Nekad je nužno odabrati stranu

Pustimo sve ono grljenje, Macron nije uspio glavno, uvjeriti Trumpa oko Irana i Sirije. Pa mu je pokazao srednji prst

Telegramov dopisnik iz Amerike analizira ovotjedne Trumpove susrete s Angelom Merkel i Emmanuelom Macronom

Kad je shvatio da je oblijetanje oko Trumpa uzaludno i da će on izaći iz iranskog nuklearnog sporazuma bez obzira što Macron rekao, francuski predsjednik otišao je u Kongres i pred najvećom publikom koja se može zamisliti u američkoj politici Trumpu poručio – vaš predsjednik je u svemu u krivu. Macron time nije samo pokazao da neće postati Trumpova pudlica, kao što je Tony Blair bio pudlica Georgea W. Busha, nego je Trumpu simbolično pokazao srednji prst.

Tko će spasiti Zapad? – pita se na naslovnici posljednjeg izdanja njemački magazin Der Spiegel. U prvom planu su samouvjereni francuski predsjednik Emmanuel Macron i panična njemačka kancelarka Angela Merkel, dok se nad njima u formi vatrenog oblaka nadvio pomahnitali i destruktivni Donald Trump. Dvoje europskih lidera posjetili su ovog tjedna Washington – ne da spase Zapad, nego da barem ugase nešto vatre kojom Trump bjesni na naslovnici Spiegela. I nisu uspjeli.

Angela Merkel stigla je u Bijelu kuću na kraju tjedna, u petak poslijepodne, s planom da u petak navečer poleti nazad za Europu, kao da nervoznom domaćinu ne želi remetiti vikend planove za golf. Došla je samo riješiti par nedoumica oko zajedničkih računa za struju na stubištu. Domaćin, međutim, nije imao tu vrstu senzibiliteta, kao što je nikad nema. Ovog puta se rukovao s njom – što su svi zapanjeno primijetili – ali joj je onda rekao da bi za to stubište, koje služi samo njoj i susjedima, trebali više plaćati. “NATO pomaže Europi puno više nego što pomaže nama”, rekao je kućapazitelj. Njemačka stanarka nije mu proturječila.

Dva broja koja zanimaju Trumpa

Kad je pitala može li je trajno izuzeti od carina na čelik i aluminij, kućepazitelj se potrudio da joj pokaže gdje joj je mjesto. “Ja sklapam dilove u Americi, vi ih sklapate u Njemačkoj”, rekao joj je. Ona se nadala – i ponudila – pomoći sa svojim iskustvom odrastanja na istoku zemlje koja se kasnije ujedinila. Mislila je da će to biti korisno jer se kućepazitelj ranije tog jutra hvastao kako će ujediniti neku državu na drugom dijelu svijeta. Nije ga impresionirala. Njena ideja o saveznicima isto ga nije dirnula. Zna on tko plaća savezništvo, a to sigurno nije ona.

Ona voli govoriti o brojkama, ali sve što je kućepazitelja zanimalo bile su dvije brojke – trgovinski deficit i postotak BDP-a koji se izdvaja za obranu. Iako ona zapošljava tisuće ljudi u njegovoj zemlji, a njena vlada troši više na obranu od svih drugih u Europi, kućepazitelj nije bio zadovoljan niti jednim od dva odgovora. Ne sviđa mu se ni ideja savezništva, iako ona tvrdi da su zajednički ratovali samo jednom, kad su napali nebodere u njegovoj zemlji. Bilo je to tragično, misli on, ali neboderi nisu bili njegovi. Kućepazitelj zna da ima najbolje nebodere.

Borba za spasitelja Europe

Angela Merkel znala je kako će izgledati susret s Donaldom Trumpom kad je planirala svoj dolazak u Washington. Njen mentalni dijagram nije bio bitno drukčiji od gore spomenutog. Zato je i predvidjela da od dolaska u Bijelu kuću do povratka u avion prođe dva i pol sata. Tko u zdravoj pameti dolazi iz Europe u Ameriku na dva i pol sata ako ne mora? Samo onaj tko zna što ga čeka. Merkel je došla jer još vjeruje da ima smisla pokušati Trumpa zaustaviti u njegovim najgorim nagonima. I tu je doživjela neočekivanu edukaciju.

