Proveli smo dan s nekima od najzanimljivijih mladih umjetnika u Hrvatskoj

Pritom je zanimljiv (i simptomatičan) moment u kojem je sakupljanje i posjedovanje antologijskih djela velikih hrvatskih umjetnika, najčešće ranih modernista, postalo stvar društvenog prestiža i svojevrsna legitimacija socijalnog statusa post-tranzicijske elite. Istodobno, u Hrvatskoj postoji samo jedna zaista relevantna otkupna nagrada za suvremenu umjetnost, a to je T-HT nagrada zagrebačkog MSU-a i T-Hrvatskog Telekoma, kojom Muzej jednom godišnje obogaćuje svoj postav uz pomoć budžeta najvećeg domaćeg telekomunikacijskog operatera.

S druge strane, najvažnije strukovno priznanje za umjetnike mlađe od 35 godina, Nagrada Radoslav Putar, dodjeljuje se u okviru nezavisnog Instituta za suvremenu umjetnost u bitno oskudnijim uvjetima, ali u suradnji sa stranim partnerima iz godine u godinu omogućava laureatima rezidencijalni boravak u New Yorku, što može biti od neprocjenjive važnosti za svakog mladog umjetnika.

Multimedijska multitalentirana generacija

U takvom kontekstu, punom izrazitih suprotnosti, odlučili smo čitateljima predstaviti rad nekoliko mlađih umjetnika i umjetnica, koji smatramo ne samo inspirativnim nego i vrlo važnim upravo za raznolikost umjetničke scene, za raznovrsnost glasova u okruženju koje ima tendenciju hodati utabanim stazama. Njihove su pozadine različite: djeluju u drugačijim medijima, od apstraktnog i figurativnog slikarstva do multimedijalnih koncepata i instalacija, podjednako se dobro snalaze u digitalnom i analognom svijetu, priključeni na mrežu te izvan nje, bave se različitim, sebi svojstvenim temama, a povezuje ih možda samo strast prema umjetnosti i činjenica da su svi rođeni osamdesetih. Baš ta generacija skriva ono najinovativnije što se danas događa u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, neovisno o putu koji su prešli kao pojedinci. A čak i ako su tek na početku, bez sumnje će stići jako daleko.

Skupina potpuno različitih umjetnika

Oni su Dora Đurkesac, Vesna Rohaček, Lana Stojićević, Niko Mihaljević, Martin Mrzljak, Predrag Pavić, Pavle Pavlović i Damir Sobota. Đurkesac i Rohaček povezuje scena suvremenog plesa, kojim se obje već godinama intenzivno bave, pri čemu se Dora akademski educirala u polju industrijskog dizajna i novih medija, a Vesna je diplomirala grafiku na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njih dvije djeluju samostalno i kao umjetnički duo – zajednički su realizirale instalaciju ‘Interval’, premijerno predstavljenu u zagrebačkoj galeriji Greta, potom izloženu na festivalu dizajna Dan D 2014., da bi za nju ove godine primile Nagradu publike na izložbi T-HT u MSU, što im je dosad najveći zajednički uspjeh.

Stojićević je finalistica ovogodišnje Nagrade Radoslav Putar (dobitnik je slikar Dino Zrnec), studirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a u svom recentnom radu medij slike razlaže u više različitih smjerova, koristeći neuobičajene tehnike i materijale poput vezenja i tkanine, i sl. Mihaljević je po struci dizajner vizualnih komunikacija, obrazovao se na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te na diplomskom studiju Werkplaats Typografie u Arnhemu u Nizozemskoj, dok se u svom umjetničkom radu bavi konceptualnim projektima realiziranima sredstvima dizajna, eksperimentalne glazbe i performansa.

