Vida Demarin: Imala sam povjerenje u Milana Bandića i pokajala sam se. Jako me povrijedio

Prepun je umjetničkih slika, u rasponu od uokvirenih obiteljskih crno-bijelih, odnosno već požutjelih fotografija, starinskih portreta iz obiteljskog nasljeđa, manje znanih autora, sve do statusnih simbola mnogih dobrostojećih građanskih obitelji, poput Murtića i Berbera.

Čini mi se da bedinerica gospođe Demarin ima posla preko glave dok obriše prašinu sa svakog detalja, koji ovom stanu daju touch agramerskog građanstva. Stan joj je ugodan, topao, kao da biste u njemu istog trena u hodniku mogli ostaviti kovčeg i početi živjeti. U kutu svake sobe nalazi se jedna kalijeva peć u drugoj boji, koje nisu u funkciji, jer je u stanu centralno grijanje, ali daju određeni štih nekih drugih, romantičnijih vremena, kad se u njima obitelj grijala na drva.

Umjesto u salon, sjedamo u njezin kabinet, za drveni radni stol, za kojim gospođa Demarin provodi najviše vremena za laptopom, pripremajući referate, šaljući e-mailove, pišući knjige, obavljajući pripreme za kongrese koje vodi ili na kojima sudjeluje diljem svijeta. Donosi nam kavu, šalicu mlijeka, šećer u posebnoj dozi, te upozorava da nutricionistički nikako ne valja piti kavu s mlijekom nego samu crnu kavu. Kad je u inozemstvu, tvrdi, naručuje isključivo macchiato.

Akademkinja Demarin ima toliko impozantan životopis da bi mi trebao cijeli Telegram da ga temeljito ispišem, tako da ću se zadržati tek na nekoliko osnovnih podataka: rođena u Zagrebu 1944., završila Petu gimnaziju, diplomirala na Medicinskom fakultetu 1969., specijalizirala neuropsihijatriju u KBC-u Sestre milosrdnice, u kojem je od 1994. bila predstojnicom Klinike za neurologiju, profesionalno se usavršavala na klinikama u Edinburghu, Parizu, Baselu, Londonu, Helsinkiju i Firenzi.

Redoviti je profesor neurologije u trajnom zvanju, predsjednica International Institutea for Brain Health, redovita je članica HAZU-a od 2010., INPC Generaly Secretar Internacionalnog Neuropsihijatrijskog kongresa Mind& Brain, objavila je više od tisuću znanstvenih radova te 83 knjige, održala stotine predavanja na međunarodnim skupovima.

Osnovala je Laboratorij za cerebrovaskularnu dijagnostiku KBC-a Sestre milosrdnice, Hrvatsko društvo za neurovaskularne poremećaje i Hrvatsko društvo za prevenciju moždanog udara. Unatoč sedmom desetljeću života, još uvijek je iznimno aktivna, a nije zaboravila ni svoje pacijente, o kojima se s mnogo pažnje, brige i empatije brine danas na Poliklinici Orlando, kao dio stručnog tima.

Posljednjih godina njezino je ime prvi put izašlo iz medicinskih okvira i počelo se provlačiti u javnosti u posve drugom kontekstu, vezano uz listu gradonačelnika Milana Bandića, na kojoj je i bilo njezino ime. Prošle godine pogodila ju je afera, kojom se bavi USKOK, zbog koje je podnijela ostavku na sve gradske funkcije.

Kako stoji u optužnici protiv gradonačelnika, Milan Bandić tražio je od akademkinje da veliku zbirku umjetnina, pronađenu u gradonačelnikovoj vikendici, lažno prikaže kao vlasništvo Zaklade koju je vodila. Nakon dugih mjeseci medijske izolacije i šutnje, akademkinja Vida Demarin, još uvijek vidno potresena ovim skandalom, prvim u 50-godišnjoj karijeri, sada ekskluzivno za Telegram progovara nevoljko, ali otvoreno i iskreno i o toj vrućoj temi.

