Razgovarali smo s najvećim živućim redateljem, Vatroslavom Mimicom, o čijim je filmovima pisao i NYT

Ako prethodni stanari nisu znali znali koristiti taj prekrasan prostor u Preradovićevoj ulici od 170 četvornih metara, Mimice su to umjele. Sami su oličili visoke stropove i zidove, polijepili tapete, a sva vrata gospođa Mimica, inače Istrijanka talijanskog podrijetla, sama je obojila u tamno i svijetlo zelenu boju. Stan je prepun umjetničkih slika, ikona, drvenih kipova naivnih umjetnika, lustera, ogledala, rasvjetnih tijela, a prostorom dominira biblioteka od nekoliko tisuća knjiga… Supruga Lina kaže kako jedino nema bidermajer pokućstva jer njezin suprug Vatroslav nije dopustio da se kupuje, tvrdeći da je otet židovskim obiteljima.

Welles mu htio uzeti štokrl

Mali štokrl dječjih dimenzija, neobično izvijena naslona, koji su pronašli u Zagorju, zapao je za oko velikom američkom redatelju Orsonu Wellesu. Poslije jedne večere, uzeo ga je pod ruku i krenuo prema vratima. “Iako je to bio Welles”, objasnio je Mimica, “ipak mu ga nisam dao jer je zaista jedinstvenog dizajna”.

Vatroslav Mimica jedan je od rijetkih sineasta u svijetu koji je istodobno bio autor iznimno cijenjenih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova. U svim svojim djelima, to mu je priznala domaća i svjetska kritika, bio je veliki inovator, svoje je stvaralaštvo obogatio novim filmskim izričajem i sintaksom pa se po nekonvencionalnosti i avangardnosti izdvajao od sredine u kojoj je stvarao. Zbog modernističke poetike, diskontinuirane montaže, slobodnih asocijacija, upotrebe kolora i crno-bijele fotografije, zbog toga što se bavio univerzalnim, svjetskim temama, Mimica s pravom nosi naziv klasika hrvatskog modernizma.

Na jednoj polici Mimica nam pokazuje petnaestak golemih registratora označenih brojevima u kojima je uredno skupio sve što je vezano uz njegovo umjetničko djelovanje, što je zapisivao ili govorio, sve kritike i napise o njemu…

To je jedinstvena povijesna i umjetnička građa jer Vatroslav Mimica zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske filmske umjetnosti. Kod kuće, iako je dobio cijeli niz nagrada, uglavnom je bio osporavan, publika mu je nakon projekcija često zviždala, dok su ga istodobno u svijetu obasipali priznanjima i nagradama. Nakon što su ga na jednom festivalu nakon projekcije crtanog filma Inspektor se vraća kući, propisno izviždali, glasno se tješio, što je kasnije jedan novinar i objavio:

“Zviždite, zviždite, deset godina sam ispred vas”.

Mimica nije krio da je za njega publika tržišni pojam, da ne misli na nju dok radi filmove jer je predubok raskorak između nje i modernog filma.

Kako je ogorčio gledatelje

Najbolji primjer tog nesklada sudbina je filma “Kaja, ubit ću te”. Radnja se događa u starom dalmatinskom gradiću u kojemu se 300 godina nije dogodio nikakav zločin. Tada nekadašnji prvi tenor lokalne klape, koji je prešao na stranu ustaša, ubija svog najboljeg prijatelja zbog sumnje da je surađivao s partizanima. Tim ubojstvom u gradiću započinje val nasilja, zločina, straha… Ta hermetički ispričana priča toliko je 1967. ogorčila gledatelje da po završetku projekcije u pulskoj Areni dugo nisu prestali zviždati i protestirati, a na pozornicu je bačeno kamenje.

Samo nekoliko mjeseci kasnije na Međunarodnom filmskom festivalu u Lincoln centru u New Yorku završetak projekcije filma “Kaja, ubit ću te” šest tisuća ljudi dočekalo je desetominutnim standing ovacijama. Willard Van Dyke, direktor odjela za film glasovitog Muzeja moderne umjetnosti, MOMA-e, poslao mu je pismenu čestitku, a u New York Timesu pozitivna kritika objavljena je na prvoj stranici s objašnjenjem da je “Kaja” briljantno zamišljen film apstraktnog simbolizma, prepun izvanredne umjetničke snage. U Napulju je Vatroslav Mimica za “Kaju” dobio zlatnu medalju.

