Profesor Damjanović autor je također stotinjak znanstvenih članaka u domaćim i uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima i zbornicima radova. Između 2014. i 2017. bio je voditelj projekta Hrvatske zaklade za znanost Croatia anda Central Europe: Art and Politics in the late Modern Period (1780-1945.) , a trenutno je voditelj sveučilišnog projekta Hrvatska likovna baština od baroka do postmoderne – umjetničke veze, import umjetnina, zbirke (2015. – 2017.) i projekta Hrvatske zaklade za znanost Umjetnost i država u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do danas (2018.-). Za svoj je znanstveni rad dobio je niz nagrada i priznanja.

TELEGRAM: Potres je pokazao i koliko je štete nanijela nedozvoljena, ali i dozvoljena nadogradnja pojedinih kuća i objekata.

DAMJANOVIĆ: Problem Zagreba već gotovo stotinu godina jest da se dio zahvata izvodi bez prethodno zatražene dozvole od gradskih vlasti. Bilo je tih slučajeva i u 19. stoljeću, međutim, koliko sam za sada uspio utvrditi, bili su rijetki i građani su sami predstavljali svojevrsni korektiv – tužili su svoje sugrađane, najčešće neposredne susjede, pri svakoj, čak i manjoj nedozvoljenoj (do)gradnji. U međuratnom se razdoblju problem pojačao i to ne samo na rubnim gradskim područjima, kako se to obično misli, Trešnjevci, Trnju i slično, već i u centru.

Recimo, Hotel Milinov, danas Dubrovnik, kada je građen nije imao osigurane sve potrebne dozvole. Sve je skupa eskaliralo nakon Drugog svjetskog rata s potrebom udomljavanja velikog broja stanovnika u vremenu kad je Zagreb bilježio najveći rast. Dogradnje su izvođene ne samo bez dozvole, nekada su dozvole bile ishođene, već i učestalo bez razmišljanja o stabilnosti objekta, a sve s ciljem ili da se što bolje iskoristi lokal u prizemlju ili da se što više ljudi, odnosno u novije vrijeme apartmana, ubaci u više katove.

TELEGRAM: Posljednjih godina zamjetno je porastao broj apartmana u središtu grada za iznajmljivanje turistima?

DAMJANOVIĆ: Suvremena apartmanizacija, odnosno airbnbizacija, možda je najbolji primjer tih obnova. Dovoljno je pogledati stranice za iznajmljivanje stanova ili apartmana u Zagrebu i vidjeti koliko ih ima u centru kvalitetno, čak i dizajnerski opremljenih, a do njih pritom često vode oronuli haustori, razbijene stepenice pljesnivih zidova. O stanju krovova i dimnjaka da i ne govorimo, o tome smo se osvjedočili nekidan. Ulagalo se prvenstveno u ono što donosi brzu zaradu ili brzo rješenje stambenog pitanja, a vrlo često se nije vodilo računa o najvažnijemu – cjelovitoj građevinskoj sanaciji objekta.

TELEGRAM: Je li uopće moguće sačuvati ambijentalne cjeline te specifični urbani identitet središta Zagreba?

DAMJANOVIĆ: Moguće je, i ne samo da je moguće već je i nužno. Mi moramo biti svjesni da Zagreb nema neke pojedinačne građevine koje bismo mogli smatrati ikonama svjetske arhitekture, no ima, odnosno imao je do potresa, velikim dijelom sačuvane slikovite ambijente 18., 19. i prve polovine 20. stoljeća i upravo njih moramo i dalje čuvati. Koliko povijesni ambijenti imaju potencijala možda je najbolje predočiti preko svima znanoga primjera Tkalčićeve ulice – u njoj ne nalazimo niti jedan značajniji arhitektonski spomenik grada, s izuzetkom crkve Svete Marije na Dolcu, no turiste neodoljivo privlači slikovitošću svoje arhitekture.