Mrzljak također djeluje u širokom medijskom dijapazonu, za što ga je i pripremilo studiranje novih medija na ALU, pa u svojim radovima preispituje granice između digitalnog i analognog svijeta, poigravajući se sa svjetlom, prijenosom podataka i tokovima informacija, kao i različitim digitalnim artefaktima. Nasuprot tome, izvorni grafičar Sobota posvetio se apstraktnom slikarstvu u najboljem smislu riječi, neumorno istražujući fenomenologiju geometrijskih oblika, proučavajući njihovu međusobnu igru i zakonitosti odnosa, čineći to alatima slikarstva i grafike, kolaža i asemblaža. Pavić i Pavlović najstariji su u društvu i na sceni su najduže.

Pavić je kipar educiran na nastavničkom odsjeku ALU, ali je postupno probio granice materije i pronašao sasvim osoban umjetnički jezik pogonjen njegovim lucidnim svjetonazorom i ljubavlju spram filozofije apsurda. Polazeći od duhovitog, nerijetko i satiričnog koncepta, on posve slobodno koristi različite materijale i postupke, fotografiju i video, ali i pisanje kako bi najbolje i najpotpunije izrazio svoje ideje.

Pavlovićev pop-nadrealizam i Sobotina geometrijska apstrakcija

Pavlović je pak jedan od najtalentiranijih i najradišnijih slikara mlađe generacije, čiji je prepoznatljiv i osebujan stil podjednako inspiriran nadrealizmom, fotorealizmom i psihodelijom u njegovom distinktivnom ključu. U Pavlovićevom slikarstvu snovi se miješaju sa stvarnošću, a historijske reference s otpadom pop-kulture. Njegovi bizarni likovi tumaraju nepreglednim pejzažima ili skučenim derutnim sobama, pokazujući publici da Pavlović nije samo vrstan slikar, već i sjajan pripovjedač.

“Zanimaju me neobjašnjivi društveni fenomeni s kojima se svakodnevno susrećem”, kaže Pavlović. “To su anomalije koje nastaju u ovom ubrzanom svijetu gdje smo doslovno bombardirani novostima i spektaklima. Najčešća polazišna točka mog rada su lako zaboravljive vijesti koje zakrčuju našu memoriju. Volim se igrati sa ljudima, objektima i prostorima koji me okružuju, i njihovim odnosima. Preokrećem cijelu priču, dovodim je u neki drugi kontekst i pokušavam dovesti do apsurda. Pokušavam raditi začudne slike koje neće biti puki ukras na zidu. Na internetu skupljam elemente koji su mi potrebni, čime nastaje neka vrsta kolaža sastavljenih od dotad nepovezanih detalja.

Cijela priča kristalizira se tijekom dugotrajnog procesa slikanja. Jednu sliku u prosjeku slikam oko dva mjeseca, provodeći po osam sati dnevno u ateljeu, ponekad i više, ako mi neki rok visi za vratom. Iskreno, u formativnom razdoblju nisam mislio da ću postati slikar, ali tijekom studija na akademiji došao sam do točke u kojoj mi je slikarstvo postalo primarna stvar bez koje doslovno ne funkcioniram”, pripovjeda Pavlović.

Za razliku od Pavlovića koji se pronašao u figurativnom slikarstvu, Damir Sobota uvjerljivo govori o motivima koji su ga usmjerili prema čistoj apstrakciji. “Odavno sam odbacio figuraciju te apstraktnim jezikom pokušavam izraziti svoje osjećaje, razmišljanja i osobnost. Prije svega, vrlo mi je bitna intuicija koja određuje i početak i dovršetak svakog rada. Smatram kako je baš intuicija pravedna i vrijedi je poslušati jer ona je Ja, ona je govor duše, iz nje sve proizlazi. Sama po sebi neiscrpna, geometrijska apstrakcija nimalo ne ovisi o sreći i trenutku, već je pomno promišljena i predviđa sljedeći potez. Nema slučajnosti.

