Nekad je nužno odabrati stranu

Prvi istup velikog profesora Milivoja Solara nakon konačnog povlačenja

Nezaboravni profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, akademik i bivši ministar za Telegram objašnjava zašto se povukao i s doktorskog studija na kojem je donedavno predavao

FOTO: foto saša ćetković

“Svi su me oduvijek zvali samo profesor. Obraćali su mi se tako i kada sam bio ministar, ali i otkako sam prije deset godina postao akademik. Od svega što sam u životu radio, u što svakako ubrajam i pisanje, mislim da mi je ipak najbolje išlo predavanje, odnosno rad s mojim studentima”, objašnjava legendarni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, Milivoj Solar, koji nas je dočekao u svom kabinetu na drugom katu zagrebačkog Filozofskog fakulteta. U mirovini je službeno deset godina, ali kao profesor emeritus do prošle je godine držao predavanja na doktorskom studiju.

“Odlučio sam prestati predavati kada sam shvatio da sam zaokružio staž od pedeset godina. Pola stoljeća nastave… Mislim da sam svoje odradio. Osim toga, moja memorija polako se počela prazniti. Ponekad mi se događa da se ne mogu sjetiti imena čovjeka kojeg poznajem cijeli život ili pisca čija sam djela znao napamet”, objašnjava. Profesor Milivoj Solar pali cigaretu za cigaretom. “Čini se da dosta pušite?, pitam ga. “Ne baš, inače popušim oko pola kutije dnevno, ali uz razgovor mi baš paše cigareta”, kaže. Postoji jedna legenda koja kruži među njegovim bivšim studentima. Radnja se događa u vrijeme kada je u predavaonicama još bilo dopušteno pušenje.

U svom domu na zagrebačkom Maksimiru
U svom domu na zagrebačkom Maksimiru foto saša ćetković

Predavanja na Savi

Studenti su znali da njegova predavanja traju dok ne ugasi posljednju cigaretu. Profesor je toga dana na kraju predavanja ispraznio kutiju i približio se svome stolu. Na stolu su ga čekale cigarete koje su mu studenti podmetnuli. “Naravno da mi je imponiralo da su studenti uvijek sa zanimanjem slušali moja predavanja. Međutim, više nisam siguran jesu li oni bili oduševljeni mojim znanjem ili mojim pristupom nastavi”, priznaje. Jednom je prilikom sjedio u društvu s Predragom Matvejevićem i nekoliko svojih bivših studenata. Upitao ih je po čemu točno pamte njegova predavanja. “Po Savi”, odgovorili su.

Naime, studenti su zapamtili kako ih je jednog sparnog ljetnog prijepodneva, na samom kraju akademske godine, kada je u Zagrebu bilo nepodnošljivo vruće, odveo do obližnje rijeke Save. Studenti su posjedali na travu, a on im je govorio o književnosti, što je Pavao Pavličić kasnije opisao u svojoj knjizi Numerus Clausus. Jedan od najvećih hrvatskih teoretičara književnosti, posljednjih ministar kulture i prosvjete SR Hrvatske, znanstvenik i esejist rođen je 1936. godine u Koprivnici. Njegov otac Drago bio je trgovac, a majka Josipa švelja.

“Živjeli smo relativno skromno. Tata je imao željeznariju, a robu je nabavljao u Njemačkoj i Austriji. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Nijemci su željezo odjednom počeli koristiti isključivo za oružje, tako da je tata ostao bez robe za prodaju”, priča gospodin Solar. Još uvijek pamti slike potpuno praznih stalaža u trgovini. Obitelj je Dugi svjetski rat uspjela preživjeti zahvaljujući mami koja je šivala za gradske dame. Njegov je otac bio snalažljiv. Očito je znao da će nova vlast nacionalizirati obiteljsku trgovinu. Pristao je prodati je, ali isključivo pod uvjetom da do mirovine u njoj ostane raditi kao poslovođa.

“Kao brucoš živio sam kod jedne obitelji na Pešćenici. S prozore sobe gledao sam na nepregledno polje kukuruza. Imali su kćer mojih godina. Od tamo sam pobjegao, inače bi me oženili”

Mala prevara Krleže

“Kada je počeo rat bio sam dječak. S prozora naše kuće, koja se nalazila na glavnom gradskom trgu, promatrao sam razne vojske kako prolaze kroz grad. Ulazak njemačke vojske trajao je tri dana. Činilo mi se kao da ih je u Podravinu pristiglo milijun. Nažalost, s prozora sam se nagledao i ružnih prizora, kao što su bili ljudi koje su objesili na javnu rasvjetu”, prisjeća se. Njegovo je školovanje, kako je jednom napisao, bila priča više nalik na bajku nego na stvarnost. Prvi dan škole, tako, proveo je u prirodi. “Bio je rat. Vojska je zauzela sve raspoložive prostorije u gradu. Moji su roditelji primili obavijest da se njihov prvašić mora pojaviti u jednom parkiću u središtu grada i obvezno sa sobom donijeti stolčić, pločicu, pisaljku i početnicu”, prisjeća se.

