Postoje uspjesi koji debelo premaše očekivanja onih koji su uspjeli. Okolnosti se jednostavno poklope na savršen način, osnažujući već postojeći proces i djelujući poput raketnog pogona na krajnji rezultat.
Nekoliko mjeseci pred žestoke parlamentarne izbore 2015. godine na Most nezavisnih lista nitko nije ozbiljno računao. Bili su poznati tek po tadašnjem gradonačelniku Metkovića, nekom Boži Petrovu, koji je na početku mandata u gradskoj upravi radikalno smanjio plaće sebi i ostalim zaposlenima.
Ankete na nacionalnoj razini su im davale jedan-dva posto, tek toliko da provire iz rubrike “ostali”.
A onda je počelo.
Dvogodišnja avantura
HDZ je zbog ekstremizma tadašnjeg vodstva počeo gubiti prednost pred SDP-om. Dotadašnja “sigurna” treća opcija (najmanje treća!) Orah je počeo s procesom svog nestanka – još početkom godine su imali preko deset posto, da bi, kako su se izbori bližili sve vrtoglavije padali blizu samog izbornog praga, što se na vrlo sličan način, ali nešto manje dramatično događalo i Živom zidu. Hrvatski laburisti su odlaskom Dragutina Lesara praktično već nestali, desni Savez za Hrvatsku se samorasformirao i biračima se stvarno u jednom trenutku moglo učiniti da je jedini izbor doista onaj koji je početkom te godine nakon poraza Ive Josipovića iznio Zoran Milanović: “Ili mi, ili oni”.
Stvar je bila u tome što je u javnosti bio dobar, golem dio birača koji nisu htjeli odgovoriti na tu pitalicu. Odnosno, htjeli su odgovoriti sa “ili”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je jedno od najvećih pitanja izbora u studenom 2015. godine bilo je tko će postati taj “ili”, odnosno, tko će naposlijetku odlučivati hoće li Vladu formirati spomenuti Milanović ili Tomislav Karamarko sa svom bujicom sljedbenika.
U trenutku kad je prva anketa, a moglo je to biti samo nekoliko tjedana pred izbore, pokazala da Most prelazi pet posto, bilo je jasno da bi mogla uslijediti eksplozija.
Devetnaest mandata, međutim, bilo je nešto što ni Petrov i kompanija doista nisu očekivali, što se dosta jasno vidjelo na njihovim licima u noći kad su objavljeni izborni rezultati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ostalo je povijest.
I pregovori i pritisak Kolinde Grabar-Kitarović i Tim “Građevina” Orešković, i Konzultantica i pad prve Vlade, pa Plenković, tajnica koja sastavlja otkaze ministrima… U manje od dvije godine, eto, skupilo se materijala za dramatičnu, duboku i neponovljivu političku avanturu.
Neponovljivu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možda ipak ne bi trebalo tako brzo zaključivati.
Događanje stvarnosti
Most je, dosuše, postao “dosadna” politička konstanta. Unatoč osipanju dobrog dijela ključnih likova družine koja je iznenadila Hrvatsku u studenom 2015. godine (samo brzinski – Petrina, Prgomet, Kovačić, Orepić…) stranka se ukotvila u solidnoj potpori u biračkom tijelu. Ankete im dosadno predvidivo već više od godinu daju između sedam i osam posto i naizgled se čini da im osiguravaju tek poziciju ne pretjerano utjecajne opozicijske stranke, daleko od one nove snage koja je drčno, sa slušalicama u ušima, presuđivala o tome tko će voditi ovu zemlju pred kraj 2015. godine.
Sve ukazuje na to da se, jednostavno, dogodila stvarnost – stranka koja “nije ni lijevo ni desno” se konačno morala opredjeliti (pa je to napravila još jednom) i pokazala se kao antifoteljaška, ali i konzervativna desnica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Matematički je jasno da im je to moralo smanjiti potporu i time ograničiti njihov budući politički utjecaj.
Ali, kao da se zvijezde još jednom poravnavaju na način koji bi mogao dati Mostu mnogo veću snagu od one koju sad ta već etablirana, skoro pa stara politička opcija ima.
Pitanje “mi ili oni” postalo je prilično izlišno. SDP sa svojim mudrim vodstvom hrabro gazi putem političke irelevantnosti i gledano s ovog trenutka u vremenu, to radi s takvom temeljitošću da će malo kome na kraju priče i nedostajati (ovdje se govori o nestanku SDP-a kao stranke koja pretendira na to da bude najjača u državi, a ne o potpunom fizičkom nestanku stranke – makar nije pametno isključiti niti jednu opciju kad je Iblerov trg u pitanju).