Svojim radom nastojim potaknuti promatrača da vidi kompoziciju ne samo kao oku ugodnu, nego da istraži put kojim ga slika ili objekt vode. Sretan sam što imam atelje koji redovito koristim. Kada ne radim kao vanjski suradnik na Grafičkom fakultetu uglavnom sam tamo, slikam ili ljepim. Mijenjam tehnike jer tako iz svog rada pokušavam izvući maksimum. Različite tehnike omogućuju mi da svoje ideje prikažem onako kako sam zamislio. Trenutno radim na jednom projektu koji nije vezan za slikarstvo niti grafiku.”

‘Zbijanje šala’ Predraga Pavića

Predrag Pavić prema umjetnosti zadržava pragmatičan i realan, no u suštini ipak idealističan stav. “Ne mogu sa sigurnošću tvrditi što me potaknulo da se bavim umjetnošću. Premda ju doživljavam kao pravi posao, teško mi je negdje povući crtu i reći: ‘Evo, ovdje počinje profesionalizam, a ondje je nešto što on nije. Napokon, svi smo mi vikend umjetnici. Naša borba za dokolicu i dosadu je svakodnevna, svaki dan ih ili osvojiš ili ne. Mislim da sam se iz dosade i upisao na akademiju, dojadilo mi je voditi kvartovski život, jedan prijatelj se prijavio na studij, pa sam to učinio i ja. Tamo sam upoznao ljude s kojima sam mogao razgovarati o sličnim temama, idejama i svjetonazorima, a studiranje je bilo rastreseno, pomalo i besciljno, no svakako zabavno”, kaže on o počecima.

“Svojih posljednjih par djela opisao bih kao zbijanje šala, a njihova medijska pojavnost na nivou je artefakata koji svjedoče o događaju. Naravno, pomalo to jesu tričarije, što nameće njihov okvir koji nije tržišni. Humor je tu univerzalna kategorija komunikacije koja može biti ozbiljno zabavna. Zbog njega smo ljudi i u njemu pronalazim svoje momente oslobođenja. Na kraju krajeva, umjetnost stvaraš da se zabaviš i oslobodiš, ne da nekome postaneš bitan. Najapsurdnija od svega je naša neprofesionalnost, nemogućnost materijalnog pokrića egzistencije vlastitim radom. Recimo, kad upoznam nekog novog, kažem: ‘Ja sam kipar’ i taj netko me za par dana zove Michelangelo, a kontekst susreta je bauštela, šljakanje s ekipom, s vrhunskim variocem koji nema zube i radi za 23 kn po satu.

To je apsurd stvarnosti koji me najviše zanima. Dakako, postoje i druge stvari, poput aktivizma, civilnog društva i dobrotvorstva, ali imam urođenu odbojnost spram društveno korisnog rada – poezija mi je ipak zabavnija”, u dahu govori Pavić. “Prijelomna točka u mom razvoju je rad ‘Autoportret’, koji mi je kao studentu donio veliku nagradu X. Trijenala hrvatskog kiparstva 2009. Da ju nisam dobio, možda bih i dan-danas oblikovao figurice u glini, što je okej, sviđa mi se doza autizma koju posjeduje svatko tko se bavi figurativnom skulpturom. U biti su svi radovi prijelomni, jer su svi na neki način posljednji, a jedino što znam o tom procesu jest da nemam plana.”

Digitalni i konceptualni eksperimenti Mrzljaka i Mihaljevića

Slično kao Pavić, i Niko Mihaljević balansira između utilitarne prirode zanata i apsurdističkih umjetničkih aktivnosti. Otkriva da su ga inspirirali neoavangardni pokreti poput Fluxusa, koji su mu vlastite interese legitimirali kao umjetničke. “U umjetničkoj praksi služim se grafičkim dizajnom kao sredstvom za materijalizaciju koncepata. Primjerice, tekstualne radove treba grafički oblikovati, a medij grafičkog dizajna, osim puke utilitarnosti, omogućuje dodatni konotativni sloj značenja. Često radim u mediju zvuka, ali su i zvučni radovi dijelovi instalacija ili su sadržani u fizičkom mediju s razrađenom vizualnom komponentom. Dizajnersko-tipografski tretman dio je svih mojih umjetničkih radova i definira njihovu fizičku pojavnost”, pojašnjava Mihaljević.