TELEGRAM: Imate tako briljantnu karijeru, što vam je trebalo da u jednom trenutku odete u političke vode?

DEMARIN: Pogrešna je percepcija javnosti ta da sam ja otišla u političke vode.

TELEGRAM: Objasnite mi onda što se dogodilo u aferi oko Zaklade s gradonačelnikom Bandićem, vama, istragom USKOK-a , vrijednostima spornih umjetnina, promjenama iskaza i dokumentima neistinitog sadržaja?

DEMARIN: Ja sam, zapravo, u sve ušla iz zaista čistog osjećaja ne obveze nego zahvalnosti, jer je gradonačelnik Milan Bandić osnovao tu zagrebačku Zakladu za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti i mene molio da budem predsjednica Upravnog vijeća. Prikupili smo u raznim aktivnostima priličnu količinu novca i u Vinogradskoj bolnici napravljen je Centar za prevenciju vaskularnih bolesti, s fenomenalnom aparaturom procjene najranijih promjena na krvnim žilama. To je baš jedna jako sofisticirana priča.

TELEGRAM: Potom priča postaje vrlo ozbiljna i sve manje sofisticirana. Vi ste u gradsku politiku ušli na lokalnim izborima 2013. godine. Sada zauzvrat gradonačelnik je tražio da budete na njegovoj listi, pored drugih žena iz javnog života, poput Ljubice Matijević Vrsaljko, Milane Vuković Runjić, Sandre Perković, Vesne Kusin, Sandre Švaljek…

DEMARIN: Da. Kad je htio da ja budem na njegovoj listi, pomislila sam: ‘Ako mu to koristi da dobije neke glasove, u redu.’ I pristala sam. Samo to je bio razlog.

TELEGRAM: Jeste li se pokajali kasnije što ste pristali biti na listi i što ste imali povjerenje u gradonačelnika?

DEMARIN: Jesam, jako sam se pokajala.

TELEGRAM: Nakon uhićenja gradonačelnika, pritisci na vas očito su bili veliki. Prema posljednjoj USKOK-ovoj optužbi gradonačelnik je tražio od vas da promijenite iskaz u vezi umjetnina pronađenih u njegovoj samoborskoj vikendici, kako nisu njegovo vlasništvo nego su donirane vašoj Zakladi. Kao svjedok, na kojeg je gradonačelnik pokušao utjecati, podnijeli ste ostavku na sve tri funkcije: mjesto u Nadzornom odboru zagrebačkog Holdinga, u skupštinskom Odboru za zdravstvo i Odboru za međugradsku i međunarodnu suradnju, kao i u Zakladi. S obzirom na to da sada prvi put o tome progovarate javno, što ste naučili iz cijele ove afere?

DEMARIN: Naučila sam lekciju: ne smije se uvijek vjerovati ljudima. Ma, znala sam ja to oduvijek. Ali, ja sam jako otvorena osoba i kao liječnik i privatno. Uvijek idem s dobrom voljom prema ljudima. Nikad ne mislim da bi mi netko, s druge strane, htio nešto smjestiti, ili učiniti mi nešto nažao. Treba biti oprezniji.

TELEGRAM: Koliko vas je to osobno pogodilo?

DEMARIN: Baš me ljudski pogodilo, jako. Baš jako. Ali, dobro… Svaka spoznaja u životu košta.

TELEGRAM: Vi ste bili upućeni o kakvim je slikama riječ, koliko ih ima i kolika je njihova vrijednost?

DEMARIN: Ne, nisam znala. Pojma nisam imala. Ali, onda su mi došli reći da su to slike u vlasništvu Zaklade.

TELEGRAM: Koliko je ova afera nanijela štetu vašem ugledu liječnice, akademkinje i javne osobe?

