Prema hrvatskom pravosuđu smo često dubinski nepravedni.
Nestrpljivi smo, nismo fer, brzamo sa zaključcima i ustreptalo inzistiramo na hitrom funkcioniranju institucija.
Star Trek
Gospodin tadašnji saborski zastupnik HDZ-a (i sadašnji, hvala na pitanju) ponudio je Dragi Hedlu – mito. Točnije, Lucić je, u stilu koji je njegova stranka navodno ranije koristila kako neki pjevači ne bi pjevali u kampanjama, Hedlu ponudio novac da – ne piše. ”Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće”, govorio je Lucić Hedlu. Uz jasno, mali uvjet, da odustane od teksta koji je pripremao.
Razgovor je, međutim, na Lucićevu nesreću, bio sniman.
Bilo je to dakle u ono davno, nevino doba, ljeta gospodnjeg 2017. godine, dok su Hrvati mislili da je Borg samo pojam iz Star Treka i da se Ivan Vrdoljak više nikad neće vratiti politici. Samo ustreptalo nestrpljive građanke i građani Hrvatske smatrali su već tad da je ovaj slučaj trivijalan zalogaj za sudstvo, poput dosuđivanja jedanaesterca u nogometu u slučaju kad igrač koji nije vratar rukom obrani gol (okej, barem u ligi koja nije HNL).
Ima li ovdje odgovorne osobe?
Gotovo pune dvije godine kasnije, suđenje još nije ni počelo. Županijski sud u Osijeku je prvo srušio optužnicu uz objašnjenje da novinar nema svojstvo odgovorne osobe, a samo netko tko odgovornoj osobi ponudi mito može biti procesuiran. Vrhovni sud se nije složio, pa se priča vratila na početak.
Ovog tjedna, dakle 22 mjeseca (ovu brojku treba zapamtiti!) nakon poziva Hedlu s ponudom o trostrukom honoraru, Optužno vijeće županijskog suda u Osijeku složilo se s Lucićevom obranom koja tvrdi da je razgovor snimljen nezakonito, te je snimka – nezakonit dokaz. USKOK će se žaliti i o svemu će opet odlučivati Vrhovni sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa će priča, koja – priznat ćete, na prvu nije izgledala kao posao za Sherlocka Holmesa, tako opet na čekanje. Usvoji li Vrhovni sud i ovaj put USKOK-ovu žalbu slučaj se opet vraća na optužno vijeće i tek onda – u budućnosti – postoji stanovita šansa ne da se političara osudi za prilično očit pokušaj podmićivanja novinara, nego tek za početak suđenja.
Slučaj Sabo
Svima onima koji sad već tipkaju novi bijesni status kontra hrvatskog pravosuđa i općenito institucija hrvatske države, međutim, treba skrenuti pažnju da nije dobro generalizirati.
Naime, Željko Sabo, tadašnji SDP-ov gradonačelnik Vukovara (i sadašnji predsjednik vukovarskog SDP-a, hvala na pitanju) je snimljen u tek malo manje eksplicitnom razgovoru. U postizbornim pregovorima s gradskom vijećnicom čija ruka mu je nedostajala za većinu u Gradskom vijeću, govorio je o desecima tisuća kuna koje su neki gospodarstvenici spremni ponuditi za mandat. Dvadeset i dva mjeseca (da, točno 22 mjeseca!) nakon tog razgovora, Sabo se pakirao za odsluženje zatvorske kazne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puka slučajnost
Dakle, sve je odrađeno brzo i efikasno – točno onako kako se obično zamišlja rad institucija u zemljama razvijenih demokracija. Snimka je prihvaćena kao zakonit dokaz, potvrđena je optužnica, dovršeno suđenje, izrečena presuda koju je pravomoćno potvrdio Vrhovni sud i Sabo je 22 mjeseca poslije otišao iza rešetaka gdje je odslužio dosuđenih osam mjeseci kazne.
I je li onda pošteno brundati kako je hrvatsko pravosuđe nemoguće sporo i neučinkovito? Naravno da nije. Kao što, jamačno, s brzinom pravosuđa u slučaju Lucić nema nikakve veze činjenica da je gospodin s (još uvijek) nepravomoćne optužnice ugledni član HDZ-a. Puka slučajnost. Sigurno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošla su 22 mjeseca, sud se u slučaju Lucića nije pomaknuo s mjesta. Čudno, nisu baš uvijek tako spori
U 22 mjeseca optužnica protiv HDZ-ovog Lucića nije ni potvrđena. SDP-ov Sabo je za 22 mjeseca već bio u zatvoru
Bilo je to dakle u ono davno, nevino doba, ljeta gospodnjeg 2017. godine, dok su Hrvati mislili da je Borg samo pojam iz Star Treka i da se Ivan Vrdoljak više nikad neće vratiti politici. Samo ustreptalo nestrpljive građanke i građani Hrvatske smatrali su već tad da je slučaj u kojem je političar snimljen kako nudi mito novinaru trivijalan zalogaj za sudstvo
Prema hrvatskom pravosuđu smo često dubinski nepravedni.