Članak se nastavlja ispod oglasa
To donekle olakšava situaciju HDZ-u, ali samo donekle.
Naime, na desnici, kao i na ljevici, mnogo birača na parlamentarnim izborima glasa začepljenih nosova za najjaču stranku “svoje” osnovne političke i svjetonazorske boje, samo da “oni drugi” ne bi došli na vlast.
A što ako “one druge” predvodi Davor Bernardić?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onda će, nema sumnje, dosta birača desnice slobodnije glasati za manje stranke koje više odgovaraju nijansi njihovog političkog izbora.
Primjerice, da je HDZ 2015. godine bio na 15-ak posto, prilično je izvjesno da bi Orah danas bio etablirana i jaka parlamentarna stranka i da bi Hrvatska tako i službeno ušla u društvo zemalja u kojima su “zeleni” prepoznata i priznata politička snaga.
Da, onaj Đapić
U situaciji slabog SDP-a, ne čini se stoga nevjerojatnom okladom prognozirati da će rasti stranke desnice, obzirom da Plenković stalno priča kako želi stranku gurati na desni centar (nesklad priče i djela je, pritom, stvar za drugu analizu).
No, na tom spektru i dalje vlada tolika pustoš da, evo, veliko okupljanje desnih snaga priprema – Anto Đapić. Da, onaj Anto Đapić.
Nezavisni za Hrvatsku su gotovo odumrli o vlastitoj političkoj neaktivnosti do premijerovog bijesnog ispada prema Bruni Esih u Saboru, no svejedno se zasad ne uspijevaju etabilirati kao alternativa za nekog tko želi glasati za stranku desniju od Plenkovićevog HDZ-a, a da mu pritom glas ne propadne kroz rupu izbornog praga.
Živi zid, koji po uspješnom inozemnom receptu pokušava okupiti sve nezadovoljne “političkim elitama”, “suvereniste”, “euroskeptike”, “monetariste” i tko zna koga sve ne je, čini se, udario o plafon dosega popularnosti vlastitih lidera i rejting im nakon eksplozije krajem prošle godine skoro cijelu 2018.-u – stagnira.
I tko onda ostaje?
Ožiljci
Stanje u strankama na desnici je, pritom, tek dio okolnosti koje se, izgleda, ponovno slažu u korist stranke Bože Petrova.
Najsnažniji poticaj eventualnom rastu Mosta mogao bi doći od eskalacije očitog rata u HDZ-u; sa svojim programiranim potencijalnim vrhuncima u Vukovaru (na listopadskom prosvjedu kojeg organizira Ivan Penava i na komemoraciji u studenom). Afera s lažiranim SMS-porukama koja bi mogla ozbiljnije zahvatiti Milijana Brkića – bar se takav smjer jako trude dati mediji bliskiji Banskim dvorima – ovdje dolazi kao katalizator izvjesne duboke diferencijacije u HDZ-u iz koje ta stranka neće izaći bez ozbiljnih ožiljaka.
Na stolu su najjača oružja – žrtve ratnih zločina u Vukovaru, probijanje tajnih istraga, zloupotreba špijunskog podzemlja, za dobar dio stranke neprobavljiva koalicija sa SDSS-om – dakle, nakon ove eskalacije teško da će jednostavno doći do opće pomirbe u ravnoteži straha. Čak i ako se čelnici svih HDZ-ovih struja primire, a stranački rat obustavi, sve što je posljednjih tjedana istreseno pred lice javnosti ostavit će itekako traga na potencijalnim biračima te stranke.
Kad se na sve to nabaci još i već rutinska brojka od preko 70 posto građana koji smatraju da zemlja ide lošim smjerom, čini se da se za Most – više od bilo koje od u ovom trenutku postojećih stranaka – karte još jednom slažu na najpovoljniji mogući način.
Samo, kao i u svakoj partiji, valja imati na umu da nije bitno samo kakve karte dobiješ, nego kako ćeš s njima i odigrati.
Propast SDP-a, ratovi u HDZ-u... Je li moguće da će Božo Petrov opet postati faktor u domaćoj politici?