“Nakon te projekcije prišao mi je čovjek rekavši da je seljak, ali da se usput bavi i filmom. Kazao mi je kako mu se sviđa to što radim, pa me zamolio da još jednom pogleda film. Poslije toga se predstavio kao Tonino Guerra, glasoviti talijanski scenarist. Pokazao je ‘Kaju’ Federicu Felliniju, koji je ubrzo nakon toga snimio ‘Amarcord’, bez sumnje inspiriran ‘Kajom’. Scenarij za ‘Amarcord’ napisao je upravo Tonino Guerra”.

U razdoblju od 1964. do 1967. Mimica je snimio sada već glasovitu modernističku trilogiju u kojoj se bavio problemima otuđenosti pojedinca. Uz “Kaja, ubit ću te” bio je tu još film “Prometej s otoka Viševice”, u kojem je pratio tragičnu sudbinu čovjeka koji se vraća na svoj otok nakon 20-ak godina, razmišlja o mladosti, greškama i razočaranjima, a želi postići nešto preko svojih snaga.

Dio kritike film je odmah optužio da širi defetizam i pesimizam, no ipak je 1965. dobio u Puli Veliku zlatnu arenu, prikazan je na festivalu u Moskvi, a francuski kritičar Georges Sadoul ocijenio ga je najvišim ocjenama. U filmu “Ponedjeljak ili utorak”, Mimica prati jedan dan rastavljenog novinara koji ima stambene i moralne probleme, opterećen je ratnim traumama, uspjesima i neuspjesima, koji sniva o boljem svijetu. U Puli je film 1966. dobio Veliku zlatnu arenu, a Mimica Zlatnu arenu za režiju.

Jedini genije crtanog filma

Mimica je, među ostalim, 1958. dobio u Veneciji Grand Prix za crtani film “Samac”, u talijanskom Bergamu dobio je zlatnu nagradu za crtani film “Telefon”, koji je kod kuće napadnut da širi pesimizam jer je prikazao dvoboj čovjeka s nedefiniranom silom, personificiranom u telefonu. Dr. Lore Eisner, najveći poznavatelj ekspresionizma, zapisao je da je Mimica jedini genije crtanog film. Mimica je 2012. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u francuskom Amiensu, dobio nagradu za životno djelo Licorne d’honneur.

Na pitanje kako danas objašnjava da u nas nije bilo previše razumijevanja za njegovu filmsku umjetnosti, Mimica je, bez ikakvih emocija ili frustracija, odgovorio: “Nisam se mnogo obazirao na domaću atmosferu, ali ju, dakako, nije bilo moguće ni izbjeći. Mogu biti samo sretan da sam u toj vukojebini napravio 12 filmova i dvadesetak kratkih filmova.

Što se tiče filma ‘Kaja, ubit ću te’, on nije dobro primljen jer se u nas od početka stvarao imidž partizanskog filma punog patetike, dok sam se ja distancirao od ratnog trijumfalizma. U ‘Kaji’ sam secirao stvari što mnogima nije odgovaralo, jer su oni htjeli bacanje bombi i herojstva. Naravno protiv mene su radili klanovi jer sam išao protiv struje, a to u našim provincijalnim relacijama, nažalost nije moglo proći.

Bio sam u trendu sa svjetskim zbivanjima, što ovdje nije prihvaćeno niti se razumjelo. To je bilo vrijeme stvaranja novog filmskog jezika, nije bilo pitanje samo novog filmskog govora nego i načina mišljenja. Ono što je danas normalno, diskontinuirani način pričanja priče, montaža, u ono je vrijeme to bila potpuna novost. Radio sam filmove da ih mogu gledati Japanci, želio sam da me svijet razumije. Trudio sam se da se ne ponavljam, da uvijek budem nov, drukčiji. Pogledajte što danas u nas ima prođu, tko su zvijezde, kakve su sve vrijednosti na cijeni, tko su uzori u društvu, pa će vam sve biti jasno.”

