Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Sandra Bolanča | Snima: Vjekoslav Skledar

Provela sam noć u smjeni u Svetom duhu i ova sestra, Jadranka, postala je naš heroj tjedna

Telegramovi reporteri proveli su noć u zagrebačkoj bolnici i tako je nastala ova fotoreportaža. Snima Vjekoslav Skledar

"Čekajte, moram staviti braunilu", okrenula se čovjeku sa šiltericom na glavi. "Razumijem vas", uzdahnuo je. Došao je jer ima vrtoglavicu, nalaz krvi mu je u redu, nije mu jasno zašto ga zanaša. "Koliko sam bio u panici kad sam dolazio, a ova infuzija mi je najbolja stvar dana." U tom se trenutku na vratima pojavi medicinska sestra čija je energija odmah zauzela prostoriju. Jadranka, reći će nešto kasnije, drago mi je, u gužvi sam.

Mladić je popio. Možda nije mladić, možda se lagano približava srednjim godinama, nije važno, njemu pogotovo nije važno dok lagano hopsa u čekaonici Objedinjenog hitnog prijama bolnice Sveti Duh u Zagrebu. Na ulaznim vratima s dvostrukim krilom koja se automatski, bešumno otvaraju mladić primijeti vlastite obrise kako se njišu u staklu. Iza stakla je mirna zagrebačka noć, ispred stakla dvadesetak ljudi sjedi u čekaonici. Kad mu je ljubazna trijažna sestra za pultom rekla da sjedne i pričeka, najprije se uzrujao što njegov problem ne smatraju hitnim, a onda se nastavio ljuljati. Trijažom se, inače, kako ćemo naučiti nešto kasnije, na hitnom bolničkom prijamu razvrstavaju bolesnici prema težini njihova medicinskog stanja. Potrebno je identificirati životno ugrožene bolesnike te im osigurati brzu i odgovarajuću medicinsku skrb.

Određuje se stupanj hitnosti, a time i vrijeme čekanja na pregled liječnika. Kazaljke sata pokazuju da je malo prošlo sedam navečer, uobičajenu večer “kvari” tek dolazak novinara. Četiri su punkta, odnosno boksa na bolničkoj hitnoj: neurološka, urološka, interna i kirurška ambulanta. Sjedamo u boks broj jedan, neurološku ambulantu, u koju dolaze ljudi s glavoboljom, vrtoglavicom, moždanim udarima… Marijana Dabrović, mlada medicinska sestra koja je donedavno radila u domu za starije i nemoćne, u kratkoj pauzi slaže vatu. Nije kao u filmovima, ali je dinamično, skromno se nasmijala. Smjenski ritam sestara je dan, noć, dva dana slobodno.

Jedna vesela gospođa tvrdila je da se samo najela Griotta

Dragan Čatkaš i Jadranka Maslić s pacijenticom – ambulanta interne Vjekoslav Skledar
Dragan Čatkaš s pacijenticom – ambulanta interne Vjekoslav Skledar

“Da, mladić je visoko etiliziran, što će reći da je popio. Takvi dođu po malo pažnje, ponekad su spremni za svađu, ponekad ih pošaljemo u sobu za opservaciju, ponekad sami odluče otići doma”, dobacuje Ugodna Neurologinja pošto je ušla u boks. Odnedavno je, kaže, hitni prijam dobio zaštitara, upravo zbog ovakvih slučajeva, tumači glasom koji ulijeva povjerenje. Medicinske sestre, naime, pisale su prijave o neželjenim događajima, mahom se to odnosilo na verbalne ispade i nasrtaje pijanih osoba, i bolnica im je dodijelila zaštitara u noćnoj smjeni. Otada je, kažu, manje ispada, vidjevši zaštitara, nekako se i neuravnoteženi grubijani suzdrže s komentarima i gnjavažom. Umire se ili napuste objekt. Bude tu svega, priča nam sestra, ne vole ljudi da ih se suoči s time da im je loše jer su pijani. Nedavno je jedna gospođa, unatoč nalazu koji je pokazao visoki koncentrat etanola u krvi, tvrdila da mi nismo normalni, da je ona pojela par Griotta. I ona to tvrdi, a obje znamo da laže, nasmijala se sestra.

