Prva ispovijest Željka Sabe nakon izlaska na slobodu: Kako su me izdali i žrtvovali

Nije kukao, nije se žalio, ali ni skrivao gorčinu. Jednostavno, smatrao je da je iz nekih razloga žrtvovan i da je on, ali samo on, platio ceh za mnoge druge koji su, daleko drastičnije i otvorenije, nagovarali ili pokušali kupiti nekog gradskog ili županijskog vijećnika, pa i saborskog zastupnika, a nije im se dogodilo ništa.

Empatija sudaca?

Željko Sabo, od prošlog ponedjeljka, 28. prosinca, ponovno je slobodan čovjek. Njegova odvjetnica Mirela Džoja Petrić pokrenula je, zbog novonastalih okolnosti, pogoršanja zdravstvenog stanja, sudski postupak za smanjenje zatvorske kazne. Županijski sud u Osijeku to je odbio, ali je Vrhovni sud usvojio žalbu i Sabi smanjio kaznu za mjesec dana. Možda je i kod sudaca koji su o tome odlučivali prevladala empatija: nikada i nitko u Hrvatskoj nije kažnjen za ono zbog čega je Sabo završio u zatvoru.

“Nakon stvarno teške godine, vijest o skraćenju kazne uljepšala mi je Božić”, rekao je prošle subote, vraćajući se u Kaznionicu u Lipovici, zadovoljan što će ondje morati prespavati još samo dvije noći.

Prvoga dana na slobodi, pitam ga kako je podnio zatvor, prvo Remetinec, potom Lipovicu. Kaže, kada se pojavio na odsluženju kazne, svi – od zatvorenika, pravosudnih policajaca, do zatvorskih službenika – znali su za njegov slučaj. Veli, mnogima je iz očiju čitao: Znamo da ste nedužni, ali mi moramo postupati prema pravilima. No, kaže, daleko teže od zatvora bilo je vrijeme čekanja, ono od kada je primio pravomoćnu presudu Vrhovnog suda o osam mjesec bezuvjetnog zatvora do vremena kada je kaznu trebalo početi izdržavati. Želio je, kaže, otići što prije. Kad je stigao poziv, smirio se. Odatle i ona mirnoća koja je zračila kad smo dva dana prije nego što će u Remetinec, razgovarali u Osijeku.

Pošteđeni roditelji

“Taj 28. svibnja, rastanak s obitelji, najteže mi je pao. Ne znam s kime sam se rastao teže: sa suprugom, majkom, ocem, sinom, kćeri… Nisam bio u stanju sjesti za volan pa me moj prijatelj Igor Vuković-Vukota odvezao u Zagreb i dopratio do vrata Remetica. Tamo je bila hrpa novinara i barem desetak kamera. U meni je bio dvojak osjećaj: htio sam izaći pred novinare, stati pred kamere i reći sve ono što mi je bilo na duši. Ali, s druge strane, nisam želio da me moja obitelj te večeri na televiziji gleda kako ulazim u zatvor. Ne znam kako bi to podnijeli”, sjeća se Sabo svog prvog zatvorskog dana.

Zajedno s prijateljem, podalje od ulaza u zatvor, čekao je da se novinari raziđu, pa kad su iza 20 sati otišli, izišao je iz automobila, pozdravio se s prijateljem i uputio pred ona, toliko puta viđena vrata, kroz koja su posljednjih godina ulazila i izlazila mnoga poznata imena.

“Tako su moji roditelji ostali pošteđeni tog prizora, a oni drugi, koji su se tome radovali, za njega uskraćeni”, kaže.

Bio je šokiran uvjetima u kojima zatvorenici u Remetincu izdržavaju kaznu. Remetinec bi, kaže, trebalo zatvoriti i obnoviti ga od poda do stropa. Uvjeti su očajni i svaki zatvorenik mogao bi pokrenuti spor pred Europskim sudom za ljudska prava i sigurno bi ga dobio. Tuširanje je dva puta tjedno i to vrućom vodom bez obzira što je vani pakleno vruće, a u sobama još nepodnošljivije. Nema nikakve mogućnosti reguliranja temperature, pa se zatvorenici sami nekako snalaze, tuširaju se u sobama, uz koje je i toalet.

