Radnička fronta oduzimala bi privatnu štednju bogatima. Ruši li takvim istupima šanse lijevoj koaliciji na izborima?

Privatizacija štednje

Ova stranka, koju vodi prepoznatljiva bivša predsjednička kandidatkinja Katarina Peović, po svojim je političkim idejama značajno radikalnija od ostalih u koaliciji i bilo je samo pitanje dana kad će njihove egzotične zamisli doći pod povećalo javnosti. Za to se pobrinula sama Peović, napisavši u Večernjem listu ovog vikenda svojevrsni manifest ljevice. Činjenica da u tom tekstu bivša predsjednička kandidatkinja koja je u prosincu prošle godine osvojila 1,12 posto glasova citira “Komunistički manifest” Marxa i Engelsa (u kontekstu promjena koje bi mogla donijeti koronakriza), iako je neke komentatore sablaznila, zapravo, nije nimalo sporna. Nije valjda da je netko očekivao da će Peović citirati Bibliju, ili možda “Velike ideje i male narode” Franje Tuđmana?

Sporno je međutim, a time i potencijalno štetno za koaliciju u okviru koje nastupa, to što se Peović založila za nacionalizaciju – privatne štednje. “Oko 51.000 bogataša u Hrvatskoj na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna”, predlaže kandidatkinja Radničke fronte.

Racionalno i(li) slijepo

Na stranu nezakonitost i neustavnost predloženog “rješenja”, problem je kad se pokuša zamisliti njegova primjena u stvarnom svijetu. Što bi državno oduzimanje ušteđevina značilo općenito za štednju u Hrvatskoj? Za kreditiranje i likvidnost gospodarstva? Vjerojatno slično kao i ideja o “proizvodnji prema društvenim potrebama”, odnosno, “prema racionalnom planu” umjesto “slijepom djelovanju tržišta”. Nije se teško složiti s preciznom dijagnozom Katarine Peović o dubokim, sustavnim problemima današnjeg kapitalizma, ali povjerovati da je rješenje u tome da neki kolektivni um određuje koje su to “društvene potrebe” prema kojima bi trebalo kalibrirati proizvodnju, dovoljno je zastrašujuće i bez povijesnog iskustva.

Ove egzotične društveno-ekonomske ideje svakako će imati za posljedicu da se na cijelu zeleno-lijevu koaliciju rutinski nalijepi etiketa crvene boje i da ih politički suparnici u kampanji otpisuju kao ekstremiste. Je li to bio dio racionalnog plana cijele koalicije ili tek zakonitost slijepog djelovanja političkog tržišta, ostat će otvoreno pitanje. Barem do izborne noći, 5. srpnja.