili tri bolnice. Ako liječnik uredno ispunjava svoje obveze na radnom mjestu, onda nema veze što radi u slobodno vrijeme: igra li tenis, zabavlja se s djecom ili pak radi u privatnoj praksi.

Stvar je opredjeljenja, organizacije i rasporeda. Svoj sam život podredio poslu, nemam hobija, a kondiciju stječem u operacijskoj sali. Za prosječne operacije koja traje nekoliko sati izgubim po dva ili tri kilograma. Ali to se ni ne osjeti jer ste toliko koncentrirani na operaciju da vas ništa drugo ne zanima. U nas bi privatne klinike i državne bolnice trebale biti komplementarne, morale bi gajiti partnerski odnos. Riječju: privatna praksa trebala bi u mnogim segmentima biti poticaj i konkurencija državnim ustanovama kako bi svi radili bolje. Pa čak i EU preporučuje da barem 30 posto zdravstvenih kapaciteta bude privatno. Kad su u Americi ljudi teže bolesni tada idu kod privatnika jer tu dobivaju najkvalitetniju pomoć.

Kod nas je suprotno, kod privatnika se ide na manje preglede, a u bolnicu kad su u pitanju teža oboljenja. Jedanput tjedno izvan radnog vremena, popodne radim u Specijalnoj bolnici Neurospine. Postoje pacijenti koji žele određenu uslugu odmah, koji žele baš konkretno ime, konkretnog liječnika; jednom riječju nadstandard. I spremni su i u mogućnosti to platiti.”
Na pitanje je li imao ponuda za rad u inozemstvu, profesor Rotim odgovara: “Iskreno, posljednjih sedam, osam godina, dobivamo barem jednu ponudu mjesečno. U svijetu postoji manjak neurokirurga, no nikada nisam razmišljao o odlasku. Najljepše je živjeti i raditi u svojoj zemlji kad imaš uvjete na vrhunskoj razini, kad znaš da tvoj pacijent može dobiti uslugu kao onaj u Njemačkoj ili USA, a u mojoj struci to je često pitanje života i smrti. Problemi i dvojbe nastaju kad toga nema.”

Mladen Pleše
Novinar
108 članaka Više o autoru