“Većina mojih profesionalnih dizajnerskih uradaka počiva na kontrastu modernističke tipografske organiziranosti i slobodnijeg izričaja koji dekonstruira tu paradigmu, a kojem je izvorište u nepretencioznom dizajnu pop-kulturnih artefakata, vernakularnom dizajnu ulice, uredskoj estetici i sl. Ovi su interesi očigledni i u mom umjetničkom radu. Mitologizacija i mistifikacija središnji su aspekti moje metode, sredstva kojima se svakodnevne banalnosti transformiraju u kulturne artefakte, bilo kroz iscrpnu fotodokumentaciju, ezoterične performativne rekonstrukcije ili latinsko imenovanje. No, uvijek su to konceptualne dosjetke koje se dogode sasvim slučajno, u trenucima dokolice. Realizacija ipak zna potrajati; tako sam jedan transkriptivni rad dovršavao dvije godine.”

Mihaljević dodaje da ga je dosad veselila svaka prigoda za izlaganje radova, a kao najdraže recentno djelo ističe ‘Mind Games Forever’, performativnu instalaciju koja stavlja Johna Lennona, La Monte Younga i T. W. Adornoa u zajednički dokoličarski kontekst promišljanja pop glazbe tijekom izležavanja na kauču autorove nekadašnje berlinske garsonijere – i sve to uz disonantnu blok-flautu. “Volio bih da su mi i drugi radovi tako dobri”, zaključuje Mihaljević.

Umjetničko djelovanje Martina Mrzljaka također je prožeto širokim spektrom referenci iz područja masovne kulture i humanističkih društvenih teorija. “Počeci mojih radova najčešće leže u detaljima, u jednom izmaknutom podatku koji uzimam i pretvaram u nešto novo. Zanimljivi su mi ti pomaci, fizika svjetla, prostorne mape, bilješke pomaknute u određenim sustavima koje inače ne promatramo. Primjerice, ‘fotografiranje’ prostora njegovim geolokacijskim podacima, prikazanima u seriji fotografija. Ili pak baloni ispunjeni helijem, koji svojim nepredvidivim kretanjem ilustriraju nestalnost burzovnih izvješća. Male, suptilne promjene izazivaju drugačije reakcije, bilo misaone, bilo refleksne, pogotovo kod mojih svjetlosnih instalacija. Čini se da ti radovi često izazivaju osjećaj ugode i pozivaju na igru i druženje, što mi je jako drago. Mnogo je put rad podjednako eksperiment i za mene i za publiku.”

Mrzljak naglašava da ga “općenito fascinira kontakt između stvarnog i digitalnog svijeta, te utjecaj digitalnog na ‘stvarni’ i njegov političko-ekonomski poredak putem društvenih mreža, GPS-a i mobilne tehnologije. Senzibilitet za ono što prakticiram razvio sam tijekom studija na ALU, zahvaljujući teorijskim kolegijima na kojima smo se bavili tekstovima raznih autora, poput Guy Deborda, Umberta Ecoa, Franca Berardija Bifoa i drugih kojih nedostaje u klasičnoj školskoj izobrazbi, a potrebni su za razvoj zdravog društva i novih eksperimenata. U praktičnom smislu zapravo sam zadržao dječju ljubav prema elektronici, struji i svijetlu, a stekao ju i prema digitalnim fenomenima.”