DEMARIN: Mislim da mi je nanijela štetu. Pogotovo zato što su mediji na svoj način iskoristili situaciju. Ali, tu sam nemoćna. Ja sam istu sekundu dala ostavku na sve funkcije. Da, naštetilo mi je ugledu. Što mi je žao, jer ljudi ne razumiju zapravo moj motiv da se zahvalim gradonačelniku. A onda je sve krenulo u krivom smjeru, nažalost. Znate, sigurno ima dosta kolega koji su u ovoj zemlji ljubomorni na mene, na moje rezultate, zasluge, rejting u javnosti, pa su jedva dočekali ovako nešto, da mogu likovati. Ali zato moje kolege u inozemstvu itekako znaju i cijene moje ime i karijeru. Sve u svemu, moje ime je, ipak, malo predragocjeno da bi se samo tako okaljalo u javnosti.

TELEGRAM: Kako vam je uspjelo toliko toga postići? Vaš životopis bio bi impozantan da se podijeli i na trojicu liječnika. Čega ste se sve odrekli zbog karijere i je li vas vodila velika ambicija?

DEMARIN: Ma ne, nije me vodila nikakva velika ambicija. Jedno je vodilo drugome. Uvijek sam bila odličan đak, to me odvelo na medicinu, kao jedan pametan studij, a posebno me zagolicao mozak. Učila sam, jer sam to htjela, nitko me nije tjerao na to. Nije me vodila ambicija, a opet da me ništa nije zanimalo, ne mogu reći. Željela sam postići maksimum u karijeri, koliko mogu, ali ne mislim da sam se ičega odrekla zbog toga.

TELEGRAM: Postoje dvije vrste liječnika: oni u većini, koji zbog posvećenosti medicini nemaju smisla ni za što drugo i pretvaraju se u tzv. fah-idiote te drugi, u manjini, koji posjeduju veliku širinu obrazovanja, imaju smisla i za umjetnost i otvoreni su za druge izazove.

DEMARIN: Ja sam od fakulteta išla na sve predstave, koncerte, plesnjake, taj društveni život, druženje i praćenje kulturnih događanja, oduvijek mi je bio jako važan. Još uvijek mi je važan. Pa vidjeli smo se na premijeri Čarobnog brijega, zar ne? Imam godinama pretplatu u Lisinskom. Kako sam završila i glazbenu školu, glazba mi je oduvijek od umjetnosti bila najbliža. Moja sestra je profesorica, pravi kulturtreger, pa sam s njom krenula u kazalište. Imam sreću što potječem iz humanističke obitelji; moj tata je bio profesor filozofije, pedagogije, psihologije i totalni humanist. I danas mi se zna dogoditi da mi na ulici priđu ljudi koji pamte mog tatu kao divnog profesora.

Mama je bila učiteljica. Moj muž Ivan Šarić je arheolog po struci, no iz hobija je karikaturist, ima izložbe, monografije, objavljivao je nekada u Vjesniku… Znate, nemam dojam da sam se bilo čega odricala u životu, išli smo i na skijanja. Međutim, sigurna sam u jedno. Život nije bio ovakva utrka kao sada. Kad gledam svoje studente, oni danas sjede s dva laptopa, s tri mobitela, šalju si sms-ove, nema više nikakve prave komunikacije među njima. To mi nije drago. Izgubila se ljudska komunikacija. Mi smo si hofirali, nismo si tipkali poruke. Danas mladi ljudi sve mogu vidjeti, čuti, saznati za tri sekunde. I ja sam se već izvještila u toj novoj komunikaciji.

TELEGRAM: Kao Zagrepčanki, koliko se grad vašeg djetinjstva i mladosti izmijenio?

