Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prosvjedima ’68. zamalo smo skočili u budućnost. Ali ni vlast ni pobunjeni studenti na to nisu bili spremni

Kako su nastali i čime su se vodili studentski prosvjedi

Uskoro će biti 50 godina od velikih studentskih prosvjeda u Jugoslaviji. Iako su počeli zbog naizgled banalnih razloga, ti su prosvjedi jedna od pomalo zaboravljenih, ali svejedno ključnih točaka u političkom sazrijevanju naroda na ovim prostorima. Božo Kovačević posvetio im je kraći esej

Šezdesetih godina 20. stoljeća Jugoslavija je na kulturnom planu nedvojbeno bila integrirana u europska i svjetska zbivanja. Godine 1961. započelo je mnogo toga. Od te se godine održava Muzički bienalle Zagreb koji je ugostio i velikane svjetske moderne glazbe Stravinskog i Pendereckog. Iste godine pokrenut je u Zagrebu IFSK, Internacionalni festival studentskih kazališta, koji je omogućio da se zagrebačkoj publici predstave vodeće svjetske teatarske skupine. I umjetnički pokret Nove tendencije započeo je te godine sa svojim mnogostranim aktivnostima. Ta zagrebačka skupina avangardnih likovnih umjetnika i teoretičara nije samo slijedila europske i svjetske trendove, nego ih je u mnogome određivala.

Na okruglim stolovima u povodu njihovih izložbi međunarodni su ugled počeli stjecati kasniji vodeći teoretičar kiča Abraham Moles i svjetski poznati književnik i teoretičar Umberto Eco. Pripadnici Novih tendencija pokrenuli su u Zagrebu 1968. godine Bit International, prvi časopis za kompjutorsku umjetnost u svijetu ili, kao su to sami pokretači napisali „za teoriju informacija, egzaktnu estetiku, industrijsko oblikovanje, sredstva javnog priopćavanja, vizualne komunikacije i srodne discipline“. 1962. godine pripadnik zagrebačke škole crtanog filma Dušan Vukotić dobiva Oscara za film Surogat. Dugometražni igrani filmovi osvajaju nagrade na prestižnim međunarodnim festivalima. Od 1967. godine u Beogradu se održavao festival svjetskog kazališta BITEF.

Jugoslavija je bila bliža Zapadu nego Istoku

Kritika svega postojećeg bila je deviza filozofskog časopisa Praxis koji je 1964. godine pokrenut u Zagrebu. Na liniji traženja socijalističke alternative staljinizmu – na čemu je inzistirala Titova vlast – ali i pod utjecajem zapadnih marksista s kojima su jugoslavenski filozofi sve češće kontaktirali, praksisovci su obznanili da je njihov cilj promicanje filozofije kao misli revolucije, „nepoštedne kritike svega postojećeg, humanističke vizije doista ljudskog svijeta i nadahnjujuće snage revolucionarnog djelovanja“. Časopis je objavljivan i na francuskom i engleskom jeziku, a istodobno je pokrenuta i Korčulanska ljetna škola. Zvijezde zapadne marksističke i kritičke misli i jugoslavenski filozofi objavljivali su radove na stranicama Praxisa, a o aktualnim svjetskim problemima su potpuno slobodno raspravljali na zasjedanjima Korčulanske ljetne škole uz sudjelovanje studenata. Isto tako, najistaknutiji praksisovci pozivani su da budu gostujući profesori na zapadnim sveučilištima, da sudjeluju na međunarodnim skupovima i da surađuju u časopisima i međunarodnim zbornicima posvećenim razvoju jugoslavenskog samoupravljanja. I to je bila jedna od potvrda integriranosti tadašnje jugoslavenske kulture u svjetske trendove.

Ta silna svjetski relevantna kulturna produkcija bila je moguća zahvaljujući podršci države. Osim na činjenici da je Tito 1948. prekinuo sa Staljinom, pozitivna predodžba o Jugoslaviji stvarana je i održavana upravo promicanjem obrazaca kulturne proizvodnje i potrošnje koji su bili usporedivi s onima na Zapadu. Pridoda li se tome činjenica da se u Jugoslaviji gotovo bez ikakvih smetnji razvijala industrija popularne kulture i zabave, jasno je da je u tom pogledu Jugoslavija bila bliža Zapadu nego Istoku. Mogućnost da jugoslavenski građani slobodno putuju na uvjerljiv je način potvrđivala taj dojam. Svojevrsnu posrednu potvrdu zapadnog karaktera jugoslavenskog društva pružala je sovjetska vlast koja je svoje građane koji su željeli putovati u Jugoslaviju podvrgavala jednako rigoroznoj proceduri provjere, ucjenjivanja i ponižavanja kao kad bi putovali u neku od zapadnih zemalja. No, 1968. godine na vidjelo su izašle granice političke tolerancije jugoslavenskog režima. Na primjeru reakcije prema studentskim prosvjedima režim je pokazao da nije spreman tolerirati čak ni manifestacije koje mu izražavaju podršku ako ih on sam nije organizirao i njima upravljao.