“Čekajte, moram staviti braunilu”, okrenula se čovjeku sa šiltericom na glavi. “Razumijem vas”, uzdahnuo je. Došao je jer ima vrtoglavicu, nalaz krvi mu je u redu, nije mu jasno zašto ga zanaša. “Koliko sam bio paničar, a ova infuzija mi je najbolja stvar dana.” U tom se trenutku na vratima pojavi medicinska sestra čija je energija odmah zauzela prostoriju. Jadranka, reći će nešto kasnije, drago mi je, u gužvi sam. “Tko je ovu ženu doveo da ne može mokriti, a ona ima frekvenciju 24, koja pada na 23”, zamahnula je papirom prema kolegicama i odjurila ka sobi za opservaciju, u kojoj se promatraju pacijenti, da bi se potom odredilo gdje s njima. Krenuli smo za njom. U bijeloj uniformi, s crvenim ružom, odmjerenim korakom i tonom koji odaje onu kombinaciju empatije i pozitivne zabrinutosti, sestra Jadranka se okrenula prema nama: “Jel vidite kako sestre mogu puno primijetiti i pomoći, jel vidite”, ne skrivajući emocije, zavrtjela je glavom.

Da, da, potvrdno odgovaramo, a o čemu je riječ, pokušavamo poloviti situaciju. Na sekundu je zastala kod vrata: “Iz doma za starije i nemoćne liječnik opće prakse šalje nam ženu, s napomenom da ne može mokriti. Prima je urolog na hitnoj i potom šalje k nama u hitnu internu ambulantu, kao, nema urina. Ne sviđa mi se stanje, napravimo gospođi EKG, imamo što vidjeti, otkucaji srca 24 u minuti, potrebno je 60. Odmah smo alarmirali dežurnog liječnika koji je kontaktirao kardiologinju. Kad postoji i sasvim mala sumnja, treba raditi EKG, ja smatram da treba! Evo, ovo je soba za opservaciju, uđite”, otvorila je vrata.

U prvom planu dolje lijevo (gleda u monitor) sjedi Zabrinuta, u dubini kadra (u crvenoj kuti) Adriana Stjepanović – opservacija Vjekoslav Skledar

Onaj zvuk signala za srce koji u filmovima uvijek kobno pišti

U sobi je tiho. Tišinu prekida tek zvuk glavnog monitora, računala koje ujednačenim ritmom, hladno i izdajnički, pokazuje otkucaje srca ljudi. Kreveti su poredani uza zidove, jedan do drugog i jedan nasuprot drugog, u sredini su oni na kotačima. Ljudi leže, šute i ne gledaju se. Monitor pusti alarm, upali se crveno na ekranu, oglasi se senzor, pa sve ušuti. Sestre dolaze do pacijenata, naginju se nad njima, vraćaju se za pult, rukama u plastičnim rukavicama uzimaju nešto od opreme, odu opet do pacijenta, vrate se za glavni pult, upisuju.

Zabrinuta Internistica tu i tamo da im neku uputu. Sjedi za računalom, nema laganu večer, nije sretna s nama. Iako smo dvije točkice u kutu, povremeno preko računala dobaci komentar koji ne krije da bi voljela da nestanemo. Tišinu potom nekoliko dugih sekundi prekida signal koji pokazuje tlak. Pa onaj koji pokazuje saturaciju i disanje. Opet zapišti tlak. Najgori mi je onaj od srca, pomislih, dok me mlada sestra u crvenoj uniformi ljubazno nudi čokoladnim napolitankama, taj u filmovima uvijek završi kobno pišteći.

Martin Petković i Jasminka Žanmari – ambulanta kirurgije Vjekoslav Skledar

U krevetu na kotačima leži mršava gospođa. Blijeda je, gotovo bež boje, nemoćna glasa. Zabrinuta Internistica zbog nas povlači paravan. Sjedimo za pultom. Gospođin puls je 24, loša brojka neumoljivo titra na glavnom ekranu. U sobu se spustila Strpljiva Kardiologinja. Medicinske sestre i tehničari prolaze prostorijom, s liječnicama lete od kreveta do kreveta. Njihove razmijenjene rečenice skrivaju čitave sudbine, zapisane u dijagnozama. Tko zna kakve su im životne priče, pomislim, promatrajući ljude dok leže. “Jedna ampula. Koliko si dao? Onda još jednu. Čekaj nek malo prođe”. “Ja bih to još pratila, moram se čuti s Marušićem. On kaže, nek se radi korekcija anemije”.”Tko ide na endokrinu, jesu papiri tu?”