DEMARIN: Zagreb je postao prava metropola, što je meni jako drago. Mi ne patimo, nismo hendikepirani time što ne živimo u velikoj europskoj prijestolnici poput Pariza. Zagreb je to postao. Ali, nema finoće i mirnoće kao nekada. Obrti su izumrli, kavane su izumrle, pamtim Corso kavanu s bambus držačima za novine, nema više ni Medulić kavane, Kazališnu kavanu, Gradsku i Dubrovnik su uništili, nema Gradskog podruma… Mi smo sad ponosni na advent u Zagrebu, koji je dosegao bečki. Ali, ja već godinama kolegama koji dođu ovdje govorim kako su isti arhitekti gradili Zagreb i Beč, prema tome mi smo dio iste mitteleuropske povijesti i kulturnog miljea.

U Beču, koji je postao prevelik, tradicija se ipak njeguje i poštuje. Nedavno mi je stigla pozivnica za carski bal u Hofburgu, koji se i dalje održava. Zagreb danas ima puno više sadržaja, ali izgubio je intimu. Sjećam se kad je prije 20 godina u Zagreb došao bratić mog muža, koji živi u Buenos Airesu. Jedan dan hodamo mi Jurišićevom do Trga i muž i ja svakih nekoliko minuta pozdravljamo poznanike. On je bio u šoku. U Buenos Airesu, koji ima 11 milijuna stanovnika, naravno da ne možeš sresti toliko poznanika u deset minuta, kao mi u našem Zagrebu. A jednom su mi u Limi, kad sam rekla da sam iz Hrvatske koja ima četiri i pol milijuna stanovnika, rekli kako se sigurno mi svi poznajemo! Ali, za mene je Zagreb bio i ostao najljepši grad na svijetu.

TELEGRAM: Još da su ljudi malo drukčiji…

DEMARIN: Neki dan mi je moj taksist, koji me često vozi i zove me “profa”, rekao da su svi Hrvati genijalci. Ja ga pitam: Kak’ to mislite? Lepo, veli on: ‘svi imaju jal u genima’. Kaj to nije dobro? Ta jal, zločestoća i ljubomora su sve pokvarili. Ja dosta pamtim, nismo prije bili takvi. Nemam osjećaj da nam je prije, u socijalizmu, bilo previše toga uskraćeno u kvaliteti života. Nismo mogli odmah kupiti najnovije talijanske cipele. Zato smo išli u Trst, pa smo si to nadoknadili.

TELEGRAM: Koliko ima ličkih i istarskih korijena u vama?

DEMARIN: Pedeset posto svakog. Moj tata je rođen u Medulinu, malom mjestu kraj Pule. On se uvijek smijao kako je Pula kraj Medulina. Talijanske vlasti deportirale su ga kao srednjoškolca, a kasnije je bio direktor gimnazije u Gospiću, gdje je moja mama rođena. On je bacio oko na mamu, koja je bila jako lijepa, ali joj se očitovao tek kad je maturirala. Tata je tad imao već 40 godina. Sve mame tamošnjih udavača bacile su oko na njega, međutim, on se čvrsto držao dok nije mogao realizirati ljubav s mojom mamom.

TELEGRAM: Je li vam bilo teže postići takvu respektabilnu karijeru kao žena?

DEMARIN: Iskreno govoreći, mi živimo u mačo svijetu. Ne mogu reći da sam imala velikih problema u karijeri zato što sam žena. Kad sam ja startala, već su žene bile na nekim pozicijama. Bila sam predstojnica Klinike za neurologiju KBC-a Sestre Milosrdnice čak 18 godina.

TELEGRAM: Nikad niste, među kolegama, igrali na kartu ženstvenosti?

DEMARIN: Ma, ne. Mislim da mi ta karta nije bila potrebna. Ja sam drugi tip.

TELEGRAM: A što vam je donijela titula akademkinje koju ste stekli 2010. kao redoviti član HAZU-a, u Razredu za medicinske znanosti?

DEMARIN: To je jako dragocjeno priznanje. Jako sam sretna zbog toga i to je još jedan dokaz da nisam radila uzalud.

