Bila je to dobra zezancija prvih desetak godina ovog stoljeća. “Europska unija? Dok mi uđemo, to će se ionako raspasti”.
Hrvatska je od 1. srpnja 2013. godine članica Unije. Više nije smiješno.
Serija kriza
EU uzdrmana serijom kriza nalazi se u, blago rečeno, egzistencijalističkom preispitivanju. Velika Britanija u kaosu koji kao da je prepisan iz skripti luđih snova urednika tamošnjih tabloida izlazi iz Unije. Proširenje je, nakon Hrvatske, zastalo. Pritisak Rusije sve je jači. Predsjednik SAD-a je Donald Trump i transatlantsko partnerstvo je (uz još neke sitnice poput vladavine prava ili zdravog razuma) na izdisaju.
Po Europi iskaču populistički pokreti i radikalna desnica koji preispituju samu svrhu europskog projekta, a neke države, posebno Mađarska i Poljska cijelu priču s liberalnom demokracijom doživljavaju sumnjivom rabotom i potrošenim društvenim uređenjem.
Budućnost Srednje Europe
Što će biti/ostati od EU za samo nekoliko godina pitanje je na koje doista nije lako dati odgovor. To su ovih dana pokušali u Visegrad insightu, publikaciji koju izdaje think-thank baziran u Poljskoj, Res Publica. Uz pomoć američkog think-tanka German Marshall Fund of the United States napravili su posebno izdanje naslovljeno “Budućnosti Srednje Europe” u kojem su, na osnovu prognoza niza stručnjaka za to područje (iz sveučilišnih, poslovnih, medijskih i političkih krugova), ocrtali pet scenarija budućnosti ovog dijela EU, na kojem su se vrlo često i burno prelamaju povijesne silnice.
U obzir su uzete četiri srednjoeuropske države: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, te vremenski period od narednih sedam godina u kojem bi se mogli iskristalizirati budući trendovi razvoja ovih društava. Procesi u tim zemljama najvjerojatnije će ukazati i na sudbine ostalih zemalja Srednje Europe, ali i EU u cjelini. Nije to nimalo neobičan zaključak, uostalom, oči Europe su bile nedavno uprte u lokalne izbore u Poljskoj, što jasno pokazuje koliki je potencijalni značaj političkih promjena u ovim zemljama. Negdje u ovih pet scenarija hrvatski čitatelj svakako može vidjeti i osnovne konture razvoja ovdašnjeg društva u kojem su, uostalom, uz neke lokalne specifičnosti, prisutni gotovo svi trendovi o kojima se govori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trijumf iliberalizma
Prvi scenarija nazvan je “Trijumf iliberalizma” i zvuči hladno stvaran. U Mađarskoj i Poljskoj su stranke s iliberalnim tendencijama već na vlasti i značajno utječu na vladavinu prava, nevladin sektor i slobodu medija u tim zemljama. Do trijumfa te politike u narednih sedam godina došlo je iz nekoliko razloga. Procedure sankcioniranja nepoštivanja EU propisa nisu uspjele, jer su zemlje protiv kojih su bile usmjerene uspješno koristile pravo veta i međusobne saveze.
Ekonomski rast ovog područja se nastavio, ali sve više uz pomoć investicija drugih neliberalnih država i velikih geopolitičkih igrača poput Rusije, Turske i Kine. Uspjeh Poljske i Mađarske privukao je i nove saveznike u zemljama EU, te utjecao i na rast desnih populista na Zapadu. Zajednički pokret suverenista je zabilježio najbolji rezultat na izborima za Europski parlament 2019. godine. Država postaje sve jača u svakodnevnim životima građana, politika prema migrantima sve ekstremnija. Proširenje i produbljenje EU integracije otpada, a mnoge zemlje definitivno odustaju od eura.