Tako je i u osnovi s cijelim gradom i stoga se moramo truditi da povijesne ambijente Zagreba koliko god je moguće očuvamo. Ukoliko ih prošaramo brojnim suvremenim interpolacijama izgubit će na svojoj ambijentalnoj cjelovitosti, kako ju je djelomično, da se vratim na nju, izgubila i Tkalčićeva ulica koja je istodobno pokazala kako te interpolacije ne moraju biti uvijek isplative, dapače.

TELEGRAM: Koje su to cjeline koje bi se morale sačuvati?

DAMJANOVIĆ: Do sredine 19. stoljeća Zagreb se razvijao kao dva odvojena grada. Na teritoriju današnjega grada bilo je zapravo i više međusobno administrativno nezavisnih naselja, no dva su bila gradskog tipa – Kaptol, koji je najvećim dijelom bio, uvelike i ostao, u vlasništvu raznih institucija katoličke crkve, nadbiskupa, sjemeništa, Prvostolnog kaptola, prebendara, franjevaca …

Gradec je pak jedini zapravo pravno nosio naziv slobodnog i kraljevskog grada Zagreba. Ta dva dijela stare gradske jezgre formirala su se kao urbana naselja još u srednjem vijeku, no najveći dio građevnoga fonda u njima nastao je od baroka do danas. Na Gradecu i Kaptolu stoga možemo naći najstarije i najslojevitije građevine Zagreba, ključne primjere gotičkog i baroknog stila, ali i historicizma u hrvatskoj arhitekturi: Katedrala, crkva svetog Marka, crkva svete Katarine, Sveta Marija na Dolcu, franjevačka crkva.

TELEGRAM: A što je s Donjim gradom?

DAMJANOVIĆ: On je mlađe naselje koje se do kraja formiralo krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u vrijeme kada se kreiraju ključne nacionalne institucije. Tada su u tom dijelu grada, među ostalima, udomljeni HAZU, Sveučilište, Glazbeni zavod, Umjetnički paviljon, Matica hrvatska… Urbana struktura Donjega grada s manje-više pravokutnim rasterom ulica slična je urbanoj strukturi brojnih onovremenih europskih gradova. Ono što Zagreb čini posebnim svakako je Zelena potkova sa svojim nizom parkova i trgova s iznimno monumentalnom javnom i stambenom arhitekturom, kao i njegova očuvanost. Zagreb je imao sreću da u ratovima 20. stoljeća nije bio niti jedanput teško bombardiran niti je njegovo središte do recentnog potresa pogodila neka druga veća prirodna katastrofa.

TELEGRAM: No, sada je stradao i toranj Katedrale?

DAMJANOVIĆ: Mislim da ćemo se svi složiti da su tornjevi Katedrale simbol grada. Kada se gradu prilazi s juga, Avenijom Većeslava Holjevca, kojom veliki broj posjetitelja i dolazi u Zagreb, prvo što se vidi jesu visoki tornjevi Katedrale. Nadam se da će ih što skorije uspjeti sanirati, stabilizirati i obnoviti i da će oni ponovno kao prije potresa dočekivati izdaleka sve one koji dolaze u Zagreb. Tornjeve zagrebačke katedrale njihovi arhitekti Friedrich von Schmidt i Herman Bollé oblikovali su po uzoru na dijelom srednjovjekovne, dijelom devetnaestostoljetne tornjeve srednjoeuropskih katedrala, poput onih u Freiburgu, Kölnu, Regensburgu, Beču, Pragu i drugdje. Oni su spomenik neogotike, težnje 19. stoljeća za reprezentativnošću, za stvaranjem nacionalnih simbola, jer to je vrijeme kada se crkve više ne percipiraju samo kao sakralni objekti, već i kao nacionalni spomenici. Njihovu je izgradnju na prvom mjestu potaknuo biskup Josip Juraj Strossmayer, najvažniji mecena hrvatske umjetnosti i kulture 19. stoljeća jer je smatrao da glavna crkva glavnog grada Hrvatske nema glavno pročelje dostojno te svoje uloge.

