Trump je svijetu objavio da se Amerika pod njegovim vodstvom povlači iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Rekao je to istim žarom kao kad je – u prvom obraćanju svijetu s blesimetra – lani objavio da Ameriku povlači iz Pariškog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena. Isti je bio ton, ista je bila činjenica da Trump čita s blesimetra, a ista je bila i motivacija njegove odluke – četrdeset i peti američki predsjednik istupio je iz klimatskog i iz nuklearnog sporazuma ne zato što su ti sporazumi bili loši, nego zato što ih je svojedobno potpisao četrdeset i četvrti američki predsjednik, Barack Obama. To je čovjek kojega Trump prezire više od bilo koga i čiju političku ostavštinu uspješno razgrađuje.
Trump je jako proziran; mrzi Obamu i to je to
Trumpov prezir prema Obami stara je priča za koju svi znamo. On je bio rodonačelnik rasističke laži da se Obama rodio u Keniji, na čemu je inzistirao sve do par dana pred izbore. Ta podmukla fiksacija dobila je novu snagu kad je izabran za predsjednika. Kao političar, Trump je vrlo proziran – ne treba dugo odgonetati što ga hrani, što ga ljuti i što ga potiče – on vam brzo bez srama otkrije svoju motivaciju. Razaranje svega što ima veze s Obamom glavni je motor njegova političkog djelovanja.
Primarni razlog za to bez sumnje leži u Trumpovu duboko ukorijenjenom rasizmu; podložniji raspravi je drugi razlog – Trumpov osjećaj intelektualne i političke inferiornosti spram prethodnika. Sve što je Obama napravio bilo je po njegovim riječima “najgore”, “katastrofalno”, “užasno”, “amaterski”, “naivno”, “glupo” – te kvalifikacije ne govore toliko o prethodniku, koliko o dubinskoj nesigurnosti i panici nasljednika. I tu dolazimo do razloga zašto je Donald Trump – bez ikakva razumnog političkog razloga – istupio iz iranskog nuklearnog sporazuma. Nije to napravio zato što bi on, Trump, znao doći do boljeg sporazuma, nego zato što ga užasava ideja da je netko pametniji napravio nešto što on nikad ne bi znao napraviti.
Gotovo svaka rečenica Trumpova obraćanja o izlasku iz iranskog nuklearnog sporazuma sadržavala je barem jednu laž. Ta je velika obmana podsjećala na njegovo obraćanje prošlog ljeta, kad je povukao Ameriku iz Pariškog sporazuma. Tad je također 15 minuta neprestano lagao – gotovo ništa što je tad rekao nije bila istina, potvrdili su fact-checkeri. Žalosno, ali to više nije neobično za predsjednika koji je u 16 mjeseci mandata skupio 3.001 dokazanu laž. I stvar postaje sve gora – na početku mandata lagao je u prosjeku šest puta svakog dana; zadnjih mjeseci laže u prosjeku devet puta dnevno.
CIA ZNA da Iran ne gradi nikakvu bombu
No, Trump je u utorak izrekao laž puno opasniju od svih običnih na koje smo navikli. Rekao je da Amerika istupa iz iranskog nuklearnog sporazuma zato što “Iran pokušava proizvesti nuklearno oružje”. “Pokušava” – glagol u sadašnjem vremenu. To je laž. Američke obavještajne službe tvrde da se Iran pridržava odredbi sporazuma i da ne pokušava proizvesti nuklearno oružje. To je prije tri tjedna u svjedočenju pred Senatom rekao Mike Pompeo, čovjek kojega je Trump postavio za državnog tajnika, a koji je u trenutku kad je svjedočio bio direktor CIA-e. Par tjedana prije Pompea, u ožujku, direktor nacionalne sigurnosti Dan Coates – republikanac kojega je Trump postavio da bude na čelu svih tajnih službi – dakle čovjek koji je šef direktoru CIA-e i direktoru NSA-a, javno je potvrdio da se Iran pridržava odredbi sporazuma. Američke tajne službe, koje su među najboljima na svijetu, tvrde da Iran poštuje nuklearni sporazum.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu se dogodio nezapamćeni skandal – Trump odluku o izlasku iz iranskog nuklearnog sporazuma nije donio na temelju američkih obavještajnih procjena, nego je – u nedostatku boljeg izvora – falsificirao nalaz Mosada. Izraelski premijer Benjanim Netanjahu prošlog je tjedna upriličio međunarodnu TV predstavu i prikazao gomilu dokumenata o iranskom nuklearnom programu koje su izraelske službe uspjele prikupiti u teškim, gotovo nemogućim okolnostima. Trump je svoju odluku o istupanju iz nuklearnog sporazuma utemeljio na toj Netanjahuovoj prezentaciji, koja se temelji na dokumentima o iranskom nuklearnom programu iz 2003. godine – najnoviji od dokumenata koje su Izraelci priskrbili je iz 2005. godine. Dakle, deset godina prije nego što je postignut sporazum.
