Rat u Afganistanu, najduži u povijesti Amerike, stvarno bi mogao završiti. Samo, talibani su pobijedili

Načelno je dogovoreno da će se Amerikanci povući, a talibani Afganistan više neće koristiti za terorističke napade

Vijest je došla iz vedra neba, a zapravo je prvi rezultat pregovora koje američki izaslanik za Afganistan, Zalmay Khalilzad, od srpnja vodi u Kataru, gdje talibani imaju političko predstavništvo. Rat u Afganistanu traje već 17 godina, a pokušaji pregovora, s prekidima, već devet godina. Ovog tjedna prvi put obje strane govore o pravom napretku. I obje prvi put djeluju zainteresirane da okončaju rat. Hoće li Trump, analfabet u vanjskoj politici, postići što drugi nisu uspjeli?

Dvije prilike za neočekivan vanjskopolitički uspjeh otvorile su se Donaldu Trumpu u samo tjedan dana – nakon značajnog preokreta u Venezueli, još manje očekivane dobre vijesti iz Afganistana. Američka vlada postigla je s talibanima načelni dogovor oko okvira budućeg mirovnog sporazuma, kojim bi se okončao najduži rat u američkoj povijesti.

Vijest je došla iz vedra neba, a zapravo je prvi rezultat pregovora koje američki izaslanik za Afganistan, Zalmay Khalilzad, od srpnja vodi u Kataru, gdje talibani imaju političko predstavništvo. Rat u Afganistanu traje već 17 godina, a pokušaji pregovora, s prekidima, već devet godina. Ovog tjedna prvi put obje strane govore o pravom napretku. I obje prvi put djeluju zainteresirane da okončaju rat. Hoće li Trump, analfabet u vanjskoj politici, postići što drugi nisu uspjeli?

Khalilzad je u pola godine uspio neočekivano

Dogovorene su zasad dvije načelne točke – Amerika će pristati na povlačenje 14 tisuća svojih i oko osam tisuća vojnika NATO-a, a talibani će se obvezati da teritorij Afganistana neće ponovno biti korišten za terorističke napade (zbog čega je, nakon 11. rujna, i počeo ovaj rat). Još nisu dogovoreni detalji te dvije točke, a kamoli ostale sastavnice mirovnog sporazuma, koji mora uključiti i dogovor o prekidu vatre te, konačno, način kako će talibani i izabrana afganistanska vlada ubuduće dijeliti vlast u zemlji. No, iako je sporazum još u “načelnoj” fazi, veliko je iznenađenje da je Khalilzad uspio u pola godine doći i do ove točke.

Pregovori se vode u okolnostima koje – na različite načine – svakoj od tri strane daju ozbiljne poticaje da prihvati mirovni sporazum. Amerika je i prije izbora Donalda Trumpa bila zasićena “vječnim ratom” u Afganistanu, koji puno košta u novcu i ljudskim životima, a čiji su povod i cilj davno izblijedjeli – pogotovo nakon likvidacije Osame bin Ladena u pograničnom području u Pakistanu 2011. Trump je politikom “America First!” – i naprasnim donošenjem odluka bez konzultacija, usprkos mišljenju vojnih i sigurnosnih službi – već ozbiljno potkopao američku poziciju kad je najavio povlačenje polovice od 14 tisuća vojnika iz Afganistana. Po Ameriku sretna okolnost je to da ima izvrsnog pregovarača Khalilzada, koji se rodio u Afganistanu, bio ambasador u Kabulu, a u vrijeme Georgea W. Busha i američki ambasador pri UN-u.

Ključan je i umjereni talibanski vođa

Talibani su na vrhuncu moći – od početka rata 2001. nisu vladali većim teritorijem. Amerikanci se, od povlačenja borbenih jedinica 2013., u Afganistanu uglavnom bave “policijskim” poslom, tj. gašenjem vatre kad izbije ozbiljniji sukob, te obukom lokalnih sigurnosnih snaga. Talibani su to iskoristili da se prošire: na 44 posto Afganistana, tvrdi američka vlada, ali vojni analitičari kažu da talibani kontroliraju 61 posto zemlje. Nadmoći žele iskoristiti da za sebe izvuku što povoljniji trajni sporazum o budućem upravljanju Afganistanom.