TELEGRAM: Koliko u svijetu ima neurologinja?

DEMARIN: Vani je to baš feminizirana profesija. Dečki nemaju živce, dok diplomiraju pa specijaliziraju, trebaju im godine. Njihove kolege koje su završile pravo i ekonomiju, za to vrijeme već imaju menedžerske plaće i promijenili su nekoliko automobila. Istina je da je danas puno više žena u medicini. Ona traži veliku predanost, angažman, dugo vremena treba da se pozicioniraš i cijeli život učiš. Znate, ne može se završiti medicinu, raditi svoj posao i čitati samo dnevne novine.

Postoje struke u kojima ne moraš pratiti što se događa iz minute u minutu. Ja sam i danas, kad mislim da već jako puno znam, pretplaćena na mnogo stručnih časopisa, gledam sve što se događa i putujem na konferencije po svijetu da budem u tijeku. Medicina rapidno napreduje. Nekad se mislilo da se mozak ne može oporaviti i da tako to treba prihvatiti. Međutim, mozak se može oporaviti, tzv. mehanizam neuroplastičnosti mozga. Mi danas ponovno možemo učiti ljude ono što je zaboravljeno, a to su fenomenalne stvari za naše bolesnike.

TELEGRAM: Koliko ljudi danas to imaju osviješteno?

DEMARIN: Sve više. Godinama su ljudi razmišljali baš fatalistički: kak’ Bog da, odeš u toplice i to je bio maksimum. Međutim, sad su ljudi shvatili da se mnogo toga može i prevenirati.

TELEGRAM: A koliki utjecaj na bolesti ima genetika: dvadeset ili trideset posto?

DEMARIN: Točno, maksimum trideset posto. A sve ostalo je na nama, što je jako dobro. Dakle, sva istraživanja temelje se na nekoliko stupova: mediteranska prehrana, koja hrani mozak, te redovita tjelesna aktivnost. To može biti i šetnja, ali svakodnevna. Za to mi nitko ne može reći da nema pola sata vremena, makar navečer. Samo se ljudima ne da, uvale se pred televizor i kunjaju.

Čak se više preporučuje šetnja nego trčanje, ja baš nisam pobornik jogginga, koji zna izazvati infarkt. Fenomenalne stvari se događaju u mozgu tijekom tjelesne aktivnosti. Znate, zna se događati ljudima koji su jako aktivni cijeli život, recimo menadžerima kad odu u penziju, da padnu u depresiju, jer nemaju motivaciju. Sve manje su uključeni u socijalni život, povlače se, mozak nema poticaja i često završe s Alzheimerovom bolesti. Bitno je da svi ljudi stalno sami sebe održavaju, da budu aktivni.

TELEGRAM: Ono što mene živcira u liječničkim savjetima je rečenica: “Isključite stres”, kad je to u današnje vrijeme nemoguće.

DEMARIN: U pravu ste. Lako je to reći. Stres sve nas melje. Ali, bitno je pronaći u svom tom ludilu koje nas okružuje neku svoju malu oazu: pustiti neku finu glazbu koju volimo, pročitati lijepu knjigu, probati si ugoditi… Evo, ja sam si sinoć pustila La vie en rose Edith Piaf, popila čašu crnog vina i baš uživala, umjesto da sam gledala vijesti i živcirala se. Znate, vi ne možete utjecati na druge ljude, ali na sebe možete. Jako je bitan tzv. brain fitness, dakle to je vježbanje mozga putem rješavanja barem jedne križaljke dnevno, sudokua, čitanja i diskutiranja o tome… Bitno je stalno našem mozgu davati zadatke.