Obavještajna zajednica u Washingtonu očekivano je zgrožena činjenicom da američki predsjednik više vjeruje Netanjahuu nego vlastitim tajnim službama. Ali i to bi se dalo preživjeti. Problem je u tome da Izraelci tvrde kako je Iran “imao” program za proizvodnju nuklearnog oružja, a ne da ga “ima”. Netanjahu nikad nije rekao da Iran u ovom trenutku “ima” nuklearni program. Ali što to znači Trumpu, čovjeku koji laže devet puta dnevno? On je svjesno falsificirao nalaze izraelskih tajnih službi i njihov zaključak da je Iran “imao” nuklearni program pretvorio u zaključak da Iran “ima” program za proizvodnju bombe. Što je to – samo jedna laž? Dajte ostalih osam da napunimo dnevnu kvotu!
U svom naumu, Trump je ostao posve sam
“Ono što obećam, to i napravim”, rekao je Trump u obraćanju naciji. Doista, u kampanji je često obećavao da će “potrgati” iranski nuklearni sporazum i to je sad ostvario. No, ako biračima u Alabami ili Zapadnoj Virdžiniji to zvuči kao ispunjeno predizborno obećanje, ostatku svijeta Trump je signalizirao da su njegov potez motivirale domaće političke okolnosti, a ne stvarni razlozi, poput iranskog nepridržavanja sporazuma. Osim što su sve američke službe potvrdile da se Teheran drži dila, to potvrđuje i Međunarodna agencija za atomsku energiji (IAEA).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iranski nuklearni sporazum ostat će na snazi barem još neko vrijeme, unatoč tome što je Trump odlučio da Amerika istupi iz njega. Jer to nije sporazum Amerike i Irana, nego međunarodni, multilateralni sporazum nastao nakon ogromnog truda cijelog UN-a – dakle i EU-a i Kine i Rusije, koju je Obama u “resetu” privolio da uvede nezapamćene sankcije Iranu. I onda je, nakon gotovo pola desetljeća sankcija, koje su Iran ekonomski zamrznule, zaustavile njegovu trgovinu naftom i plinom, praktički paralizirale bilo kakve financijske odnose s ostatkom svijeta, Iran popustio i odustao od nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija.
Europska unija i dalje smatra da se Iran pridržava odredbi sporazuma i neće mu ponovno uvesti sankcije. To sigurno neće napraviti ni Rusija, koja se u međuvremenu prometnula u iranskog saveznika i spasitelja iranskog klijenta Bašara al-Asada u Siriji, a još će to manje bez razloga napraviti Kina, koja ozbiljno ovisi o uvozu iranskih energenata. Što je dakle američki plan B? Nakon što su sve ostale potpisnice sporazuma – Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Europska unija, Kina i Rusija – rekle da su Trumpovi argumenti neutemeljeni i da neće pratiti Ameriku u miniranju dogovora, u Bijeloj kući se moraju nositi sa stvarnim problemom – njihovoj strategiji nedostaje ključni element, plan B. Ako neku zemlju želite spriječiti da napravi nešto što smatrate nedopustivim, uvijek imate dvije opcije – diplomaciju i rat. Trump je jučer rekao da ga diplomacija ne zanima. Ali što je alternativa?
Ne, stvarno, što je Americi alternativa?
Vlade dviju američkih saveznica u regiji vrlo su sklone ratnom rješenju. Izrael i Saudijska Arabija godinama su već strateški povezane kao prst i nokat, obje vide najveću ugrozu u Iranu i ne bi imale ništa protiv da se vlast u Teheranu nasilno promijeni. Iran nije životna ugroza u slučaju Izraela, koji se – unatoč iranskim prijetnjama – može obraniti. No, u slučaju Saudijske Arabije to je pitanje života ili smrti, jer je despotski režim u Rijadu na krhkim nogama i ne bi trebalo puno puhati u njega da on padne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ni Izrael ni Saudijska Arabija ne žele same ratovati s Iranom – to bi bila samoubilačka inicijativa za Saudiju i skoro samoubilačka za Izrael – nego žele da Amerika to obavi za njih. U stručnoj literaturi to se zove “strategija mlaćenja gloginja tuđim spolnim organom”. Nakon tolikih godina, čini se da su Saudijci i Izraelci konačno pronašli budalu koja je spremna isukati svoj organ ne bi li mlatila iranske gloginje. Budala se zove Donald Trump. I tu je sljedeći misterij ove situacije – je li to doista plan američke administracije koju on predvodi, i ako jest – hoće li ga netko zaustaviti prije nego Ameriku i cijeli Bliski istoku uvede u novo poglavlje rata i kaosa, koji bi mogli potrajati nekoliko desetljeća.
Ono što znamo nije ohrabrujuće – Trumpova administracija nema plan B za svoj izlazak iz iranskog nuklearnog sporazuma. Tu nema ideje, osim da sve bude kako bi to Trump zamislio – dakle da Iran kapitulira i odustane od svih svojih interesa i planova. Postoje šanse da se to dogodi. Ali te su šanse slične onima da se Južna Koreja odluči staviti pod vlast Kim Jong-una, Tajvan pod vlast Pekinga ili Ukrajina pod vlast Vladimira Putina. Teoretski sve je moguće, ali to nije operativni plan B. To bi netko trebao objasniti Donaldu Trumpu.