Okolnosti Mostu, kao 2015. godine, opet idu na ruku, iako se čini da, opet, na njih nitko ozbiljno ne računa
Na desnici, kao i na ljevici, mnogo birača na parlamentarnim izborima glasa začepljenih nosova za najjaču stranku 'svoje' osnovne političke i svjetonazorske boje, samo da 'oni drugi' ne bi došli na vlast. A što ako 'one druge' predvodi Davor Bernardić? Onda će, nema sumnje, dosta birača desnice slobodnije glasati za manje stranke koje više odgovaraju nijansi njihovog političkog izbora
Postoje uspjesi koji debelo premaše očekivanja onih koji su uspjeli. Okolnosti se jednostavno poklope na savršen način, osnažujući već postojeći proces i djelujući poput raketnog pogona na krajnji rezultat.
Nekoliko mjeseci pred žestoke parlamentarne izbore 2015. godine na Most nezavisnih lista nitko nije ozbiljno računao. Bili su poznati tek po tadašnjem gradonačelniku Metkovića, nekom Boži Petrovu, koji je na početku mandata u gradskoj upravi radikalno smanjio plaće sebi i ostalim zaposlenima.
Ankete na nacionalnoj razini su im davale jedan-dva posto, tek toliko da provire iz rubrike “ostali”.
A onda je počelo.
Dvogodišnja avantura
HDZ je zbog ekstremizma tadašnjeg vodstva počeo gubiti prednost pred SDP-om. Dotadašnja “sigurna” treća opcija (najmanje treća!) Orah je počeo s procesom svog nestanka – još početkom godine su imali preko deset posto, da bi, kako su se izbori bližili sve vrtoglavije padali blizu samog izbornog praga, što se na vrlo sličan način, ali nešto manje dramatično događalo i Živom zidu. Hrvatski laburisti su odlaskom Dragutina Lesara praktično već nestali, desni Savez za Hrvatsku se samorasformirao i biračima se stvarno u jednom trenutku moglo učiniti da je jedini izbor doista onaj koji je početkom te godine nakon poraza Ive Josipovića iznio Zoran Milanović: “Ili mi, ili oni”.
Stvar je bila u tome što je u javnosti bio dobar, golem dio birača koji nisu htjeli odgovoriti na tu pitalicu. Odnosno, htjeli su odgovoriti sa “ili”.
Tako je jedno od najvećih pitanja izbora u studenom 2015. godine bilo je tko će postati taj “ili”, odnosno, tko će naposlijetku odlučivati hoće li Vladu formirati spomenuti Milanović ili Tomislav Karamarko sa svom bujicom sljedbenika.
U trenutku kad je prva anketa, a moglo je to biti samo nekoliko tjedana pred izbore, pokazala da Most prelazi pet posto, bilo je jasno da bi mogla uslijediti eksplozija.
Devetnaest mandata, međutim, bilo je nešto što ni Petrov i kompanija doista nisu očekivali, što se dosta jasno vidjelo na njihovim licima u noći kad su objavljeni izborni rezultati.
Sve ostalo je povijest.
I pregovori i pritisak Kolinde Grabar-Kitarović i Tim “Građevina” Orešković, i Konzultantica i pad prve Vlade, pa Plenković, tajnica koja sastavlja otkaze ministrima… U manje od dvije godine, eto, skupilo se materijala za dramatičnu, duboku i neponovljivu političku avanturu.
Neponovljivu?
Možda ipak ne bi trebalo tako brzo zaključivati.
Događanje stvarnosti
Most je, dosuše, postao “dosadna” politička konstanta. Unatoč osipanju dobrog dijela ključnih likova družine koja je iznenadila Hrvatsku u studenom 2015. godine (samo brzinski – Petrina, Prgomet, Kovačić, Orepić…) stranka se ukotvila u solidnoj potpori u biračkom tijelu. Ankete im dosadno predvidivo već više od godinu daju između sedam i osam posto i naizgled se čini da im osiguravaju tek poziciju ne pretjerano utjecajne opozicijske stranke, daleko od one nove snage koja je drčno, sa slušalicama u ušima, presuđivala o tome tko će voditi ovu zemlju pred kraj 2015. godine.
Sve ukazuje na to da se, jednostavno, dogodila stvarnost – stranka koja “nije ni lijevo ni desno” se konačno morala opredjeliti (pa je to napravila još jednom) i pokazala se kao antifoteljaška, ali i konzervativna desnica.
Matematički je jasno da im je to moralo smanjiti potporu i time ograničiti njihov budući politički utjecaj.
Ali, kao da se zvijezde još jednom poravnavaju na način koji bi mogao dati Mostu mnogo veću snagu od one koju sad ta već etablirana, skoro pa stara politička opcija ima.
