Glasoviti magazin Time na naslovnici broja iz svibnja 2013. godine objavio je fotografiju djevojke koja leži potrbuške, pogleda usmjerenog uvis, prema mobitelu kojim pokušava fotografirati selfie. Naslov, otisnut velikim bijelim slovima iznad njezine glave, glasio je: JA, JA, JA GENERACIJA – Milenijalci su lijeni, privilegirani narcisi koji žive s roditeljima. Naslov, doduše, ima i nastavak u kojem tvrdi da će nas ta grozna generacija “sve spasiti”, ali ta naslovnica Timea kao, uostalom, i sve druge naslovnice tog magazina, prilično je precizan obris duha tog vremena.

Milenijalci su mladi rođeni između početka osamdesetih i 2000. godine. U Hrvatskoj ih je više od pola milijuna i najobrazovanija su generacija do sada. Internet im je bio sastavni dio djetinjstva, odrasli su hraneći se američkom pop kulturom i odgajani su slobodnije od bilo koje generacije prije njih. Početkom 2010-ih pripadnici milenijske generacije polako su postajali značajna skupina unutar radne snage i to je, barem prema onome što se dalo pročitati u raznim medijskim tekstovima, izazivalo brojne upitnike među poslodavcima.

Milenijalci postaju najpropulzivnija društvena skupina

Karikaturalni opisi nadolazeće generacije, na kakve je ciljao naslov Timea, milenijalce su opisivali kao mlade ljude uvjerene u vlastitu iznimnost, vječno distraktirane ekranima, koji se teško poistovjećuju s kolektivom, vjeruju da nikada ne moraju raditi nešto teško ili dosadno i koji od poslodavaca traže da im, osim plaće, osiguraju i mogućnost samoaktualizacije kroz posao. Ta je generacija trebala korjenito promijeniti modele upravljanja i uvesti nova pravila u odnose poslodavaca i zaposlenika.

Otprilike pet godina nakon one naslovnice Timea, Pew Research centar objavio je da su milenijalci najbrojnija generacija među američkim zaposlenicima, a do 2020. godine činit će trećinu globalne radne snage. Vijest da oni postaju najpropulzivnija društvena skupina dočekana je relativno tiho. Možda se mitologizacija riječi milenijalac, donedavno tema naslovnice Timea, pomalo izlizala. Nekada strašni milenijalci, nekoliko godina kasnije najnormalniji su dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci koji rade i plaćaju režije, osnivaju obitelji, pokreću biznise i trude se ostvariti egzistenciju. Intrigu, umjesto njih, danas izaziva nadolazeća, superdigitalna Z generacija.

Doznajte tko je hrvatski zakon poslodavac

Osnovna tema ovog velikog serijala, koji donosimo u suradnji s jednim hrvatskim zakon poslodavcem, je – tko su hrvatski milenijalci danas? Što je za najbrojniju i najobrazovaniju generaciju danas “zakon posao”? Što očekuju od svojih poslodavaca i kako ih biraju, što za njih znači dobra plaća, traže li sigurnost ili su spremni riskirati sa svojom karijerom? Kako vide svoju budućnost i misle li da će živjeti bolje od svojih roditelja? U sklopu serijala dugo smo razgovarali sa 100 mladih ljudi u Zagrebu, Splitu i Osijeku. U prvom nastavku, snimljenom u Zagrebu, pitali smo ih što je za njih zakon plaća?

“Gle, naravno da mi je plaća bitna ako odlučujem hoću li promijeniti poslodavca. Da me nije briga za novac, vjerojatno bih sada ležala na nekoj plaži na Tajlandu”, govori 27-godišnja Lucija Horvat. Nakon završene srednje škole, odmah je dobila priliku zaposliti se u jednom studiju za grafički dizajn, tako da nije ni pokušavala upisati fakultet. Nakon pet godina na tom poslu, odlučila je potpuno promijeniti smjer karijere i zaposlila se kao referent u cateringu. “Meni je zapravo važno da se ugodno osjećam kada odem na posao. Tih osam sati pet dana u tjednu su veliki dio mog života. Važno mi je da mi je to vrijeme ugodno, da ne osjećam stres”, govori.