Ovo bi tek moglo dovesti do nuklearnog Irana
Ono što je Trump bez sumnje postigao izlaskom iz nuklearnog sporazuma jest to da je osokolio najgore snage u Iranu, one koji su se otpočetka protivili bilo kakvom sporazumu s međunarodnom zajednicom. Reakcionare snage u Iranu, okupljene oko klerikalnog Vijeća čuvara revolucije i Iranske revolucionarne garde, formacije za koju se opravdano može reći da je na granici između državne vojne jedinice i terorističke organizacije, posebno kad u široj regiji bez ikakvog obzira za ljudske živote (a kamoli za ljudska prava) provodi iranske interese, od Libanona do Jemena – svima njima Trump je udahnuo novi život. To je ono što američki predsjednik – jednostavan kakav jest – nikad neće shvatiti. Ratoborna retorika i busanje u prsa ne umiruju protivnika, nego kod njega izazivaju sličnu reakciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu leži najveća opasnost od svih koje smo vidjeli zadnjih godina – ako Trump pomogne hardlajnerima u Iranu da dovoljno ojačaju, naći ćemo se u situaciji da Iran istupi ne samo iz postojećeg sporazuma, iz kojega je jučer istupio Trump (taj se zove JCPOA, Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja), nego u puno opasnijoj situaciji da Iranska revolucionarna garda prisili državnu vlast da posluša njihovu staru ideju i Iran povuče iz NPT, Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja. U slučaju da se to dogodi, Iran bi se i formalno odrekao svoje davno potpisane obveze da nikad neće proizvesti nuklearno oružje.
Početkom 2000-ih Sjeverna Koreja nalazila se u situaciji usporedivoj s današnjim Iranom. Administracija Georgea W. Busha bavila se ratom protiv terorizma i držala je nezainteresiran odnos prema Pjongjangu. Kad ih je Bush usputno proglasio dijelom “osovine zla”, protiv koje Amerika ratuje, u Pjongjangu su odlučili priskrbiti najjače oružje, ono koje sprečava promjenu režima. Istupili su iz NPT-a, dakle ništa ih više nije vezalo da obuzdaju svoj nuklearni program. Amerika se bavila teroristima i ratovala na Bliskom istoku, ne obraćajući pažnju na Sjevernu Koreju. Nije prošlo niti desetljeće, a Pjongjang je imao nuklearnu bombu. I sad smo tu gdje jesmo, da američki predsjednik ide na noge Kim Jong-unu. Hoće li Trumpova glupost prema Iranu dovesti do sličnog ishoda?
Trump se polako riješio svih koji su ga odgovarali
Trumpova odluka da Ameriku povuče iz nuklearnog sporazuma velika je propagandna pobjeda za Iran. Potvrdilo se ono što su njihovi hardlajneri tvrdili otpočetka – Americi se ne može vjerovati. Još gore, Trumpova najava da će Amerika uvesti sankcije onima koji budu poslovali s Iranom otvara prostor za bratoubilački rat među zapadnim saveznicima. Budući da se Iran pridržava odredbi sporazuma, nema nikakvog razloga da Francuska, Njemačka ili Velika Britanija ne trguju s Iranom. No, Trump im zbog toga može uvesti sankcije. Tako jedan dogovor, koji sigurno nije bio savršen, ali je bio funkcionalan, može završiti kao točka oko koje se ne kolju Amerika i Iran, nego Amerika i Britanija, Njemačka, Italija, Francuska… Zašto? Zato što je Trump odlučio da ne voli dogovore koje je sklopio Obama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Često se ovakva odluka Bijele kuće tumači činjenicom da su se u zadnjih mjesec dana u Washingtonu promijenili državni tajnik i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Istina, i bivši državni tajnik Rex Tillerson i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster bili su zagovornici iranskog sporazuma i u više navrata su (s puno muke) zaustavili Trumpa kad je htio istupiti iz njega. No, vjerujem da je krivo Trumpovu promjenu politike pripisati novom državnom tajniku Mikeu Pompeu i novom savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu.
Da, i Pompeo i Bolton su godinama već žestoki kritičari iranskog sporazuma i vrlo radikalni po pitanju Irana općenito. Bolton je čak svojedobno objavio članak naslovljen “Ako želite zaustaviti iransku bombu, bombardirajte Iran!”. Ali nisu Bolton i Pompeo krivi za ovu promjenu politike. Dapače. Trump nije na rubu rata s Iranom zato što su oni došli u njegov krug. Ne, oni su došli u njegov krug jer je Trump htio takve ljude u svom krugu. Legendarne su priče o njegovim sukobima s najbližim suradnicima – Tillersonom, McMasterom, Mattisom – koji su ga svako šest mjeseci uvjeravali da produži sporazum s Iranom. Trump to nije podnosio, iako ih je slušao. Ali onda ih se, jednog po jednog, riješio. Nisu jastrebovi pronašli Trumpa, nego je Trump pronašao jastrebove.