Kako su, zbog banalnog povoda, izbili studentski nemiri

Svibanjski studentski bunt, obilježen parolom Budimo realni, tražimo nemoguće, već je protutnjao Parizom i Francuskom i predsjednik Charles de Gaulle je već preuzimao kontrolu nad uzdrmanom državom kad su izbili studentski nemiri u Beogradu. Povod je bio banalan. Generalna proba za snimanje zabavne televizijske emisije Karavana prijateljstva, koja je 2. lipnja trebala biti održana na otvorenom, premještena je u dvoranu Radničkog univerziteta Novi Beograd zbog najave lošeg vremena. Na priredbu su pozvani sudionici omladinske radne akcije, a studenti iz obližnjeg Studentskog grada nisu bili obaviješteni o promjeni mjesta održavanja priredbe niti su bili pozvani. Pri pokušaju studenata da uđu u ionako već pretrpanu dvoranu došlo je do sukoba s redarima. Ubrzo stižu milicijske snage koje se žestoko obračunavaju sa studentima. Nakon kraćeg prekida sukoba, ujutro 3. lipnja studenti kreću prema gradu i sjedištima institucija vlasti. Glavna je zadaća milicije da spriječi ulazak u grad sve brojnijih i sve gnjevnijih studenata.

Tijekom pregovora studentskih predstavnika s onamo pristiglim političarima milicija kreće u ofenzivu i, ne štedeći nikoga, progoni i mlati sve pred sobom rastjerujući gomilu suzavcem. Stradavaju i neki političari te nastavnici koji su se pridružili studentima. Nakon tih sukoba u bolnicama je pomoć potražilo 169 ljudi. Cijeli Beogradski univerzitet stupa u štrajk. Žarišta studentskog nezadovoljstva su Filološki i Filozofski fakultet. Idejne smjernice u skladu s kojima se strelovito formuliraju studentski zahtjevi uglavnom daju nastavnici Filozofskog fakulteta koji su pripadnici beogradskog krila praksisovaca. Dan kasnije, 4. lipnja 1968., republički sekretar za unutrašnje poslove Srbije zabranjuje sve manifestacije, mitinge, demonstracije i povorke na ulicama, trgovima i drugim javnim mjestima u Beogradu. Zbor studenata Beogradskog univerziteta odgovara odlukom da se BU preimenuje u Crveni univerzitet Karl Marx.

I u proglasu za javnost i u pismu predsjedniku Titu pobunjeni studenti ističu da nemaju nikakav svoj program, nego da su Program SKJ i Ustav njihovi programski dokumenti, a od Tita očekuju razumijevanje i podršku za svoje zahtjeve da se ti dokumenti dosljedno provode u djelo. Tito je u poznatom obraćanju putem televizije 9. lipnja podržao studente, ali je naglasio da je došlo „do infiltriranja onih elemenata koji su htjeli da ovu situaciju iskoriste za svoje ciljeve“, „od najreakcionarnijih pa do onih najekstremnijih, lažno radikalnih elemenata kod kojih imaju odjeka Mao Ce Tungove teorije“. Štrajk je obustavljen, bunt je prekinut, a vlasti su otpočele sa sustavnim progonom najistaknutijih studentskih lidera i njihovih nastavnika s Filozofskog fakulteta neovisno o tome što su se oni neprestano pozivali na programske dokumente partije kojoj je Tito bio na čelu.

Studenti u Zagrebu solidarizirali su se s Beogradom

U Zagrebu studenti su na skupovima u studentskim domovima i na fakultetima izražavali solidarnost s beogradskim kolegama. 5. lipnja, nakon velikog skupa u Studentskom centru, objavljen je proglas o tome da je Sveučilište u Zagrebu preimenovano u Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a. Izražena je podrška revolucionarnim studentskim pokretima Poljske, Njemačke, Francuske, Španjolske Italije i drugih zemalja. Poslan je i telegram predsjedniku Titu u kojem se studenti i nastavnici zauzimaju „za dosljednu humanizaciju i revolucionarni preobražaj našega društva na načelima socijalističkog samoupravljanja“. Ako je eksplozija studentskog neraspoloženja u Beogradu bila iznenadna pa je vlastima trebalo neko vrijeme da u potpunosti preuzmu kontrolu nad zbivanjima, vlasti u Zagrebu ništa nisu prepustile slučaju.