Prema istraživanju stavova milenijalaca o poslu i radu Millennial Survey, koje je među 10.000 milenijalaca u 36 zemalja proveo Deloitte, pri odabiru poslodavca milenijalcima plaća doista jest najvažniji faktor. Kao iznimno bitnu pri odlučivanju gdje će raditi, plaću su označili u 63 posto slučajeva. Doduše, visina plaće nije premoćno najvažnija – 52 posto kao važno je označilo pozitivnu radnu kulturu, a 50 posto fleksibilnost u smislu vremena i lokacije rada.

Većina naših sugovornika davala je slične odgovore. Redom govore da im je važno da rade u ugodnom okruženju, da su zaštićeni od nepotrebnog stresa. Žele da njihovi nadređeni u njih imaju povjerenje, da se prema njima ne odnose maćehinski. Dobra plaća može ih privući nekom poslodavcu, ali hoće li ih zadržati, drugo je pitanje. Svi ističu da bi za njih zakon poslodavac bio onaj koji bi im osigurao da bez obzira na poziciju imaju mjerljive ciljeve prema kojima mogu ostvariti financijsku nagradu, mogućnost edukacija i napredovanje.

Ipak, ima i onih koji inzistiraju na plaći kao uvjerljivo najvažnijem faktoru pri odabiru poslodavca. Na primjer 31-godišnja ekonomistica Ivana, koja sezonski radi kao domaćica na brodu, kaže da bi je se vrlo teško moglo nagovoriti da odabere posao koji je manje plaćen. “U fazi sam kada mi je plaća dosta bitna. Mislim da mladi ljudi moje generacije nakon fakulteta dobiju priliku raditi za vrlo male plaće, nedovoljne da se odsele od roditelja. Naravno da mi je važno da se dobro osjećam s time što radim, naravno da mi je bitno da se dobro osjećam na poslu, ali novac mi je trenutačno najvažniji”, govori.

Želim da se kultura tvrtke uklapa u moja načela

“Naravno da je važna organizacijska kultura, ugodna radna klima, prijateljski nastrojene kolege i sve ostalo”, govori Laura Škugor koja je nedavno završila studij Odnosa s javnošću i medija. “No, te stvari pri odabiru posla nije uvijek moguće znati. Ako se prijavim na neki posao, definitivno je plaća prvo što gledam. A tek kada negdje provedem neko vrijeme, to vrednovanje se može promijeniti. Tu plaća pada na drugo ili treće mjesto”, zaključuje Laura.

Prema Deloitteu, među šest najvažnijih stvari pri izboru poslodavca milenijalci su uvrstili percepciju kompanije kao etične. Važno im je da su kompanije u kojima rade društveno odgovorne i očekuju da odražavaju njihove vrijednosti.

“Meni je, osim plaće, važno i da nađem neko mjesto čija se kultura uklapa u moja životna načela”, govori Kristina Čačić, sociologinja koja radi u nevladinom sektoru. “Ženska prava su mi jako bitna. Imam nizak prag tolerancije na mizoginiju, na šovinističke komentare i šale. I dobar dio potencijalnih radnih mjesta zbog toga otpada”, ističe.

Generacija koja je stasala za vrijeme krize

Mladi koji danas imaju približno 30 godina, u svojim su ranim dvadesetima ili kasnim tinejdžerskim godinama suočeni sa zlogukim predviđanjima. Globalna ekonomija ulazila je u najveću recesiju unazad nekoliko desetljeća, a njima su na prvim godinama fakulteta ili za vrijeme prvih radnih iskustava govorili kako će biti prva generacija koja će živjeti lošije od generacije svojih roditelja. Danas većina mladih s kojima smo razgovarali misli suprotno, ali pretpostavlja se da je upravo kriza visoko na listi prioriteta milenijalaca uvrstila sigurnost radnog mjesta. Prema istraživanju Manpower Grupe, za čak 87 posto pripadnika milenijske generacije sigurnost zaposlenja je prioritet pri zapošljavanju.