TELEGRAM: Zašto se urušio južni toranj katedrale koji se baš obnavljao? Je li se negdje pogriješilo

DAMJANOVIĆ: Urušio se vjerojatno upravo stoga što se obnavljao. Dio kamena sa srednjega dijela kape tornja skinut je jer se zbog dotrajalosti mora zamijeniti novim kamenom. Kako se novi kamen nabavlja na Braču pa je njegova izrada i dostavljanje i skupa i spora, nije u svim dijelovima nadomješten novim kamenom pa je vrh južnoga tornja zapravo bio slabije poduprt od sjevernoga. Dakako, riječ je o vrlo fragilnim dijelovima katedrale koji se k tome nalaze na više od stotinu metara visine pa su se sigurno u potresu jako njihali i djelomično popucali.

Urušavanje vrha južnog tornja katedrale pretvorilo se u svojevrsni zlosretni simbol potresa od 22. ožujka. Sve svjetske agencije iskoristile su upravo taj motiv pri izvještavanju o situaciji u Zagrebu. I to je svjedočanstvo činjenice koliko je važno čuvati baštinu, odnosno koliko njezino stradavanje predstavlja moćan simbol stradavanja cijeloga grada ili nacije. Nažalost, jasno je vidljivo na snimkama koje je objavio MORH da se pomakao i vrh sjevernog tornja katedrale, čini mi se prema sjeveru, tako da će i njegova sanacija biti potrebna.

TELEGRAM: Treba li zgrade obnavljati pojedinačno ili cjelinu nekog područja?

DAMJANOVIĆ: Svakako treba obnavljati središte grada kao cjelinu. Pojedinačne sanacije objekata dovest će do novih velikih oštećenja u slučaju nekoga budućega potresa.

TELEGRAM: Mnoge su povijesne zgrade obnavljane, ali su ipak jako stradale. Zašto?

DAMJANOVIĆ: Budući da sam povjesničar umjetnosti i povjesničar po profesiji ne mogu na to pitanje dati pouzdan odgovor. Mislim da će na njega sigurno bolje moći odgovoriti seizmolozi ili arhitekti. Mogu međutim pretpostaviti da nisu sve obnove bile sveobuhvatne, odnosno da su se mnoge zadržale samo na takozvanim kozmetičkim zahvatima na fasadi, možda i na krovovima, a nisu išle za kompletnom sanacijom građevina. Sigurno je dakako da su i neke zgrade jače stradale zbog svojega položaja u urbanoj strukturi ili s obzirom na tip zemljišta na kojemu leže. U trusnim prostorima kao što je Zagreb ne mogu se do kraja spriječiti štete od potresa i to treba imati na umu, ali ih se može nastojati minimalizirati.

TELEGRAM: Hoće li povjesničari umjetnosti razraditi neki svoj prijedlog plana obnove

DAMJANOVIĆ: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske već je reagiralo i zapravo formuliralo osnovne smjernice obnove središta Zagreba. Upozorilo je na prvome mjestu na bogato iskustvo struke vezano za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, koja je uspješno provedena. I tamo se išlo za konceptom čuvanja ambijenata i vjerujem da nikome nikada ne bi palo na pamet sagraditi jednu suvremenu interpolaciju na Stradunu. Iako će sada mnogi ustvrditi da, recimo, Ilica nije Stradun, moglo bi im se postaviti pitanje zašto misle da je Ilica manje vrijedna.

Tko je god pogleda od istoka prema zapadu, kako lagano vijuga i kako se slikovito zgrade različitih visina i raznolike arhitektonske dekoracije nadovezuju jedna na drugu, mislim da itekako uočava njezinu ljepotu i vrijednost. Ilica ili druge zagrebačke ulice spomenik su iz drugoga vremena i pripadaju drugom kulturološkom prostoru, srednjoeuropskom, no nisu zbog toga manje vrijedne od bilo koje ulice u povijesnim jezgrama dalmatinskih gradova koje nikome ne pada na pamet uništavati. Zbog te njihove specifične ambijentalne vrijednosti ih i moramo čuvati. Uostalom, mislim da nam je iskustvo iz neposredne prošlosti iz svih dijelova Hrvatske, a osobito pokazalo da s interpolacijama treba biti jako oprezan jer se učestalo gubi više nego što se dobiva.

