Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Dan s doktoricom i njenim timom hitne pomoći: kako se nosimo sa smrću, gadnim intervencijama i emocijama

Telegramovi reporteri pratili su dr. Ines Pitner, tehničara Tomislava Bukovića i vozača Nikolu ZIdarića kroz jednu smjenu po Zagrebu

'Kod težih nesreća, kad je život pacijenta na rubu, samo se isključiš. Potpuno se fokusiraš na to što znaš da trebaš raditi, nema prostora za osjećaje, za empatiju'

Na ulazu u središnjicu Hitne pomoći u Heinzelovoj ulici dočekala me 27-godišnja Ines Pitner, liječnica Hitne pomoći koja je zajedno sa svojim timom pruža prvu pomoć unesrećenima u prometnim i raznim drugim nesrećama, reanimira pacijente koji su doživjeli srčani ili moždani udar, mora se nositi s alkoholiziranim ili drogiranim osobama; riječju žena koja svakodnevno spašava ljudske živote.

Stoga se nekako samo od sebe nametnulo pitanje kako oni kojima valja pružiti prvu pomoć i njihovi najbliži, koji su najčešće uplašeni i zabrinuti, reagiraju kad vide pred sobom tako mladu liječnicu, postoje li predrasude. Ines Pitner pitanje nije iznenadilo, očito se naviknula na takve upite, pa je odmah, kroz smijeh, odgovorila: “Doživljavaju me svakako, ali nikada nisam doživjela neku neugodnost zbog svoje mladosti. Premda to ne pokazuju ili ne komentiraju, ipak dio pacijenata, osjetim to po načinu govora i reakcijama, osjeća stanovitu sumnjičavost, blagu rezerviranost spram onoga što im govorim.”

Smireni tehničari i vozači

Dr. Pinter s tehničarom Tomislavom Bukovićem i vozačem Nikolom Zidarićem Vjekoslav Skledar

“Zapravo vidim da nema pravog povjerenja ma koliko se trudim objasniti im njihovu situaciju. Obično me pitaju kada sam diplomirala, zašto se tako mlada bavim tim poslom… Tada su od najveće pomoći tehničar i vozač koji su u pravilu stariji pa to djeluje smirujuće na okolinu. No, kada se uvjere da znamo što radimo te da se trudimo, tada nestane početnog nepovjerenja. Tješim se da tog straha od mladosti ima i u drugim profesijama, a osim toga puno je više onih kojima nije važno jesi li star ili mlad, već im je najvažnije da si liječnik koji će im pomoći”, kaže.

Mlada liječnica Ines Pitner počela je raditi u zagrebačkom sustavu hitnih medicinskih intervencija 2016., s nepunih 25 godina, samo mjesec dana nakon što je diplomirala. Prošla je kratku obuku za pružanje hitne pomoći te nekoliko dana odlazila na teren sa starijim kolegama kako bi stekla uvid u ono što će raditi. Kaže kako se sjeća prvog dana i prvih intervencija kao da su se jučer dogodile te kako se osjećala kad su ju tako brzo bacili u vatru.

“Srećom, prvih dana nije bilo težih situacija, više su to bile intervencije iz domene kućnih posjeta. Ipak bila sam pod malim stresom, doduše ništa strašno, a bilo je i ponešto straha od toga što me čeka. Nisam baš ni pucala od samopouzdanja, a najveća je promjena bila u tome što tijekom fakulteta i staža uvijek imaš nekoga tko nadgleda i usmjerava, a onda se nađeš u situaciji da o svemu moraš sam odlučivati. Uz to još si i voditelj tima za čije djelovanje odgovaraš. Na sreću, u tim situacijama od velike su pomoći bili tehničari i vozači, koji su u pravilu iskusni, smireni, vrhunski profesionalci, koji znaju kako postupati u svakoj situaciji”, priča.