Brexit i nije prošao tako loše (ovo je, ponavljam, jedan od zamišljenih scenarija budućnosti), pa sve više članica prijeti izlaskom iz Unije. Posljedica: EU se svodi samo na zonu slobodne trgovine, s manjim dijelom država koje su zadržale i zajedničku valutu. Demokratske procedure i vladavina prava u ovom dijelu Europe postoje još samo na papiru, takvi autokratski režimi brzo se šire i po Zapadnom Balkanu, a Kontinent postaje sve ovisniji o Rusiji, Kini i Turskoj. “Nekadašnji europski projekt duboke integracije europskih demokratskih zemalja je gotov”, kaže se u zaključku prvog scenarija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razdvojena Srednja Europa
“Razdvojena Srednja Europa” ime je drugog scenarija. U njemu EU, vođena obnovljenim njemačko-francuskim partnerstvom, uspijeva prevladati većinu kriza u kojima se našla. Iliberalne demokracije se u Srednjoj Europi ipak pokazuju tvrdokornijima, bilo zbog povijesno naslijeđenog zazora prema Zapadu, bilo zbog čvrste režimske kontrole nad medijima i društvom općenito. U Poljskoj PiS ipak polako gubi kontrolu nad svim polugama političke moći, a u zemlju se sliva sve više investicija sa Zapada.
Mađarska, međutim, završava u političkoj izolaciji. Fidesz Viktora Orbana izbačen je iz EPP-a, a završavaju i dobra ekonomska vremena za tu zemlju. Orban u oslabljenoj poziciji izvlači ultimativnu kartu – referendum o ostanku u EU. Državna propaganda ulaže masivna sredstva kako bi na referendumu prošla opcija izlaska, što se i događa malom većinom, te Mađarska napušta EU. Sličan put slijedi i Češka u kojoj je podrška članstvu u Uniji ionako manja od prosjeka.
Euroskepticizam jača, te u sukobu s narativom po kojem je Češka itekako ekonomski profitirala od EU pobjeđuje na referendumu o ostanku u EU. Za razliku od Mađarske, Češka ipak uspijeva ispregovarati ostanak u jedinstvenom tržištu po modelu koji danas ima Švicarska. Slovačka, naposljetku, poput Poljske ostaje vjerna EU. Štoviše, profitira kao povoljna lokacija za investicije u usporedbi s nestabilnom Češkom i Mađarskom i tako gospodarski raste, dok se već s druge strane granice povećava ekonomska i ina nesigurnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Shotgun Wedding
U trećem scenariju nazvanom “Shotgun Wedding” (što valjda ne treba posebno prevoditi) EU se nalazi pod sve većim pritiskom vanjskih prijetnji. SAD se pod Trumpom povlači i Europa shvaća da je ostala sama, prvi put od 1945. godine. I počinje brzo djelovati (jesam li već rekao da su ovo hipotetski scenariji?). Reforma eurozone se završava i učvršćuje financijsku stabilnost i solidarnost. Učvršćuju se vanjske granice i smanjuje broj migranta, a oni koji su već na teritoriju EU se preraspodjeljuju po zemljama članicama. Pojačavaju se NATO kapaciteti, dovršava puna energetska unija i jedinstveno digitalno tržište.
Pragmatičnom odlukom se odustaje od kažnjavanja zemalja Srednje Europe zbog kršenja EU pravila, a one se pak obvezuju da ne blokiraju dublju integraciju ostalih. Takva Srednja Europa opet postaje periferijom Unije. No, tek onda postaje napeto. Slijedi serija novih kriza – u Bjelorusiji se Lukašenko približava Zapadu, pa Kremlj organizira državni udar i šalje trupe u tu zemlju. Ukrajina na izborima opet odabire europsku budućnost, a ruske snage kreću u ofanzivu. Milijuni ukrajinskih izbjeglica nadiru u Srednju Europu, opskrba plinom s istoka se prekida. Uz pomoć NATO saveza, međutim, EU uzvraća cyber napadom na ruske interese, osigurava Srednjoj Europi plin i izbjeglice ravnomjerno raspoređuje po EU.