TELEGRAM: Hoće li se moći spriječiti bogate investitore da se domognu atraktivnih lokacija na kojima će graditi nove zgrade?

DAMJANOVIĆ: Moje je mišljenje da se ne smije dopustiti da Donji i Gornji grad postanu igralište za građevinske špekulacije. U svakoj sličnoj situaciji dio poduzetnika vidi priliku za zaradu, i to je legitimno. Međutim, i njima i svima drugima, treba biti jasno da, ako se uništi ambijent odnosno specifični urbani identitet središta Zagreba kojega, kako sam već i rekao, ne tvore toliko pojedinačni objekti, već čitavi gradski blokovi, taj prostor neće više biti privlačan za turiste. Time neće biti više onog gospodarskog potencijala koji je postojao prije 22. ožujka.

TELEGRAM: Zacijelo će međutim u obnovi prioritet biti obnova kuća i stanova, a manje zahtjevi konzervatora…

DAMJANOVIĆ: Vjerujem da će se mnogi usprotiviti ovome mome stavu pravdajući se da će takav pristup obnovi biti preskup. Uvjeren sam, međutim, da će se u konačnici više nego isplatiti očuvanje ambijenata središta Zagreba. Iako živim u Novom Zagrebu i iznimno cijenim način na koji su urbanistički i arhitektonski projektirane četvrti u tome dijelu grada, a nakon ovoga potresa u većoj će ih mjeri početi cijeniti svi, mislim da se ne smije dopustiti da se središte Zagreba pretvori u novi Novi Zagreb, odnosno da se ne smije obnova bazirati na konceptu čuvanja samo pojedinačnih građevina koje smatramo vrijednima, uz uklanjanje ostatka urbane matrice.

Borba za veću zaradu na račun potresa, borba za uvećanjem vrijednosti zemljišta kroz novu gradnju na kraju bi mogla dovesti do uništenja središta Zagreba, te naposljetku ne povećanja već smanjenja vrijednosti tih investicija i njihove potpune neisplativosti. Ni ekonomska logika dakle ne ide u prilog velikim rušenjima i uklanjanjima građevina u centru.

TELEGRAM: Bojite li se reakcije šire javnosti na traženje da se u situaciji kad su mnogi ljudi ostali bez krova nad glavom ili kad nam prijeti koronavirus, vi “cjepidlačite” oko zaštite spomeničke baštine?

DAMJANOVIĆ: Znam da jedan dio šire javnosti nema senzibiliteta za nastojanja povjesničara umjetnosti, konzervatora i dijela arhitekata da se što veći dio arhitektonske baštine grada očuva. Ponovit ću, međutim, ono što uvijek treba imati na umu – svi smo mi na istoj strani. Svima nam je stalo da i mi sami imamo, te da naša djeca imaju što svjetliju i bolju budućnost u ovome gradu. Moja struka je uvjerena da se ta budućnost može najbolje graditi na temelju prošlosti što u krajnjem slučaju dokazuje i povijest zagrebačkog gospodarstva u proteklih 20-30 godina. U vremenima kada je Zagreb velikim dijelom deindustrijaliziran, mnogi su svoj kruh našli upravo u baštinskom turizmu, kao iznajmljivači, kao turistički vodiči, organizatori raznih kulturnih manifestacija i slično. Svi oni koji su aktivno radili na očuvanju povijesne jezgre, dakle i povjesničari umjetnosti, to su im uvelike omogućili.

TELEGRAM: Je li se Zagreb uopće pripremao za potres?

DAMJANOVIĆ: Moje je mišljenje nedovoljno. Dok su novije građevine u Novome Zagrebu i drugim dijelovima grada podignute od početka 1960-ih uglavnom manje oštećene, zahvaljujući lekcijama koje su naučene potresima u Skoplju, makarskom primorju i Banja Luci, stariji dio građevnog fonda u Zagrebu iznimno je stradao. Pri tome treba imati na umu da je i velik dio Donjeg grada podignut nakon potresa 1880. i da su tadašnji graditelji već nastojali ukalkulirati rizik od novoga potresa.