Jasan signal da talibani doista žele mirovni sporazum bila je odluka da za glavnog pregovarača s Khalilzadom postave mulu Abdula Ghanija Baradara, jednog od svojih najmoćnijih. Baradar je s mulom Omarom 1993. utemeljio talibane, koji ga i danas smatraju karizmatičnim zapovjednikom. No, Baradar je nešto drukčiji od zloglasnog jednookog Omara. Protivio se njegovoj odluci da 1996. pozove bin Ladena, umjeren je po pitanju primjene talibanske interpretacije šerijata te želi normalne odnose sa susjedima. Zato je 2009. bio ušao u pregovore s afganistanskom vladom (a posredno s Amerikom i NATO-om). To je tad prekinuo talibanski sponzor Pakistan, koji ga je uhapsio. Nakon neviđenih američkih pritisaka, Pakistan je oslobodio Baradara, ali tek osam godina kasnije – u jesen 2017. Sad Baradar vodi glavnu riječ.

Zašto Afganistanu treba mirovni sporazum

On nije samo umjerenjak – i dalje ima ogroman ugled među talibanima. Jedan je od rijetkih koji bi im mogao prodati mirovni dogovor. Pakistan je, pak, u sve većoj izolaciji – od saveznika Amerike postaje klijent Kine. Amerika je još pod Obamom digla ruke od Islamabada i počela se strateški povezivati s Indijom, pakistanskim glavnim neprijateljem. To je nastavila i Trumpova administracija, što je dobro za budućnost pregovora s talibanima.

Treći od glavnih aktera ove priče je izabrana vlada u Kabulu, koju talibani ne priznaju, proglašavaju je marionetskim režimom i odbijaju uopće sjesti na pregovore s njom, kamoli dijeliti vlast. To je prostor gdje će trebati puno pregovora. No, afganistanska vlada ima poticaj da dogovori mirovni sporazum. Prvo, oni su ti koji najviše ginu – većina žrtava sukoba u Afganistanu ili su civili, koje vlada predstavlja, ili pripadnici njenih sigurnosnih službi – policajci i vojnici. Drugi razlog njihove kooperativnosti je izgledno američko povlačenje – prije ili kasnije, vlada u Kabulu neće više imati moćnog saveznika na terenu.

Talibani napokon moraju nešto učiniti s al-Kaidom

Kao što sam rekao, dosad su načelno dogovorene dvije točke, a o još barem dvije tek treba pregovarati. Dogovoreno je da će se povući 14 tisuća američkih i oko osam tisuća vojnika iz 38 zemalja pod zapovjedništvom NATO-a – među njima su i hrvatskih vojnici – koji sudjeluju u operaciji Odlučna podrška. Talibani će pak spriječiti terorizam. Detalji nisu uglavljeni.

Vođe talibana svjesni su da je podrška al-Kaidi i činjenica da je bin Laden djelovao s njihovog teritorija bila najgluplja stvar koju su ikad napravili – donijela im je za vrat svu silu američkog oružja i okupaciju od gotovo dva desetljeća. No, mnogi obični talibanski borci simpatiziraju al-Kaidu i ISIS, koji se u međuvremenu također pojavio u Afganistanu. Operativci al-Kaide, uključujući Ajmana al-Zavahirija, bin Ladenovog nasljednika, i dalje žive među talibanima, slobodno se kreću i djeluju. Talibani se od 2001. pokušavaju distancirati od al-Kaide, ali je nikad nisu osudili. Nada onih koji vjeruju u mirovni proces je da će Baradar istjerati al-Kaidu.

Što ako se talibani nakon američkog povlačenja vrate al-Kaidi?

No, kako vjerovati talibanima na riječ? Što ako krenu čistiti al-Kaidu i ISIS dok Amerikanci ne odu, a onda se vrate na staro? Kako to provjeriti? Jer ovo nije proces denuklearizacije – ovdje ne možete poslati nuklearne inspektore, pa ako nije sve u redu uvesti sankcije. Što ako se talibani nakon američkog povlačenja vrate al-Kaidi? Što Amerika može napraviti? Ponovna okupacija Afganistana sigurno nije opcija.

Pentagon navodno želi zadržati na terenu manju grupu za protuterorističke akcije – oni bi iz vojne baze u Bagramu kod Kabula po potrebi intervenirali protiv terorista. No, za početak, s tim bi se trebali suglasiti talibani. Znači, bivši neprijatelji trebali bi naučiti živjeti jedni uz druge. A onda je pitanje bi li ta jedinica bila dovoljna. Ovo je komplicirano pitanje bez jasnog rješenja. Možda Afganistan završi s međunarodnom protuterorističkom jedinicom pod mandatom UN-a. Sve opcije su otvorene. Najbolja bi bila da protiv terorista djeluju talibani i afganistanski vojnici, ali to je još daleko i upitno.