Pitanje “mi ili oni” postalo je prilično izlišno. SDP sa svojim mudrim vodstvom hrabro gazi putem političke irelevantnosti i gledano s ovog trenutka u vremenu, to radi s takvom temeljitošću da će malo kome na kraju priče i nedostajati (ovdje se govori o nestanku SDP-a kao stranke koja pretendira na to da bude najjača u državi, a ne o potpunom fizičkom nestanku stranke – makar nije pametno isključiti niti jednu opciju kad je Iblerov trg u pitanju).
To donekle olakšava situaciju HDZ-u, ali samo donekle.
Naime, na desnici, kao i na ljevici, mnogo birača na parlamentarnim izborima glasa začepljenih nosova za najjaču stranku “svoje” osnovne političke i svjetonazorske boje, samo da “oni drugi” ne bi došli na vlast.
A što ako “one druge” predvodi Davor Bernardić?
Onda će, nema sumnje, dosta birača desnice slobodnije glasati za manje stranke koje više odgovaraju nijansi njihovog političkog izbora.
Primjerice, da je HDZ 2015. godine bio na 15-ak posto, prilično je izvjesno da bi Orah danas bio etablirana i jaka parlamentarna stranka i da bi Hrvatska tako i službeno ušla u društvo zemalja u kojima su “zeleni” prepoznata i priznata politička snaga.
Da, onaj Đapić
U situaciji slabog SDP-a, ne čini se stoga nevjerojatnom okladom prognozirati da će rasti stranke desnice, obzirom da Plenković stalno priča kako želi stranku gurati na desni centar (nesklad priče i djela je, pritom, stvar za drugu analizu).
No, na tom spektru i dalje vlada tolika pustoš da, evo, veliko okupljanje desnih snaga priprema – Anto Đapić. Da, onaj Anto Đapić.
Nezavisni za Hrvatsku su gotovo odumrli o vlastitoj političkoj neaktivnosti do premijerovog bijesnog ispada prema Bruni Esih u Saboru, no svejedno se zasad ne uspijevaju etabilirati kao alternativa za nekog tko želi glasati za stranku desniju od Plenkovićevog HDZ-a, a da mu pritom glas ne propadne kroz rupu izbornog praga.
Živi zid, koji po uspješnom inozemnom receptu pokušava okupiti sve nezadovoljne “političkim elitama”, “suvereniste”, “euroskeptike”, “monetariste” i tko zna koga sve ne je, čini se, udario o plafon dosega popularnosti vlastitih lidera i rejting im nakon eksplozije krajem prošle godine skoro cijelu 2018.-u – stagnira.
I tko onda ostaje?
Ožiljci
Stanje u strankama na desnici je, pritom, tek dio okolnosti koje se, izgleda, ponovno slažu u korist stranke Bože Petrova.
Najsnažniji poticaj eventualnom rastu Mosta mogao bi doći od eskalacije očitog rata u HDZ-u; sa svojim programiranim potencijalnim vrhuncima u Vukovaru (na listopadskom prosvjedu kojeg organizira Ivan Penava i na komemoraciji u studenom). Afera s lažiranim SMS-porukama koja bi mogla ozbiljnije zahvatiti Milijana Brkića – bar se takav smjer jako trude dati mediji bliskiji Banskim dvorima – ovdje dolazi kao katalizator izvjesne duboke diferencijacije u HDZ-u iz koje ta stranka neće izaći bez ozbiljnih ožiljaka.
Na stolu su najjača oružja – žrtve ratnih zločina u Vukovaru, probijanje tajnih istraga, zloupotreba špijunskog podzemlja, za dobar dio stranke neprobavljiva koalicija sa SDSS-om – dakle, nakon ove eskalacije teško da će jednostavno doći do opće pomirbe u ravnoteži straha. Čak i ako se čelnici svih HDZ-ovih struja primire, a stranački rat obustavi, sve što je posljednjih tjedana istreseno pred lice javnosti ostavit će itekako traga na potencijalnim biračima te stranke.
Kad se na sve to nabaci još i već rutinska brojka od preko 70 posto građana koji smatraju da zemlja ide lošim smjerom, čini se da se za Most – više od bilo koje od u ovom trenutku postojećih stranaka – karte još jednom slažu na najpovoljniji mogući način.
Samo, kao i u svakoj partiji, valja imati na umu da nije bitno samo kakve karte dobiješ, nego kako ćeš s njima i odigrati.