“Kada si mlad, kada još nemaš mnogo životnog i radnog iskustva, jedino što možeš ponuditi je svoje vrijeme i želju za učenjem. Naravno da je u početku bilo mnogo prekovremenog rada, poslodavaca koji nisu imali jasnu viziju, naravno da je bilo potplaćenog rada”, kaže 29- godišnja Jasenka Begić koja je nakon završenog studija lingvistike i komparativne književnosti u posljednjih šest godina promijenila troje poslodavaca. “Dobra plaća je nešto relativno, ovisno o osobi i sektoru. Znamo da plaće niti očekivanja o njima neće biti iste u IT sektoru i, primjerice, prosvjeti. No, mislim da nitko ne bi trebao raditi za plaću koja mu ne može osigurati egzistenciju”, govori Jasenka.

Muzeologinja Veronika (28) priča da bi nakon radnog dana na svojim prvim studentskim poslovima znala ostati u minusu. “Smjena je trajala četiri sata, a satnica mi je bila 11 kuna. Imala sam kratku pauzu pa bih kupila sendvič i cijeđeni sok. Sjela bih to pojesti na Tomislavac, sva ponosna jer, eto, radim. A onda bih, dok bih tako jela, shvatila da sam, ako uračunamo i cijenu tramvajske karte, taj dan na poslu više potrošila nego što sam zaradila”, smije se. Danas joj se, kaže, takvo što ne bi moglo dogoditi. “Tada mi je bilo jako važno da radim u struci, da radim nešto što me zanima ili što mi je uzbudljivo. To mi je, naravno, i dalje važno, ali više si ne bih dopustila da radim posao s kojim nije sve ‘po PS-u’. Da nisam prijavljena, da mi ne ide staž, da ne zarađujem dovoljno da si mogu pokriti sve troškove”, govori Veronika.

Što za milenijalce znači zakon plaća?

Sve mlade ljude s kojima smo razgovarali pitali smo koje bi sve troškove jedna “zakon plaća” trebala pokriti. Osim osnovnih troškova poput stanovanja, na koje im ode i do polovice prihoda, te hrane, odjeće, ponekog izlaska i prijevoza, većina ih ističe i putovanja. Upitani koliko bi konkretno jedna mlada osoba njihovih godina i razine obrazovanja trebala zarađivati da može pokriti sve te troškove, velika je većina rekla da bi to bila plaća od oko tisuću eura.

“Dobra plaća za jednu mladu osobu je, rekao bih, jedna prosječna zagrebačka plaća. Osim osnovnih stvari koje ne treba ni nabrajati, mislim da su mladoj osobi potrebna barem dva putovanja godišnje, od kojih bi jedno trebalo biti u inozemstvo. Ali ako govorimo o trenutku osnivanja obitelji, mislim da je tada već potrebna prosječna europska plaća, s obzirom na to da su cijene energenata i većine drugih stvari identične kao u inozemstvu”, kaže 28-godišnji Jerko Stjepanović.

Više je sugovornika navelo i da zakon plaća mora uključivati i višak novca koji bi onda mogli uložiti u svoje interese izvan posla. “Zakon plaća je plaća s kojom bih mogla pokriti sve svoje potrebe i još malo uštedjeti, kupiti neku sitnicu poput fotoaparata ili nešto što te veseli. I svakako imati dovoljno novca da se na tjednoj bazi bavim još nečime što me zanima. Nekim hobijem, da život nije samo posao. Mislim da se to može sa sedam tisuća kuna”, dodala je studentica Marša Gajinov. No, milenijalci s kojima smo razgovarali imaju velika očekivanja u smislu napretka na poslu i svoje buduće plaće. Za to su spremni i učiti i raditi.

Kako naplatiti svoje vrijeme?

Na pitanje vide li visinu plaće kao statusni simbol ili mjernu jedinicu u karijeri, uglavnom ostaju zbunjeni. Češće nego što plaću vide kao odraz profesionalnog statusa, zapravo žele naplatiti svoje vrijeme. Na primjer, 31-godišnji dizajner Ivan Oberan, koji je prije dvije godine sa svojom djevojkom Josipom Galić otvorio vlastiti studio ‘Može’, kaže da je dosta poslodavaca odbio zbog plaće. “Jednostavno sam mislio da sam došao do profesionalnog nivoa na osnovu kojeg zaslužujem da se moje vrijeme plati. Ok, novac kao status. Ali ja sam zapravo znao da nigdje neću imati posao od devet do pet i da mi neće biti plaćeni prekovremeni sati, pa sam se htio naplatiti kroz plaću”, kaže Ivan.