U partizane u crnom odijelu

Kao i njegovo umjetničko stvaralaštvo, tako je i životni put Vatroslava Mimice bio biblijski dramatičan, pustolovan i bogat. Roditelji su mu potjecali iz Mimica, sela koje je prije Drugog svjetskog rata nosilo naziv mala Moskva. Obitelj je najprije živjela u Omišu, potom su, kada je ocu propao dućan, otišli u Split, da bi na kraju obitelj s četvero djece, kada su mu brat i sestra trebali upisati fakultet, preselila u Zagreb.

“Krenuo sam u sedmi razred I. gimnazije i stekao prijatelje koji su me odmah prihvatili. Vrlo brzo zavolio sam Zagreb, najviše me fascinirao plesnjak u Glazbenom zavodu, premda sam u početku imao užasnu nostalgiju za Dalmacijom. Presretan sam što sam ponikao na Mediteranu, taj mediteranski senzibilitet i kultura veliko su duhovno bogatstvo.”

Mimica 1942. postaje član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ-a.

“Na formiranje mog ljevičarskog svjetonazora i opredjeljenja najviše je utjecala književnost Miroslava Krleže. Njegova sam djela upoznao još kao dječak s 14 godina u Splitu, strahovito su me privukla, postao sam Krležin đak, pa zahvaljujući tome kasnije nisam upao u zamku ideologizacije i dogmatizma, a u umjetnosti sam našao spas i oslobođenje od ideologiziranog svijeta”.

Iako se bavio ilegalnim radom, Mimica je uredno studirao medicinu.

“Sve je bilo u redu sa studijem do 1942. kada sam trebao položiti državne ispite kako ne bih morao ići u Stockerau gdje je bila vojna škola za domobrane. Kako se nisam do kraja pripremio za ispit zamolio sam profesora Perovića koji je predavao anatomiju i bio strah i trepet na fakultetu da mi pomogne jer će me poslati u Stockerau. Ponovio sam to i profesoru Budisavljeviću, a obojica su mi odmah upisali ocjene u indeks. Tako sam umjesto u Stockerau otišao u partizane”.

Krenuo je iz jedne kuće na Zelengaju koja je bila partizanska baza za odlazak u partizane. Odjenuo je crno odijelo jer mu je tako naredila veza kako bi pri prolasku kontrolnih punktova mogao kazati da ide na vjenčanje. Dobio je lažnu propusnicu, sjeo na autobus u Dubravi i kada je nakon prolaska ustaških kontrola došao u Novake kroz prozor autobusa ugledao je čudne vojnike u ustaškim uniformama, ali sa crvenom zvijezdom na kapi.

Krležijanska slika rata

“Tada sam shvatio da sam direktnom linijom iz Zagrebao stigao u partizane. Bio sam sretan jer sam se zbog ilegalnog rada oslobodio pritisaka u Zagrebu. Kada bi netko pozvonio na kućna vrata moju majku i cijelu obitelj uhvatila je panika jer smo mislili da su došli po mene ili brata koji je također bio ljevičar i studirao medicinu. Po dolasku u partizane rasporedili su me u Moslavački odred, a prvi susret sa svom surovošću rata imao sam kod Popovače.

Došao sam do dvorišta u kojemu se još sve dimilo od eksplozija, na sve strane osjetio se miris baruta, a naokolo su ležale ubijene ustaše. Na drugom kraju dvorišta stajali su domobrani u gaćama koje su partizani slali kući. Naokolo su lunjale krave, bila je to prava krležijanska slika rata. Kada sam prvi put čuo metak nešto me presjeklo, bio sam pun adrenalina, no kasnije se privikneš pa počneš misliti o praktičnim stvarima, kako da potisneš strah koji je u ratu vrlo opasan. Svi oni koji opisuju bitke kao genijalne strateške pokrete ne govore istinu rat, jer je rat jedan veliki košmar”.

Odmah po dolasku u Moslavački odred Mimica je imao dva vatrena krštenja.

“Tijekom male lokalne ofenzive, pored mene je stajao čovjek bez činova, ali znao sam da je visoki oficir jer je bio španjolski borac. Grickao je bućine sjemenke, a kada sam mu sav uzbuđen došapnuo da su na nekoliko desetaka metara od nas ustaše, on je mirno nastavio žvakati sjemenke, a onda mi je polako objasnio: ‘Upamti što ću ti reći, panika ti u ratu neće pomoći’. Drugo krštenje mi je također puno značilo, jer sam u partizane došao pun ideala, pravovjeran i pomalo naivan. Zapovjednik me zajedno s jednim mladim seljačićem poslao u patrolu.