“Možete zamisliti kako to izgleda u zatvorskoj sobi u kojoj je šestero, negdje i osmero zatvorenika. Remetinec je stvarno zatvor iz filmova, a najteže je bilo kada bi mi u posjet došli supruga i djeca i kada su vidjeli u kakvim uvjetima služim kaznu. No, još je možda gore u zatvorskoj bolnici koju zatvorenici zovu Šestinska. Stvarno ne znam kako se tamo netko može izliječiti. Treba onamo otići i vidjeti u kojim uvjetima i s kakvom aparaturom ondje rade liječnici. Da, vodili su me onamo s lisicama oko ruke jer su takva pravila za sve”, priča Sabo.

Uvjeti u Remetincu jesu teški, ali osoblje je ljubazno i – nastavlja Sabo – kao da svojim ponašanjem zatvorenicima želi olakšati služenje kazne i time im barem malo nadomjestiti sve ono što u tom zatvoru nedostaje. Kaže, to je kao kada se nađete u nekoj jadnoj, otužnoj kavani, u kojoj je malo toga kako treba, ali su konobari ljubazni, pa na kraju ipak odete zadovoljni.

“To su divni, dragi ljudi i njihov profesionalni ljudski odnos prema zatvorenicima pomaže da sve to nekako izdržite.”

Podrška zatvorenika

Posebno ga je, kaže, iznenadila glasna podrška zatvorenika iz drugih soba kada se pročulo da je došao u Remetinec. Vikali su: Sabo legendo, izdrži, ne daj se!

“Možete to provjeriti kod pravosudnih policajaca, a i moj tadašnji cimer Željko Đerek bio je zbog toga iskreno fasciniran. Iako u zatvoru nema puno mogućnosti za pravljenje bilo kakve razlike među zatvorenicima, vjerujte, nije bilo lako biti Željko Sabo ni u zatvoru. Svatko se svakoga plaši da ne bi učinio nešto što bi ga dovelo u opasnost gubitka radnog mjesta. Kod mene se gledalo na svaki detalj, da ne bi nešto bilo sporno, protivno zatvorskim pravilima, što bi onda možda netko dojavio novinarima, pa završilo u medijima kako neki u Remetincu imaju privilegije. Tako je i vrijeme koje sam proveo u Remetincu moglo biti znatno kraće, no proveo sam ondje 20 dana.”

Nakon desetak dana u Remetincu, Sabo će dobiti cimera, Veljka Marića, pristiglog iz srbijanske kaznionice u Sremskoj Mitrovici, odakle je pušten mukotrpnim zalaganjem ljudi iz sjene, kako onih u Hrvatskoj, tako i Srbiji, koji su pritiskali svoje političare da se tog čovjeka, teško narušenog zdravstvenog stanja, pusti da ostatak kazne izdrži u Hrvatskoj. Iako su se u Remetincu prvi put vidjeli, Sabo i Marić imali su o čemu razgovarati.

Obojica su prošla srbijanske zatvore. Sabo je, kao hrvatski branitelj, nakon sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. zarobljen i prvo dva dana držan u zatočeništvu u Dalju, na tada okupiranom istoku Hrvatske, a potom prebačen u Begejce, pa u strogi vojni zatvor u Niš. Ondje je proveo tri mjeseca, a kako se prema njemu i drugim hrvatskim braniteljima ondje postupalo svjedoče tragovi na njegovu tijelu: u Begejcima su mu slomili tri rebra, u Nišu ključnu kost.

“Marić je bio u vrlo teškom zdravstvenom stanju”, prisjeća se Sabo njihova zatvorskog susreta. “Mnogo smo razgovarali i mislim da je to na njega djelovalo terapeutski, bila je to svojevrsna prva pomoć koja je ponekad možda i najvažnija. Molili smo se zajedno. Nakon nekoliko dana opustio se, pa smo se nekim našim pričama i problemima čak i smijali. A onda, on je otišao u Glinu, a ja u Lipovicu.

Molba za pomilovanje

Pisao sam predsjednici Kolindi Grabar Kitarović preporuku za njegovo pomilovanje zbog teško narušenog zdravlja. Lipovica je u odnosu na Remetinec, naravno u zatvorskim kategorijama, ličila na hotel. No, to nipošto ne znači da su ondje zatvorenici u nekakvim idealnim uvjetima i da i ondje mnogo toga ne bi moglo biti bolje.” Kaznionica u Lipovici poluotvorenog je tipa, sagrađena je prije mnogo godina i samo predanim radom osoblja i zatvorenika, te pomnim održavanjem, uvjeti su podnošljivi i prihvatljivi.

