Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Sandro Lendler

Proveli smo dan u zagrebačkom studiju koji je prvi uspio izvući milijun kuna iz EU fondova za razvoj video igre

Gamechuck je iz EU fondova osigurao oko milijun kuna za razvoj igre Trip the Ark Fantastic. Donosimo njihovu priču

Proveli smo dan u zagrebačkom studiju koji je prvi uspio izvući milijun kuna iz EU fondova za razvoj video igre

Gamechuck je iz EU fondova osigurao oko milijun kuna za razvoj igre Trip the Ark Fantastic. Donosimo njihovu priču

FOTO: Sandro Lendler

Aleksandar Gavrilović nekadašnji je student FER-a, a u biznis s videoigrama ušao je kao programer. Sve je krenulo prije sedam godina kada je u udruzi BEST koja djeluje u sklopu FER-a upoznao Igora Kolara, tadašnjeg studenta industrijskog dizajna na arhitekturi. Njih dvojica su se sprijateljili i odlučili napraviti svoju videoigru za arkadu. Danas imaju svoj startup, zaposlili su još ljudi i prikupili novac za razvoj videoigara za iduće dvije godine

Ispred ureda gaming studija Gamechuck u zagrebačkom inkubatoru ZICER na Velesajmu dočekao nas je 28-godišnji producent i programer Aleksandar Gavrilović koji je svojem studiju preko fondova Europske unije ovog ljeta osigurao oko milijun kuna za razvoj igre Trip the Ark Fantastic. Gamechuck je tada postao prvi hrvatski game developer kojem je pošlo za rukom takav način financiranja. Gavrilović nas vodi prema zajedničkoj kuhinji po kavu i govori da ga nije iznenadilo jer je zapravo računao na taj novac i da bi se našao u problemu da ga kojim slučajem nije uspio dobiti.

“Stvar je u tome da EU daje pola novca, a drugu polovicu smo morali sami osigurati. Mi smo uspjeli naći privatnog investitora tako da smo prije natječaja osigurali taj prvi milijun”, kaže Gavrilović. Plan im je bio skupiti toliko novaca da ne moraju razmišljati o financijama iduće dvije godine. Da nisu uspjeli izvući novac iz programa Creative Media- EUROPE ne bi se mogli, objašnjava, u potpunosti posvetiti razvoju igre jer bi morali smišljati kako dalje. Iako je svjestan da to što su skupili nisu ozbiljno velika sredstva za razvijanje jedne videoigre, njima je to za sada sasvim dovoljno jer su još uvijek, govori kroz smijeh, skromno.

Narasli su s dvoje na desetero zaposlenika

Od prošle godine u ZICER-u imaju dvije kućice u najmu, a prijava u taj zagrebački inkubator bio im je, kaže, pun pogodak. “Imamo ovdje razne benefite, a ne samo ured”, govori Gavrilović dok nas provodi zajedničkim prostorijama. “Za sastanke možemo koristiti dvije konferencijske dvorane, imamo zonu za chillanje, zajedničku kuhinju, pa čak i dio za djecu”. Iskoristili su, kaže, i mogućnost suradnje s drugim startupovima, pa im je firma preko puta njihovog ureda radila elektroniku za retro igraću konzolu za arkadne igre.

Ekipa Gamechucka u uredu ZICER-a Sandro Lendler

Inače, Gavrilović nekadašnji student FER-a u biznis s videoigrama ušao je kao programer. Sve je krenulo prije sedam godina kada je u udruzi BEST koja djeluje u sklopu FER-a upoznao Igora Kolara, tadašnjeg studenta industrijskog dizajna na arhitekturi. Njih dvojica su se sprijateljili i odlučili napraviti svoju videoigru za arkadu. “Igoru je to bilo super jer voli industrijski dizajn, a ja sam se tada bavio programiranjem i tako je sve krenulo”, prepričava Gavrilović. Nakon studentskih dana su skupljali znanje i iskustvo u drugim firmama i startupovima, a prije par godina su krenuli u pokretanje svog posla. Nisu imali ured, radili su od kuće i u nekoliko su mjeseci izbacili svoju prvu point and click avanturu koja je na Steamu dobila odlične kritike i koja je bila nominirana na mnogim svjetskim natjecanjima.

