Nekad je nužno odabrati stranu

Drago Hedl rasvjetljava kako su ministarstva, DORH i Županija od 2007. znali za Lucićeve malverzacije

U zadnjem, i osobito mučnom, nastavku specijala o posrnulom saborskom zastupniku Drago Hedl, uz dokumente i izjave svjedoka, objašnjava kako su institucije ignorirale dokaze o poslovanju Franje Lucića i omogućile mu da se nastavi baviti biznisom i politikom

”Ma kako vas nije sram!? Svakodnevno podnosite kaznene prijave. Ma brišite guzicu s njima!’, urlao je na sjednici skupštine Požeško-slavonske županije 11. rujna 2007. Franjo Lucić. Dva mjeseca prije toga, 6. srpnja 2007., Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvitak Požeško-slavonske županije podnio je Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi optužni prijedlog protiv Franje Lucića, njegovog sedam godina mlađeg brata Drage te tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija (u Lucićevom vlasništvu). Tvrtka TOFRADO i obitelj Lucić u to su vrijeme, naime, naveliko gradili apartmane na jadranskoj obali koristeći za to i novac dobiven subvencioniranim kreditima za razvoj poduzetništva i zapošljavanje branitelja.

Istoga dana s iste adrese, Ministarstvu financija upućena je obavijest o otkrivenim ”značajnim nepravilnostima” u poslovanju Lucićevih tvrtki, kojima je – tvrdilo se – oštećen državni proračun. Ministarstvo financija, među ostalim, upozoreno je na ”prividne pravne poslove” između Lucićevih tvrtki, o čemu je Telegram pisao u prošlom nastavku ovog specijala. Radilo se o tome da je tvrtka TOFRADO, drugoj Lucićevoj tvrtki, TOFRADO bačvariji prodavala opremu i strojeve po višestruko većoj cijeni od nabavne.

Županija i Ministarstvo ukinuli pa vratili subvencije

No, Lucić nije bio pogođen samo optužnim prijedlogom i prijavom Ministarstvu financija. Tadašnje županijsko poglavarstvo u Požegi, 3. srpnja 2007. donijelo je odluku o ukidanju prava na subvenciju kamate na kredit u iznosu od 12 milijuna kuna koji je Lucićeva tvrtka TOFRADO bačvarija podigla u Slavonskoj banci, a čija je namjena bila razvoj poduzetništva i zapošljavanje branitelja. I županija je, kao što će šest dana kasnije učiniti i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (ministrica je tada bila Jadranka Kosor), zatražila da Lucićeva tvrtka nadoknadi štetu i vrati novac za subvencioniranu kamatu. Ukidanje subvencije i zahtjev za povrat tog iznosa bili su uzrokovani činjenicom da kredit nije trošen namjenski. Lucić je, naime, dijelom tog novca, u Srimi kraj Šibenika, gradio apartmane. Nije to ni osobito skrivao: na gradilištu apartmanâ, na istaknutoj ploči s podacima tko je projektant, izvođač radova i koji je broj građevinske dozvole, stajalo je kako je investitor gradnje tvrtka TOFRADO iz Pleternice.

Iako ga je ražestilo što se protiv njega pišu optužni prijedlozi i kaznene prijave, Lucić nije imao stvarnih razloga za brigu i ono njegovo ”brišite guzicu” s tim prijava, nije bilo samo izraz primarnog, prostačkog istupa već i pokazatelj čvrstog uvjerenja da se pomoću političkih i drugih veza i snažnog zaleđa sve to može srediti. Slično kao što je postupilo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, kada je povuklo odluku o ukidanju subvencioniranja kamata Lucićevoj tvrtki, uradit će i Županija požeško-slavonska. Doduše, ne tako brzo. Kad je 2009. SDP izgubio vlast u požeško -slavonskoj županiji, a na mjesto župana došao ”Lucićev čovjek” Marijan Aladrović, jedan od prvih poteza novog župana bit će storniranje one ranije odluke o ukidanju subvencija, te isplate u međuvremenu nastalih zaostatka Lucićevim firmama (oko 200.000 kuna).

Što se dogodilo s kaznenom prijavom Županije?

No, što se dogodilo s onom kaznenom prijavom koju je podnijela Županija požeško- slavonska? Kad je Općinsko državno odvjetništvo u Požegi (na čijem je čelu danas Ankica Njegovan Bišof, Lucićeva šogorica), zaprimilo optužni prijedlog umjesto da od ovlaštenog sudskog vještaka ili Državne revizije zatraži nalaz o poslovanju Lucićevih tvrtki, oni prihvaćaju mišljenje Revizije d.o.o. iz Požege, koja je bila u poslovnim odnosima s Lucićevim tvrtkama! “Ovako nešto nezabilježen je, jedinstven slučaj u radu bilo kojeg Državnog odvjetništva” kaže za Telegram pravosudni dužnosnik s dužom praksom u radu Državnog odvjetništva. Revizija je, dakako, bila povoljna pa će ODO u Požegi kaznenu prijavu odbaciti.