Da ne bude dosadno, kreće i nova globalna recesija (izazvana uglavnom Trumpovim trgovinskim ratovima) koja se posebno jako osjeća baš u Srednjoj Europi, zbog strukture tamošnjih gospodarstava. EU ulijeće s golemim novcem kako bi pomogla tamošnjim ekonomijama, uz jednu sitnu obavezu – da Mađarska, Poljska i Češka uvedu euro do 2025. godine. Sva ta pomoć u zemljama Srednje Europe rezultira i rastom potpore europskom projektu kojem se one u potpunosti i punom snagom vraćaju. (Sigurno sam već naglasio da su ovo hipotetski scenariji?)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srednjeeuropsko proljeće 2.0
“Srednjoeuropsko proljeće 2.0” četvrti je mogući razvoj događaja. U njemu ključnu ulogu imaju mlađi stanovnici ovih zemalja, navikli na koristi koje su imali i imaju od ujedinjene Europe. Uskoro dolazi do sve jačeg generacijskog razdora – države u kojima do 2022. godine i dalje prevladaju nacionalističke i populističke snage smanjuju prava građana i sve manje izdvajaju za znanost i obrazovanje, a ekonomije počinju opet zaostajati za zapadnima.
Mladima, međutim, sve više smetaju zatvorenost i nejednakost u njihovim društvima. Korupcijski skandal ili nova ekonomska kriza dovode generacijski sukob na svjetlo dana. Prvo u Poljskoj, u kojoj se često, makar u toj regiji, pojavljuju novi društveni trendovi. Mladi i tehnološki osviješteni Poljaci kreću u serije prosvjeda širom zemlje iz kojih se rađa općedruštveni pokret koji bilježi spektakularan politički uspjeh i osvaja većinu u parlamentu. Taj uspjeh, pak, rađa slične pokrete i u ostale tri promatrane zemlje i nove vlasti u njima se vraćaju ideji pune europske integracije.
Sigurnosni vakuum
Naposljetku, peti scenarij za budućnost Srednje Europe u narednih sedam godina nosi naziv “Sigurnosni vakuum”. U njemu sigurnosni kišobran koji NATO drži nad Europom od kraja Drugog svjetskog rata ostaje zatvoren. Nepovjerenje, trgovinski ratovi, nedovoljni troškovi europskih zemalja za obranu tjera SAD da slegne ramenima na ruske apetite u Europi, a da slično Rusija napravi u vezi američkih interesa u drugim dijelovima svijeta. Za Srednju Europu situacija je krajnje nezgodna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljska pokušava zadržati što veći broj američkih vojnika na svom teritoriju, ali u isto vrijeme se otvara kineskim utjecajima, kako bi ograničili ruske. Orban se, pak, maksimalno približava Putinu i Rusiji, te postaje njihov igrač u EU. Češka i Slovačka napuštaju NATO. Opću nesigurnost pojačava stisak države nad društvom, režimi pojačavaju kontrolu nad medijima, obrazovanjem, civilnim društvom, pravosuđem… Situacija koja pomalo podsjeća na stanje u kojem je Srednja Europa bila između dva svjetska rata prošlog stoljeća, a koje je obilježila nemoć međunarodnih organizacija, slaba sigurnosna zaštita sa Zapada, ovisnost o vanjskim silama i jačanje autoritarizma.
Sami autori kažu da su neki od scenarija poželjni, a neki katastrofalni. Valja samo sa zebnjom zaključiti da ovi koji podrazumijevaju nestabilniji i siromašniji svijet izgledaju gotovo opipljivo stvarnima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošli smo kroz pet scenarija za Srednju Europu do 2025. - loša vijest je da oni užasni izgledaju dosta realnije
Visegrad insight je uz pomoć niza eksperata skicirao razvoj ključnih zemalja EU u narednih sedam godina. Uglavnom nije dobro.