Dakako, krajem 19. i početkom 20. stoljeća arhitekti nisu raspolagali s tehnologijom i materijalima koji su ušli u široku upotrebu u međuratnom periodu ili nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos tome čini mi se da je nesumnjivo kako su ne samo starost građevina, već na prvome mjestu kasniji zahvati i njihovo neodržavanje doveli do velikih oštećenja u potresu od nedjelje 22. ožujka.

TELEGRAM: Kako doživljavate rasprave ljudi koji bez ikakvog stručnog znanja i utemeljenosti predlažu što valja obnoviti, a što ne treba i što bi trebalo kompletno srušiti?

DAMJANOVIĆ: Svatko ima pravo reći svoje mišljenje. U današnjemu društvu gdje su svima dostupna sredstva komunikacije s cijelim svijetom, moramo biti svjesni da će se pojaviti najrazličitiji stavovi i moramo se znati nositi s drukčijim mišljenjima. Mislim da se svatko može uključiti i u raspravu o obnovi Zagreba, no dakako pri donošenju konkretnih zakonskih akata i njihovoj provedbi treba na prvom mjestu uključiti osobe iz struka koje se bave zahvatima na građevinama te proučavanjem i zaštitom povijesnih građevina, dakle uz arhitekte, urbaniste i seizmologe te povjesničare umjetnosti.

TELEGRAM: Kako će struka spriječiti pokušaje revizije postojećih dokumenata o zaštiti spomeničko urbanističko-arhitektonskih cjelina?

DAMJANOVIĆ: Vjerujem da su recentne reakcije Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske na čelu s profesorom Zvonkom Makovićem, javni istupi Snješke Knežević te kolegice Irene Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti, da ne govorimo o konkretnim radovima na terenu na spašavanju svega što ste spasiti dade, a koje vode razne institucije pod Ministarstvom kulture, od konzervatorskih odjela, Restauratorskog zavoda do pojedinačnih muzeja i javnih institucija, pokazale da se struka odmah i na razne načine uključila u spašavanje baštine Zagreba. Nadam se stoga da neće biti revizije postojećih dokumenata o zaštiti spomeničke baštine Zagreba bez konzultacija s povjesničarima umjetnosti.

Treba biti jasno da smo zapravo svi mi na istoj strani, iako se to katkada ne čini. I stanarima i vlasnicima nekretnina u Donjemu gradu i gradskim vlastima i investitorima i arhitektima i povjesničarima umjetnosti na prvome je mjestu stalo da Zagreb bude što bolje, sigurnije, pa ako se smijem tako i izraziti, i što ljepše mjesto za život. Mislim da nam je jednako tako svima jasno da je održavanje baštine skupo, no da se u konačnici više nego isplati. Brojni talijanski gradovi, ili srednjoeuropske metropole poput Beča, Praga, Budimpešte pokazuju koliko se isplati ulagati u baštinu, koliko je tip turizma baziran na kulturnom naslijeđu unosan, daleko unosniji od turizma baziranoga na dva mjeseca kupanja na moru.

TELEGRAM: Što će sada biti s prijedlogom GUP-a? Treba li nam u ovakvoj situaciji novi GUP?

DAMJANOVIĆ: Mislim da se gradske vlasti sada trebaju usredotočiti na sanaciju šteta od potresa, na pomoć postradalima, a GUP ostaviti za neka bolja vremena. Uostalom, kada se ustanove štete u zapuštenim blokovima u središtu grada, njihova se sanacija ili postupno vraćanje u stanje iz 19. stoljeća također može unijeti u neki novi GUP. Sada stvarno imamo priliku, uz očuvanje centra, i povisiti kvalitetu života u njemu. Za pretpostaviti je, naime, da će doći do iseljavanja dijela stanara iz centra, primarno zbog njihova osobna straha od sljedećih potresa, a dijelom i zbog daljnje apartmanizacije koja će se sigurno nastaviti nakon što završi kriza s epidemijom koronavirusa.