Hodali smo jednim puteljkom, no mladić je ubrzo stao i kazao da ne idemo dalje. Kada sam ga upitao zašto, on mi je odgovorio: ‘Zato je nas zapovjednik poslao u patrolu, kako bismo poginuli. On te mrzi, jer imaš naočale.’ Tako su se vrlo brzo moji ideali i naivnost sudarili s drugom stranom medalje”.

Zašto je skrivao da je doktor

Kada je došao u partizane, Mimica je svakako želio izbjeći sanitet, pa je krio da je završio dvije godine medicine. No, ubrzo su ga otkrili jer su ga “cinkali” drugovi iz Zagreba koji su znali da je studirao medicinu.

“Odmah su me poslali kao referenta saniteta u Bjelovarski partizanski odred. Tu sam ostao godinu dana, bio sam na cijelom području jedini liječnik, ali bez ikakva kliničkog iskustva. Ipak, morao sam raditi sve, čak sam išao na porođaje. Između naše baze u Gornjem Streljištu i Bjelovara, bila je Gornja Kapela, u kojoj je živio općinski liječnik Oroz, koji je bio naš suradnik i simpatizer. Noću sam na konju znao prevaliti 30 kilometara da bih došao do njega na konzultacije, pitao bih ga što raditi u konkretnim slučajevima, a ponekad bih doveo i pacijenta na pregled jer je imao rendgen aparat. Bilo je to zaista na neki način i romantično doba”.

Mimica je potom postao šef saniteta u Zagorskoj brigadi, pa se zbog toga cijelo vrijeme nalazio na prvoj liniji fronta. Ranjenici su u partizanima bili svetinja, njih se nije smjelo ostaviti ni pod cijenu vlastita života.

Važna krađa od ustaša

Bio je to, objašnjava Mimica, jedan oblik moralne samoobrane, ali i ohrabrenje za sve borce jer su znali da ih drugovi nikada neće ostaviti. Vatroslav Mimica među prvima u Hrvatskoj dobio je Orden za hrabrost.

“S vodom sam upao u Klenovnik gdje je bilo vojno lječilište jer su nam trebali instrumenti za jednu amputaciju. Mlada zgodna časna sestra predala mi je instrumentarij, a kada smo odlazili, zagrlila me i poljubila u usta. Na kraju je to ispao veliki podvig jer smo iz ustaškog uporišta oteli nužnu kiruršku opremu”.

U zimu 1944., tijekom velikih bitaka, Mimici su cijele noći dovozili teške ranjenike rastrganih ruku i nogu. Kada se nakon još jedne neprospavane noći ujutro pogledao u ogledalo, srušio se od iscrpljenosti u nesvijest.

Legendarni Ivan Šibl, politički komesar X. korpusa, pročitao je u partizanskim listovima neke Mimičine tekstove pa ga je, zajedno s još nekoliko intelektualaca, povukao u politički odjel X. zagrebačkog korpusa.

“Na taj je način pomagao intelektualcima. U partizanima smo se svi koji smo dolazili iz gradova na vrlo vješt način poseljačili, skrivali smo odakle smo došli kako bismo postali bliski svojim suborcima sa sela. Takve su nas onda lakše prihvaćali pa je i to bio jedan od načina da se opstane”.

Upoznavanje s Tuđmanom

Mimica se prisjetio kako je dosta dugo nakon rata bio na nekom sastanku državnog i partijskog vodstva, a u pauzi se razgovaralo o svemu i svačemu. “Bio je prisutan i Vladimir Bakarić, tada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, uglađeni gospodin, koji nikada nije digao glas. U jednom trenutku na sav je glas opsovao. Nastala je konsternacija, bilo je to nezamislivo, no Bakarić je izveo isti trik kao i ja u partizanima, kada sam se družio sa seljacima. I on je želio pokazati da je isti kao i društvo koje ga okružuje”.

