Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Tajana Vlašić | Snima: Borko Vukosav/Telegram

Pričali smo s voditeljem Muzeja auta u Zagrebu kojem prijeti zatvaranje

Telegramova reporterka razgovarala je s Valentinom Valjkom, voditeljem Muzeja automobila Ferdinand Budicki, što je, u dvije godine postojanja, postao jedan od popularnijih muzeja u Zagrebu. Zbog nagomilanih dugova od 300.000 kuna i slabog razumijevanja gradske administracije, muzeju prijeti zatvaranje.

U derutnoj staroj zgradi bivše tvornice “Pluto”, u zagrebačkoj Ulici Ljudevita Posavskog, do prije dvije godine nije bilo ničega. Goli zidovi, željezne šipke posvuda, mjesto na koje su zalazili tek lokalni narkomani. Danas je to, zahvaljujući incijativi Udruge Ferdinand Budicki, jedan od najpopularnijih muzeja u Zagrebu – Muzej automobila Ferdinand Budicki, nazvan po g. Budickom, trgovcu, bravaru i pustolovu koji se, u travnju 1901., pojavio u Zagrebu s Opelom i, simbolično i doslovno, zaludio grad.

O tome koliko je ta incijativa dobro prihvaćena govori i činjenica da se u samo dvije godine postojanja muzej nametnuo kao jedan od posjećenijih u Zagrebu. Ove godine oborio je rekorde u Noći muzeja s više od 14.500 posjeta. Razlog je jednostavan: Muzej automobila Ferdinand Budicki nastao je iz iskrene želje koja je godinama tinjala kao ideja u glavama začetnika, na čelu s Valentinom Valjkom, voditeljem muzeja.

Sredinom 2012. godine od grada su, na korištenje, dobili 1700 kvadrata hale nekadašnje tvornice Pluto, te u roku od par mjeseci otvorili muzej. Zadnjih pola godine muzej grca u dugovima, trenutno negdje oko 300.000 kuna. Ako uskoro ne dođe do nekoga rješenja, muzej će morati iseliti iz gradskog prostora. Iz Grada Zagreba, točnije iz Ureda za kulturu, obrazovanje i sport, kažu da im – osim pomoći kakvu već imaju u vidu sufinanciranja za kreativno-edukativne radionice – neki drugi oblik pomoći ne mogu pružiti.

Dodatni problem predstavlja i zakonski status Muzeja automobila. Naime, iako nosi naziv ‘muzej’, zakonski to ipak nije. Radi se o registriranoj udruzi, koja ne može konkurirati na istim natječajima i pri istim programima na kojima mogu sudjelovati muzeji. Kada bi se preregistirali u muzej, otvorile bi im se brojne mogućnosti financiranja koje sada nemaju na raspolaganju.

Unutrašnjost muzeja Ferdinand Budicki
Unutrašnjost muzeja Ferdinand Budicki Borko Vukosav/Telegram
Police u muzeju s predmetima iz automobilističke povijesti grada
Police u muzeju s predmetima iz automobilističke povijesti grada Borko Vukosav/Telegram

O svemu tome odlučili smo popričati s Valentinom Valjkom, voditeljem muzeja, koji se, usput, nalazi odmah pokraj redakcije Telegrama. Već na ulazu u muzej ostanete fascinirani. Tu je više od 100 povijesnih automobila, motora i bicikala, od kojih su neki jedinstveni primjerci u Hrvatskoj. Posebno su atraktivni kamion iz Praga iz 1916. godine, koji je ujedno najstariji kamion u Hrvatskoj i veličanstveni Jaguar E-type koji je ujedno i među najvrjednijima u muzeju. U prostoru Muzeja kao dio stalne postave nalazi se 100 rijetkih i nikad viđenih fotografija velikog formata (metar puta metar) hrvatske automobilističke povijesti.

Telegram: Gospodine Valjak, totalno smo pod dojmom ovoga svega, recite nam, koji od svih ovih automobila je Vama najposebniji?

Valentino Valjak: Svaki od njih ima svoju priču, svoju pozadinu, vlasnika koji nam ga je dao na povjerenje… Ja sve to znam i teško mi je izdvojiti. Ali, Ford T iz 1922. godine, najstariji automobil u Hrvatskoj, sigurno ima neki posebni status u mojim očima.

I sve ovo oko nas nastalo je iz čistog entuzijazma?

Da. Moja četiri prijatelja, koji su malo i stariji, u kasnim 60-ima, i ja smo sve ovo napravili vlastitim rukama. I mukama. Srasli smo u ove 2 i pol godine s muzejom, mi smo kao mala obitelj. Tu sam 24 sata dnevno, čak i spavam tu. Odavna sam ja u svemu tome, godinama. 2012. nastala je moja monografija “Bešte ljudi, ide auto”. Dok sam je pisao, morao sam ulaziti u garaže Zagrepčana, puno istraživati, ali kad je nastala, osjećaj je bio izvanredan. Nakon toga Udruga Ferdinand Budicki, kojoj sam na čelu, odlučila je zatražiti od grada neki prostor kako bismo sve te primjerke koje su nam ljudi bili spremni dati na povjerenje mogli izložiti. Poslao sam na stotine molbi, dok mi se netko nije stigao javiti. Kad smo napokon uspjeli dobiti prostor, sve je počelo. Ljudi su donosili automobile, fotografije, motocikle, više se ni ne sjećam tko je zapravo bio prvi.

A što ako Vam muzej ipak zatvore, što ćete onda?