“Znam da ima ljudi koji će odmahnuti glavom kada je riječ o uvjetima u kojima zatvorenici izdržavaju kazne, kao što ima i onih koji bi zatvorenike šibali, izgladnjivali i tko zna što još ne. No, neka se svatko zamisli da možda neki zatvorski krevet jednoga dana i njih čeka, ili nekoga od njegove obitelji. Ako vozite automobil nikad ne znate hoće li vam se nešto dogoditi zbog čega možete završiti baš u Remetincu, pa u Lipovici. U Remetincu svi izgube na desetke kilograma, a onda se u Lipovici to stabilizira.”

Kolikogod ljudima na slobodi dani, tjedni i mjeseci lete kao na ubrzanom filmu, toliko se u zatvoru pretvaraju u vječnost. Za razliku od Einsteinove, to je svojevrsna zatvorska teorija relativnosti. Pitam Sabu kako se s tim nosio i što je činio da mu zatvorski dani brže prolaze. Sabo, koji je završio teologiju, ovako to objašnjava:

“Gotovo svi koji smo u zatvoru, a vjernici smo, imamo svoje trenutke molitve. Mnogo više vremena provodimo u molitvi nego kada smo na slobodi. Rekao bih da se čak može i vidjeti razlika kod zatvorenika koji su vjernici, nekako kao da im je Bog dao snage da izdrže, dok se kod nekih vide jako veliki padovi. Kada završi radna smjena, tada si možeš organizirati slobodno vrijeme.”

Lipovica ga je, nastavlja, podsjetila na izraelske zajednice, kibuce. Svi puno rade i proizvode što mogu. Višak proizvedenog plasiraju te kupe ono što im nedostaje. Na taj način svi imaju ono nužno za život. Tako je i u Lipovici. “Puno toga sve sami uzgajamo: voće, povrće, meso na svinjogojskoj i ovčarskoj farmi. Sve radimo sami, a nadgledaju policajci i civili, mi ih zovemo strukovni. Višak proizvedenog plasiramo u druge zatvore”, objašnjava Sabo.

Izoliranje crnih misli

“Radio sam u zatvorskoj knjižnici na zamjeni, po potrebi. Osim toga, po prvi put u životu počeo sam i boćati. Vrlo lijepa razonoda. Najvažnije je s nečim se zanimati, da nemaš crne misli. Sve je to moguće jedino ako je obitelj podrška. Upoznao sam izuzetno dobrih osoba, ali i izuzetno loših. Ostat će mi sigurno u lijepoj uspomeni naše sviranje u glazbenoj radionici i naš sastav. Imali smo nekoliko nastupa u kaznionici. Mislim da sam stekao nekoliko prijatelja i sigurno bih volio neke policajce ili službenike počastiti fiš-paprikašom kada se nađemo u Vukovaru, na Dunavu”, kaže.

No, što je u zatvoru najteže. Je li to ono vrijeme kada se ništa ne radi, kada čovjek ostane sam sa sobom, u svojim mislima i preispitivanju svega što ga je dovelo u zatvor. Sabo kaže:

“Najteža je odvojenost od obitelji. Nemaš dodira sa stvarnošću i jedina poveznica su telefonski razgovori sa članovima obitelji. Iako sam bio u zatvoru, odmazda prema mojoj obitelji se nastavila, a ja im nisam mogao pomoći. Nakon prvog posjeta obitelji u Lipovici, majka mi je završila u vukovarskoj bolnici i bila je u teškom stanju. Molio sam izlaz da je vidim barem na pola sata, ali mi nisu odobrili. Teško mi je pala i nemogućnost odlaska na posljednji ispraćaj dragoga prijatelja, Ivice Glavana, bivšeg gradonačelnika Sinja.

Te dvije stvari bile su mi najteže. Bilo je, naravno, i drugih stvari koje sam teško podnosio. Neki su svoj autoritet pred ostalim zatvorenicima željeli graditi na meni, što nisam dopustio. Bilo je tu dosta borbe iz koje sam se uspješno izvukao koristeći sve svoje iskustvo.”

Sa Sabom sam htio razgovarati za Telegram još kada smo se prije mjesec dana sreli u Vukovaru i o tome kako mu je u zatvoru pričati u ugodnom ambijentu tamošnjeg hotela Lav. Ali rekao je da zatvorska pravila to ne dopuštaju i da me mora odbiti. Ispričao je da je imao velikih problema, desetak dana prije toga, kada mu je bilo omogućeno doći na obilježavanje godišnjice pada Vukovara, pa su novinari, koji su ga zamijetili, prenijeli u izvještajima nekoliko rečenica koje je razmijenio s prijateljima, suborcima. Morao je zatvorskoj upravi objašnjavati da to nije bila njegova izjava novinarima nego da su oni samo prenijeli ono što je govorio prijateljima.