EU se svodi samo na zonu slobodne trgovine, s manjim dijelom država koje su zadržale i zajedničku valutu. Demokratske procedure i vladavina prava u ovom dijelu Europe postoje još samo na papiru, takvi autokratski režimi brzo se šire i po Zapadnom Balkanu, a Kontinent postaje sve ovisniji o Rusiji, Kini i Turskoj. 'Nekadašnji europski projekt duboke integracije europskih demokratskih zemalja je gotov', kaže se u zaključku prvog scenarija.
Bila je to dobra zezancija prvih desetak godina ovog stoljeća. “Europska unija? Dok mi uđemo, to će se ionako raspasti”.
Hrvatska je od 1. srpnja 2013. godine članica Unije. Više nije smiješno.
Serija kriza
EU uzdrmana serijom kriza nalazi se u, blago rečeno, egzistencijalističkom preispitivanju. Velika Britanija u kaosu koji kao da je prepisan iz skripti luđih snova urednika tamošnjih tabloida izlazi iz Unije. Proširenje je, nakon Hrvatske, zastalo. Pritisak Rusije sve je jači. Predsjednik SAD-a je Donald Trump i transatlantsko partnerstvo je (uz još neke sitnice poput vladavine prava ili zdravog razuma) na izdisaju.
Po Europi iskaču populistički pokreti i radikalna desnica koji preispituju samu svrhu europskog projekta, a neke države, posebno Mađarska i Poljska cijelu priču s liberalnom demokracijom doživljavaju sumnjivom rabotom i potrošenim društvenim uređenjem.
Budućnost Srednje Europe
Što će biti/ostati od EU za samo nekoliko godina pitanje je na koje doista nije lako dati odgovor. To su ovih dana pokušali u Visegrad insightu, publikaciji koju izdaje think-thank baziran u Poljskoj, Res Publica. Uz pomoć američkog think-tanka German Marshall Fund of the United States napravili su posebno izdanje naslovljeno “Budućnosti Srednje Europe” u kojem su, na osnovu prognoza niza stručnjaka za to područje (iz sveučilišnih, poslovnih, medijskih i političkih krugova), ocrtali pet scenarija budućnosti ovog dijela EU, na kojem su se vrlo često i burno prelamaju povijesne silnice.
U obzir su uzete četiri srednjoeuropske države: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, te vremenski period od narednih sedam godina u kojem bi se mogli iskristalizirati budući trendovi razvoja ovih društava. Procesi u tim zemljama najvjerojatnije će ukazati i na sudbine ostalih zemalja Srednje Europe, ali i EU u cjelini. Nije to nimalo neobičan zaključak, uostalom, oči Europe su bile nedavno uprte u lokalne izbore u Poljskoj, što jasno pokazuje koliki je potencijalni značaj političkih promjena u ovim zemljama. Negdje u ovih pet scenarija hrvatski čitatelj svakako može vidjeti i osnovne konture razvoja ovdašnjeg društva u kojem su, uostalom, uz neke lokalne specifičnosti, prisutni gotovo svi trendovi o kojima se govori.
Trijumf iliberalizma
Prvi scenarija nazvan je “Trijumf iliberalizma” i zvuči hladno stvaran. U Mađarskoj i Poljskoj su stranke s iliberalnim tendencijama već na vlasti i značajno utječu na vladavinu prava, nevladin sektor i slobodu medija u tim zemljama. Do trijumfa te politike u narednih sedam godina došlo je iz nekoliko razloga. Procedure sankcioniranja nepoštivanja EU propisa nisu uspjele, jer su zemlje protiv kojih su bile usmjerene uspješno koristile pravo veta i međusobne saveze.
Ekonomski rast ovog područja se nastavio, ali sve više uz pomoć investicija drugih neliberalnih država i velikih geopolitičkih igrača poput Rusije, Turske i Kine. Uspjeh Poljske i Mađarske privukao je i nove saveznike u zemljama EU, te utjecao i na rast desnih populista na Zapadu. Zajednički pokret suverenista je zabilježio najbolji rezultat na izborima za Europski parlament 2019. godine. Država postaje sve jača u svakodnevnim životima građana, politika prema migrantima sve ekstremnija. Proširenje i produbljenje EU integracije otpada, a mnoge zemlje definitivno odustaju od eura.