“U siječnju 2018. odlučili smo osnovati Gamechuck. I dalje smo prvih godinu dana radili od doma, nismo imali baš love i sve se nekako kretalo sporo”; prisjeća se programer, te dodaje kako su se odlučili prijaviti u Zagrebački inovativni centar Zicer i nakon toga brzo pronašli prostor za urede, našli investitora, dobili poticaje, te u manje od dvije godine narasli s dvoje na dvanaestoro zaposlenih na puno radno vrijeme. I ima, kaže, posla za još ljudi jer dodatnu zaradu ostvaruju preko kratkotrajnih projekata. “Sada, primjerice, radimo za Viteško alkaško društvo Sinj, dakle za Sinjsku alku. Radili smo i igre za Goetheov i Francuski institut, a radimo i interaktivne stripove i sve nam to podebljava budžet”, objašnjava Gavrilović.

Aleksandar Gavrilović Sandro Lendler

Tri sektora s kojima se bave

Osim click point avantura u Gamechucku se produciraju i interaktivni stripovi, a rade se i arkadne igre za njihovu retro igraću konzolu koja dizajnom podsjeća na stare strojeve s arkadnim igrama, no ispod haube je to, objašnjava Gavrilović, moderan stroj koji nudi mnoge značajke poput spajanja na internet i online natjecanja. Interes za takav tip igara, kaže, još uvijek postoji. “Arkade ćemo prodavati po kafićima i tvrtkama jer su tamo osamdesetih i zaživjele”, govori Gavrilović i dodaje kako su te arkade baš fora dizajnerski komad, te će se, siguran je, kupovati i za stanove. “Evo, s tom smo arkadom bili i na Zagreb design weeku u Tehničkom muzeju i bili smo u finalu za glavnu nagradu”.

Njihov prvi interaktivni strip naslova All you can eat inspiriran je kratkim stripovima u dnevnim novinama.”To je zapravo igra koja funkcionira kao strip. Tako da zapravo igraš igricu, ali ujedno i čitaš strip i biraš što će se dogoditi”, objašnjava Gavrilović i dodaje kako im u financiranju tih stripova već dvije godine pomže i Ministarstvo kulture. “Primijetili su vjerojatno da se na tim projektima mogu uzeti lokalni strip crtači koji će imati priliku crtati za globalnu publiku, te da se može i u tom području nešto zavrtjeti”, objašnjava Aleksandar.

Igor Kolar isprobava svoju arkadu Sandro Lendler

Tematiziraju filozofska i politička pitanja

Inovativnost u priči jedan je od razloga zašto su dobili novac od Creative Media EUROPE, jedinog natječaja za video igre na razini Europe, smatra Gavrilović. Kod odabira su, kaže, bili prilično fokusirani na zanimljivu, inovativnu i maštovitu priču. “I to je vjerojatno presudilo jer se u videoigrama jako rijetko rade priče koje tematiziraju filozofska i politička pitanja. Čak i kad je riječ o fantasyju najčešće se rade nekakve arhetipske priče, primjerice, seljak postaje junak i bori se protiv zmajeva. Mi smo uzeli basnu i iskoristili je za neka dublja filozofska i egzistencijalna pitanja”, objašnjava Gavrilović dodavši da su se inspirirali Orwellovom Životinjskom farmom. I zanimljivo, takve su videoigre, naglašava dalje, rijetke, a oni su se odlučili baviti pitanjima koja vjerojatno muče ljude na cijelom svijetu. Neka od njih su vezana uz društvo i pitanja poput zašto živimo u ovakvom društvu? Kako to društvo funkcionira i kako bi moglo drugačije funkcionirati?

“Ljudi uglavnom rade umjetnost jer ih nešto muči. Režiser ima neko pitanje koje istražuje i onda napravi film. Nas kao producente, odnosno developere videoigara ta pitanja zanimaju i zato smo ih odlučili tematizirati”, kaže Gavrilović i nastavlja kako to nisu neuobičajena, ali su interesantna i bezvremenska pitanja o kojima ljudi razmišljaju još od prosvjetiteljstva. Glavni lik je jež Charles, znanstvenik u životinjskom carstvu koji dobije u zadatak od kralja Lava pronaći životinjsku arku, a sve zadatke koji mu se nađu na putu rješava koristeći znanstvenu opremu poput mikroskopa i kamere ili pričajući s ostalim životinjama.