Na kraju je Šibl sve članove političkog odjela rasporedio po jedinicama, a Mimicu je zapala zagorska brigada Matija Gubec u kojoj je postao politički komesar. Tu je upoznao i Franju Tuđmana, premda je on već tada imao puno viši čin.

“Prava je sreća da smo se mi Hrvati uopće održali kao entitet. Uvijek smo bili na vjetrometini, mučile su nas i unutarnje podjele, nikada nismo imali državu, a ipak smo opstali. Sada treba vremena da naša država sazrije, moramo biti strpljivi jer nije lako izgraditi pravno uređeno društvo. Kako sam Tuđmana dosta dobro poznavao, poslao sam mu poruku u kojoj sam mu čestitao uspostavu samostalne Hrvatske te ga podsjetio na rečenicu iz mog filma ‘Seljačka buna’ – ‘Tko nekaj velikog dosegnuti hoće, mora ostati sam.’ To mu se očito svidjelo pa mi je nakon tri dana zahvalio na potpori. Tuđman je uspio jer je naučio upravljati ljudima, upoznao je njihove karaktere i narav kao načelnik Personalne uprave JNA. Jedino mi je danas žao što se suočavamo s fenomenom fanatičnog nacionalizma, svi se busaju u prsa, a to je za svako društvo jako limitirajući faktor”.

Prije ulaska u Zagreb doživio je veliko razočarenje jer je njegov X. korpus dobio naređenje da mora čekati čak deset dana pod izgovorom da se borci moraju srediti kako bi uredni ušli u Zagreb. A zapravo se htjelo da u Zagreb prvo uđu Crnogorci i Srbi. “Iako sa zakašnjenjem, naš ulazak u Zagreb bio je za mene čudesni događaj. Imao sam 22 godine, bio sam na konju i na čelu kolone dok smo prolazili Vlaškom ulicom. Kod Petrove crkve, odjednom je iz gomile ljudi izletjela moja majka, pala je pred mene, izgrlili smo se, a ona me pitala kada ću kući da se okupam i sredim.

Završio na filmu zbog partije

Odgovorio sam da nemam pojma jer se moram najprije pobrinuti i smjestiti vojsku”. Mimici je naređeno da završi studij medicine, pa je dobio smještaj u Domu vojnih studenata. Po naravi je bio štreber, uvijek je dobivao samo desetke, no nije krio kako ga ne zanima liječnička karijera, a još manje ostanak u vojsci. Zbog toga je, kada je došao do zadnjih ispita, počeo odugovlačiti sa studiranjem. Bio je aktivan u raznim studentskim organizacijama, bio je jedan od urednika u časopisu Izvor, ali i osnivač i prvi urednik Studentskog lista koji je pokrenut kao informativni bilten Narodne studentske omladine.

Tada je Mimica odlučio obavijestiti nadređene o svojim planovima. “Požalio sam se Zvonku Brkiću, organizacijskom sekretaru partije, da ne želim biti liječnik, ali ni ostati u vojsci. Nakon toga primio me i general Gojko Nikoliš, koji je tada bio načelnik saniteta JNA. Kada sam mu otkrio svoje planove, počeo je vikati na mene, oprao me kao nitko do tada, urlao je kakva umjetnost, ovo nije vrijeme za umjetnost, marš natrag na medicinu, nemoj mi se više pojaviti pred očima. Poslije nekoliko godina objavio je memoare”. Nakon nekog vremena Zvonko Brkić ipak je pozvao Mimicu i obavijestio ga da po partijskoj kazni ide u Jadran film gdje će biti direktor.

“Imao sam samo 26 godina, jedina veza s filmovima bilo je nekoliko filmskih kritika koje sam napisao. No, ponudu sam naravno prihvatio jer je to značilo da ću napokon izaći iz vojske. Dakle, nisam ja odabrao film, mene su po partijskom zadatku odredili da se bavim filmom. Gotovo godinu dana, nakon radnog vremena, tražio bih da me cijele noći vode po raznim odjelima, upoznao sam se sa svim dijelovima proizvodnog procesa, prošao sam sve laboratorije i svu tehnologiju, montaže… No ubrzo sam shvatio da mi se direktorski posao sve manje sviđa, previše je bilo administracije, imao sam stalno za vratom politiku i policiju jer je u Jadran filmu radilo puno ljudi koje smo naslijedili iz filmske industrije NDH. Bili su to dobri i pošteni ljudi koje sam morao štititi i braniti. S druge strane živciralo me jer je cijeli taj mehanizam snimanja filmova bio beskrajno trom i lijen, igrani filmovi radili su se i po godinu dana, a dokumentarci i tri mjeseca. Svi su radili sporo i opušteno, skupljali su dnevnice, ništa nije štimalo”.