Brzo je bila u poziciji spašavanja života

Ekipa je krenula na intervenciju kod Harambašićeve, zvala ih je gospođa zbog glavobolje Vjekoslav Skledar
Prva intervencija tog dana bila im je u naselju Vrbani, dobili su dojavu da gospodin leži na ulici. Pao je i razbio glavu, prevezli su ga u Vinogradsku Vjekoslav Skledar

Vrlo brzo Ines Pitner našla se u poziciji da mora spašavati živote, no tada je, kaže, već bila potpuno spremna za takve teške situacije. “Prve takve intervencije bile su reanimacije pacijenata, odnosno njihovo oživljavanje. Za takve sam situacije bila jako dobro pripremljena, tim i ja točno smo znali što valja raditi, pa moram priznati da mi to nisu bile stresne situacije. Da bi se što prije postavila radna dijagnoza, najbitnije je utvrditi u razgovorima s obitelji ili prijateljima kako se bolesnik ponašao prije nego li mu je pozlilo”, tumači.

“Potom slijedi fizikalni pregled na temelju kojega zaključujemo je li posrijedi neurološki problem ili srčani udar. Tada nastojimo što prije stabilizirati pacijenta te ga žurno prevesti u bolnicu gdje se nastavljaju pretrage. Nažalost, prvo oživljavanje nije uspjelo, pacijentu naprosto nije bilo pomoći, premda nije bio star, srce mu je ipak bilo preslabo. Problem je s reanimacijama što su one rijetko uspješne, ali unatoč tome uvijek nastojimo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli. Važno je, naime, jesmo li na vrijeme pozvani, slušaju li ljudi upute koje im liječnik daje preko telefona, pa se u mnogim slučajevima može puno napraviti, pogotovo ako pacijent ima jače srce”, priča.

Ni u teškim situacijama ne osjeća stres

Kod težih nesreća kad život ozlijeđenih visi o koncu i kad se u nekoliko sekundi mora odlučivati kako intervenirati, za pretpostaviti je da to predstavlja veliko opterećenje za liječnički tim. Doktorica Pitner međutim odgovara kako tada ne osjeća nikakav pritisak ili stres. “U tim trenucima potpuno smo koncentrirani na ono što valja raditi, nema vremena za razmišljanje o bilo čemu drugome, nema prostora za osjećaje ili empatije, jedini je cilj pružiti što bržu i efikasniju pomoć”, kaže.

Na putu za jednu od intervencija tog dana, stoje u koloni i čekaju da se automobili pomaknu Vjekoslav Skledar

Profesionalnost u potpunosti prevlada, na umu je samo kako na najbolji način zbrinuti pacijenta. Važno je da u svakom trenutku znamo kako valja reagirati. Primjerice, liječnik ide prvo na dišne putove, tehničar leti okolo i radi kao da ima deset ruku, pomaže i vozač koji je također educiran za takve intervencije. Tako da nas troje možemo zbrinuti najteže ozljede i riješiti najkompliciranije slučajeve,” nastavlja liječnica.

Najteže su nesreće s naletima vlaka

Liječnica Pitner kaže kako su najteže nesreće one koje se dogode nakon naleta vlaka na vozilo ili pješaka, kad u sudarima sudjeluje nekoliko vozila. “Sjećam se sudara tri automobila kad su svi putnici, osim jednog, smrtno stradali. Sve su to odreda bili mladi ljudi, moji vršnjaci. To je bilo strašno, ali nije bilo mjesta za razmišljanja i osjećaje. Jednako je grozno gledati vatrogasce kako izvlače iz kola teško povrijeđene ljude kojima ne možete pomoći dok su zarobljeni u kršu i limu, užasno je kad se nešto dogodi djeci”, priča.

“No takve su situacije za mene, kad je puno krvi i lomova, možda će zvučati čudno, najmanji problem. Educirana sam, naime, da baš u tim trenucima moram potpuno mirno i sabrano pružiti najbolju moguću pomoć. Moram priznati da mi puno teže padaju one bespotrebne intervencije kad zamjenjujemo kućne posjete i kad gubimo vrijeme na potpuno besmislene posjete kroničnim bolesnicima. Tek kad se vratite u postaju onda počnete razmišljati o tomu što se dogodilo, a kad dođete kući i malo k sebi, tada počinju navirati emocije”, nastavlja.

“U tim trenucima možete govoriti o svojevrsnom stresu, počnete razmišljati o životu i svemu što se može čovjeku dogoditi. O tomu najčešće razgovarate s kolegama i tako se na neki način oporavljate… Ponekad kad dođem kući razmišljam o tomu kako smo postupali tijekom intervencije, je li učinjeno sve kako treba, može li se nešto u sličnim slučajevima napraviti još bolje…”, zaključuje.