Nestrpljivi smo, nismo fer, brzamo sa zaključcima i ustreptalo inzistiramo na hitrom funkcioniranju institucija.
Evo, recimo slučaj Lucić–Hedl. Novinar Telegrama je istraživao neobično poslovanje i stečaj tvrtki u vlasništvu tadašnjeg HDZ-ovog saborskog zastupnika (i sadašnjeg, hvala na pitanju) Franje Lucića kad mu je, 26. srpnja 2017. godine, zazvonio telefon.
Star Trek
Gospodin tadašnji saborski zastupnik HDZ-a (i sadašnji, hvala na pitanju) ponudio je Dragi Hedlu – mito. Točnije, Lucić je, u stilu koji je njegova stranka navodno ranije koristila kako neki pjevači ne bi pjevali u kampanjama, Hedlu ponudio novac da – ne piše. ”Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće”, govorio je Lucić Hedlu. Uz jasno, mali uvjet, da odustane od teksta koji je pripremao.
Razgovor je, međutim, na Lucićevu nesreću, bio sniman.
Bilo je to dakle u ono davno, nevino doba, ljeta gospodnjeg 2017. godine, dok su Hrvati mislili da je Borg samo pojam iz Star Treka i da se Ivan Vrdoljak više nikad neće vratiti politici. Samo ustreptalo nestrpljive građanke i građani Hrvatske smatrali su već tad da je ovaj slučaj trivijalan zalogaj za sudstvo, poput dosuđivanja jedanaesterca u nogometu u slučaju kad igrač koji nije vratar rukom obrani gol (okej, barem u ligi koja nije HNL).
Ima li ovdje odgovorne osobe?
Gotovo pune dvije godine kasnije, suđenje još nije ni počelo. Županijski sud u Osijeku je prvo srušio optužnicu uz objašnjenje da novinar nema svojstvo odgovorne osobe, a samo netko tko odgovornoj osobi ponudi mito može biti procesuiran. Vrhovni sud se nije složio, pa se priča vratila na početak.
Ovog tjedna, dakle 22 mjeseca (ovu brojku treba zapamtiti!) nakon poziva Hedlu s ponudom o trostrukom honoraru, Optužno vijeće županijskog suda u Osijeku složilo se s Lucićevom obranom koja tvrdi da je razgovor snimljen nezakonito, te je snimka – nezakonit dokaz. USKOK će se žaliti i o svemu će opet odlučivati Vrhovni sud.
Pa će priča, koja – priznat ćete, na prvu nije izgledala kao posao za Sherlocka Holmesa, tako opet na čekanje. Usvoji li Vrhovni sud i ovaj put USKOK-ovu žalbu slučaj se opet vraća na optužno vijeće i tek onda – u budućnosti – postoji stanovita šansa ne da se političara osudi za prilično očit pokušaj podmićivanja novinara, nego tek za početak suđenja.
Slučaj Sabo
Svima onima koji sad već tipkaju novi bijesni status kontra hrvatskog pravosuđa i općenito institucija hrvatske države, međutim, treba skrenuti pažnju da nije dobro generalizirati.
Naime, Željko Sabo, tadašnji SDP-ov gradonačelnik Vukovara (i sadašnji predsjednik vukovarskog SDP-a, hvala na pitanju) je snimljen u tek malo manje eksplicitnom razgovoru. U postizbornim pregovorima s gradskom vijećnicom čija ruka mu je nedostajala za većinu u Gradskom vijeću, govorio je o desecima tisuća kuna koje su neki gospodarstvenici spremni ponuditi za mandat. Dvadeset i dva mjeseca (da, točno 22 mjeseca!) nakon tog razgovora, Sabo se pakirao za odsluženje zatvorske kazne.
Puka slučajnost
Dakle, sve je odrađeno brzo i efikasno – točno onako kako se obično zamišlja rad institucija u zemljama razvijenih demokracija. Snimka je prihvaćena kao zakonit dokaz, potvrđena je optužnica, dovršeno suđenje, izrečena presuda koju je pravomoćno potvrdio Vrhovni sud i Sabo je 22 mjeseca poslije otišao iza rešetaka gdje je odslužio dosuđenih osam mjeseci kazne.
I je li onda pošteno brundati kako je hrvatsko pravosuđe nemoguće sporo i neučinkovito? Naravno da nije. Kao što, jamačno, s brzinom pravosuđa u slučaju Lucić nema nikakve veze činjenica da je gospodin s (još uvijek) nepravomoćne optužnice ugledni član HDZ-a. Puka slučajnost. Sigurno.