Spiegelova teza da se Angela Merkel i Emmanuel Macron natječu u tome tko će spasiti Zapad možda je pretjerana, jer ono što u vrijednosnom smislu smatramo Zapadom neće spasiti nitko ako Donald Trump odluči da Amerika treba dići ruke od njega. No, ovaj tjedan pokazao je da su obje europske velike sile ozbiljno zabrinute za budućnost Zapada i da su njihovi lideri spremni napraviti sve da spriječe katastrofu. Ne i Donald Trump.

Svatko od Europljana pokušao je to na svoj specifičan način – francuski predsjednik proveo je u Washingtonu tri dana u državnoj posjeti, sa svom pompom koju to nosi, uključujući puno privatnog vremena provedenog s Trumpom, zajedno s fanfarama i prvim damama – Melania je dala napraviti specijalni šešir za svečanu prigodu – kao i službeno obraćanje oba doma Kongresa u zajedničkoj sjednici, gdje je – netipično – održao ozbiljan govor na engleskom. Angela Merkel došla je u petak rano poslijepodne i zadržala se u Bijeloj kući dva i pol sata. Iako je Trump ovog puta bio pristojan – rukovao se s Merkel, čak dvaput – smisao njena posjeta nije bio drukčiji.

Posljedice izlaska iz sporazuma s Iranom

Oboje europskih lidera pokušali su uvjeriti američkog predsjednika da ne odustane od sporazuma kojim je Iran svojedobno odustao od svog nuklearnog programa. Iran poštuje odredbe sporazuma, ali Trump mrzi taj sporazum zato jer ga je potpisao Barack Obama. Bizarno i besmisleno, ali prava žrtva američkog izlaska iz sporazuma ne bi bio Iran, nego savezništvo Amerike i Europe – kako nema razloga da bilo tko drugi istupi iz sporazuma, američki izlazak doveo bi do situacije u kojoj Washington zahtijeva od ostalih potpisnica – a to su ostale četiri stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačka – da uvedu sankcije Iranu.

Oni to neće napraviti iz jednostavnog razloga jer Iran poštuje sporazum – što će na kraju, ako se ostvari, moguće dovesti do toga da Amerika uvede sankcije Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Još gore, izlazak jedne od potpisnica iz sporazuma dat će Iranu odriješene ruke da nastavi svoj nuklearni program. Rok u kojem Trump treba odlučiti o svemu ovome je 12. svibnja, što objašnjava žurni dolazak u Washington i Macrona i Merkel. Prva dva dana boravka Trumpovog najboljeg europskog prijatelja u Bijeloj kući obilježila je dosad neviđena, bizarna faza “bromancea” između američkog i francuskog predsjednika.

Trump je fasciniran Macronom kao niti jednom osobom u američkoj ili svjetskoj politici. Njihov “body language” vrijedan je novog poglavlja u svakoj knjizi koja se bavi neverbalnom komunikacijom u politici. Trump se s Macronom nije samo neobično dugo i često rukovao – što smo vidjeli i prije – nego ga je ljubio, grlio, držao se s njim za ruke poput zaljubljenog tinejdžera. U sceni koja će ući u anale njegova predsjedništva, Trump je pred kamerama u Ovalnom uredu prstima očistio komadić prhuti s Macronova ramena, uz objašnjenje: “Moram mu maknuti ovu prhut da bude savršen. On je savršen.”

Zašto je Trump fasciniran Macronom?

Ozbiljniju psihologiju trebalo bi biti primijeniti da objasni te Trumpove poteze. Plitka paralela kaže da je Macron superuspješan političar na globalnoj sceni i vođa jedne od važnih svjetskih sila. U isto vrijeme vršnjak je Trumpova najstarijeg sina, koji nije ni približno kapacitiran kao Macron. Francuski predsjednik nije skrivao izraze lica ni neugodnost Trumpovim ljubljenjem i grljenjem. No, nadao se da će blizak odnos s Trumpom uroditi političkim uspjehom, vjerovao ja da će ga nagovoriti da ne napravi glupost izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma.