Trip the Ark Fantastic, igra koju trenutno razvijaju

“S time da on ne zna, primjerice, jezik vjeverica, pa mora naučiti vjeveričji kako bi došao do informacija koje imaju te životinje. Onda shvati da je neke stvari netko već otkrio prije njega, pa odlazi u knjižnicu tražiti informacije i s tim informacijama igrač kasnije mora doći do nekog jasnog zaključka koji se objavljuje u novinama. I taj zaključak mijenja to malo životinjsko carstvo jer životinje međusobno pričaju što su pročitale. I ako je taj dokaz bio slab, s malo informacija ježu reputacija pada, a ako je dokaz bio jak onda mu reputacija kao znanstveniku raste”, objašnjava Gavrilović.

Pisca su doveli iz Londona, programer je Belgijanac

Igru Trip the Ark Fantastic osmislio je Gavrilović uz pomoć programera Pieta Brondersa koji je u Zagreb došao iz Bruxellesa još u vrijeme pisanja projekta, pa mu je pomogao smisliti priču i koncept igre za natječaj. Naknadno su na projekt pozvali i pisca Jana Juračića, koji je donedavno živio u Londonu gdje je i završio kreativno pisanje na Brunel Universityju. “To mi je bio diplomski u trajanju od dvije godine jer sam preddiplomski završio arhitekturu u Zagrebu”, kaže mladi pisac koji potječe iz obitelji arhitekata, pa se, kaže, i od njega očekivalo da krene tim putem.

“Međutim, shvatio sam da mi arhitektura nije dovoljno zanimljiva. To je bila ona klasična situacija, trebao bi crtati za projekt, a umjesto toga pišeš priče i onda shvatiš OK, nešto treba promijeniti”, smije se Juraić koji je u Londonu uz studij radio u jednom arhitektonskom uredu što je još više zacementiralo želju da se bavi pisanjem. “Osim toga, ja sam kao mnogo ljudi iz moje generacije jako puno igrao video igre i već sam godinama zainteresiran za game dizajn i mnogo sam razmišljao o pisanju u ovom mediju. Ima tu mnogo izazova i puno je drugačije od pisanja proze. Ovdje se priča grana i trebaš imati u najmanju ruku tri jednako dobra, različita rješenja, a u klasičnoj prozi imaš tri ideje kako bi se nešto moglo odigrati, izabereš najbolju i razradiš je”, objašnjava Juraić koji će, kako predviđa, za ovu igru napisati oko 250 000 tisuća riječi.

Pisac Jan Juračić došao je iz Londona na projekt Sandro Lendler

“Samo usporedbe radi, Ilijada ima 150 000 riječi. Tako da će ovo biti igra s najviše teksta u okvirima Hrvatske”, nadovezuje se Gavrilović, a Juraić dodaje kako jedan igrač neće pročitati sav dijalog. “Igrač će pročitati možda trećinu onoga što napišem jer ja radim, primjerice pet odgovara na neko pitanje.

‘Definirali smo sve na početku, da se netko od nas ne bi povampirio’

Firmu su, kaže Gavrilović, organizirali nešto drugačije nego je to inače praksa u industriji. Imaju recimo profit sharing i dogovor da ukoliko bude zarade polovica ostaje u firmi, a deset posto ide zaposlenicima. Preko pola firme je u sindikatu kako bi imali neku vrstu zaštite dok su još mali. “Našli smo jedan opći sindikat koji nas je prihvatio i napisat će stvari koje mi zajedno definiramo. Tako da se neće moći dogoditi da se netko od nas povampiri za godinu dana. Lako je reći evo ti deset posto kad nemaš ništa na računu, ali kad imaš sto milijuna to su ti još dvije, tri vile. Tako da ćemo sve staviti na papir i definirati dok još nismo vampiri”, smije se Gavrilović.

U radu se služe samo open source besplatnim softverima, pa koriste Kritu umjesto Photoshopa, Godot umjesto Unitya i sponzori su tih fondacija. “Dosta pomažemo i po pitanju edukacije, pa je Piet besplatno održavao u Novskoj predavanja o Godotu, a ja svaki tjedan držim besplatna predavanja za game development u Rijeci. Dakle trudimo se širiti zajednicu, graditi pozitivnu priču i okrenuti taj gaming da ne bude čisti korporacijski posao nego više kulturni”, kaže Gavrilović. Također plaćaju ljude i kada rade nešto probno za njih. I svjestan je, kaže, da toga nema nigdje i da sve to košta, ali želi ostati maksimalno profesionalan. “I sve ove stvari su lijepe na papiru i ništa od tih stvari nije još testirano, tako da ćemo tek vidjeti kako će sve funkcionirati”, zaključuje za kraj Gavrilović.