U to vrijeme dogodilo se nešto što je moglo iz temelja promijeniti sudbinu filmske industrije u Hrvatskoj. “Jedne nedjelje rano ujutro u moj stan na Jordanovcu došao je potpuno nenajavljeno inženjer Albert Pregernik, koji je još u NDH bio šef tonskog odjela Jadran filma. Sav uzbuđen kazao mi je da su došli kamioni koji žele odvesti tehniku Jadran filma u Beograd. Odmah sam otišao do studija gdje su kamioni čekali na ukrcaj. Pokazali su mi naredbu koju je potpisao Stefanović Čeča, šef savezne policije, koji je u to doba bio zamjenik Aleksandra Rankovića, po kojoj se sva tehnika mora izuzeti i prenijeti na Košutnjak. U to doba, prije pada Rankovića, u beogradskoj čaršiji započela je kampanja da se u filmske studije Košutnjaka, koji je upravo sagrađen, prenese sva filmska tehnika iz zemlje. Kako bi to bila katastrofa za Jadran film, zatražio sam da mi odmah dovedu mog vozača te otišao tražiti Zvonka Brkića koji je bio u nekoj vikednici CK pokraj Samobora. Probudio sam ga, rekao mu o čemu se radi, a on je pobijesnio, odmah se uhvatio crvenog telefona te naredio da se cijela akcija zaustavi. I zaista, ubrzo su vozači kamiona dobili nalog da se vrate kući”.

Mimica je zahvalan sugovornik jer kao iskusni dramaturg govori mirno, polako, vrlo precizno i jasno. Ispričao je, među ostalim, kako je postojala velika razlika između morala u ratu i morala nakon rata. Revolucija je bila, kaže, romantika, ideal, čast, osjećaj slobode, a ono poslije bilo je sasvim nešto drugo. Zato je raskid sa staljinizmom bio za Mimicu melem na rane, došao je kao naručen i zbog toga nije imao problema s Informbiroom. S tim svijetom staljinizma i njegovom surovošću, objašnjava Mimica, nismo imali ništa, a nakon rata zbog staljinizma na površinu su izašle mnoge negativne stvari koje s revolucijom nisu imale ništa.

“S obzirom na to da čovječanstvo zbog ekonomske krize čekaju nove, duboke promjene, sva je sreća da postoji iskustvo sa staljinizmom i jednoumnim državnim socijalizmom jer da nema toga, te ideje mogle bi se lako uhvatiti, u Italiji, ponajprije. No, nakon svega što se dogodilo takve ideje na sreću više nemaju nikakve šanse”. Kako se poželio posvetiti filmu, Mimica je početkom pedesetih podnio ostavku u Jadran filmu te se odmah bacio na pisanje scenarija za svoj prvi igrani film “U Oluji”. Zanimljivo je da se sam obrazovao, nije bilo filmskih škola, a ruske knjige o filmu koje su imali bile su grozne.

Jezive ruske knjige o filmu

“Radio sam puno, među ostalim, kada sam svladao tehnologiju montaže, počeo sam detaljnije proučavati filmove Davida Leana i Williama Wylera. Proučavao sam Wylerovu mizanscenu, vrtio sam scene po nekoliko puta, vraćao ih, pročuvao, gledao zašto je nešto snimljeno ovako, a zašto nešto drugo onako. Bio sam potpuno samouk”. Svi su suglasni da je pojava Zagreb filma i njegove škole crtanog filma bila jedinstveni umjetnički fenomen. Vatroslav Mimica bio je uz Dušana Vukotića, Nikolu Kostelca i slikara Vladu Kristla jedna od najvažnih ličnosti prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma.

Njegovi filmovi “Samac” iz 1958., “Inspektor se vratio kući” 1959., “Mala kronika” iz 1962. dali su pečat animiranom filmu u Hrvatskoj. Mimica je uveo u crtani film trokut, kvadrat i druge forme moderne grafike pa i nov način animacije što je bilo potpuno različito od onoga što je radio genijalni Disney.