Postoje tri moguća ishoda Trumpove odluke
I što će se sad dogoditi? Vjerujem da postoje tri ishoda Trumpove odluke da povuče Ameriku iz nuklearnog sporazuma s Iranom, i niti jedan nije dobar ishod. U grubim crtama, prvi ishod je eskalacija sukoba – s jedne strane tu bi bio Iran, a s druge Amerika i osovina Izrael-Saudijska Arabija. To je “oslobodi-nas-bože” scenarij, u kojem bi cijeli Bliski istok progutao nezapamćeni sukob sunita i šijita i u kojem bi jedina dobra stvar bila potencijalna promjena režima u Teheranu. Sve ostalo bilo bi ravno katastrofi i prelilo bi se vjerojatno i izvan granica regije, u najmanju ruku kroz kretanje milijuna izbjeglica prema Europi, a u puno izglednijem smislu kroz slanje terorista diljem svijeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad bi vlast u Teheranu i pala, sunitske sile u okruženju sigurno ne bi gledale kroz prozor nego iskoristile priliku za obračun sa šijitima, koji žive u svim bliskoistočnim državama osim u Jordanu i Sjevernoj Africi. Ako bi pala vlast u Iranu, niti jedna od susjednih zemalja – Saudijska Arabija s puno šijita u dijelu zemlje s bogatim nalazištima nafte, Bahrein, Jemen – ne bi ostala stabilna. Kako bi potom izgledala osveta nakon što se šijiti priberu – pogledajte što se dogodilo sa sunitima na sjeveru Iraka nakon šijitske dominacije iz Bagdada – to danas zovemo ISIS.
Drugi scenarij pretpostavlja da do rata neće doći, nego da će odluka da Amerika istupi iz iranskog nuklearnog sporazuma imati samo ograničeni učinak – Iran neće biti oštećen, ali neće više biti ni obuzdan, jer je Amerika dokazala da se dogovoru s njom ne može vjerovati. To u konačnici znači nuklearni Iran i cementiranje tamošnje klerikalne vlasti. Nikad se Iran neće vratiti u ono što Zapad smatra civilnim životom jer nikad nitko neće moći svrgnuti one koji imaju nuklearnu bombu. Posljedično, to će izazvati glad za bombom u susjednim državama, glad koju je saudijski krunski princ MBS već najavio u tom slučaju. Saudijskoj Arabiji treba samo par mjeseci da iz Islamabada u Rijad preseli nuklearni program koji su Saudijci ionako platili. Jedino što Saudiju drži da ne postane nuklearna sila je ograničenje da to ne postane Iran. Ali ako Trump svojom glupošću to pusti Iranu, eto i Saudijske Arabije u klubu nuklearnih sila.
Za Trumpa bi najgore bilo da se ne dogodi ništa
Treći scenarij je najmiroljubiviji i ne uključuje niti jednu novu nuklearnu silu. No, s pozicije Zapada, taj je scenarij najgori i najviše zastrašujući od svih. On kaže da se nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma neće dogoditi ništa. Drugim riječima, činjenica da svojedobno ključna svjetska sila, Amerika, mijenja pristup prema pojedinim državama, neće promijeniti ništa jer će one svoju sigurnost pronaći u dogovoru s nekom drugom silom, a američki stav neće im puno značiti.
Taj mirni plan, “scenarij kraja Amerike”, dokazao bi da politika “America First” doslovno funkcionira i da kontinentalna sila iz zapadne hemisfere nema volje ni kapaciteta baviti se onima na drugoj strani Zemljine kugle. Hoće li njihov hegemon postati Kina, Rusija, (ili ako bude sreće Europska unija) u tom slučaju ovisit će o njihovoj (geografskoj) sreći. Sve su ovo predviđanja koja, na ovaj ili onaj način, zvuče nemoguće. Ali dojučer je nemoguće zvučalo ono što Donald Trump danas radi. Prije nego što saznamo koji je scenarij doista izgledan, vidjet ćemo kako se politička moć i nuklearna sila suodnose u stvarnosti. Idući potez je na Kim Jong-unu.
Prznica Trump prezire Obamu pa je izašao iz nuklearnog sporazuma. A sad bi mu se moglo dogoditi najgore - ništa
Telegramov Đivo Đurović analizira potencijalne ishode Trumpove odluke
S pozicije Zapada, najgori scenarij je onaj u kojem se nakon izlaska iz iranskog sporazuma neće dogoditi ništa. Drugim riječima, činjenica da svojedobno ključna svjetska sila, Amerika, mijenja pristup prema pojedinim državama, neće promijeniti ništa jer će one svoju sigurnost pronaći u dogovoru s nekom drugom silom, a američki stav neće im puno značiti. Taj mirni plan, "scenarij kraja Amerike", dokazao bi da politika "America First" doslovno funkcionira i da kontinentalna sila iz zapadne hemisfere nema volje ni kapaciteta baviti se onima na drugoj strani Zemljine kugle
Drugi put otkad je izabran, Donald Trump izveo je tu svoju stvar – stao je pred kameru kao da zna o čemu govori. Tko ga je slušao mogao je povjerovati da je doista razmislio o riječima što izlaze iz njegovih usta – zvučao je donekle suvislo, a neupućenog slušatelja kupio je već time da je s blesimetra pročitao niz smislenih rečenica. One su politički i dalje bile naopake, ali barem nisu životarile na granici smisla i besmisla kao njegovi ostali svakodnevni nastupi.