Da vam je netko sve ovo rekao prije godinu dana, mogli biste ga s razlogom proglasiti za budalu. Jer Donald Trump i Emmanuel Macron bili su tada sve, samo ne prijatelji i saveznici. U francuskim predsjedničkim izborima Trump je otvoreno ratovao protiv Macrona i podržavao njegovu protukandidatkinju Marine Le Pen. Da stvar bude gora u Trumpovim očima, predizborni spot za Macrona snimio je nitko drugi do Barack Obama.

Ni nakon što je Trumpova miljenica Marine Le Pen izgubila izbore 2017. nije se činilo da će Macron i Trump ikad biti bliski. Izgledi za to bili su još manji nakon što je Trump odlučio da će se Sjedinjene Države povući iz Pariškog sporazuma o borbi protiv klimatskim promjena. Macronova reakcija bila je vrlo angažirana i politički ubojita po Trumpa – obratio se svjetskoj javnosti u poruci snimljenoj u Elizejskoj palači na engleskom (što nije mala stvar za francuskog predsjednika) i pozvao klimatologe i druge znanstvenike iz Amerike da utočište pronađu u Francuskoj, koja će financirati njihova istraživanja. “Make the World Great Again!”, bila je Macronova poruka koja je otvoreno sprdala Trumpov predizborni slogan.

Što povezuje Trumpa i Macrona?

No, ubrzo se dogodilo nešto potpuno neočekivano – Trump i Macron su se iznenada počeli poštivati, možda čak i međusobno razumijevati. Macron je prepoznao gdje je Trump tanak. Kao što će uskoro otkriti i japanski premijer i kineski predsjednik i mnogi drugi – podilaženje Trumpovu egu i pompa, puno zlata i ceremonije, jeftin su način da se američkog predsjednika impresionira i pridobije na svoju stranu. Macron je otvorio sezonu iskorištavanja Trumpa kad ga je pozvao u Pariz na veliku vojnu paradu koja se održava svakog 14. srpnja za Dan pada Bastilje. Trump je bio toliko impresioniran da do danas pokušava nagovoriti Pentagon da sličnu vojnu paradu upriliči u Washingtonu.

No, prava ljubav Trumpa i Macrona ne bi se dogodila, niti bi ovog tjedna Trump tako ljubio i grlio Macrona u Washingtonu, da ne postoji nešto više što ih povezuje (a to nisu supruge – oko čega je Trump svojedobno javno izrazio nevjericu, jer je njegova Melania 25 godina mlađa od njega, dok je Macronova Brigitte taman 25 godina starija od Emmanuela). Macron se otpočetka gradio kao anti-Trump, kao zadnji veliki političar na svjetskoj sceni koji je uvjereni globalist ili multilateralist. Predstavljao se kao nada za očuvanje liberalnog međunarodnog poretka, koji ugrožavaju upravo Trump i njemu slični populisti. I s razlogom. No, Macron ima i drugu karakteristiku koja se često zaboravlja – nalik Trumpu, on je karizmatični lider čija je popularnost porasla u kratkom roku i koji je izrastao na padu postojećeg establišmenta.

Različiti, ali stilom slični državnici

Emmanuel Macron je jedini aktualni svjetski državnik kojeg sam upoznao. Kad je krajem 2016. održao predavanje na Columbiji, još je bio samo ambiciozni bivši ministar u vladi Françoisa Hollandea. Nitko nije mislio da će postati predsjednik. Moj kolega iz Francuske, koji je radio u njegovoj kampanji – Macron tad još nije imao ni vlastitu stranku – upoznao nas je nakon predavanja. Pričali smo o Alainu Juppéu i Françoisu Fillonu, ljudima za koje je Macron vjerovao da će se ozbiljno boriti za Elizejsku palaču. U tom se razgovoru činilo nekako normalnim da Macron igra na duže staze, a ne na skore predsjedničke izbore, jer se ispostavilo da sam čak i ja stariji od njega. No, zvijezde su se uskoro poklopile na neočekivan način i Francuska je dobila najmlađeg lidera od Napoleona.

