Sporno je međutim, a time i potencijalno štetno za koaliciju u okviru koje nastupa, to što se Peović založila za nacionalizaciju – privatne štednje. “Oko 51.000 bogataša u Hrvatskoj na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna”, predlaže kandidatkinja Radničke fronte.

Racionalno i(li) slijepo

Na stranu nezakonitost i neustavnost predloženog “rješenja”, problem je kad se pokuša zamisliti njegova primjena u stvarnom svijetu. Što bi državno oduzimanje ušteđevina značilo općenito za štednju u Hrvatskoj? Za kreditiranje i likvidnost gospodarstva? Vjerojatno slično kao i ideja o “proizvodnji prema društvenim potrebama”, odnosno, “prema racionalnom planu” umjesto “slijepom djelovanju tržišta”. Nije se teško složiti s preciznom dijagnozom Katarine Peović o dubokim, sustavnim problemima današnjeg kapitalizma, ali povjerovati da je rješenje u tome da neki kolektivni um određuje koje su to “društvene potrebe” prema kojima bi trebalo kalibrirati proizvodnju, dovoljno je zastrašujuće i bez povijesnog iskustva.

Ove egzotične društveno-ekonomske ideje svakako će imati za posljedicu da se na cijelu zeleno-lijevu koaliciju rutinski nalijepi etiketa crvene boje i da ih politički suparnici u kampanji otpisuju kao ekstremiste. Je li to bio dio racionalnog plana cijele koalicije ili tek zakonitost slijepog djelovanja političkog tržišta, ostat će otvoreno pitanje. Barem do izborne noći, 5. srpnja.