“Žena je za prijem. Vjerojatno krvari iz želuca”. “Ova druga gospođa što je puštena neki dan, vratila se. Kažu da nije bila u kontaktu. Sad je u kontaktu. Gospođo, čujete li me. Da, dobro. Da, prsni koš. Pun je šlajma”. “Koji je broj odjela? Hvala. Ovo bez privremenog pejsmejkera neće proći”. Zabrinuta Internistica okrene se prema sestri Jadranki. Neka malo odu do drugih ambulanti, kaže joj, ne gledajući nas. “Ja ipak mislim da moraju ovo vidjeti, našu sobu za opservaciju“, kratko će Jadranka upečatljivim tonom i ode.

Specijalizantica Marija Sedlić i sestra Marijana Dabrović – ambulanta interne Vjekoslav Skledar

‘Ljudi su bili staloženiji, grad je bio mirniji, a ja mršavija’

Tišina. Centralni monitor je zapištao, gospođin puls pao je na 23. Otvaraju se vrata. “Sad će nam doći žena bez tlaka, a čovjek na hodniku navalio da ga primimo u obradu. A ima običnu virozu. A mi ovdje imamo ženu bez tlaka. To vam je to, ljudi nemaju strpljenja”, tumači Jadranka u letu. “Da, da, ona isto je za prijem”, dobacuje kolegici. “Evo, sad prolazim kroz čekaonicu, kaže gospođa kako je večeras gužva i da će drugi dan navratiti, ne da joj se čekati. To vam je jedan od primjera gdje čovjeku ne treba hitna, pomalo je zloupotrebljava jer mu se ne da ići svome liječniku”. Jadranka Maslić medicinska je sestra interne ambulante na Objedinjenom hitnom prijemu bolnice Sveti Duh. Njezin posao, kaže, nije ni lagan, ni zahvalan, ali to je jedino što je u životu htjela raditi. ”

Prvo sam dvadeset godina bila u intenzivnoj, a onda dvadeset godina tu na hitnoj. Da, imam 62 godine i četrdeset godina staža kao medicinska sestra”, uzdahnula je, a rubovi usana razvukli su se u osmijeh. Čitav radni vijek provela je u bolnici Sveti Duh. “Došla sam koncem 1977. godine. Moj bože, gdje je to vrijeme otišlo … Kako je onda bilo? Lijepo. Neka druga vremena. Ljudi su bili staloženiji, grad je bio mirniji, ja sam bila mršavija”, prasnula je u smijeh. “Bolnička oprema je bila drugačija, bili su to aparati koju su tada zadovoljavali svrhu. Sada je oprema neusporedivo bolja, a ljudi su neusporedivo nestrpljiviji. Danas svi traže neka svoja prava, zanemarujući pravila određene ustanove i struke.”

Ono što je, međutim, ostalo isto jest njezin entuzijazam za posao. Jadranka je iz Ljubuškog još kao djevojka stigla u Zagreb. Za svoj posao će reći da ga moraš voljeti, a ne samo mehanički odrađivati. “Ovo je posao koji moraš raditi s razumijevanjem, trebaš znati zašto mjeriš tlak, a ne samo tehnički obaviti stvar. Treba razumjeti. Da, četiri puna desetljeća nižem dnevne i noćne smjene. Evo, još uvijek uspješno tamburam”, opet je prasnula u smijeh. Ništa ne odaje dobre medicinske sestre kao onaj zabrinuti, majčinski ton kojem je stalo, kažem s laganim upitnikom u tonu. “Da, moguće”, složila se. “Upravo je na hitnoj potrebna dobra komunikacija, jer tu je i pacijent i zabrinuta rodbina u pratnji”.

