Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prošlo je 70 godina od Deklaracije o ljudskim pravima i još uvijek se za hrpu stvari iz nje nismo uspjeli izboriti

Ironično je da na dan obilježavanja 70. godišnjice UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima prosvjede izaziva Marakeški sporazum

Kad danas promatramo sve članke deklaracije, posve je jasno kako je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te slobodnog političkog djelovanja umnogome ostalo deklarativnog karaktera. Kad je o hrvatskom društvu riječ, imajući u vidu ratno nasljeđe, s čitavom prtljagom isključivosti, nacionalnog ekskluzivizma, brojnih nepravdi i zločina, kao i s potpunom destrukcijom industrije i padom realnog životnog standarda, uz aktualno obnavljanje nacionalističkih vrijednosti i opće isključivosti i netrpeljivosti u javnom prostoru, jasno je kako je situacija po pitanju zaštite ljudskih prava daleko od idealne

Ironijom sudbine, upravo na dan obilježavanja 70. godišnjice UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, u Marakešu se održava konferencija iste te međunarodne organizacije o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama, koja izaziva prosvjede od onih koji bi željeli negirati bit deklaracije čiju godišnjicu slavimo. Manja grupa njih prosvjedovala je ovog vikenda u Splitu, dok je saborski zastupnik Hrasta i njihov istomišljenik, Hrvoje Zekanović u donkihotovskoj pozi sam otišao u Marakeš, ne bi li skupio nešto glasova kod prvospomenutih.

Iako sve ovo skupa, zajedno s konstrukcijama utemeljenih u teorijama zavjere kojima spomenuti prosvjednici neupitno vjeruju, na prvu može izgledati zabavno, činjenica je da smo kao društvo još uvijek daleko od toga da se svi članci deklaracije smatraju samorazumljivim i da ih nitko ne osporava.

Na glasanju osam suzdržanih, među njima i Jugoslavija

Iako je donesena pod dojmom Holokausta i svih strahota Drugog svjetskog rata, točnije nacističkih i fašističkih zatiranja humanosti, deklaracija je u Generalnoj skupštini UN-a izglasana 10. prosinca 1948. s osam suzdržanih glasova. Tako su glasale Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija.

Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže: ‘Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera’. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem aparthejda bio u sukobu s člancima jedan i dva koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju, dok je Jugoslavija bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma.

Dijelovi deklaracija koji su ostali na deklarativnoj razini

No, neovisno o svim ovim ogradama, njezino donošenje predstavljalo je presudan iskorak u pozicioniranju ljudskih prava kao neupitnih u civiliziranim društvima i kao ideala kojem bi čovječanstvo trebalo težiti. Ovo naravno ne znači da ljudska prava kao pojam nisu često bila korištena kao podloga vojnih intervencija, što ni na koji način ne umanjuje sadržaj i intencije deklaracije. Kad je pak njezin deklarativni karakter nadograđen usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, navedena prava su postala pravno obvezujuća.

Kad danas promatramo sve članke deklaracije, posve je jasno kako je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te slobodnog političkog djelovanja umnogome ostalo deklarativnog karaktera, točnije i dalje nije bez rizika, zatim kako je jednak pristup visokoškolskom obrazovanju sve udaljeniji ideal, što jednako vrijedi i za socijalnu sigurnost koja bi trebala osiguravati temeljno dostojanstvo čovjeka.

Hrvatsko društvo daleko od deklarativnih ideala

Kad je o hrvatskom društvu riječ, imajući u vidu ratno nasljeđe, s čitavom prtljagom isključivosti, nacionalnog ekskluzivizma, brojnih nepravdi i zločina, kao i s potpunom destrukcijom industrije i padom realnog životnog standarda, uz aktualno obnavljanje nacionalističkih vrijednosti i opće isključivosti i netrpeljivosti u javnom prostoru, jasno je kako je situacija po pitanju zaštite ljudskih prava daleko od idealne.

Pridodamo li tome činjenicu da brojne ljudskopravaške udruge, od GOLJP-a pa nadalje, rade s minimalnim resursima i u kontekstu snažnih pritisaka od strane onih dijelova društva koji zastupaju eksluzivistički etnonacionalizam kao neupitnu vrijednost te uz opću ignoranciju šire javnosti, shvatit ćemo koliko je hrvatsko društvo udaljeno od deklarativnih ideala.

Imajući to u vidu, bilo bi lijepo kad bi 70. godišnjica potpisivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima, osim u prigodničarske svrhe, poslužila za novo osvješćivanje društva o važnosti svih proklamiranih ciljeva iz nje i postavila ih kao neupitnu vrijednost za koje se zalažu sve vodeće političke stranke i udruge koje daju smjer društvenom razvoju.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
69 članaka Više o autoru
Više s weba