Trump je svijetu objavio da se Amerika pod njegovim vodstvom povlači iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Rekao je to istim žarom kao kad je – u prvom obraćanju svijetu s blesimetra – lani objavio da Ameriku povlači iz Pariškog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena. Isti je bio ton, ista je bila činjenica da Trump čita s blesimetra, a ista je bila i motivacija njegove odluke – četrdeset i peti američki predsjednik istupio je iz klimatskog i iz nuklearnog sporazuma ne zato što su ti sporazumi bili loši, nego zato što ih je svojedobno potpisao četrdeset i četvrti američki predsjednik, Barack Obama. To je čovjek kojega Trump prezire više od bilo koga i čiju političku ostavštinu uspješno razgrađuje.
Trump je jako proziran; mrzi Obamu i to je to
Trumpov prezir prema Obami stara je priča za koju svi znamo. On je bio rodonačelnik rasističke laži da se Obama rodio u Keniji, na čemu je inzistirao sve do par dana pred izbore. Ta podmukla fiksacija dobila je novu snagu kad je izabran za predsjednika. Kao političar, Trump je vrlo proziran – ne treba dugo odgonetati što ga hrani, što ga ljuti i što ga potiče – on vam brzo bez srama otkrije svoju motivaciju. Razaranje svega što ima veze s Obamom glavni je motor njegova političkog djelovanja.
Primarni razlog za to bez sumnje leži u Trumpovu duboko ukorijenjenom rasizmu; podložniji raspravi je drugi razlog – Trumpov osjećaj intelektualne i političke inferiornosti spram prethodnika. Sve što je Obama napravio bilo je po njegovim riječima “najgore”, “katastrofalno”, “užasno”, “amaterski”, “naivno”, “glupo” – te kvalifikacije ne govore toliko o prethodniku, koliko o dubinskoj nesigurnosti i panici nasljednika. I tu dolazimo do razloga zašto je Donald Trump – bez ikakva razumnog političkog razloga – istupio iz iranskog nuklearnog sporazuma. Nije to napravio zato što bi on, Trump, znao doći do boljeg sporazuma, nego zato što ga užasava ideja da je netko pametniji napravio nešto što on nikad ne bi znao napraviti.
Gotovo svaka rečenica Trumpova obraćanja o izlasku iz iranskog nuklearnog sporazuma sadržavala je barem jednu laž. Ta je velika obmana podsjećala na njegovo obraćanje prošlog ljeta, kad je povukao Ameriku iz Pariškog sporazuma. Tad je također 15 minuta neprestano lagao – gotovo ništa što je tad rekao nije bila istina, potvrdili su fact-checkeri. Žalosno, ali to više nije neobično za predsjednika koji je u 16 mjeseci mandata skupio 3.001 dokazanu laž. I stvar postaje sve gora – na početku mandata lagao je u prosjeku šest puta svakog dana; zadnjih mjeseci laže u prosjeku devet puta dnevno.
CIA ZNA da Iran ne gradi nikakvu bombu
No, Trump je u utorak izrekao laž puno opasniju od svih običnih na koje smo navikli. Rekao je da Amerika istupa iz iranskog nuklearnog sporazuma zato što “Iran pokušava proizvesti nuklearno oružje”. “Pokušava” – glagol u sadašnjem vremenu. To je laž. Američke obavještajne službe tvrde da se Iran pridržava odredbi sporazuma i da ne pokušava proizvesti nuklearno oružje. To je prije tri tjedna u svjedočenju pred Senatom rekao Mike Pompeo, čovjek kojega je Trump postavio za državnog tajnika, a koji je u trenutku kad je svjedočio bio direktor CIA-e. Par tjedana prije Pompea, u ožujku, direktor nacionalne sigurnosti Dan Coates – republikanac kojega je Trump postavio da bude na čelu svih tajnih službi – dakle čovjek koji je šef direktoru CIA-e i direktoru NSA-a, javno je potvrdio da se Iran pridržava odredbi sporazuma. Američke tajne službe, koje su među najboljima na svijetu, tvrde da Iran poštuje nuklearni sporazum.