Dragan Čaktaš i gospođa Jadranka u ambulanti interne Vjekoslav Skledar

Zašto sam ovo odabrala? Vjerojatno nisam znala što nas čeka

Kako ljudi doživljavaju medicinske sestre? Američka istraživanja pokazala su da se mišljenje o drugim ljudima počinje oblikovati već u prvih sedam sekundi susreta, iznosim Jadranki stručni podatak na koji sam naletjela. Jedna je stvar kako mi mislimo da nas ljudi doživljavaju, a druga kako nas zaista doživljavaju, kaže struka. “Točno”, slaže se Jadranka, “komunikacija je važna. Ne radi se o lakom zadatku, pacijent je pod strahom i stresom, a mi imamo odgovornost za njegov život i zdravlje. I u kratkom vremenu moramo pronaći način kako s njime razgovarati”. Cijeli radni vijek provela je na internoj, bilo na hladnom odjelu ili u hitnoj.

“Zašto sam odabrala ovo zanimanje? Vjerojatno tada nisam znala što me čeka. Brzo sam to zavoljela i ta ljubav ne pušta. Evo, ove godine mogu u mirovinu. Ono što me raduje jest da smo mi na hitnoj dobar tim, kao jedna velika obitelj. Hijerarhija se mora poštovati i ja sam to uvijek poštovala. Sestre na hitnoj nisu nimalo zanemarene, dapače, liječnici drže do našeg mišljenja. Niti mi možemo bez njih, niti oni bez nas”. “Ali, zašto samo o meni pišete”, najednom je uskliknula. “Pa di je Dragan, dajte, dovedite mi Dragana, ljudi moji. Pa mora Dragan biti u priči!” Dragan Čaktaš, medicinski tehničar, iznimno je staložen čovjek, punih 35 godina radi u bolnici Sveti Duh. Jadranku pozna još iz srednje škole iz Zenice.

“To vam Jadranka nije rekla? Što nisi ljudima rekla da smo zajedno išli u školu“, kaže joj kad je nakratko navratila u boks. “Nismo, ja sam starija.” “Ja sam rekao da si ti mlađa”.”Ajde, ajde, dat ću ti ja”. Tri i pol desetljeća Dragan radi samo na hitnoj, smjenski rad. Čovjek se, kaže, navikne na to, izgubio bi se da ga sad prebace u nekakav uredski ritam. Pacijenti su nekad, kaže, bili zahvalniji. Danas nešto pročitaju na internetu i znaju bolje od doktora. “Čovjek primijeti krv u ispljuvku. Dođe na hitnu, hoće rtg i gastroskopiju. Prvo želimo obaviti vađenje krvi. Ne, on to ne želi. Nije tako pisalo na internetu, kaže. Trebali biste posjetiti i stomatologa. Neće ni to. Ni to nije pisalo na internetu”, tumači Dragan.

Kolega Dragan se pohvalio da je sve ove godine vozi na posao

Marijana Dabrović s pacijenticom – ambulanta interne Vjekoslav Skledar
Sestra Dabrović obrađuje pacijenticu Vjekoslav Skledar

Cijeli radni vijek radi u turnusima, puna tri i pol desetljeća. Prvih deset godina nakon noćne smjene nije, kaže, ni išao spavati. Otišao bi na kavu i dalje normalno kroz dan. To je ona deviza, sve je lako kad si mlad. Danas to više ne bi mogao, niječe glavom. “Je li se pohvalio da me vozi svaki dan na posao”, dobacuje Jadranka u hodu.”Tko, Dragan”? “Da, on.” “Točno, vozim je kao Jovanku.” Svi smo prasnuli u smijeh. “A zaboravio me neku večer”, kaže Jadranka. “Kako mislite, zaboravio?” “Lijepo, zaboravio. Trebamo poći u noćnu smjenu, ja spremna čekam, čekam, nema Dragana. Zovem ga, on već u bolnici. Au, kaže, pa ja skroz zaboravio na tebe. Uh, što sam bila ljuta.” “Istina, zaboravio. Došao prvi dan s godišnjeg u noćnu, već obradio čovjeka u sobi za opservaciju, kad evo ti ljutiti Jadrankin poziv, di si ti, jesi li normalan, kako me nisi povezao. A što ćeš”, smije se Dragan. Mora ići, zovu ga.