Ekipa Hitne došla je po psihički nestabilnog uhićenika u policijsku stanicu u Dubravi, prebacili su ga u Kliniku za psihijatriju Vrapče Vjekoslav Skledar

Ostavlja dojam vesele osobe

Tijekom razgovora ni po čemu se nije moglo uočiti da je na liječnicu Pitner, na bilo koji način, ostavilo traga svakodnevno suočavanje s bolestima, životnim nesrećama i tragedijama, odlučivanju o životu ili smrti. Pogotovo stoga što je tijekom cijelog razgovora ostavljala dojam iznimno vesele osobe koja ne skida osmjeh s lica i koja ne krije zadovoljstvo životom i poslom kojim se bavi.

“Najvažnije: mi rijetko kad odlučujemo o smrti. Mi samo dajemo sve od sebe i nastojimo učiniti što je više moguće da spasimo živote. Kad sam odlučila raditi u hitnoj pomoći znala sam da ću se suočavati s raznim nesrećama, no, ponavljam, moj profesionalizam, liječnički instinkt i moja edukacija uvijek me drže iznad emocija. A što se tiče prirode posla u hitnoj pomoći, uvijek nastojim izvući ono pozitivno, a to je shvaćanje da bi bez naše pomoći, ljudima bilo puno gore. Kad se prihvatite takvog posla pomirite se s tim da ćete se susretati s grdim stvarima. Netko to može, a netko ne može. Ja mogu.”, tumači.

Problematični susreti s obiteljima unesrećenih

Doktorica Pitner nekoliko je puta potpuno iskreno ponovila kako zaista uživa u svom poslu, ma kako on drugima djelovao strašno. Kaže kako je ostvarila san da postane liječnica, budući da je njena starija sestra studirala medicinu, a otac joj je također radio u hitnoj pomoći u Varaždinu. Priča kako su je uvijek zanimale medicinske teme, pa je zbog toga čitala sestrinu literaturu, a bijela liječnička kuta uvijek ju je više impresionirala od uredske odjeće. Osim toga zanimala ju je interakcija s ljudima te dinamika liječničkog posla…

Ines Pitner priznaje kako se sama uvjerila da rad u službi hitnih intervencija nije za svakoga, pa ni za sve liječnike. Mnogi doktori boje se takve odgovornosti, za njih je to prestresan posao, skloni su prevelikom razmišljanju, a u teškim situacijama nema vremena ni za što osim za brzo odlučivanje i reagiranje. Kao jedan od izazova Ines Pitner spominje susrete s obiteljima pacijenata ili unesrećenih.

“To zna biti problem jer ljudi nisu pripremljeni za takve situacije. Stoga je najvažnije pristupiti im s empatijom, smiriti ih, objasniti o kakvoj se intervenciji radi i što ćete poduzeti. Ponekad naravno nema vremena za takve razgovore, ali kad god možemo komuniciramo s obitelji, ukazujemo im na pravo stanje pacijenta, bez uljepšavanja. Često se članovi obitelji više uspaniče od bolesnika, no nikada s tim nisam imala većih problema. Naravno, ponekad se znaju ljutiti jer su nas, po njihovu mišljenju, predugo čekali, no kad im objasnite kakva je navala na hitnu pomoć, onda se brzo smire”, priča.

Oko 30 posto izlazaka na teren nisu hitni slučajevi

Došli su po gospođu u bolnicu Fran Mihaljević, trebalo ju je prevesti na hitni odjel na Rebru Vjekoslav Skledar
Na brojne intervencije, u kojima je netko ozlijeđen, mora izaći i policija. Ovdje doktorica Pintar o detaljima ozljede gospodina razgovara s policajcem Vjekoslav Skledar

Profesor dr. Žarko Rašić, ravnatelj Hitne pomoći u Zagrebu, otkrio nam je kako je tijekom 2018. bilo čak 77.744 intervencija, dakle 212 dnevno. Obavilo ih je 79 ekipa s 85 liječnika, 146 medicinskih tehničara i 139 vozača koristeći se pri tomu s 34 vozila. Najviše je intervencija zbog prometnih nesreća te kardiovaskularnih bolesti. Profesor Rašić ističe kako je u prosjeku ekipi hitne pomoći potrebno oko 6,5 minuta do dođe mjesta poziva.