Sutradan sam nazvao Kaznionicu u Lipovici i razgovarao s upraviteljem Sašom Rajićem. Pristojno mi je objasnio da Sabi ne može dati odobrenje za istup u novinama i citirao članak zakona.

Brojni posjeti

“Takav je zakon za nas koji smo na izdržavanju kazne”, kasnije mi je pojasnio i Sabo. “To svakome piše na izlaznici, dokumentu koji dobivamo kad imamo slobodan vikend ili mogućnost napuštanja zatvora na kraće vrijeme. I toga se valja pridržavati. U protivnom, gubimo pogodnosti, slobodne sate – a to nam je sve.”

Pitam ga, s obzirom na to da je bio javna, poznata osoba – gradonačelnik Vukovara, zastupnik u Hrvatskom saboru, član predsjedništva SDP-a i da se poznavao i družio s mnogim političarima – je li se nakon odlaska u zatvor osjećao napuštenim, zaboravljenim i odbačenim. Na to se žale ne samo političari koji su završili u zatvoru nego i oni koji izgube nekad moćni položaj.

“Mnogi su me željeli posjetiti, ali vrlo je specifična procedura za dozvole. Sve se mora provjeravati i odobravati na kolegijima. Jednostavno, mnogim sam prijateljima rekao da ne dolaze jer mi uzimaju termin za posjet obitelj. Bili su mi nekoliko puta u posjetu Fred Matić i Zlatko Komadina. Željeli su doći Bernardić, Rajko Ostojić, Ronko, Rimac, Cegledi, moji iz vukovarskog SDP-a… No, bio mi je u posjetu i Bandić, ne Milan nego Ranko, moj dragi prijatelj iz Zagreba, i jedna Ljilja. S drugima sam razgovarao telefonski kada sam bio na dopustima. Da, nekoliko puta i sa Zoranom Milanovićem.

San svakog zatvorenika je kako što prije izaći iz zatvora, a nada da se to dogodi jest i moguće pomilovanje. On, iako branitelj i logoraš, pomilovanje nije dobio. O tome kaže:

“Moja je supruga pisala predsjednici za pomilovanje te u tri dana, zajedno s prijateljima i članovima obitelji, dobila potporu oko 1500 Vukovaraca. Čast mi je da su tome dale podršku i brojne braniteljske udruge Vukovara. Supruga nije dobila odgovor od predsjednice, a sada je i kasno za odgovor. Bilo je to još u srpnju. Tada smo gotovo svi zatvorenici očekivali opće pomilovanje, jer bila je dvadeseta obljetnice Oluje. Tko bi joj zamjerio da je to učinila? Bili smo svi razočarani. Ali, to može napraviti samo državnik poput Putina, koji je to učinio povodom 25. obljetnice Ruske Federacije.

Pravna nesigurnost

Vraćamo se na razlog zbog kojeg je završio u zatvoru. U njegovu slučaju bilo je puno neobičnog i puno presedana. Nezakonitu, tajno napravljenu snimku njegovih razgovora s izabranom vukovarskom vijećnicom Marijom Budimir, sud je proglasio zakonitim dokazom.

“Moj slučaj je jedinstven i ostat će takav”, pojašnjava Sabo. “Mnogo toga nije ispričano i pojašnjeno javnosti. Bilo je bitno snimiti moje linčovanje, suđenje i presudu. Javnost nije dovoljno senzibilizirana, posebno pravna struka, jer se kroz moj slučaj i presude dovodimo u pravnu nesigurnost. Svi građani u Hrvatskoj sada mogu biti tajno snimani i takvi snimci mogu se koristiti kao dokazi na sudu. Ali, mene je trebalo maknuti. Umorio sam se objašnjavajući da nisam počinio kazneno djelo za koje sam osuđen, za sada jedan jedini u Hrvatskoj. I bit ću vjerojatno jedini.

Dopustite mi da karikiram: ako je kazneno djelo, recimo, usmrtiti psa pa to baš tako piše u zakonu, onda ne možete biti krivi radi mačke, jer zakonodavac to nije obuhvatio. Ali, što ako netko tvrdi da i mačka, poput psa, ima rep, dlaku, uši i četiri noge, te dakle i da je nalik psu, pa vas onda osudi? Ne može se zakon tako tumačiti nego se mora striktno primjenjivati. Članak 339. Kaznenog zakona jasno kaže da se kazneno djelo za koje sam osuđen možete počiniti prema vijećniku, predstavniku skupštine ili saborskom zastupniku.