Tu se dogodio nezapamćeni skandal – Trump odluku o izlasku iz iranskog nuklearnog sporazuma nije donio na temelju američkih obavještajnih procjena, nego je – u nedostatku boljeg izvora – falsificirao nalaz Mosada. Izraelski premijer Benjanim Netanjahu prošlog je tjedna upriličio međunarodnu TV predstavu i prikazao gomilu dokumenata o iranskom nuklearnom programu koje su izraelske službe uspjele prikupiti u teškim, gotovo nemogućim okolnostima. Trump je svoju odluku o istupanju iz nuklearnog sporazuma utemeljio na toj Netanjahuovoj prezentaciji, koja se temelji na dokumentima o iranskom nuklearnom programu iz 2003. godine – najnoviji od dokumenata koje su Izraelci priskrbili je iz 2005. godine. Dakle, deset godina prije nego što je postignut sporazum.
Obavještajna zajednica u Washingtonu očekivano je zgrožena činjenicom da američki predsjednik više vjeruje Netanjahuu nego vlastitim tajnim službama. Ali i to bi se dalo preživjeti. Problem je u tome da Izraelci tvrde kako je Iran “imao” program za proizvodnju nuklearnog oružja, a ne da ga “ima”. Netanjahu nikad nije rekao da Iran u ovom trenutku “ima” nuklearni program. Ali što to znači Trumpu, čovjeku koji laže devet puta dnevno? On je svjesno falsificirao nalaze izraelskih tajnih službi i njihov zaključak da je Iran “imao” nuklearni program pretvorio u zaključak da Iran “ima” program za proizvodnju bombe. Što je to – samo jedna laž? Dajte ostalih osam da napunimo dnevnu kvotu!
U svom naumu, Trump je ostao posve sam
“Ono što obećam, to i napravim”, rekao je Trump u obraćanju naciji. Doista, u kampanji je često obećavao da će “potrgati” iranski nuklearni sporazum i to je sad ostvario. No, ako biračima u Alabami ili Zapadnoj Virdžiniji to zvuči kao ispunjeno predizborno obećanje, ostatku svijeta Trump je signalizirao da su njegov potez motivirale domaće političke okolnosti, a ne stvarni razlozi, poput iranskog nepridržavanja sporazuma. Osim što su sve američke službe potvrdile da se Teheran drži dila, to potvrđuje i Međunarodna agencija za atomsku energiji (IAEA).
Iranski nuklearni sporazum ostat će na snazi barem još neko vrijeme, unatoč tome što je Trump odlučio da Amerika istupi iz njega. Jer to nije sporazum Amerike i Irana, nego međunarodni, multilateralni sporazum nastao nakon ogromnog truda cijelog UN-a – dakle i EU-a i Kine i Rusije, koju je Obama u “resetu” privolio da uvede nezapamćene sankcije Iranu. I onda je, nakon gotovo pola desetljeća sankcija, koje su Iran ekonomski zamrznule, zaustavile njegovu trgovinu naftom i plinom, praktički paralizirale bilo kakve financijske odnose s ostatkom svijeta, Iran popustio i odustao od nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija.
Europska unija i dalje smatra da se Iran pridržava odredbi sporazuma i neće mu ponovno uvesti sankcije. To sigurno neće napraviti ni Rusija, koja se u međuvremenu prometnula u iranskog saveznika i spasitelja iranskog klijenta Bašara al-Asada u Siriji, a još će to manje bez razloga napraviti Kina, koja ozbiljno ovisi o uvozu iranskih energenata. Što je dakle američki plan B? Nakon što su sve ostale potpisnice sporazuma – Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Europska unija, Kina i Rusija – rekle da su Trumpovi argumenti neutemeljeni i da neće pratiti Ameriku u miniranju dogovora, u Bijeloj kući se moraju nositi sa stvarnim problemom – njihovoj strategiji nedostaje ključni element, plan B. Ako neku zemlju želite spriječiti da napravi nešto što smatrate nedopustivim, uvijek imate dvije opcije – diplomaciju i rat. Trump je jučer rekao da ga diplomacija ne zanima. Ali što je alternativa?
Ne, stvarno, što je Americi alternativa?
Vlade dviju američkih saveznica u regiji vrlo su sklone ratnom rješenju. Izrael i Saudijska Arabija godinama su već strateški povezane kao prst i nokat, obje vide najveću ugrozu u Iranu i ne bi imale ništa protiv da se vlast u Teheranu nasilno promijeni. Iran nije životna ugroza u slučaju Izraela, koji se – unatoč iranskim prijetnjama – može obraniti. No, u slučaju Saudijske Arabije to je pitanje života ili smrti, jer je despotski režim u Rijadu na krhkim nogama i ne bi trebalo puno puhati u njega da on padne.
No, ni Izrael ni Saudijska Arabija ne žele same ratovati s Iranom – to bi bila samoubilačka inicijativa za Saudiju i skoro samoubilačka za Izrael – nego žele da Amerika to obavi za njih. U stručnoj literaturi to se zove “strategija mlaćenja gloginja tuđim spolnim organom”. Nakon tolikih godina, čini se da su Saudijci i Izraelci konačno pronašli budalu koja je spremna isukati svoj organ ne bi li mlatila iranske gloginje. Budala se zove Donald Trump. I tu je sljedeći misterij ove situacije – je li to doista plan američke administracije koju on predvodi, i ako jest – hoće li ga netko zaustaviti prije nego Ameriku i cijeli Bliski istoku uvede u novo poglavlje rata i kaosa, koji bi mogli potrajati nekoliko desetljeća.