Nemojte, neće ga zatvoriti. Malo se to počelo razmotavati s problemima, imamo sad neka obećanja od strane Grada. Ali znate kako je to, jedan dan vele jedno, drugi dan drugo… Tko bi im vjerovao.

O koliko se dugu zapravo radi?

Samo režije su nam 16. 000 kuna mjesečno, ne možemo taj iznos pokrivati. Pričuve, svi ti računi, nije mi jasno gdje se to sve skupi. Ukupan dug je negdje oko 300.000 kuna.

Čitali smo da Vam je prošli tjedan Milan Bandić obećao sastanak i eventualno obročnu otplatu?

Da, našli smo se, ali ništa konkretno nije ugovoreno. Oni u Gradu imaju tu politiku da ne mogu oni nikome pokrivati režije. Ali pogledajte samo kakvima udrugama i koliko daju iz proračuna i sve će Vam biti jasno. Nije da ne mogu pomoći, nego ne žele.

Jeste još od koga tražili pomoć?

Ma bili su tu u muzeju i Ivo Josipović, ovi i oni političari i onda dođu, slikaju se i ljudi misle da mi od njih tko zna što dobijamo i da smo puni novaca, ali to nije tako. Kako dođu, tako i pođu i opet ostane sve kako je i bilo.

Koliko dobijate od grada i državnih institucija?

Ukupno 40.000 kuna godišnje, pa vi vidite za što je to dosta. Rekao sam jednom da nam to nije dovoljno ni za gablec. I od Ministarstva kulture nešto, ali sve je to ništa. Kada niste pod državnim okriljem, nema ni novaca.

Odakle onda takva sigurnost da Vas neće zatvoriti?

Prvo slijedi ovrha, pa po sudovima, pa oduzimanje prostora… To sve traje godinama. A i ljudi neće dati. Zagreb neće dati, pa znate koliko je ljudi tu već procirkuliralo… Dolaze nam osnovne škole s djecom, organiziramo rođendane, dječje, za odrasle, dolaze nam stranci. Ovaj muzej je postao jedan od glavnih kulturnih simbola Zagreba.

Zašto muzej nije registriran kao muzej po Zakonu o muzejima? Onda biste imali pravo na veću financijsku potporu.

A treba za to vremena, mi smo se praktički jučer ostavili lopate i priveli radove kraju. Nismo još stigli do toga. Ako budemo mogli, napravit ćemo i to, a onda bi nam se mogle otvoriti i mogućnosti za novac iz EU fondova. Ali da bismo to doživjeli, treba preživjeti ovo. Prvo se rodiš, pa pužeš, pa hodaš, pa trčiš. Mi pužemo. A drugi nas tuku po glavi…

Po vašoj reakciji vidimo da je ovaj muzej Vama puno više od posla?

Ovo je moj način života. Ja vozim spačeka. Nisam sad neki kolekcionar, koji skuplja vrijedne stare automobile za gledanje. Ne, ja živim s njima. Idem po svijetu, evo sad sam bio na putovanju po Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Makedoniji… Petnaest dana. Upoznajem ljude koji imaju interese slične mojima, razgovaramo, družimo se.

Napustili ste posao u državnoj službi da bi pokrenuli ovo?

Proveo sam 8 godina u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sad sam krenuo ostvarivati svoje snove, krenuo bih ja s tim i prije, ali djeca su mi bila mala, pa sam morao napraviti neke životne kompromise. Ali, evo nikad nije kasno.

Ne kajete se? Ni sad, kad doslovno ne znate hoće li ovo opstati?

Ne, reći ću vam kako ja to doživljavam. Tamo sam bio u hladu, a sad sam na suncu, sam svoj gospodar, i onda: kad jednom izađete na sunce, ne vraća vam se u hlad.

Ne možemo, a da ne pitamo, gdje je Sanaderov oldtimer?

Da, to je onaj plavi Renault 8 iz 1967. što ga je bivši premijer u svojoj imovinskoj kartici naveo kao jedini automobil koji posjeduje. Dobili smo dozvolu od njegova odvjetnika Čeda Prodanovića, pa je i on sada dio naše kolekcije. Ali nije on ništa sad poseban, osim toga političkoga konteksta.

Zid posvećen Ferdinandu Budickom
Zid posvećen Ferdinandu Budickom Borko Vukosav/Telegram

_62P7855

Prošetali smo i do druge prostorije koju nismo ni primjetili da postoji dok nas gospodin Valjak nije proveo. U njoj je veliko platno te stolovi na kojem se nalaze makete automobila, motocikala. Na platnu se prikazuju dokumentarni filmovi o automobilima, objasnio je Valjak, a ovo je inače prostorija gdje se održavaju dječji rođendani. Nešto kasnije proveo nas je i kroz prostoriju u kojoj ureduje, a koja se može i zakupiti za slavlja i tulume odraslih. I u njoj je sve posvećeno automobilima, starim fotografijama… Ne može se ne primjetiti koliko je truda uloženo u svaki metar kvadratni ovog ogromnog prostora, s kolikom toplinom njen voditelj priča o svemu tome.

“I što sad?”, pitam na kraju.

“Sad svaki petak imamo na Britancu izložbu automobila na otvorenom. Primjetio sam da nema puno sadržaja u centru grada, pa eto, da mi malo doprinesemo, da ljudi dođu, skupe se, razgledaju, druže se… Fali takvih stvari kronično. Prošli petak, 17.4., nam je bio prvi i iznenadilo me koliko je interesa bilo”, pun entuzijazma nam priča Valjak, i kao da u njegovom entuzijazmu priča o problemu zvanom ovrha blijedi i nestaje.

Tajana Vlašić
Telegram autor
372 članka Više o autoru