“Nikada me nitko nije pozvao niti upitao bilo što u vezi optužnog prijedloga koji sam kao službena osoba potpisao” kaže za Telegram Željko Čerti, tadašnji dožupan zadužen za gospodarstvo. No, Općinsko državno odvjetništvo u Požegi ipak neće do kraja ostati pasivno. Županiju požeško-slavonsku uputit će da na Županijskom sudu u Požegi, ako to žele, sami mogu nastaviti kazneni progon braće Lucić i tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija. Oni će to i učiniti, ali kada dolazi do smjene vlasti i Marijan Aladrović postane župan, taj bliski Lucićev prijatelj i stranački kolega iz tamošnjeg HDZ-a, ali i poslovni partner (Aladrović je prije toga bio direktor požeške uprave Hrvatskih šuma), on će odustati od kaznenog progona.

Optužni prijedlog koji je protiv Lucića podnijela Požeško-slavonska županija Telegram

HBOR-ov novac kojim je zatvorio ranije kredite

Lucić će se moći nastaviti baviti biznisom, prodajom izgrađenih apartmana u Srimi, te obnašanjem časne dužnosti zastupnika u Hrvatskom saboru. No ostat će problemi s bankama. Kao što smo vidjeli na primjeru kredita podignutih u tadašnjoj Požeškoj (kasnije Podravskoj banci) i Slavonskoj (kasnije Hypo Alpe Adria banci), Lucić ih je bez problema dobivao. U te dvije banke njegove su tvrtke podigle dvadesetak milijuna kuna. Uz to Lucić je od Fonda za razvoj i zapošljavanje dobio još 7,6 milijuna kuna. Oko toga Fonda prije pet godina podiglo se dosta prašine kada su mediji otkrili kako su ti, vrlo povoljni krediti, bili dodjeljivani gotovo isključivo tvrtkama čiji su vlasnici članovi HDZ-a. Radilo se o ozbiljnom novcu – samo u pet godina taj je Fond podijelio 1,4 milijarde kuna kredita, a novac Fondu osiguravan je iz državnog proračuna.

Kad je Luciću zapelo s vraćanjem kredita, banke su se pobrinule da mu dadu nove. Tako je Podravska banka s Lucićevom tvrtkom TOFRADO 29. rujna 2009. zaključila dva kredita, oba za restrukturiranje i to iz sredstava Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), kako bi zatvorio ranije kredite Podravske bake u ukupnom iznosu od 1.803.575,31 eura (oko 13,5 milijuna kuna). Žurilo mu se, jer je kredit podignuo u komercijalnoj banci (mogao je sklopiti ugovor o kreditu izravno s HBOR-om, ali tada procedura traje nešto duže). Taj je kredit bio povoljan: kamata koju zaračunava HBOR obično je oko tri posto, za razliku od komercijalnih banaka gdje je značajno veća. Osim toga Lucić je oba kredita dobio uz poček otplate od dvije godine. Tri godine kasnije, u srpnju 2012., unatoč povoljnim kreditima za refinanciranje duga, obje njegove tvrtke – i TOFRADO i TOFRADO bačvarija, završit će u stečaju.

Kako je Lucić postao najsiromašniji zastupnik

U međuvremenu, danas najsiromašniji saborski zastupnik i netom ražalovani visoki dužnosnik HDZ-a (zbog pokušaja podmićivanja ovog novinara dao je ostavke na sve stranačke dužnosti), Franjo Lucić poduzeo je ”operaciju čišćenja” i užurbano sa svoga imena, ali i s tvrtke TOFRADO počeo skidati imovinu. U prvom dijelu ovog specijala pisali smo kako je kuću u Pleternici Lucić prodao vlastitoj djeci 18. prosinca 2009. No istog tog dana, tjedan prije Božića, četvero Lucićeve djece, od očeve su firme TOFRADO kupili i stan u Zagrebu veličine 68,40 metara četvornih i pripadajuću garažu od 21,94 m². Stan se nalazi u odličnom dijelu Zagreba, na Vrbiku, a u vlasništvu tvrtke TOFRADO bio je od siječnja 1997. kada je kupljen od Industrogradnje. Cijena koju su Lucićeva djeca za njega platila bila je bagatelna – 530.000 kuna. No, ipak platili su manje nego ocu obiteljsku kuću u Pleternici, za što su potrošili 600.000 kuna.