Ono što znamo nije ohrabrujuće – Trumpova administracija nema plan B za svoj izlazak iz iranskog nuklearnog sporazuma. Tu nema ideje, osim da sve bude kako bi to Trump zamislio – dakle da Iran kapitulira i odustane od svih svojih interesa i planova. Postoje šanse da se to dogodi. Ali te su šanse slične onima da se Južna Koreja odluči staviti pod vlast Kim Jong-una, Tajvan pod vlast Pekinga ili Ukrajina pod vlast Vladimira Putina. Teoretski sve je moguće, ali to nije operativni plan B. To bi netko trebao objasniti Donaldu Trumpu.
Ovo bi tek moglo dovesti do nuklearnog Irana
Ono što je Trump bez sumnje postigao izlaskom iz nuklearnog sporazuma jest to da je osokolio najgore snage u Iranu, one koji su se otpočetka protivili bilo kakvom sporazumu s međunarodnom zajednicom. Reakcionare snage u Iranu, okupljene oko klerikalnog Vijeća čuvara revolucije i Iranske revolucionarne garde, formacije za koju se opravdano može reći da je na granici između državne vojne jedinice i terorističke organizacije, posebno kad u široj regiji bez ikakvog obzira za ljudske živote (a kamoli za ljudska prava) provodi iranske interese, od Libanona do Jemena – svima njima Trump je udahnuo novi život. To je ono što američki predsjednik – jednostavan kakav jest – nikad neće shvatiti. Ratoborna retorika i busanje u prsa ne umiruju protivnika, nego kod njega izazivaju sličnu reakciju.
Tu leži najveća opasnost od svih koje smo vidjeli zadnjih godina – ako Trump pomogne hardlajnerima u Iranu da dovoljno ojačaju, naći ćemo se u situaciji da Iran istupi ne samo iz postojećeg sporazuma, iz kojega je jučer istupio Trump (taj se zove JCPOA, Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja), nego u puno opasnijoj situaciji da Iranska revolucionarna garda prisili državnu vlast da posluša njihovu staru ideju i Iran povuče iz NPT, Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja. U slučaju da se to dogodi, Iran bi se i formalno odrekao svoje davno potpisane obveze da nikad neće proizvesti nuklearno oružje.
Početkom 2000-ih Sjeverna Koreja nalazila se u situaciji usporedivoj s današnjim Iranom. Administracija Georgea W. Busha bavila se ratom protiv terorizma i držala je nezainteresiran odnos prema Pjongjangu. Kad ih je Bush usputno proglasio dijelom “osovine zla”, protiv koje Amerika ratuje, u Pjongjangu su odlučili priskrbiti najjače oružje, ono koje sprečava promjenu režima. Istupili su iz NPT-a, dakle ništa ih više nije vezalo da obuzdaju svoj nuklearni program. Amerika se bavila teroristima i ratovala na Bliskom istoku, ne obraćajući pažnju na Sjevernu Koreju. Nije prošlo niti desetljeće, a Pjongjang je imao nuklearnu bombu. I sad smo tu gdje jesmo, da američki predsjednik ide na noge Kim Jong-unu. Hoće li Trumpova glupost prema Iranu dovesti do sličnog ishoda?
Trump se polako riješio svih koji su ga odgovarali
Trumpova odluka da Ameriku povuče iz nuklearnog sporazuma velika je propagandna pobjeda za Iran. Potvrdilo se ono što su njihovi hardlajneri tvrdili otpočetka – Americi se ne može vjerovati. Još gore, Trumpova najava da će Amerika uvesti sankcije onima koji budu poslovali s Iranom otvara prostor za bratoubilački rat među zapadnim saveznicima. Budući da se Iran pridržava odredbi sporazuma, nema nikakvog razloga da Francuska, Njemačka ili Velika Britanija ne trguju s Iranom. No, Trump im zbog toga može uvesti sankcije. Tako jedan dogovor, koji sigurno nije bio savršen, ali je bio funkcionalan, može završiti kao točka oko koje se ne kolju Amerika i Iran, nego Amerika i Britanija, Njemačka, Italija, Francuska… Zašto? Zato što je Trump odlučio da ne voli dogovore koje je sklopio Obama.
Često se ovakva odluka Bijele kuće tumači činjenicom da su se u zadnjih mjesec dana u Washingtonu promijenili državni tajnik i predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Istina, i bivši državni tajnik Rex Tillerson i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster bili su zagovornici iranskog sporazuma i u više navrata su (s puno muke) zaustavili Trumpa kad je htio istupiti iz njega. No, vjerujem da je krivo Trumpovu promjenu politike pripisati novom državnom tajniku Mikeu Pompeu i novom savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu.