Brexit i nije prošao tako loše (ovo je, ponavljam, jedan od zamišljenih scenarija budućnosti), pa sve više članica prijeti izlaskom iz Unije. Posljedica: EU se svodi samo na zonu slobodne trgovine, s manjim dijelom država koje su zadržale i zajedničku valutu. Demokratske procedure i vladavina prava u ovom dijelu Europe postoje još samo na papiru, takvi autokratski režimi brzo se šire i po Zapadnom Balkanu, a Kontinent postaje sve ovisniji o Rusiji, Kini i Turskoj. “Nekadašnji europski projekt duboke integracije europskih demokratskih zemalja je gotov”, kaže se u zaključku prvog scenarija.
Razdvojena Srednja Europa
“Razdvojena Srednja Europa” ime je drugog scenarija. U njemu EU, vođena obnovljenim njemačko-francuskim partnerstvom, uspijeva prevladati većinu kriza u kojima se našla. Iliberalne demokracije se u Srednjoj Europi ipak pokazuju tvrdokornijima, bilo zbog povijesno naslijeđenog zazora prema Zapadu, bilo zbog čvrste režimske kontrole nad medijima i društvom općenito. U Poljskoj PiS ipak polako gubi kontrolu nad svim polugama političke moći, a u zemlju se sliva sve više investicija sa Zapada.
Mađarska, međutim, završava u političkoj izolaciji. Fidesz Viktora Orbana izbačen je iz EPP-a, a završavaju i dobra ekonomska vremena za tu zemlju. Orban u oslabljenoj poziciji izvlači ultimativnu kartu – referendum o ostanku u EU. Državna propaganda ulaže masivna sredstva kako bi na referendumu prošla opcija izlaska, što se i događa malom većinom, te Mađarska napušta EU. Sličan put slijedi i Češka u kojoj je podrška članstvu u Uniji ionako manja od prosjeka.
Euroskepticizam jača, te u sukobu s narativom po kojem je Češka itekako ekonomski profitirala od EU pobjeđuje na referendumu o ostanku u EU. Za razliku od Mađarske, Češka ipak uspijeva ispregovarati ostanak u jedinstvenom tržištu po modelu koji danas ima Švicarska. Slovačka, naposljetku, poput Poljske ostaje vjerna EU. Štoviše, profitira kao povoljna lokacija za investicije u usporedbi s nestabilnom Češkom i Mađarskom i tako gospodarski raste, dok se već s druge strane granice povećava ekonomska i ina nesigurnost.
Shotgun Wedding
U trećem scenariju nazvanom “Shotgun Wedding” (što valjda ne treba posebno prevoditi) EU se nalazi pod sve većim pritiskom vanjskih prijetnji. SAD se pod Trumpom povlači i Europa shvaća da je ostala sama, prvi put od 1945. godine. I počinje brzo djelovati (jesam li već rekao da su ovo hipotetski scenariji?). Reforma eurozone se završava i učvršćuje financijsku stabilnost i solidarnost. Učvršćuju se vanjske granice i smanjuje broj migranta, a oni koji su već na teritoriju EU se preraspodjeljuju po zemljama članicama. Pojačavaju se NATO kapaciteti, dovršava puna energetska unija i jedinstveno digitalno tržište.
Pragmatičnom odlukom se odustaje od kažnjavanja zemalja Srednje Europe zbog kršenja EU pravila, a one se pak obvezuju da ne blokiraju dublju integraciju ostalih. Takva Srednja Europa opet postaje periferijom Unije. No, tek onda postaje napeto. Slijedi serija novih kriza – u Bjelorusiji se Lukašenko približava Zapadu, pa Kremlj organizira državni udar i šalje trupe u tu zemlju. Ukrajina na izborima opet odabire europsku budućnost, a ruske snage kreću u ofanzivu. Milijuni ukrajinskih izbjeglica nadiru u Srednju Europu, opskrba plinom s istoka se prekida. Uz pomoć NATO saveza, međutim, EU uzvraća cyber napadom na ruske interese, osigurava Srednjoj Europi plin i izbjeglice ravnomjerno raspoređuje po EU.