Iz ugovora koji je Lucićevo četvero djece sklopilo s očevom tvrtkom TOFRADO (a koji je u posjedu Telegrama) zanimljivo je da su djeca i prije sklapanja ugovora već bila u posjedu tog stana. I još nešto: njihov stric, Drago Lucić, koji je u ime tvrtke TOFRADO potpisnik tog kupoprodajnog ugovora, nije ni trena dvojio o mogućim problemima koje bi kupci mogli izazvati. Kupcima, svojim nećacima, je omogućio da se uknjiže u zemljišne knjige ”bez ikakvih daljnjih suglasnosti ili protivljenja”, unatoč tome što su Lucićeva djeca bila dužna spomenuti iznos platiti tek za šest mjeseci. Lucićev brat Drago, za razliku od Franje, potpisivao je neusporedivo više poslovnih papira, a u Pleternici – gdje oba brata imaju kuću u istoj ulici – jednu nasuprot druge – vrlo je popularan. Kako i ne bi bio, kad je zahvaljujući odličnim odnosima sa Zdravkom Mamićem (Drago Lucić član je izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza) u malenu Pleternicu uspio nekoliko puta dovesti veliki Dinamo.

Stečajni upravitelj nervozno se javio na naš poziv

U tom stanu, na zagrebačkom Vrbiku, u vlasništvu Lucićeve djece, saborski zastupnik bez imovine (osim one oranice vrijedne 15 tisuća kuna), odsjedao bi tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora, u kojem je zastupnik od 11. siječnja 2008., dakle duže od devet godina. Kako je vrijednost tog stana bila značajno veća od stvarne, svojedobno je podnesena i kaznena prijava protiv odgovornih u Poreznoj upravi Zagreb, ali se sve negdje zagubilo u ladicama. TOFRADO u Zagrebu ima još jedan stan, na adresi Donje Svetice 46 D, no Telegram nije uspio provjeriti je li u vlasništvu nekog od članova obitelji Lucić ili je pak ušao u stečajnu masu kada je firma propala.

Stečajni upravitelj Jozo Perić, koji to sigurno zna, vrlo je nervozno reagirao na poziv Telegramova novinara i upit koliko je Lucićevih apartmana u Srimi ušlo u stečajnu masu tvrtke TOFRADO, rekavši da je na godišnjem odmoru i da o tome ništa ne želi govoriti jer pred sobom nema papire. U travnju 2010., dvije godine prije proglašenje stečaja ”operacija čišćenja” će se nastaviti. Franjo Lucić prenijet će, bez naknade, svoj poslovni udjel u tvrtki TOFRADO bačvarija sinu Domagoju. Tako se oslobodio i tog dijela svog vlasništva. Rekli smo već, njegov drugi sin Tomislav, vlasnik je TOFRADO trgovine, jedine preostale tvrtke iz bivšeg Lucićevog imperija koja još posluje.

Ugovor kojim Lucićeva djeca kupuju stan Tofrada u Zagrebu Telegram

Tužbu protiv Lučića podnosi i Podravska banka

Neposredno pred otvaranje stečaja tvrtke TOFRADO, koji je Lucić sam pokrenuo, Podravska banka bila je zabrinuta činjenicom da on sklanja svoju imovinu na druge osobe, pa će Općinskom sudu u Požegi, potkraj ožujka 2012. uputiti tužbu protiv Lucića i četvero njegove djece ”radi pobijanja pravnih radnji s prijedlogom na zabilježbu spora”. Prevedeno na laički jezik to je značilo da Podravska banka traži poništenje kupoprodajnog ugovora kojim je Franjo Lucić svojoj djeci prodao obiteljsku kuću u Pleternici, te da se u gruntovnici zabilježi bančino potraživanje nad tom nekretninom, kako se ne bi mogla prodati trećoj osobi. Uz to banka je tražila i aktivaciju Lucićevih osobnih mjenica, u ukupnom iznosu od 14.057.820,40 kuna, koje je on potpisao i priložio jamčeći za otplatu kredita.

Sudski spor, nakon brojnih odgoda ročištâ, završen je na zanimljiv način u listopadu prošle godine. Sutkinja Snježana Polgar (ranije i predsjednica Općinskog suda u Požegi), odbila je tužbu jer je bila preuranjena s obzirom da je podignuta ”prije nego što je dospjela tražbina”. Podravska banka na takvu se presudu nije žalila i ona je postala pravomoćna. Lucićeva djeca sačuvala su vlasništvo nad obiteljskom kućom, a Franji Luciću one mjenice od 14 milijuna kuna nisu naplaćene. Podravska banka dobrim se dijelom naplatila iz stečajne mase tvrtke TOFRADO.