Eksperimenti s plesom i svjetlom u radu Rohaček i Đurkesac

Dora Đurkesac i Vesna Rohaček također su fascinirane svjetlom i često ga istražuju u svom radu, što je karakteristično za njihovu zajedničku instalaciju ‘Interval’. Dora pojašnjava kako su se upustile u rad: “Sudjelovale smo kao plesačice, scenografkinje i dizajnerice u plesnoj predstavi ‘Borderlines’ koreografkinje Nensi Ukrainczyk, koja nas je inspirirala u radu na ‘Intervalu’. To je naš prvi zajednički projekt u smislu autorstva, u kojem smo povezale zanimanje za fiziku i prirodne pojave s koreografskim istraživanjem prostora. Zanimalo nas je kreirati prostor koji će koreografirati arhitektonski elementi, svjetlo i voda, a na koncu i ljudi koji svojim prisustvom sami stvaraju rad, jer je tijelo medij kojim sva iskustva prolaze i u nj se upisuju, zbog čega ga smatram vrlo važnim u istraživanju i dijalogu s publikom.”

Vesna dodaje: “Mislim da je polazište za Doru i mene vrlo slično jer smo obje aktivne protagonistice suvremenog plesa i prirodno nam je razmišljati o kretanju i koreografiji pokreta putem vizualnog izraza. Ipak, vjerujem da je instalaciju svaka od nas doživjela na osobni način, jer smo krenule iz različitih likovnih disciplina. Interval je zamišljen kao scenografija za plesnu predstavu, ali se svojom vizualnim kvalitetom profilirao u samostalno djelo.”

Rohaček nastavlja istraživati zakone prirodnih elemenata u novoj, samostalnoj instalaciji ‘Spectra’ koja razlaže raspored boja i miješa ih kroz interakciju s posjetiteljima. ‘Spectra’ će svoju premijeru doživjeti 30. lipnja u Zagrebačkom plesnom centru, u sklopu projekta Baunet i izložbe ‘Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse’ u MSU. Uz plesne nastupe u različitim produkcijama, Đurkesac također radi na novim projektima, primjerice radu ‘In situ’ koji razvija s kolegicom dizajnericom Karlom Paliskom u sklopu šire inicijative Eksbauhaus, a i ta će suradnja publici biti predstavljena krajem mjeseca. U ovom trenutku autorici je zanimljivo stvarati cjeline s vlastitim pravilima poput ‘Intervala’ ili diplomskog rada na Odsjeku za animirani film i nove medije na ALU, gdje analizira kretanje tijela u kontekstu svakodnevnice, analizira ga i fragmentira, te ponovno povezuje s prostorom u kojem se kreće.

‘Crno brdo’ Lane Stojićević

Lana Stojićević najmlađa je među umjetnicima s kojima smo razgovarali, no iza nje je već niz zamjećenih uspjeha. Prvo djelo s kojim se probila na lokalnoj umjetničkoj sceni je njezin kompleksan i višeslojan diplomski rad ‘Dvoboj’, a realizirala ga je u arhaičnoj no intrigantnoj formi goblena. Bio je izložen na 31. Salonu mladih u HDLU u Zagrebu, gdje je izazvao niz pozitivnih reakcija, a za mladu umjetnicu još je veći uspjeh bilo uvrštavanje u konkurenciju za T-HT nagradu 2013. “Goblen nije vrednovan kao umjetnički predmet, njime se ne bavi niti etnologija, već se smatra dijelom umjetnosti masa, nekadašnjim obaveznim hobijem svake domaćice”, kaže autorica.

 

“Tekstilno rukotvorstvo uvijek je snažno rodno konotirano. Moji gobleni preispituju vrijednost te tehnike i općenito tekstilnog rukotvorstva koje je stereotipno shvaćeno kao amatersko, žensko, dekorativno i manje bitno. Pored nadovezivanja na dugu tradiciju anonimnih žena kojima je ozbiljnije bavljenje umjetnošću često bilo onemogućeno, tu je i degradiranje tekstilnog rukotvorstva, koje je shvaćeno kao skromni amaterizam koji se ženama kroz povijest nametao kao jedino primjereno dostignuće. Zato je ključna bila izmjena uobičajenih goblenskih motiva, koji su inače potpuno neaktualni i idilični, dok moji, najkraće rečeno, prikazuju borbe za pozicije moći, što u rodnom, što u političkom kontekstu. Volim koristiti materijale i medije koji nisu nužno vezani uz klasičnu tradiciju povijesti umjetnosti, čijim korištenjem rad dobija brojne slojeve značenja, kojih bi se morala odreći da sam iste motive npr. naslikala.”

Aktualni rad ‘Crno brdo’ autorici je donio vrijednu prvu nagradu ovogodišnje izložbe Erste fragmenti, a premijerno je predstavljen u Galeriji SC u Zagrebu. Rad je snažno inspriran njezinim rodnim gradom – Šibenikom. “Iskustvo odrastanja na jednoj specifičnoj lokaciji bilo je okidač za projekt ‘Crno brdo’. Tijekom istraživanja saznala sam za jednu meni nepoznatu i nadrealnu situaciju. Petnaest godina sam živjela u neposrednoj blizini tada već zatvorene šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), na znakovitoj adresi ‘Prilaz tvornici’. Na terenu tvornice ostalo je oko 800,000 silikomanganske troske, nusprodukta proizvodnje ferolegura i drugog opasnog otpada. Neadekvatnom sanacijom tog otpada ugroženo je okolno stanovništvo. Dvadeset i jednu godinu nakon zatvaranja tvornice, teren još uvijek nije u potpunosti saniran.

Kao vizualnu umjetnicu, privukla me je zanimljiva estetika tih mističnih, crno-sivih brda troske. Zato sam osmislila i izradila kombinaciju narodne nošnje i zaštitnog odijela, nalik postapokaliptičnom kostimu. Fokus sam premjestila na etnologiju, na suvremeni tretman sela, na utjecaj Crnog brda na iznimno plodan kraj koji nikada nije imao doticaj s industrijom. Figura u nošnji, reprezentacija mještana, luta Crnim brdom kao u limbu. Kretanje maskirane figure, koja je stalno na rubu, ali ne uspijeva prijeći granicu umjetnog brda, naglašava tenziju između prirodnog i neprirodnog krajolika. U međuvremenu se u Šibeniku ta ista troska počela koristiti za dekoraciju javnih površina, pa me fasciniralo suprotno tretiranje tog materijala i ignoriranje njegove opasnosti, pretpostavljam zato što su se Šibenčani navikli na taj otpad”, primjećuje Stojićević.

Istina je negdje u sredini

Svi umjetnici i umjetnice slažu se da su usprkos nekim mogućnostima zagrebačka i hrvatska likovna scena malene te da nije lako uspjeti, odnosno živjeti od svog umjetničkog rada ili podučavanja. Ističu neke od problema koje smo i sami naveli na početku teksta, poput nepostojanja relevantne galerijske i distribucijske mreže za kolekcioniranje suvremene umjetnosti, što bi autorima moglo omogućiti nekakve prihode, ali primjećuju da je velika mana i nedovoljna povezanost između umjetnika i događanja u zemljama regije, kao da svi živimo u nekom svom vakuumu. Predrag Pavić će reći da mu se čini kako se jako puno toga događa, a opet ima osjećaj da se ne događa ništa.

Naravno, istina je vjerojatno negdje u sredini. Kao što pokazuje razgranato djelovanje ovih autora i autorica (kao i ostalih njihovih kolega), vrlo zanimljivih sadržaja na sceni vizualnih umjetnosti nipošto ne nedostaje, no izazovi svakako leže u sferi njihovog adekvatnog komuniciranja i umrežavanja, aktivne i predane suradnje između državnih institucija i nezavisnih udruga i inicijativa, koja bi mogla biti daleko bolja, a tu je i pitanje odgovorne medijske prezentacije umjetničkih sadržaja, zbog čega je među ostalim i nastao ovaj tekst. Umjetnost i umjetnici ovdje su da ostanu, a loptica je sada na našoj strani kako bismo se potrudili upoznati ih. Napokon, poanta umjetničkog stvaranja jest komunikacija.