Milivoj Solar bio je odlikaš, dječak s fenomenalnom memorijom. U osnovnoj školi privlačila ga je biologija, ali je vrlo brzo otkrio i književnost. Počeo je s Karlom Mayem, nastavio s Dostojevskim, onda se oduševio s Podrijetlom vrsta Charlesa Darwina. “Darwin me apsolutno impresionirao. Međutim, na moju krajnju odluku da upišem filozofiju utjecala je jedna Schopenhauerova knjiga”, objašnjava. U koprivničkoj gimnaziji Solar je bio urednik školskih novina Osvit i voditelj školske literarne sekcije. Profesorica hrvatskog jezika jednom mu je predložila da organizira izlet u Zagreb. Učinilo joj se zgodnim da članove sekcije odvede u posjet nekom od hrvatskih poznatih pisaca. Solar je vrlo brzo otputovao u Zagreb i pojavio se u uredu potpredsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Sa suprugom Marijom na početku braka
Sa suprugom Marijom na početku braka

“Volio bih razgovarati s drugom Miroslavom Krležom“, objasnio je tajnici. Ona ga je upitala ima li s Krležom zakazan sastanak. “Naravno da imam”, odgovorio je 16-godišnji mladić. Ušao je u Krležin ured. “Oh, pa ti si Koprivničanec. Poznaješ li ti možda Vošickoga?”, upitao ga je Krleža. Mladi Solar je rekao kako ga poznaje. Nastavili su razgovor o Koprivnici i književnosti. U jednom trenutku gimnazijalac je skupio hrabrosti da velikom piscu napokon objasni zbog čega je doputovao u Zagreb. Krleži se ideja nije svidjela. Činilo mu se apsurdnim organizirati susret s klincima koji ionako još ne razumiju njegova djela. “Ja mislim da sam ih ja razumio”, odgovorio mu je Solar.

Rasprave o filozofiji

Krleža ih je ipak primio i dočekao s keksima. Tom je prilikom Solarovoj profesorici rekao: “Mali me je prevaril. Bio sam uvjeren da je student”. Otac Milivoja Solara zapanjio se kada mu je sin rekao da planira upisati filozofiju. “Pitao me je koji je to vrag. Rekao mi je da je u nekakvom leksikonu pročitao da je to nešto bez veze. Mislim da se potajno nadao da će njegov sin odlikaš upisati medicinu ili elektrotehniku”, prisjeća se profesor Solar. Otac je na kraju ipak popustio i odlučio sinu financirati studij filozofije i jugoslavistike. Ali, samo na pet godina. Solar kaže kako je njegov otac do kraja ostao rezerviran, nikada nije bio previše fasciniran njegovom karijerom.

Na proslavi obrane doktorata, tako, nije pokazao prevelike emocije, ali je bio euforičan kada je njegov sin pobijedio na šahovskom turniru u Koprivnici. Solar je kao brucoš 1954. godine živio kod jedne obitelji na zagrebačkoj Pešćenici. Sjeća se da je kroz prozor gledao na nepregledna polja kukuruza. Njegovi stanodavci imali su kćer nekoliko godina mlađu od Solara. “Od tamo sam pobjegao jer bi me inače oženili”, kaže. Sljedećih je nekoliko godina promijenio mnogo podstanarskih stanova. Jedno je vrijeme živio s Borisom Hudoletnjakom, koji je kasnije radio i kao urednik starog Telegrama, i Franjom Zenkom, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Vatikanu.

Kći vesna i Asi u njihovoj kući
Sa psom Rudijem

“To su bili sjajni dani. Studij jugoslavistike sam doslovno odrađivao, a većinu vremena posvetio sam studiju filozofije, koji se tada nalazio na Gornjem gradu”, prisjeća se. Slobodno vrijeme provodio je s kolegama studentima u obližnjoj krčmi koju su nazivali Kod Fanike. Društvo je satima raspravljalo o filozofiji. “Živjeli smo skromno. Nekako smo uspjeli srediti da svakog dana jeftino ručamo u Klubu prosvjetnih radnika. Konobar Gabrek nam je redovito servirao jetrice i štrucu kruha”, kaže. Solar je ispunio očeva očekivanja i diplomirao u roku od pet godina. Poslije diplome nekoliko je mjeseci živio u Koprivnici.