Hrvatskim šumama dugovao je 15,6 milijuna kuna

U jednom od izvještaja stečajnog upravitelja TOFRADA, kako smo to spomenuli u prvom dijelu ovog specijala, objavljeno je kako je Lucićeva tvrtka Hrvatskim šumama dugovala iznos od 15.645.888,82 kuna. Naravno, postavlja se pitanje kako je bilo moguće nagomilati taj zastrašujući dug. Hrvatske šume, naime, svojim kupcima (među značajnijima bio je i TOFRADO) ne isporučuju robu ako ranije isporuke nisu plaćene u roku od 30 dana. No, Luciću je to uspijevalo, ponajprije zbog, malo je reći – odličnih – odnosa s direktorom požeške filijale Hrvatskih šuma, Marijanom Aladrovićem. Rekli smo, obojica su bili istaknuti HDZ-ovci u požeškom kraju, uz to i bliski prijatelji i suradnici, a Lucić će Aladroviću pomoći i u političkom napredovanju, pa će ovaj iz Hrvatskih šuma poći pravo za čelnika Požeško-slavonske županije.

Poslovni odnos TOFRADA i Hrvatskih šuma nije bio jednosmjeran; nije Lucić samo kupovao trupce, već su njegove tvrtke bile angažirane u izgradnji šumskih putova i drugih poslova na području požeškog dijela te državne tvrtke. Mediji su pisali kako se radilo o fiktivnom izvođenju tih radova, a TOFRADO je Hrvatskima šumama isporučivao pozamašne račune, koji su se onda ”prebijali” dugovanjima za isporučene trupce.

Kuća Franje Lucića i ona Lucićevog brata Drage

Tisuću kvadrata za 300 kuna godišnje

No, nije to bio jedini oblik suradnje. Hrvatskoj je javnosti nepoznato da su TOFRADO i požeška uprava Hrvatskih šuma (dok im je na čelu bio Aladrović) potpisali ugovor kojim je Lucićeva tvrtka u okviru tvorničkog dvorišta iznajmila skladišni prostor od tisuću metara četvornih kako bi se trupci ondje mogli uskladištiti. Cijena najma iz ugovora sklopljenog početkom prosinca 2007. bila je više nego simbolična: 300 kuna godišnje! U krug tvrtke TOFRADO, u iznajmljenih tisuću metara četvornih, stizali su silni kubici, tisuće i tisuće, najkvalitetnijih trupaca. Bio je to sjajan izvor sirovine za TOFRADO, koji je u poslu bez otpremnica i faktura – priča nam jedan bivši zaposlenik Lucićeve tvrtke – te trupce koristio kao besplatnu sirovinu.

Kad su TOFRADO I TOFRADO bačvarija zbog neodgovornog poslovanja završili u teškoćama i na kraju u stečaju, mnogi radnici, među kojima i brojni branitelji, počeli su dobivati otkaze. Mediji su zabilježili kako je jedan od njih, nakon što mu je uručen otkaz, počinio samoubojstvo. M. N. iz Brodskog Drenovca, nadomak Pleternice, kako je kasnije u pismo navela njegova supruga, bio je branitelj od 15. ožujka 1991. godine do 31. listopada 1991. godine u tadašnjem rezervnom sastavu MUP-a, a od 1. studenog 1991. do 30. srpnja 1992. i od 2. kolovoza 1995. godine do 23. rujna 1995. godine u Hrvatskoj vojsci. Njegova supruga jasno je rekla zašto je M. N. podignuo ruku na sebe: ”Bio je zaposlenik firme TOFRADO, ali na žalost dobio je otkaz i na taj način ugrožena je naša egzistencija.”

Nuđenje mita je samo marginalna epizoda

Svakome tko je pročitao makar dio Telegramova specijala o mutnim poslovima saborskog zastupnika HDZ-a Franje Lucića bit će jasno zašto je on od Telegramovog novinara tražio da ne objavi ovaj tekst. Lucić je, kao što smo pisali, ovom novinaru za to bio spreman i platiti: ponudio je tri puta više novca nego što će mu za to platiti redakcija. Htio je mitom zaustaviti objavljivanje teksta.

Sada, kad je provaljen i kad se na snimci jasno čuje kako to više puta ponavlja, pokušava mnogim neistinama preokrenuti svoje riječi. No za ovu priču to je ipak manje važno. Puno je važnije sve ono što je Lucić radio protekla dva desetljeća u svojim firmama – a u ovom specijalu nipošto nije sve obuhvaćeno – kako je koristio kredite, muljao s prijenosom imovine, da bi danas bio najsiromašniji zastupnik u Hrvatskom saboru. To je poanta priče. Nuđenje mita samo je epizoda, marginalni događaj, u njegovom političkom i poslovnom opusu.

* Kraj specijala


Ako ste propustili, ovdje možete pročitati: