Nekad je nužno odabrati stranu

Razorni potres druga je velika tragedija Izmira u niti stotinu godina. Prva je politika

Kako je odnose Turske i Grčke nepovratno uništio nacionalizam

A handout picture shows the Aegean city of Izmir burning on Spetember 14, 1922. A US television series has rekindled a debate in Turkey over the great 1922 fire that destroyed the Aegean city of Izmir, then a wealthy, multi-ethnic trade center, fuelling recriminations between Turks, Greeks and Armenians. "The Pacific" -- a multi-million-dollar production by Steven Spielberg and Tom Hanks about World War II -- featured in its third episode a character who says Turkish troops occupied and burnt down Izmir. The brief scene might have been of little significance for US viewers, but it unleashed a wave of outrage in Turkey, where the fire remains as one of the most contentious and mysterious events in national history.   AFP PHOTO / STR (Photo by STR / AFP)
FOTO: AFP

Egzodus Grka iz Male Azije, jednako kao i Turaka iz Soluna je duboko pogodio i zauvijek identitetski odredio te ljude, pri čemu je u grčkom slučaju nastao cijeli novi muzički žanr nostalgičnih pjesama koje oplakuju izgubljeni zavičaj, pod zajedničkim imenom ‘rebetika’.

Razorni potres s epicentrom u moru između grčkog otoka Samosa i turskog grada Izmira koji je usmrtio, ranio i unesrećio značajan broj ljudi i tom predivnom mediteranskom gradu nanio ogromnu materijalnu štetu predstavlja drugu veliku tragediju koju je Izmir doživio u niti sto godina. S bitnom razlikom što se sada radilo o prirodnoj nesreći, a 1922. o politici.

Ova prirodna nepogoda i užas kojeg Turska i Grčka zajedno dijele i koji je na trenutak istinski zbližio te dvije zemlje, upravo u vrijeme kad su bile na rubu novog vojnog sukoba, baš na tom prostoru, neće nažalost trajno sanirati njihove odnose. Ne iz razloga neodgovornosti njihovih političkih vodstava, što god tko mislio o njima, nego zato što ovakve ekstreme stvari doista uspijevaju vratiti ljude bazičnim osjećajima i reakcijama, ali nikada nemaju potencijal da u efektivnom smislu zbližavanja ljudi djeluju nakon što prođe početni šok.

Ugovor iz Lausanne

Ne treba biti posebno lucidan da bi se zaključilo kako je nacionalizam, čim je stupio na scenu kao pobjednička ideologija vjerojatno zauvijek uništio dobre odnose između ta dva naroda i te dvije zemlje, trajno unesrećivši stotine tisuća ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, bili prisiljeni napustiti vlastite domove i zavičaje. Najveći dio njih nakon okončanja Grčko-turskog rata (1919.-1922.) i Ugovora iz Lausanne iz 1923. u kojem je prvi put u međunarodnog diplomaciji uveden prihvatljiv termin za etničko čišćenje, pronađen u kovanici ‘humano preseljenje’.

Riječ je upravo o ugovoru kojeg je aktualni turski predsjednik Erdogan nedavno žestoko kritizirao, ali opet s pozicija nacionalizma, nezadovoljan razgraničenjem, umjesto da ga se kritizira s humanističkih pozicija. Slučaj Cipra možda i njegove još uvijek aktualne podjele možda najbolje nemogućnost da i jedna i druga strana izađu iz zakopanih pozicija i iz nacionalističke logike podjele te krenu izgrađivati zajednički život.

Izmir i Solun

Iako je spomenuti ugovor imao i puno šire implikacije najveću je štetu nanio dvama velikim mediteranskim gradovima, Solunu i Izmiru, koji su stoljećima funkcionirali kao gradovi normalnog zajedničkog življenja brojne grčke, turske i sefardske zajednice u Solunu te dodatno i armenske u Izmiru. Nakon ovog sporazuma gotovo čitava zajednica Turaka je morala otići iz Soluna, a otišli su uglavnom u Izmir, dok je u drugom smjeru, opet uglavnom u Solun i Atenu, otišla skoro kompletna grčka i armenska zajednica iz Izmira, koja je brojala oko 200 tisuća ljudi.

Ilustracije radi, Solun je rodni grad Kemala Ataturka, utemeljitelja Turske Republike, čija je godišnjica upravo obilježena. S druge pak strane, odlazak grčke zajednice iz Izmira je u simboličkom smislu s turske strane gledišta okončao rat koji je i počeo dolaskom grčke vojske u taj grad sa svime što je taj dolazak za tursku populaciju predstavljao.

Veliki požar iz 1922.

No, odlasku Grka i Armenaca, prethodio je veliki požar u rujnu 1922. koji je gotovo u potpunosti zahvatio i uništio isključivo grčke i armenske kvartove u gradu, zbog čega su u prvo vrijeme ti ljudi spas potražili na moru, da bi zatim danima čekali evakuaciju na obali.

Egzodus Grka iz Male Azije, jednako kao i Turaka iz Soluna je duboko pogodio i zauvijek identitetski odredio te ljude, pri čemu je u grčkom slučaju nastao cijeli novi muzički žanr nostalgičnih pjesama koje oplakuju izgubljeni zavičaj, pod zajedničkim imenom ‘rebetika’.

Zajednička kultura sjećanja

Ne odustajući od vlastitih identiteta, zahvaljujući kojima je jedan od najsnažnijih grčkih nogometnih klubova zadržao ime AEK (Atletsko društvo Konstantinopolis), ali se u prvoj grčkoj ligi natječe i klub nastao u Smyrni/Izmiru Apollon Smyrni, ti su ljudi ponijeli svoje zavičaje sa sobom.

U samim pak tim gradovima, jednako Solunu, kao i Izmiru, sjećanje na višestoljetno iskustvo zajedničkog življenja ne postoji u službenoj kulturi sjećanja, pripadnici zajednica koje su bile prisiljene na egzodus, a koji su odlučili ostati, ne mjere se niti u desetinama ljudi, a čak su i materijalni ostaci nekadašnjeg života sve teže vidljivi. Stoga bi bilo dobro kad bi ovakve tragedije mogle poslužiti za nadilaženje nacionalističke isključivosti i izgradnju zajedničke kulture sjećanja, koliko god to izgledalo nemoguće.