No, problem je, ističe profesor Rašić, što najmanje oko 30 posto izlazaka na teren, odnosno oko 22.000 intervencija, nisu u domeni hitnih medicinskih intervencija jer su posjete takvim bolesnicima mogli obaviti liječnici opće prakse. Dnevno dežura 16 timova u kojima su liječnik, tehničar i vozač te ekipa u kojoj je prvostupnica sestrinstva, medicinska sestra i vozač. U noćnoj smjeni radi pak 10 ekipa. Svi su timovi raspoređeni na sedam lokacija, u Sesvetama, Dubravi, Sigetu, Centru, Jarunu, Gajnicama i centrali u Heinzelovoj ulici gdje se nalazi ambulanta i laboratorij u kojoj je neprekidno dežuraju liječnik i medicinska sestra.

Do intervencije u samo 5,27 minuta

Oni postavljaju prve dijagnoze bolesnicima koji sami dolaze po pomoć te odlučuju hoće li i gdje takav pacijent na daljnju obradu. Tu se nalazi i super moderan Nastavni centar za obuku medicinskog osoblja za pružanje hitne pomoći koji je opremljen brojnim medicinskim aparatima i instrumentima te mehaničkim i elektronskim simulatorima. Profesor Rašić predstavio je i pilot projekt grada Zagreba kad hitnu pomoć pružaju, od travnja do listopada, tri medicinska tehničara koji se voze na motociklima. Oni su tijekom 2018. imali 713 intervencija, od čega 189 samostalno, dok je u 524 slučajeva za njima došla i ekipa hitne pomoći.

Oni stižu na mjesto intervencije u prosjeku za oko 5,27 minute, dakle brži su od automobila, a imali su, među ostalim, 11 reanimacija, od kojih je 7 bilo uspješno. Od problema s kojima se susreće Hitna pomoć u Zagrebu, profesor Rašić ističe problem voznog parka jer je u ovom trenutku potrebno najmanje tridesetak novih vozila. No, budući da je gradska uprava do sada imala puno razumijevanje za posao hitne službe, profesor Rašić siguran je da će se taj problem vrlo brzo riješiti. Također, profesor Rašić kaže da postoji velika fluktuacija liječnika jer mnogi ne izdrže te napore, dio odlazi na specijalizaciju, a poneki odu na rad u inozemstvo.

Dežurstvo uz telefon je velik problem

Na pauzi u Hitnoj u Heinzelovoj, svi zajedno ručaju Vjekoslav Skledar

Kad nije na terenu, tada Ines Pitner, kao i svi liječnici, 6 sati dežura na telefonu, a 6 sati u ambulanti. I upravo to dežurstvo na telefonu za liječnicu Pitner predstavlja najveći problem. “To je najveći izazov za sve nas, to nitko ne voli raditi. Naime, moraš utvrditi kakve teškoće ima bolesnik, a uopće ga ne vidiš. Mnogi od onih koji zovu često ne znaju objasniti u kakvom je stanju bolesnik, ne razumiju pitanja, daju odgovore koji ne pomažu, pa premda pokušavaš izvući neke konkretnije informacije, to ti baš i ne uspijeva”, priča.

“Umjesto toga oni vama postavljaju pitanja zašto ih ispitujete, ne shvaćaju zašto nas zanimaju sve te informacije. Neke ljude zna uhvatiti panika pa ne mogu suvislo objasniti o čemu se radi, od njih tada ništa ne možete saznati, niti im vi možete dati neki savjet. Mnogi misle da je dovoljno nazvati hitnu i da će kola odmah stići. A to baš ne ide tako jer valja poštivati propisanu proceduru”, nastavlja.

“Zbog toga zna biti i neugodnih situacija, kad nas oni koji nazivaju, dobro operu, pogotovo ako čuju mlađi glas, a još više oduška daju si kad shvate da razgovaraju sa ženom. Budući da stalno primamo pozive, ne možemo udovoljiti svim zahtjevima, pa i zbog toga zna biti ljutnje kod onih koji zovu. Kako se hitna po svom kodeksu mora odazvati, nerijetko šaljemo ekipu tamo gdje to nije potrebno, pa onda nemamo kola za prave hitne intervencije. Nažalost, često je lakše reći ‘idemo‘ nego odbiti poziv jer ako krene po zlu onda se na hitnu pomoć obori drvlje i kamenje”, zaključuje.