Najgora je rutina, jer rutina ubija sve. Probajte već sutra zakopčati gumbe lijevom rukom, oprati zube lijevom rukom, otići do posla pješice, ali svaki put drugim ulicama… To svi možemo svakodnevno napraviti, a na nama stručnjacima jest da vas na te stvari upozoravamo. Golemi problem su bolesti mozga. Prema podacima europskog Savjeta za mozak, troši se 800 milijardi eura godišnje na zbrinjavanje bolesti mozga. To je užasno mnogo novca, a trenutačno prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak 45 milijuna ljudi boluje od Alzheimerove bolesti.

TELEGRAM: Alzheimera ima sve više i u našem okruženju, ali čini mi se da se taj podatak prešućuje u javnosti.

DEMARIN: U pravu ste. Mislim da je bolje da se ne govori previše, jer se ljudi preplaše.

TELEGRAM: Još uvijek za mnogo neuroloških bolesti, pa i za Alzheimer, nije pronađeno rješenje?

DEMARIN: Nažalost, nema rješenja. Ali, bitno je da se proba odgoditi početak bolesti ili prevenirati ako je moguće. Evo, nedavno su se pojavile teorije kako kokosovo ulje pomaže kod Alzheimerove bolesti. Ono izgleda kao mast i prodaje se kod nas u dućanima zdrave hrane.

TELEGRAM: Ima jako mnogo liječnika koji propagiraju prestanak pušenja, a drže cigarete na stolu u svojoj ordinaciji, pa me zanima koliko i koje od savjeta koje ste mi dali, vi primjenjujete na sebi ili svojim ukućanima?

DEMARIN: Genijalno pitanje! Gledajte ovako, s obzirom na to da smo podrijetlom s mora, kod nas je mediteranska prehrana oduvijek bila prisutna. Moja mama je kao Ličanka uvijek kuhala na ulju. Ali, znate u čemu je bit?

TELEGRAM: Ne znam.

DEMARIN: U jednoj harmoniji. Ne smijete samog sebe maltretirati da morate jesti samo ribu. Nedavno sam bila u Slavoniji, pitali su me smiju li ljudi pojesti malo kulena, ili čvaraka. Naravno da smiju, ali bitna je količina i balans.

TELEGRAM: Vi propagirate maslinovo ulje, ribu i povrće. A sve je to danas prosječnom kupcu mnogo skuplje od kilograma mesa.

DEMARIN: Orade i zubaci su, možda, skupi. Ali, plava riba je najjeftinija riba i nju si svatko može priuštiti dva puta tjedno. Kupite si srdele i skuše, nisu skupe, pa čak i sardine mogu proći. Slažem se da maslinovo ulje nije baš jeftino. Ali, ne lijevaš ga. A zelenjava, blitva, špinat, salata, zbilja nije skupa. Dakle, da se vratim na vaše pitanje. Što se tiče prehrane, toga se pridržavam. Što se tiče tjelesne aktivnosti, baš i ne.

Svako malo prošećem, ali ne previše. Stalno pričam kako je ples perfektan, ali ljudi moje generacije više nemaju gdje plesati. Izdvojila bih i da je san jedna od ključnih stvari, koji mora imati svoj ritam. San je strašno važan da vam se rekuperira mozak i oslobodi svih nakupljenih informacija u toku dana.

TELEGRAM: Koliko vi spavate? Pretpostavljam da vaš radni dan traje 18 sati?

DEMARIN: Ma da, dan mi predugo traje i idem prekasno spavati. Budim se oko pola osam ujutro, a ne idem spavati prije jedan. Mislim da se sve u životu može postići dobrom organizacijom.

TELEGRAM: Lako je vama liječnicima stalno davati savjete nama običnim smrtnicima, pacijentima. Što se desi kad se uloga promijeni? Kad vi postanete pacijent, počinjete li drukčije promišljati profesiju i zdravstvo, općenito?

DEMARIN: Uvijek se promijeni percepcija, to je razumljivo. Ja nastojim svim svojim pacijentima i njihovim obiteljima dati sve svoje znanje i empatiju, omogućiti im da me pitaju i da zajednički dođemo do idealnog rješenja. Ja mislim da bi tako trebalo biti i u obrnutom slučaju.