“Sistem je bio, nemojmo se zavaravati, relativno krut, ali ta je djelatnost bila skoro zanemariva, izvan fokusa politike, pa su nas pustili da radimo”, jednostavno je Mimica objasnio fenomen Zagreb filma. Danas je Mimica sretan jer je njegovim putem krenuo i sin jedinac Sergio koji je u SAD-u napravio sjajnu karijeru kao iznimno uspješan filmski redatelj i producent.

“Sa Sergiom sam veliki prijatelj, puno razgovaramo o filmu, jako sam zadovoljan s njim jer je jako talentiran, zna više od mene, bolji je”. Mimica se za razgovora prisjetio kako ga je beogradski redatelj Tori Janković zamolio da mu napiše scenarij za film o Igmanskom maršu.

“Prije početka snimanja došao mi je neki general i predložio da preuzmem režiju. Naravno, odbio sam, kako bih to mogao činiti kada me Janković angažirao, a generali su onda našli nekog drugog. Kada je to Janković saznao, otišao je na balkon, izbo se nožem i bacio s petog kata. Zamislite, kakvu su ti generali počinili nepravdu i tragediju”.

Iako je bio u partizanima, snimio je samo jedan pravi partizanski film, “Makedonski dio pakla”, i to tek 1971. u Makedoniji. No zato je snimio dva povijesna spektakla, “Seljačku bunu” i “Banovića Strahinju”. Mimica se prisjetio kako bez pomoći Tita nikada ne bi snimio “Seljačku bunu”.

Tih godina, kaže, sustavno su ga šikanirali, pa nikako nije mogao skupiti novac za realizaciju tog filma. “Kada je Tito došao 1975. u Zagorje na otvorenje spomenika kiparu Antunu Augustinčiću, bio sam gotovo crna ovca, nisam dobio ni službeni bedž, iako sam ga po protokolu trebao dobiti jer sam bio predsjednik Ideološke komisije Gradskog komiteta SKH Zagreb. Tada je šef republičkog protokola bio Nedo Milunović, s kojim sam bio jako dobar još iz Pariza gdje sam bio na stipendiji.

Požalio sam mu se kako mi podmeću klipove i ne daju snimiti ‘Seljačku bunu’. Kada je Tito ušao u hotel Matija Gubec, Nedo Milunović mu je nešto šapnuo na uho i pokazao na mene, a Tito je na sav glas upitao: ‘Mimica, kako posao, kako ide Seljačka buna?’. Tu je stajalo cijelo vodstvo Hrvatske na čelu s Milkom Planinc, a ja sam odgovorio: ‘Slabo druže predsjedniče, nemam podršku…’

Naravno, ubrzo sam dobio potreban novac pa sam mogao početi snimati. No prije toga poslao sam Titu scenarij na autentičnom kajkavskom, koji sam naučio čitajući Krležine ‘Balade Petrice Kerempuha’, ali i tijekom partizana. Nakon tjedan dana javili su iz kabineta da Tito ima samo jednu molbu, da izbacim scenu u kojoj Gubec prolazi kroz logor te pita komedijaše što oni rade ovdje, a oni su mu odgovorili da se griju oko njegove riti. To je Titu zasmetalo i ja sam tu scenu izbacio.

Kada je film završen, Tito ga je, budući da se založio za njegovo snimanje, pogledao u Vili Zagorje zajedno sa suradnicima. Prije početka projekcije došao je među nas mrk, sjeo je u svoju fotelju, dok su njegova tri psa skakala naokolo i sve grizli.

Tada je Tito rekao miljeniku Jimmyju: ‘Kada me ne bude, ti grizi sve oko sebe i ništ ne buš pogrešil’. Tito je bio svjestan da se sustav polako raspada, da nije ostvario ono što je želio, pa je bio vidljivo razočaran. A meni ‘Seljačku bunu’ nikada nisu zaboravili, čim je film snimljen počela je kampanja protiv njega, najviše su mi zamjerili što sam radio srednjoeuropski film, a oni su htjeli Šenou i 19. stoljeće”.

---

 

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.