Na pitanje što im netko danas mora ponuditi da prestanu raditi u vlastitom obrtu, Ivan i Josipa se smiju. “Morali bi nam ponuditi četiri puta više love”, kaže Ivan. “Blagodat samozapošljavanja je kontrola nad svojim vremenom. To što ne moram svaki dan odlaziti na radno mjesto. Najbolji je osjećaj to što radiš za sebe. U tom kontekstu, pitanje plaće je i manje izraženo. Hajmo reći da zaradim otprilike koliko bih zaradila kod nekog drugog, ali osjećaj je bitno drugačiji”, zaključuje Josipa. Deloitteov Millennial Survey kao poseban fenomen kod generacije milenijalaca opisuje “ekonomiju gaže” (gig economy), odnosno sklonost prema odbijanju stalnog posla u korist freelancanja.

Kao prednosti takvog načina rada njihovi su ispitanici isticali kontrolu radnih sati, bolju ravnotežu između posla i ostatka života, neovisnost od šefova i zaradu ovisno o učinku. Općenito, mnogi mladi s kojima smo razgovarali prilično su zainteresirani za poduzetništvo, ili barem fleksibilniji radni odnos. Dvadesetpetogodišnji Ivan Tominac radi kao novinar i freelancer, ali odmah napominje da se u dogledno vrijeme želi početi baviti poduzetništvom. “U tom kontekstu, plaća mi nikako nije osnovni cilj u poslu, jer uopće prihvatiti ideju o vlastitom poslu znači prihvatiti varijabilnu osnovicu, odnosno da će plaća koju dobiješ ovisiti o osobnom angažmanu”, pojašnjava.

Što žele osim plaće?

Prema istraživanju Deloittea, pri odabiru poslodavca gotovo polovica, odnosno 48 posto od 10 tisuća ispitanih pripadnika milenijske generacije, kao vrlo važan faktor označila je mogućnost kontinuiranog učenja, a 33 posto programe za dobrobit zaposlenika i druge poticaje.

“Kada biram poslodavca, uvijek gledam da se mogu educirati, i to ne o svom trošku. Mislim da svaki novac koji kompanija uloži u našu edukaciju znači i njen napredak. Naš rast znači i rast kompanije. Čak i ako mi u nekom trenutku i odemo iz nje, negdje će u toj organizaciji ostati naše znanje, kroz projekte koje smo radili”, govori nam novinar Ivan.

Što se tiče bonusa, božićnica, 13. plaće i drugih novčanih nagrada, smatraju da su, naravno, dobrodošli, ali nisu im osnovni motiv. “Mislim da novac motivira kod nekreativnih poslova. U smislu da se dobije više ako se napravi više. Ali u kreativnom poslu, nije mi to dobar motivator. Zapravo mi je onda svejedno”, rekao je 28-godišnji farmaceut Goran Filipović Grčić.

Iskustva koja su im važnija od plaće

Više od novca važan im je osjećaj da konstantno mogu napredovati, da im se vjeruje, da se kroz posao mogu izraziti ili da kroz njega mogu ostvariti neke osobne interese. Dvadesetsedmogodišnji Filip profesionalno igra košarku u jednom zagrebačkom prvoligašu i istodobno završava studij financija.

“Dosta je veliki jaz između vrhunskih profesionalaca i igrača poput mene, koji igraju uz školovanje. Mi zarađujemo oko 1000 eura. Jednom kada budem tražio poslodavca izvan sporta, plaća će mi biti bitna, ali mi nije najvažniji faktor”, rekao nam je Filip, kratko se zamislio pa nastavio: “Mislim da je zakon posao, čak ne ni zakon plaća, posao koji bi uključivao nešto što volim. Na primjer, ja jako volim putovati, upoznavati nove ljude i kulture. Prošle godine sam s klubom išao na mjesec dana dugu turneju po Kini. To mi je iskustvo čak i važnije od plaće.”

---

*Sadržaj je nastao u suradnji Zagrebačke pivovare, agencije 404 i Telegram media grupe