Da, i Pompeo i Bolton su godinama već žestoki kritičari iranskog sporazuma i vrlo radikalni po pitanju Irana općenito. Bolton je čak svojedobno objavio članak naslovljen “Ako želite zaustaviti iransku bombu, bombardirajte Iran!”. Ali nisu Bolton i Pompeo krivi za ovu promjenu politike. Dapače. Trump nije na rubu rata s Iranom zato što su oni došli u njegov krug. Ne, oni su došli u njegov krug jer je Trump htio takve ljude u svom krugu. Legendarne su priče o njegovim sukobima s najbližim suradnicima – Tillersonom, McMasterom, Mattisom – koji su ga svako šest mjeseci uvjeravali da produži sporazum s Iranom. Trump to nije podnosio, iako ih je slušao. Ali onda ih se, jednog po jednog, riješio. Nisu jastrebovi pronašli Trumpa, nego je Trump pronašao jastrebove.
Postoje tri moguća ishoda Trumpove odluke
I što će se sad dogoditi? Vjerujem da postoje tri ishoda Trumpove odluke da povuče Ameriku iz nuklearnog sporazuma s Iranom, i niti jedan nije dobar ishod. U grubim crtama, prvi ishod je eskalacija sukoba – s jedne strane tu bi bio Iran, a s druge Amerika i osovina Izrael-Saudijska Arabija. To je “oslobodi-nas-bože” scenarij, u kojem bi cijeli Bliski istok progutao nezapamćeni sukob sunita i šijita i u kojem bi jedina dobra stvar bila potencijalna promjena režima u Teheranu. Sve ostalo bilo bi ravno katastrofi i prelilo bi se vjerojatno i izvan granica regije, u najmanju ruku kroz kretanje milijuna izbjeglica prema Europi, a u puno izglednijem smislu kroz slanje terorista diljem svijeta.
Kad bi vlast u Teheranu i pala, sunitske sile u okruženju sigurno ne bi gledale kroz prozor nego iskoristile priliku za obračun sa šijitima, koji žive u svim bliskoistočnim državama osim u Jordanu i Sjevernoj Africi. Ako bi pala vlast u Iranu, niti jedna od susjednih zemalja – Saudijska Arabija s puno šijita u dijelu zemlje s bogatim nalazištima nafte, Bahrein, Jemen – ne bi ostala stabilna. Kako bi potom izgledala osveta nakon što se šijiti priberu – pogledajte što se dogodilo sa sunitima na sjeveru Iraka nakon šijitske dominacije iz Bagdada – to danas zovemo ISIS.
Drugi scenarij pretpostavlja da do rata neće doći, nego da će odluka da Amerika istupi iz iranskog nuklearnog sporazuma imati samo ograničeni učinak – Iran neće biti oštećen, ali neće više biti ni obuzdan, jer je Amerika dokazala da se dogovoru s njom ne može vjerovati. To u konačnici znači nuklearni Iran i cementiranje tamošnje klerikalne vlasti. Nikad se Iran neće vratiti u ono što Zapad smatra civilnim životom jer nikad nitko neće moći svrgnuti one koji imaju nuklearnu bombu. Posljedično, to će izazvati glad za bombom u susjednim državama, glad koju je saudijski krunski princ MBS već najavio u tom slučaju. Saudijskoj Arabiji treba samo par mjeseci da iz Islamabada u Rijad preseli nuklearni program koji su Saudijci ionako platili. Jedino što Saudiju drži da ne postane nuklearna sila je ograničenje da to ne postane Iran. Ali ako Trump svojom glupošću to pusti Iranu, eto i Saudijske Arabije u klubu nuklearnih sila.
Za Trumpa bi najgore bilo da se ne dogodi ništa
Treći scenarij je najmiroljubiviji i ne uključuje niti jednu novu nuklearnu silu. No, s pozicije Zapada, taj je scenarij najgori i najviše zastrašujući od svih. On kaže da se nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma neće dogoditi ništa. Drugim riječima, činjenica da svojedobno ključna svjetska sila, Amerika, mijenja pristup prema pojedinim državama, neće promijeniti ništa jer će one svoju sigurnost pronaći u dogovoru s nekom drugom silom, a američki stav neće im puno značiti.
Taj mirni plan, “scenarij kraja Amerike”, dokazao bi da politika “America First” doslovno funkcionira i da kontinentalna sila iz zapadne hemisfere nema volje ni kapaciteta baviti se onima na drugoj strani Zemljine kugle. Hoće li njihov hegemon postati Kina, Rusija, (ili ako bude sreće Europska unija) u tom slučaju ovisit će o njihovoj (geografskoj) sreći. Sve su ovo predviđanja koja, na ovaj ili onaj način, zvuče nemoguće. Ali dojučer je nemoguće zvučalo ono što Donald Trump danas radi. Prije nego što saznamo koji je scenarij doista izgledan, vidjet ćemo kako se politička moć i nuklearna sila suodnose u stvarnosti. Idući potez je na Kim Jong-unu.