Da ne bude dosadno, kreće i nova globalna recesija (izazvana uglavnom Trumpovim trgovinskim ratovima) koja se posebno jako osjeća baš u Srednjoj Europi, zbog strukture tamošnjih gospodarstava. EU ulijeće s golemim novcem kako bi pomogla tamošnjim ekonomijama, uz jednu sitnu obavezu – da Mađarska, Poljska i Češka uvedu euro do 2025. godine. Sva ta pomoć u zemljama Srednje Europe rezultira i rastom potpore europskom projektu kojem se one u potpunosti i punom snagom vraćaju. (Sigurno sam već naglasio da su ovo hipotetski scenariji?)
Srednjeeuropsko proljeće 2.0
“Srednjoeuropsko proljeće 2.0” četvrti je mogući razvoj događaja. U njemu ključnu ulogu imaju mlađi stanovnici ovih zemalja, navikli na koristi koje su imali i imaju od ujedinjene Europe. Uskoro dolazi do sve jačeg generacijskog razdora – države u kojima do 2022. godine i dalje prevladaju nacionalističke i populističke snage smanjuju prava građana i sve manje izdvajaju za znanost i obrazovanje, a ekonomije počinju opet zaostajati za zapadnima.
Mladima, međutim, sve više smetaju zatvorenost i nejednakost u njihovim društvima. Korupcijski skandal ili nova ekonomska kriza dovode generacijski sukob na svjetlo dana. Prvo u Poljskoj, u kojoj se često, makar u toj regiji, pojavljuju novi društveni trendovi. Mladi i tehnološki osviješteni Poljaci kreću u serije prosvjeda širom zemlje iz kojih se rađa općedruštveni pokret koji bilježi spektakularan politički uspjeh i osvaja većinu u parlamentu. Taj uspjeh, pak, rađa slične pokrete i u ostale tri promatrane zemlje i nove vlasti u njima se vraćaju ideji pune europske integracije.
Sigurnosni vakuum
Naposljetku, peti scenarij za budućnost Srednje Europe u narednih sedam godina nosi naziv “Sigurnosni vakuum”. U njemu sigurnosni kišobran koji NATO drži nad Europom od kraja Drugog svjetskog rata ostaje zatvoren. Nepovjerenje, trgovinski ratovi, nedovoljni troškovi europskih zemalja za obranu tjera SAD da slegne ramenima na ruske apetite u Europi, a da slično Rusija napravi u vezi američkih interesa u drugim dijelovima svijeta. Za Srednju Europu situacija je krajnje nezgodna.
Poljska pokušava zadržati što veći broj američkih vojnika na svom teritoriju, ali u isto vrijeme se otvara kineskim utjecajima, kako bi ograničili ruske. Orban se, pak, maksimalno približava Putinu i Rusiji, te postaje njihov igrač u EU. Češka i Slovačka napuštaju NATO. Opću nesigurnost pojačava stisak države nad društvom, režimi pojačavaju kontrolu nad medijima, obrazovanjem, civilnim društvom, pravosuđem… Situacija koja pomalo podsjeća na stanje u kojem je Srednja Europa bila između dva svjetska rata prošlog stoljeća, a koje je obilježila nemoć međunarodnih organizacija, slaba sigurnosna zaštita sa Zapada, ovisnost o vanjskim silama i jačanje autoritarizma.
Sami autori kažu da su neki od scenarija poželjni, a neki katastrofalni. Valja samo sa zebnjom zaključiti da ovi koji podrazumijevaju nestabilniji i siromašniji svijet izgledaju gotovo opipljivo stvarnima.