Zakon nije obuhvatio izabranog saborskog zastupnika nego zastupnika. Zna se da se konstituiranjem vijeća, skupštine ili Sabora, postaje predstavnik toga tijela i tada ste, ponovno karikiram, ‘pas’, a do tada ste bili ‘mačka’. Njemački zakonodavac je oba statusa uvrstio u svoj kazneni zakon, ali Hrvatska nije. Tako da niti sam ja počinio kazneno djelo niti je to sada netko činio u ovim događanjima oko Raškovića. Samo je kod mene USKOK našao elemente i svi me sudovi osudili.”

Pitam ga zašto misli da će biti jedini osuđen na takav način za to kazneno djelo. Iznosi također primjer iz Vukovara:

“Da se željelo drukčije, već se moglo postupiti kod konstituiranja Gradskog vijeća Vukovara te 2014. godine. Naime, tada je predsjednik vukovarskog SDP-a prešao na stranu HDZ-a, i ništa se nije dogodilo. Bilo je svakakvih pričao o razlozima zašto je taj vijećnik to učinio, ali nisam upoznat da su bile istrage. Moj odvjetnik Anto Nobilo i ja nismo imali baš mnogo vjere u suđenje na Županijskom sudu u Osijeku. No, zato smo vjerovali u Vrhovni sud, pa čak, ako bude potrebno, i Ustavni sud.

Velikani u zatvoru

Praksa pokazuje da se rješenje žalbi ili tužbi čeka godinama. Moj slučaj je dobar primjer učinkovitosti i brzine rada sudova: Vrhovni je sud moj slučaj riješio za tri mjeseca, a Ustavni sud za 22 dana!”
Sad kad je ponovno na slobodi (”Ta riječ sloboda toliko je opjevana od mnogih naših pjesnika u vrijeme dok je hrvatski narod vapio za slobodom”, kaže), kad se vratio u Vukovar, kakvi su mu planovi, razmišlja li o povratku u politiku?

“Politika je rad za opće dobro i svi se, ako to radimo, bavimo politikom. Tako ću i ja. Vidim da Vukovarci sad imaju blijedu i lošu kopiju bivšeg gradonačelnika Željka Sabe. Ako požele original, ja sam spreman, jači nego prije, s neponovljivim zatvorskim iskustvom. Uostalom, mnogi veliki državnici bili su u zatvoru, a moji sugrađani najbolje od svih znaju što se, dok sam bio u zatvoru, događalo u Vukovaru.

Kažem mu da je Vukovar mali grad u kojem se ljudi gotovo svakodnevno jedni s drugima susreću čak i kada to ne žele. Pitam kako će doživjeti susret s Marijom Budimir, koja je tajno snimila njihov razgovor, a upravo ta snimka postala ključni dokaz na temelju kojega je osuđen. Odgovorio je neizravno.

“Svi imamo u svojoj knjizi zvanoj život na jednoj stranici uspjehe, na drugoj neuspjehe. Ne znam je li ovo bio moj neuspjeh ili uspjeh? Gotovo svi će reći: neuspjeh. Tako se činilo i meni. No, ako uz pomoć molitve, Boga, i taj neuspjeh imate bez gorčine u sebi, bez mržnje prema bilo kome, želje za osvetom, onda je i to uspjeh, svakako na slavu Boga. Mi koji vjerujemo to znamo.”

Pitam ga na kraju što je podnio teže: zatvor u Hrvatskoj ili srbijanske logore? Na trenutak se zamislio i koliko god nastojao ne pokazati emocije dok smo razgovarali o njegovim zatvorskim danima, sada nije uspio zatomiti ogorčenje.

“Logor je neusporediv s bilo čime. Tamo su nas nevine lomili, ubijali batinama. Ponekad u Lipovici sanjao sam da me ti policajci tuku i ponovno čuješ kako ti puca ključna kost. To je bilo neopisivo, strašno, ali osjećaj ponosa što je to žrtva za domovinu, pomogao je da potisneš bol i izdržiš. Ovo što se meni sada dogodilo mnogo više peče, peče jako.”

Željko Sabo, sada, kad je iscrpio sve pravne mogućnosti u Hrvatskoj, podnio je tužbu Sudu za ljudska prava Strasbourgu. Iako je kaznu izdržao i vrijeme u zatvoru nitko mu ne može nadoknaditi, nada se zadovoljštini i vjeruje da će je ondje dobiti.

---

Ispovijest je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 31.12.2015