Vraćamo se u čekaonicu. Nepredvidljivo je u hitnoj, zato je stresno. Tijekom noćne smjene dođe između pedeset i šezdeset pacijenata, danju je to više od 150, kaže nam trijažna sestra Jasminka Žamarija, s glavnog pulta za prijam. Slobodno sjednite još neko vrijeme, ljubazno je ponudila. To i učinimo. Kazaljke su klizile plastičnim zidnim satom. Postoji duljina čekanja, a postoji i percepcija duljine čekanja, sjetih se nečije umne rečenice i krenem nizati: smeđe, tamnosmeđe, crne, još jedne crne, boje viskija… U čekaonici, nije li tako, dok sjedi na onim plavim plastičnim stolcima, čovjek uglavnom odsutno promatra cipele ljudi. Buljiti u lice preko puta, nepristojno je, spušteni pogled spada u nekakav nepisani vid prihvatljivog čekaonskog ponašanja. Slijedi meškoljenje, pogled u plafon, uzdah.

“Vi uopće ne mislite na mene. Nitko ne misli na mene”, najednom se oglasila gospođa u šarenoj vesti, gledajući u Jadranku koja izlazila iz boksa 2. “Mislim na vas, evo, baš ja mislim na vas“, Jadranka se nasmiješila, uputivši topao pogled gospođi. “Ne, ne mislite! Koliko dugo tu čekam, nitko ne reagira”, žešće je odgovorila gospođa. “Mene jaka bol probada u prsima, mi pacijenti ne znamo što da radimo, vama nitko ne može objasniti da nas boli. Mi tu satima čekamo, evo, ja tu satima čekam, a to nikoga ne zanima. Ima dva sata da mi je doktorica rekla da će mi dati tabletu protiv bolova, a meni još nitko ništa nije dao! A boli me, tu u prsima”. “U obradi ste, znat ćete sve za manje od sat vremena”, pokušala je Jadranka. “Nisam ja u nikakvoj obradi, ja tu sjedim i boli me, a nikoga to ne zanima. Tabletu protiv bolova nisam dobila, ništa nisam dobila. Ja ne znam što mi moramo napraviti, da se obučemo u dronjke i da plazimo po podu. Možda biste se tada smilovali. Ovako nikoga nije briga. Dobro da su vam novinari tu, ja bi zvala novinare da već nisu tu”, gospođa je održala monolog.

S pacijentima koji traže svađu naprosto ne treba raspravljati

Tihomir Joka, Jasminka Žanmari, Martin Petković, Marijana Dabrović, Jadranka Maslić i Kristina Vrbat – soba za odmor Vjekoslav Skledar

Ljudi oko nas nastavili su šutjeti i piti svoje kave iz plastičnih čaša koje će ubrzo postati smeće. Jadranka je mirno stajala na vratima. Dugogodišnje iskustvo odavno joj je reklo da se ne raspravlja s pacijentima koji traže svađu, ispričat će nam nešto kasnije. “Da sam nastavila razgovor? Ni u što se to ne bi pretvorilo, jer to nije razgovor, to je otvorena želja za svađom. U najboljoj želji da gospođu umirim i da joj ukažem na to da su joj nalazi u izradi, ona bi moj odgovor jedva dočekala i sasula još žešću paljbu. Nastala bi verbalna trakavica, izbila bi scena. Na to smo navikli i za takvo što smo istrenirani. Kada vidimo da je čovjek, iz nekih svojih razloga, ratoborno nastrojen, a mi smo mu tu da ispuca svoj bijes, povučemo se. Zašutimo i promatramo, sve drugo nema smisla”, uzdahnula je Jadranka i rukom odmaknula kosu s čela.