Na sastanku s predstavnicima studenata tadašnji sekretar CK SKH Miko Tripalo jasno im je rekao da će milicija silom spriječiti eventualni pokušaj uličnih demonstracija u Zagrebu. Eksponenti tada aktualne partijske upravljačke strukture Marko Veselica i Šime Đodan su optuživali praksisovce da su organizatori studentskog bunta i prozivali ih da ne slijede politiku progresivnog rukovodstva SKH. Premda je profesor Filozofskog fakulteta i glavni urednik Praxisa Gajo Petrović imao presudan utjecaj na donošenje odluke studentskoga skupa da se ne izlazi na ulice, ipak je – u skladu s unaprijed definiranim stajalištem jugoslavenskih vlasti da su upravo praksisovci potaknuli studentski bunt – po ekspresnom postupku već 9. lipnja izbačen iz SKH pod izmišljenom optužbom da je, zajedno s Mladenom Čaldarovićem i Šimom Vranićem, poticao studente na nerede i neposluh prema partijskim i državnim vlastima.

Ideolozi studentskog bunta pokazali su se političkim analfabetima

Tako su jugoslavenske vlasti na svim razinama pokazale da svaki oblik političkog angažmana, ako ga one nisu organizirale, smatraju neprijateljskim neovisno o tome na koje se vrijednosti poziva. Ideolozi studentskog bunta pokazali su se političkim analfabetima jer su, umjesto da se zauzmu za demokraciju kao oblik vlasti koji jamči pravo na javno izražavanje svih političkih opredjeljenja, naivno pokušali nagovoriti vlast da umjesto svoje verzije jednostranačkog sustava prihvati njihovu.

Jugoslavenska orijentacija studentskog pokreta bila je u koliziji s tada već čvrsto zauzetim političkim kursom prema stvaranju konfederacije šest jednostranačkih komunističkih republika što je definitivno provedeno Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Pritom su kolateralni pokušaji demokratizacije političkog života kao i nebudnost republičkih komunističkih oligarhija prema takvim nemilim pojavama bili strogo sankcionirani što je osobito brutalno iskazano u načinu gašenja Hrvatskog proljeća 1971. godine. Prekršajne kazne kojima su kažnjavani sudionici zagrebačkih studentskih nemira 1968. godine zamijenjene su dugogodišnjim robijama na koje su osuđeni akteri političkih zbivanja u Hrvatskoj 1971. godine.

Pobunjeni studenti 1968. godine reagirali su na socijalno raslojavanje do kojeg su dovele reforme poduzete sredinom šezdesetih godina. No kao posljedica tih reformi pojavili su se i potrošački krediti kojima su i ti radnici mogli kupovati televizore, namještaj i automobile. Upravo zbog toga mnogi od njih su smatrali da je taj novi kurs, koji je dopuštao i zadovoljavanje potrošačkih strasti na Ponte rosu u Trstu, bolji od povratka na stanje u kojem toga nije bilo. Ono što su praksisovci vidjeli kao zloslutnu najavu potrošačkog društva, mnogi su Jugoslaveni naprosto smatrali poboljšanjem životnog standarda. Privremeni rad mnogih radnika u inozemstvu omogućio im je da zarađenim novcem uređuju svoje ugostiteljske lokale, da grade kuće, kupuju traktore i kombajne.

Ni studenti ni vlast nisu bili spremni za skok u budućnost

Koliko god da su i političari i građani javno tugovali zbog toga što su radnici prisiljeni raditi u inozemstvu, ipak su i jedni i drugi shvaćali da se time izbjegava pojava nezaposlenosti, unaprjeđuje životni standard tih ljudi i potiče napredak domaće privrede. Mogućnost da netko radi u inozemstvu a da pritom ne bude politički emigrant posredno je potvrđivala da Jugoslavija nije usporediva sa socijalističkim zemljama iza željezne zavjese. Utoliko je inzistiranje studenata na egalitarizmu bez istodobnog isticanja zahtjeva za općom demokratizacijom političkog života moglo biti prikazano kao namjera za restauracijom prethodnog rigidnijeg oblika jednostranačke komunističke vlasti.

Ekonomsku i kulturnu modernizaciju koju je sam potaknuo jugoslavenski komunistički režim nije bio spreman provesti i u politici. Nervoznom reakcijom na studentski bunt koji se odvijao u znaku pozivanja da dosljednu provedbu temeljnih partijskih i državnih dokumenata režim je pokazao da u pogledu monopola na vlast i isključivog prava javne artikulacije političkih ideja nema ustupaka ni prema onima koji su mu ideološki bliski. Da su studentski vapaji za slobodom i pravdom bili popraćeni iole ozbiljnijim pokušajem promišljanja o mogućim načinima ostvarivanja tih ideala, vjerojatno bi se tada na studentskim skupovima više razgovaralo o političkoj demokraciji negoli o programu SKJ. Ali tada bi se dogodio skok u budućnost za koju ni tadašnja vlast ni pobunjeni studenti nisu bili spremni.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
43 članka Više o autoru