Točke sporazuma oko kojih nisu ni blizu dogovora

Pritom postoje i treća i četvrta točka budućeg mirovnog sporazuma, o kojima nema ni načelnog dogovora, a kamoli plana. Treća točka – traže Amerikanci – treba biti prekid vatre. No, talibani i dalje odbijaju prestati napadati afganistanske sigurnosne snage. Njihova logika je jasna: Kabul je u višegodišnjem povlačenju; što vrijeme više prolazi, talibani osvajaju više teritorija. Zato taj dio sporazuma žele odgoditi za što je kasnije moguće. Drugi razlog zašto oklijevaju oko primirja je klasični problem demobilizacije: ako borce pošalju kući – i oni se vrate u civilni život, ostave oružje i nađu posao – bit će ih jako teško ponovno mobilizirati ako talibanima ponovno zatrebaju. Talibani održavaju sukob zato da zadrže na okupu svoje borce.

Četvrta točka budućeg mirovnog sporazuma bit će neka vrsta podjele vlasti između talibana i izabrane vlasti u Kabulu. Za to još nema ni elementarnih preduvjeta, jer talibani ne žele s ovima ni razgovarati. No, prekjučer je došao dobar signal – talibani su objavili kako za sebe “ne traže monopol vlasti” nego način “koegzistencije s postojećim institucijama”. To je najpomirljivija izjava koju su talibani dali još od osvajanja vlasti 1990-ih godina.

Neizgovorena istina: u ratu su pobijedili talibani

Ima puno načina kako podijeliti vlast u Afganistanu – i većina ih nije baš sretna, jer reflektira neizgovorenu istinu: u ratu u Afganistanu zapravo su pobijedili talibani. Ovako ili onako, talibani će tražiti dio vlasti u Kabulu, a sigurno potpunu vlast u dijelovima zemlje koje kontroliraju. Vjerojatno će se pregovarati o promjeni političkog uređenja Afganistana, otvorit će se pitanje ustava, a talibani će tražiti veći utjecaj svoje interpretacije šerijata. Amerikanci, s druge strane, neće pristati da se u temeljnom dokumentu ugroze osnovna ljudska prava – posebno prava žena, koje talibani tretiraju kao da žene nisu ljudi.

Osim toga, vlast u Kabulu – sa svom svojom korupcijom i nesposobnošću – načelno je demokratska, mijenja se na izborima, a talibani ne pristaju na demokraciju. Jako je teško pomiriti ta dva svjetonazora, ali upravo to je nužno za budući mir u Afganistanu. Jedan od najboljih ishoda moglo bi biti uređenje Afganistana slično Iranu (zanemarite činjenicu da je Iran šijitska, a Afganistan većinski sunitska država). To bi bilo društvo temeljito prožeto i organizirano na vjerskim temeljima. Lošiji scenarij, i talibanima bliži, bio bi pretvaranje Afganistana u nešto nalik Saudijskoj Arabiji, neusporedivo konzervativnijem društvu. Mnogi Afganistanci boje se i jednog i drugog scenarija, koji bi sigurno donijeli veću vjersku represiju. No možda bi zaustavili ubijanje, rat kojemu nema kraja već dva desetljeća.

Scenariji ne izgledaju savršeno, ali su bolji od rata

Iako potencijalni scenariji ne izgledaju savršeno, bolji su od beskonačnog rata. Prvi put u puno godina, perspektiva izgleda pozitivna. Trebat će mjeseci, ako ne i duže, da se dođe do dogovora. Ali ovo je najdalje što su mirovni pregovori u Afganistanu ikad otišli, i to je dobro. Jer u ova gotovo dva desetljeća poginulo je 62 tisuće pripadnika afganistanske vojske i policije, još oko 60 tisuća talibana, oko 24 tisuće civila, oko dvije i pol tisuće američkih i oko tisuću vojnika iz drugih država.

To je oko 150 tisuća ljudi. Amerikanci su na rat u Afganistanu potrošili više od 900 milijardi dolara. Za obnovu zemlje Amerika je iskrcala više novca nego za cijeli Marshallov plan obnove Europe nakon Drugog svjetskog rata. Učinak – gotovo nikakav. I ovi pregovori još mogu propasti, ali ako ne propadnu – miru u Afganistanu nikad nismo bili bliže. Nisu svi scenariji za budućnost sjajni, ali mir – makar i s talibanima – bolji je od nastavka ubijanja.

Đivo Đurović
Analitičar
185 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program