Zloupotreba hitne pomoći je velik problem

Tako smo došli do još jednog problema koji, uočili smo, zadaje najviše nevolja liječnicima hitne pomoći. To su pozivi koji nisu u domeni hitne pomoći. “Imam dojam da neki ljudi hitnu pomoć doživljaju kao taksi službu ili kao način borbe protiv zdravstvenog sustava u kojemu dominiraju velike gužve i duge liste čekanja. Sami nam priznaju kako će preko hitne pomoći lakše doći na red za pregled pa tako zloupotrebljavaju sustav hitnih medicinskih intervencija, a time ugrožavaju živote ljudi kojima je pomoć neophodna”, priča.

“Čim ih nešto zaboli, čim povraćaju, imaju proljev ili povišenu temperaturu, neki odmah zovu hitnu pomoć. Ti bi se pacijenti trebali obratiti liječnicima obiteljske i opće medicine u svojim ambulantama. Nažalost, takvih je pacijenata previše, kao i stalnih mušterija koje su poseban problem. S obzirom na to da sve telefonske brojeve spremamo u bazu podataka znamo točno koliko puta nas netko zove, već ih znamo po imenu i prezimenu. Sličan problem predstavljaju kronični bolesnici kojima se ne da čekati obiteljskog liječnika već zovu hitnu pomoć jer će, priznaju, kad dođu s njom u bolnicu, imati prioritet”, nastavlja.

Česti susreti s alkoholiziranim i drogiranim osobama

Uz nepotrebne pozive u hitnoj pomoći često se susreću s alkoholiziranim osobama, na njih se gubi puno vremena, a često je riječ o istim osobama. No mora ih se obraditi, utvrditi u kakvom su stanju, odrediti od oka koliko imaju promila jer hitna nema dregere. Neke se onda vodi na psihijatriju, a neke na interne odjele bolnica. Premda drogiranih ima manje nego alkoholičara, te intervencije, objašnjava liječnica Pitner, spadaju među one teže.

“Ako dođemo pravovremeno, možemo dosta napraviti, međutim ako nas pozovu prekasno tada je medicina nemoćna. Najbitnije je odmah dobiti što više informacija, saznati od prijatelja koje je droge uzimao, je li nešto sintetsko ili je u pitanju kokain ili heroin. Ako je riječ o njima onda odmah kroz vene dajemo antidot, protulijek za te droge, ali i neke druge spojeve. No, kad su u pitanju sintetske droge za to nema efikasnog protulijeka”, priča.

“Rijetki su slučajevi predoziranja opijatima, raznim sedativima, antidepresivima, i tada se može na vrijeme reagirati. Na tržištu se međutim stalno pojavljuju neke nove sintetske droge ili novi spojevi, pa je obično stanje takvih pacijenata vrlo kritično. Njih najprije pokušamo stabilizirati i održavati na životu do bolnice jer se tamo onda mogu napraviti potrebne pretrage i analize”, zaključuje.

Raditi u Zagrebu, očekivano, nije baš kao u seriji ER

Ines Pitner priznaje da život u zagrebačkom sustavu hitne medicinske pomoći nije baš nalik američkim serijama o hitnoj pomoći jer su one posve drugačijeg sustava. U izvanbolničkoj hitnoj službi ne rade liječnici nego paramedici koji dovedu pacijente na objedinjeni hitni bolnički prijem gdje se obavi trijaža. Ako je potrebno, ti se pacijenti šalju dalje liječnicima uže specijalnosti na detaljnije pretrage i analize.

To je, kaže Ines Pitner, dobar sustav prema kojem i mi težimo. Iako u zagrebačkoj hitnoj nije sve kao u televizijskim serijama, ipak se liječnica Pitner nagledala se svega i svačega, intervenirala je kod teških prometnih nesreća, opasnih ozljeda i trauma glave, otvorenih lomova, kod utapanja, samoubojstva, ubojstava, ranjavanja… Posebno ističe odličnu suradnju s policajcima koji su im od velike pomoći kad ih, primjerice, valja zaštiti od agresivnih ili nekontroliranih pacijenata.