Dvije ozbiljne operacije

Međutim, ubrzo je primio poziv od Ive Frangeša, tadašnjeg predstojnika Katedre za noviju hrvatsku književnost, koji ga je pozvao da nastavi postdiplomski studij. “Profesore, to zvuči jako dobro. Ali, od čega da ja živim u Zagrebu?”, upitao je. Frangeš mu je, kako kaže, u tadašnjem Sekretarijatu prosvjete uspio srediti vrlo izdašnu stipendiju. “To je bilo neponovljivo vrijeme. Nikada u životu nisam imao više novca. Osjećao sam se kao car. Stanovao sam na Cvjetnom trgu i redovito ručao bijelu ribu u restoranu Korčula”, prisjeća se profesor Solar. Na doktorskom studiju upoznao je svoju buduću suprugu Mariju, koja je bila nekoliko godina mlađa od njega, tek je upisala studij filozofije.

“Kada sam shvatio da nemam želju za cigaretom, znao sam da je vrlo ozbiljno. Karcinom na bubregu koji su mi morali odstraniti. Znao sam da sam zdrav kada sam upalio prvu cigaretu”

S njom se kasnije vjenčao i dobio kćer Vesnu. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća profesor je osjetio prve ozbiljne zdravstvene probleme. Imao je dvije ozbiljne operacije bubrega, jednu sedamdesetih godina, a drugu potkraj devedesetih. “Prvi simptom prije druge operacije bio je kada sam shvatio kako više nemam želju za cigaretom i da sam naglo izgubio tek. Znao sam da se događa nešto ozbiljno”, kaže. Nedugo nakon toga liječnici su mu dijagnosticirali rak na bubregu, koji su mu morali odstraniti. Osjećao se strašno. Bio je, kako kaže, u katastrofalnom psihofizičkom stanju. Od operacije se oporavljao mjesecima. Jednog je dana viknuo: “Ženo, daj mi cigaretu i skuhaj mi zelenu menestru”. Znao je da je od tog trenutka zdrav čovjek.

Godine 1971. Odsjek za komparativnu književnost naglo je ostao bez svojeg najboljeg kadra. Legendarni profesor Ivo Hergešić, koji je 1956. godine osnovao Odsjek, odlučio je otići u mirovinu, a otkaze je dalo i još dvoje iznimnih profesora: Sveto Petrović i Breda Kogoj. “Odsjek je bio pred raspadom. Shvatio sam da moram nešto poduzeti i reformirati studij”, kaže profesor Solar, koji je tada imenovan voditeljem Odsjeka za komparativnu književnost. Najveći problem predstavljao mu je nedostatak stručnog kadra pa je okupio sjajnu ekipu stručnjaka, kao što su Boris Senker, Pavao Pavličić, Miroslav Beker, Gordana Slabinac i Mirko Tomasović.

Revolucionarna reforma

Njegova reforma odnosila se na velike promjene u organizaciji nastave i režima studije. Počela je 1972. godine. Odsjek je počeo organizirati nastavu prema načelu izbornih kolegija, koji su se mijenjali svake godine i objavljivali prije početka nastave. Predavanja su bila kombinirana sa seminarskim radom i obveznim konzultacijama. Profesor Solar je inzistirao na obradi užih tematskih područja kako bi studenti tijekom studija mogli odabrati svoj uži interes kojim se namjeravaju baviti nakon diplome. “To je bila revolucionarna reforma koju je struka žestoko kritizirala. Međutim, studenti su bili oduševljeni, a Studentski list objavio je članak s naslovom Solar sistem”, kaže.

Kći Vesna i Asi
Kći Vesna i Asi

Godine 1976. napisao je Teoriju književnosti, knjigu iz koje se četrdeset godina generacije učenika upoznaju s osnovnim pojmovima znanstvenog proučavanja književnosti. Knjiga je do sada doživjela više od 20 izdanja. Potkraj osamdesetih godine, odnosno 1987. godine, Milivoj Solar postaje posljednji ministar prosvjete i kulture u SR Hrvatskoj. S pozivom nije bio oduševljen. Oduvijek se bavio isključivo svojom strukom, a politika ga nije nimalo zanimala. “Bezuspješno sam se pokušao izvući”, kaže. Sjeća se kada je jednoga prijepodneva u njegovu kabinetu zazvonio telefon. Bio je to tadašnji predsjednik CK SKH, Stanko Stojčević. Upitao je Solara je li spreman postati ministar.