Taj element – neočekivani uspon autsajdera – dobro korespondira s Trumpom. No, sličnost s američkim predsjednikom prestaje u tome što je Macron inteligentan, obrazovan i razuman – sve što Trump nije. U sadržaju – ili ideologiji – Trump i Macron su vrlo različiti, ali imaju sličnosti u stilu. Francuski predsjednici i inače uživaju imperijalni status, jer su važniji i moćniji akteri političke scene nego što su to američki predsjednici, koji vlast dijele s Kongresom. Specifične okolnosti, gdje se Macron uzdigao kao nadstranački kandidat koji je porazio posvađanu desnicu i neuspješnu ljevicu, samo su pojačali taj imperijalni impuls. Kad bi čitao novine, Trumpu bi se sigurno svidio Macronov pristup, njegova ideja da je francuski predsjednik “Jupiter”, izvorište i centar svih političkih stvari u Francuskoj. Macron se ne srami o sebi govoriti u tim pojmovima, ma što mi mislili o tome.

Ako se takav Macronov ego uračuna u jednadžbu, lakše je shvatiti što se dogodilo trećeg dana posjeta francuskog predsjednika Washingtonu. To je nešto što Angela Merkel ne bi napravila ni da je ostala trideset dana, a ne tri dana. Kad je shvatio da je oblijetanje oko Trumpa uzaludno i da će on izaći iz iranskog nuklearnog sporazuma bez obzira što Macron rekao, francuski predsjednik otišao je u Kongres i pred najvećom publikom koja se može zamisliti u američkoj politici Trumpu poručio – vaš predsjednik je u svemu u krivu.

Macron nije Trumpova pudlica

Na vrlo dobrom engleskom – netipično za predsjednika Francuske – Macron je iznio svoj kredo, koji dijeli s ostalih 27 članica Europske unije. Amerika ne treba napustiti Iranski sporazum, ne treba prestati prihvaćati izbjeglice, ne treba biti protiv imigracije, ne treba provoditi protekcionističku trgovinsku politiku, ne treba biti protiv slobodne trgovine, promjena klime je stvarna, uzrokuje je ljudska aktivnost i Amerika bi se trebala vratiti u Pariški sporazum. Sve to je u Kongresu rekao Macron. Unatoč svem grljenju i ljubljenju prethodna dva dana, Macron nije samo pokazao da neće postati Trumpova pudlica, kao što je Tony Blair bio pudlica Georgea W. Busha, nego je Trumpu simbolično pokazao srednji prst.

Napao je ili osudio sve što Trump predstavlja, svojstveno se založivši za svijet u kojem glavnu ulogu igraju multilateralizam i transatlantske vrijednosti. Koliko znamo, Trump nije gledao Macronovo obraćanje Kongresu. No, gledali su ga mnogi drugi.”Dugo je prošlo otkad smo čuli predsjednika da u govoru u Washingtonu poziva na obranu demokracije i podršku međunarodnoj suradnji. Hvala Emmanuelu Macronu što je bio taj koji je pozvao na akciju”, tvitala je bivša državna tajnica Madeleine Albright. Slično su reagirali i ugledni republikanci.

“Pozivom Kongresu da pruži novu snagu liberalnom međunarodnom poretku, kako bi odgovorio na regionalne i globalne izazove, francuski predsjednik učvrstio je svoju poziciju lidera Zapada (u onoj mjeri u kojoj Zapad još postoji)”, tvitao je Richard Haass, predsjednik Vijeća za međunarodne odnose i čovjek kojega zovu savješću američke vanjske politike. Trump nije rekao ništa.

Najpredvidljiviji čovjek na svijetu

U razgovoru s američkim novinarima nakon govora, Macron je otkrio da ga čudi zašto svi govore kako je Trump “nepredvidljiv”. On je “najpredvidljiviji čovjek na svijetu”, rekao je Macron i dodao kako više nema nikakvih iluzija – “Trump će sigurno izaći iz iranskog nuklearnog sporazuma”. Da otkloni svaku sumnju gdje politički stoji, Macron se u Kongresu zagrlio i dugo stajao zagrljen s Johnom Lewisom, kongresmenom iz Georgije. To je bio kontrabalast beskrajnim grljenjima s Trumpom. John Lewis jedan je legendarnih suboraca i najbližih suradnika Martina Luthera Kinga, u Kongresu je već 30 godina, a zadnje dvije bojkotira sve događaje na kojima se pojavljuje Donald Trump.