TELEGRAM: Lukavo ste mi odgovorili, da se ne zamjerite kolegama. Čuo sam da ste zbog kongresa često odsutni iz Hrvatske.

DEMARIN: Točno, često idem, zovu me da predajem. Moj muž mi veli: nikad te nema, kad ćeš prestati putovati na kongrese? Sada putujem manje nego prije, ali idem dva puta godišnje u Ameriku, nedavno sam bila u Singapuru. A one po Europi, to ne računam!

TELEGRAM: Jedan vaš poznati kolega mi je rekao da su mu najdraži dio vaše profesije učestali odlasci na kongrese vani, jer su oni, zapravo, dobar paravan za sjajan provod, uz dozu alkohola, hrane i seksa.

DEMARIN: Ma to je svinjarija, da tako nešto kolega kaže! Vi možete, ako ste gad, otputovati na kongres i fizički ne biti prisutan na njemu. Ja to ne mogu, jer mene uvijek zovu da predajem i fizički sam dostupna. Ali, naravno da ću si, ako sam prvi put negdje došla, uzeti jedan dan dulje od trajanja kongresa za turistički obilazak. Vodim ljetnu školu u Dubrovniku. Ne jednom mi se dogodilo da dođu mladi liječnici i vele mi kako nisu zainteresirani za tu edukaciju i program u Dubrovniku, jer su tamo već bili!

TELEGRAM: Pronašao sam podatak da je Sigmund Freud bio neurolog.

DEMARIN: Točno. Ja sam imala sreću da sam kao mladi neurolog 1975. godine dobila stipendiju u Parizu, u Hospital de la Salpetriereu, tada je to bila meka za nas neurologe. Sretna sam jer sam se tamo i fotografirala pored Freudeove biste, imam to negdje u dokumentaciji. Tamo je izučavao Freud. On je, de facto, imao teoriju da se sve što se događa u duši iskreira u mozgu, da je mozak taj organ gdje se sve skupa može vidjeti. Međutim, nije imao tehnoloških mogućnosti prije stotinjak godina da sve to i dokaže.

Jako su ga kritizirali zbog tih teorija i onda se počeo baviti psihoanalizom. Pred 15-ak godina se ujedinila znanost, mogućnost prikaza struktura u mozgu, u prvom redu funkcionalne magnetske rezonance i psihoanaliza, nova grana koja se zove neuropsihoanaliza. Na 56. Međunarodni neuropsihijatrijski kongres u Puli nazvan Mind & Brain u lipnju ove godine dolazi i Mark Solms, koji je utemeljio neuropsihoanalizu, što je iznimna čast.

TELEGRAM: Je li vas teško slijediti, s obzirom na golemu količinu energije?

DEMARIN: Mislim da jest. Uvijek morate napraviti prioritete u životu, ali pritom ne smijete čekati da završite jednu stvar kako biste započeli sljedeću. Morate paralelno raditi na nizu projekata. Moraju se stvari paralelno događati, to je jedini način da ih uspijete dovesti do kraja. Znam da je mene teško slijediti, ali ja nisam nikoga pritom maltretirala. Ako vi nećete, ja vas kao mentor neću zvati. Ali, na vašem mjestu ja bih se zamislila ako vas ne zovem. Kod nekih je palilo, a kod nekih nije, jer vole da ih ne zoveš.

TELEGRAM: Kakve još ambicije imate?

DEMARIN: Osnovala sam međunarodni Institut za zdravlje mozga. Radit ćemo i dalje na preventivnim programima, na istraživanju, međunarodnim projektima. Bit mi je da i dalje promoviram zdravlje mozga. Jer prema motu Svjetske federacije za neurologiju (WFN) – Nema zdravlja, bez zdravlja mozga.

---

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 09. siječnja 2016.