Profesor mu je odgovorio kako ne misli da je to dobra ideja i da ima problema sa zdravljem. “Dajte, molim vas, pa svi smo mi bolesni”, odgovorio mu je Stojčević. Profesor mu je onda ljubazno objasnio kako bi možda bilo najbolje da se kod Ljubomira Čečuka, tadašnjeg šefa urologije na Rebru, raspita za njegovo zdravlje. Stojčević je rekao da hoće i prekinuo razgovor. Profesor Solar je istog trenutka nazvao svog prijatelja, doktora Čečuka, i zamolio ga da se što prije susretnu. Istog se poslijepodneva nacrtao u njegovu stanu. “Čuj, ovaj hoće da ja budem ministar, a meni se to baš i ne da. Rekao sam mu da si me ti operirao…”, objašnjavao mu je Solar.

Karijera ministra

Urolog ga je prekinuo i rekao mu je kako je već primio poziv. “Odgovorio sam im da ti sve možeš. Hvala Bogu da ćemo napokon imati sposobnog ministra”, rekao mu je poznati urolog. Profesor Solar je zaslužan što su u hrvatski obrazovni sustav ponovo vraćene gimnazije, a i uspio je podići plaće u prosvjeti. “Osim toga, uveo sam vjeronauk u škole. Međutim, za razliku od sada, ja sam zamislio da bi vjeronauk trebao biti zadnji sat”, kaže. Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine ministarstvo je prepustio HDZ-ovu ministru Vlatku Pavletiću. U mirovinu je otišao 2006. godine, a godinu nakon toga imenovan je akademikom i profesorom emeritusom. “Znate li od čega potječe riječ emeritus?

Nova reforma školstva čini mi se simpatičnom. Podsjeća me na moje stavove od prije 40 godina
Nova reforma školstva čini mi se simpatičnom. Podsjeća me na moje stavove od prije 40 godina foto saša ćetković

To je naziv za rimskog vojnika koji je preživio sve bitke i dočekao penziju. Ja sam emeritus. Znači, preživio sam”, objašnjava. U njegovoj borbi, kaže, pomoglo mu je pravilo koje je nazvao – zatvaranjem stranica. “Kada sam izašao iz politike, odnosno prestao biti ministar, odlučio sam da više neću čitati novine i pratiti politiku. Kada sam prestao predavati, svoje mlađe kolege zamolio sam da me više ne pitaju za savjet. To su stranice knjige koje sam zauvijek zatvorio”, kaže. Ipak, priznaje da mu se najnovija reforma školstva, koju predvodi prof. Boris Jokić, čini simpatičnom. “Ono što sam doznao podsjeća me na moje stavove od prije četrdeset godina.

Razmišljanja o svijetu

Odavno sam inzistirao kako klinci ne moraju čitati sve Homerove heksametre ili kompletan Marulićev opus. Dovoljno je samo učenicima objasniti značaj tih djela u književnosti i sve okolnosti pod kojima su nastala”, kaže profesor Solar. Upitan za komentar o novim hrvatskim ministrima kulture i obrazovanja, Zlatku Hasanbegoviću i Predragu Šustaru, kratko odgovara: “Što je narod birao, to je i dobio”. Cijenjeni profesor uživa u mirovini. Ujutro dugo spava, ponekad kuha ručak i uživa u dokolici. “Sviđa mi se što više ništa ne moram. Nikada nisam ovako živio. Ipak, i dalje mnogo čitam i ponekad nešto pišem”. Upravo završava esej koji bi se trebao zvati Umjetnost danas.

“Na početku teksta se pitam što o umjetnosti mogu reći kao čovjek koji je toliko star da potpuno živi u prošlosti. Mislim da mogu. Moje godine daju mi za pravo da kažem da se u posljednjih petnaest godina dogodila revolucija u svakodnevnom životu i odnosu prema umjetnosti”, kaže. Često razmišlja kako bi se osjećao da je kao dijete pao u komu i probudio se prije petnaest godina, odnosno 2000-te godine. “Primijetio bih da se svijet promijenio, ali ne toliko da se na njega ne bih mogao priviknuti”. Međutim, da je kojim slučajem u komu pao prije petnaest godina, 2000. godine, i probudio se danas, u ožujku 2016. godine, osjećao bi se loše. “Probudio bih se u nekom potpuno novom svijetu. U nekom vremenu apsurda”, završava profesor Milivoj Solar.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 19. ožujka 2016.