Ekipa hitne pomoći ne može, primjerice, nasilno unijeti pacijenta u kola ili biti agresivna prema njemu, to mogu odraditi samo policajci. Jednako su važni vatrogasci koji pomažu doći do pacijenata iz uništenih automobila, gorućih kuća, za liječnike nepristupačnih mjesta kad ulaze u stanove kroz balkone ili prozore ili kad treba nositi pretile bolesnike.

Rad joj je ispunio sva očekivanja

U središnjici krate vrijeme, čekaju na iduću intervenciju Vjekoslav Skledar

Ines Pitner tvrdi kako joj je rad u hitnoj pomoći ispunio sva očekivanja. Odabrala je taj posao jer je to bio način, doduše najteži, da se vremenom izbori za specijalizaciju. Kako je njena želja specijalizirati kirurgiju, hitna joj se po svojoj prirodi posla i dinamici, učinila najbliža željenoj grani medicine. Budući da je upisala i završila fakultet bez problema, vjeruje da će joj se ta želja ispuniti pogotovo stoga što je već do sada skupila dosta bodova. Premda kaže kako za sada ne razmišlja o odlasku u inozemstvo, poučena iskustvom nekih kolega koji su otišli van zbog toga što nisu dobili specijalizaciju, i Pitner se drži one da nikad ne treba reći nikad. Pogotovo stoga što je došla iz Varaždina, pa u Zagrebu nema nikakvih veza, nema ju tko gurati.

“To je doista hendikep jer svi znaju da je bez veza teško uspjeti. Od nas su otišli liječnici koji nisu dobili traženu specijalizaciju, dok su ih u inozemstvu dočekali raširenih ruku. Iskustvo mi govori da liječnici odlaze van ne samo zbog malih plaća, koje i nisu tako loše ako se uspoređuju s prosjekom u Hrvatskoj, ne zbog toga što moraju puno raditi, jer svi smo mi željni posla, nego zbog toga što često uspijevaju oni koje netko gura i protežira. Još nešto izaziva duboko nezadovoljstvo: to je neplaćanje prekovremenih sati. Nitko od nas ne buni se kad mora ostati dulje jer znamo da je to takva služba, ali nije prihvatljivo da se taj rad niti ne cijeni niti materijalno valorizira. To doživljavamo kao ozbiljno podcjenjivanje.”

Prijatelji joj se malo čude na izboru posla

Neki se prijatelji i poznanici znaju čuditi zašto Ines radi tako težak i odgovoran posao, koji iscrpljuje fizički i psihički, pa još za tako malu plaću. Zašto se želi baviti kirurgijom koja je isto tako iznimno zahtjevna, zašto se ne prihvati neke lakše medicinske grane, gdje se usput može zaraditi i više novca. “Uvijek odgovaram isto. To je moj odabir, to me čini sretnom, zadovoljnom i taj posao pruža mi punu satisfakciju. Premda ponekad zna biti fizički teško, pogotovo kad su velike hladnoće ili vrućine, no tada mi pomažu tehničari i vozači koji mi ne dozvoljavaju da bilo što nosim. Oni sve rade, trpe puno više od mene, nose opremu na 15 kat kad ne radi dizalo. I nikad im nije teško.”

U zagrebačkom sustavu hitnih medicinskih intervencija nema stalnih ekipa, liječnici, tehničari i vozači stalno se izmjenjuju, a na dan snimanja fotoreportaže uz Ines Pitner bili su tehničar Tomislav Buković i vozač Nikola Zidarić. I to je jedan od razloga zašto mlada liječnica Ines Pitner, unatoč teškog posla koji obavlja, ostavlja dojam sretne i zadovoljne osobe. Kaže kako ima sreću da je na poslu okružena sjajnim ljudima s kojima se odlično slaže, kako se nakon radnog dana najbolje opušta u druženju s kolegama s posla. Često odlaze na planinarenja, na team buildinge, i to im je najveći ispušni ventil.

Mladen Pleše
Novinar
477 članaka Više o autoru
Više s weba