Nije sve u što se uključio Macron bila propast. Ili vjerojatno nije. Ni sam francuski predsjednik nije na kraju znao reći je li uspio Trumpa uvjeriti u barem jednu stvar – da ne povuče sve američke snage smjesta iz Sirije. To nije bio najviši prioritet francuskog predsjednika, ali se činio jednom od onih manjih i lakše objašnjivih stvari, oko kojih ne treba puno natezanja. Kad dvojica lidera razgovaraju o takvoj stvari, nakon sastanka zna se jesu li se oko nje dogovorili ili nisu. No, nakon razgovora s Trumpom, otkrio je Macron američkim novinarima, ni on sam ne zna što je Trump rekao – ostaje li Amerika u Siriji ili ne. Razumne pretpostavke ne funkcioniraju više na razumnim osnovama ako imate posla s Donaldom Trumpom. Službena potvrda Bijele kuće nikad nije stigla.

Kad je odletio iz Washingtona za Pariz, bilo je jasno da Emmanuel Macron nije uspio u svojoj glavnoj misiji – uvjeriti Donalda Trumpa da ne odustane od iranskog nuklearnog sporazuma. Ako je takvo što i htjela, nije uspjela ni Angela Merkel. Svoju poziciju francuski predsjednik gradio je kroz osobni odnos s Trumpom, ali i kroz činjenicu da je Francuska vojno sudjelovala u napadima na režim Bašara al-Asada. Tu Pariz koristi komparativnu prednost koju ima pred Berlinom – Njemačka nikad ne sudjeluje u međunarodnim intervencijama. Ali, na kraju, čini se da u Trumpovim očima nema puno razlike. Ni češkanje ni bombardiranje nije Macronu pomoglo da Trumpa pridobije na svoju stranu.

Macron ipak nije uspio

Ali francuski predsjednik imao je hrabrosti uzvratiti udar Trumpu i poslati nekoliko udaraca koje se ni Merkel ni mnogi drugi ne bi usudili. Kao što sam rekao, Spiegel vjerojatno pretjeruje kad pita tko će spasiti Zapad. Ali Macron zna što radi kad, bez ustezanja – nakon ljubljenja, češkanja i maženja – opali nekoliko šamara Trumpu. Macron zna da to neće napraviti nitko drugi.

Francuski predsjednik zna da netko u Europi mora imati bliske odnose s Trumpom. To očito neće biti ni Angela Merkel, niti Theresa May, koje Trump ne podnosi zato jer su snažne žene, što Trump prezire. Ipak, mora postojati netko u Europi tko će redovito razgovarati s Trumpom, osim Vladimira Putina. Macron je shvatio da je najizglednije da taj komunikacijski kanal pripadne njemu. Zato zna da si može priuštiti čak i simbolički srednji prst koji je poslao Trumpu iz Kongresa. Macron je, rekao bih, postigao maksimum onoga što je mogao. Angela Merkel nije postigla ništa, taman kako je i očekivala. I taman koliko je pokušala.

Ako se zanosio idejom da će se njegov dobar osobni odnos s Trumpom pretočiti u povoljne političke odluke, Macron je brzo shvatio da se to neće dogoditi. Ta je ideja otpočetka bila pretjerana, kao što su takva očekivanja uvijek pretjerana kad je riječ o Trumpu – njega jednostavno nije briga što drugi misle. S Trumpom uvijek postoji opasnost katastrofalnog ishoda, a činjenica da su ga i Macron i Merkel izbjegli – veliki je uspjeh za njih oboje. To je realnost svijeta u kojemu se još nadamo da postoji osoba koja će spasiti Zapad i biti dovoljno fleksibilna da pristane o tome ući u veliku raspravu.