Pokupila je nekakvu kutiju i okrenula se: “Ljudi na hitnoj ne idu u obradu prema vremenu dolaska, nego prema hitnosti. A to zašto sve dođu na hitnu, druga je tema”, zamahnula je dlanom po zraku i ponovila: “Prema hitnosti, a ne prema redu čekanja! Nije ovo banka! U banci dobiješ broj, na hitnoj je druga priča. Ne može onaj koji je došao zbog prehlade doći na red prije od čovjeka kojem treba reanimacija”, strogo je primijetila. Osoblje hitne bolničke službe ne zna kad će uloviti koju slobodnu minutu. To ovisi o samom poslu. Oko tri ujutro medicinske sestre uspjele su nas povesti u svoju sobu, u kojoj je mala kuhinja za kavu i napitke te nekoliko udobnih kauča. Uz Jadranku, Marijanu, Adrijanu i Tihomira, pridružili su se i sestra i medicinski tehničar iz kirurške ambulante, Kristina i Martin. Nikome od njih ne nedostaje anegdota, vole pamtiti one lijepe.

“Sjećate se kad je nedavno došao čovjek u teškom stanju, jako teško je disao. Proslijeđen je na Rebro, tamo ga je kardiokirurg spasio i vratio se k nama, još je tu ležao na koronarnoj, na promatranju. Za razliku od prvog dolaska, ovaj put je kroz vrata ušao na svojim nogama. To je onaj lijepi osjećaj koji te ispuni, spašen je mlad čovjek, bude ti drago”. “A prošle godine kad nam je došao dedek rođen 1917. Bolio ga trbuh. Pričao je što je sve u životu proživio, nije baš da voli ići liječnicima, al sad ga nešto ovaj trbuh gadno zeza, morao je, kaže, doći na hitnu i vidjeti što je. Ne može vjerovati da ga boli. A sto godina ima, super je dedica”. “A sjećate se onog dedeka od 87 godina što nam je došao malo prije nove godine. Morao je ostati u bolnici, a uplatio je doček, voli plesati. Jao, sad neću moći čagati, sav se rastužio, baš nam je bio fora”.

‘Što mislite kako je kad stiže netko koga je udario vlak?’

Sandra Bolanča, Kristina Vrbat, Tihomir Joka i Jasminka Žanmari – soba za odmor Vjekoslav Skledar

“A sjećate se, prije dvije godine je to bilo, kad je došao dedica ravno sto godina je imao. Pretrage su ukazale da mu se pojavio šećer. Kaže deda, sav u čudu, uh, pa kud šećer?! A sto godina ima, deda ko grom.” “Nama je nedavno u hitnu kiruršku ambulantu došao čovjek na vrata i obznanio: ja imam upalu slijepog crijeva i treba mi operacija. Kažem, pričekat ćemo nalaze. Ne trebate, kaže on, ja znam“. “Najbolje mi je kad sam sâm u sobi za opservaciju. Svi mirno leže, nitko ništa ne treba. Čim uleti Adrijana, njih deset viče “sestro, sestro”. To vam je to, ljudima je u podsvijesti lakše da ih u bolnim stanjima njeguju žene. Meni se obrate s “doktore”. Jasno, što bi muški bio, nego doktor, a dobro, malo stereotipa, što ćemo.” Svi su se nasmijali. Sestre i tehničari s ljubavlju su nizali uspomene s posla. Utjeha i podrška pacijentu, Jadrankino je glavno geslo. Bit će sve u redu, rečenica je koja čuda čini.

“Nama ljudi znače, nismo mi strojevi. Nismo mi strojevi!”, duboko me pogledala, nakon što je po tko zna koji put prošla relaciju boksevi dva i tri – soba za opservaciju. “Što mislite, kad imamo dojavu da dolazi čovjek u hitnom stanju, udario ga vlak, potrebna je reanimacija, kompletna ekipa izleti van ispred zgrade, svi liječnici, sve sestre, napeto čekamo, trči se u sale. Mi živimo s našim pacijentima! Znate što ću vam reći, pacijent koji je u zaista teškom stanju, on šuti u svojoj boli, a mi smo onda istinski s njime. Odmah prepoznate takvu osobu i sto posto ste uz nju. Ide se po redu hitnosti, svi znamo svoj posao. A ova gunđala, poput one gospođe u šarenoj vesti što se htjela svađati – mah – na to smo navikli”, odmahnula je rukom i pošla niz hodnik. “I da“, okrenula se i nasmiješila, „nalazi su pokazali da gospođi nije ništa. Bol u prsima je vjerojatno od lošeg držanja, nije joj ništa“.

Sandra Bolanča
Telegram autor
12 članaka Više o autoru