Vrijeme je gadan faktor u završnicama kampanja. Pogotovo ove, predsjedničke, najbizarnije i najmračnije ikad dosad. Jer, koliko god se čovjek potrudio zamisliti apsurdnu hiperbolu kojom bi prikazao koliko su iščašene, loše i otrovne stvari koje se događaju u posljednjim danima kampanje, u opasnosti je da one do posljednje točke u tekstu postanu – stvarnost.
Radilo se o potpori koju je njegovog kandidatkinji za dužnost predsjednice Republike dala Julienne Bušić, žena koja je sudjelovala u otmici aviona koja je završila smrću jednog američkog policajca. I s kojom se ponosito i promptno pohvalila Plenkovićeva stranka.
Primio na znanje
“Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”, sasvim će biti solidna izjava i ako se pojavi još koji video potpore u kojem će glavnu ulogu imati poneki kontroverzni lik. Koliko je, zapravo, nezamislivo da se na predsjedničinom kanalu i mrežnim profilima HDZ-a, kad se stvar već zakotrljala, pojavi i potpora koju Kolindi Grabar-Kitarović daje, recimo, Dario Kordić.
Ili možda neki drugi ratni zločinac hrvatske nacionalnosti? Mirko Norac? Zašto ne?
Uostalom, ministar u Plenkovićevoj Vladi, Damir Krstičević, preklani je na proslavi obljetnice Medačkog džepa izjavio kako mu je drago što je Norac “ovdje s nama”. Tomo Medved, također ministar u Plenkovićevoj Vladi, upitan je dan poslije o Norčevom dolasku na proslavu. “Svakome treba odati počast i poštovanje za ono što je činio u obrani domovine… Svi koji su dali doprinos obrani domovine, imaju svoje mjesto u povijesti”, kazao je ministar.
Zračno piratstvo
Dakle, video s Norcem koji daje potporu “broju dva” ne bi čak bio ni incident – radilo bi se o kontinuitetu. “Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”, ne bi u tom slučaju bila nimalo iznenađujuća reakcija premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A fokus se može i još malo pomaknuti. U sveopćem zgražanju zbog toga što je predsjednica posegnula za potporom (i) Julienne Bušić, čije je, primjerice, predavanje u jednoj zagrebačkoj školi otkazano nakon reakcije resornog ministarstva prije otprilike godinu dana, javili su se i branitelji lika i djela. Pa se moglo doznati da Bušić, eto, nije osuđena zbog terorizma, nego zbog “zračnog piratstva”, a vjerojatno nikog ne bi šokiralo i da se u ovoj frenetičnoj završnici predizborne kampanje netko od Plenkovićevih ministara dosjeti ideji da bi Bušić “zbog borbe za slobodu Hrvatske” bilo dobro predložiti i za neko odlikovanje.
Borci za Krajinu
Koliki je mrak obavio hrvatsku političku i društvenu scenu kad je doista netko pomislio da je izvanredna ideja da Julienne Bušić podrži predsjednicu, može se najbolje vidjeti kroz jednu fiktivnu analogiju.
Da se, recimo, dogodi da neki od (fiktivnih) boraca za slobodu (fiktivne) Republike srpske Krajine odluči na otimanje aviona u većoj europskoj zemlji kako bi upozorio na težak položaj srpske manjine u Hrvatskoj. Da pritom, ostavi bombu u nekoj od europskih metropola. Koja ubije policajaca. Pa da, koje desetljeće poslije, netko iz te ekipe sa širokim osmijehom i tri podignuta prsta podrži kandidata za predsjednika Republike Srbije. Neugodna analogija? Da, radi se o baš toliko gustom mraku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poput otetog aviona
Problem je što tzv. RSK nije (i neće nikad) biti država, pa to, kao, mijenja kontekst? Okej, ne mora biti ni avion u pitanju. Kako bi bilo da neki od, recimo, simpatizera sirijske opozicije otmu turistički autobus na relaciji Zagreb-Split. I odvezu ga u, štajaznam, Istanbul. Pri demontiranju bombe ostavljene na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pogine pirotehničar. Nagradno pitanje: Bi li ih hrvatska javnost doživjela kao borce za slobodu? Kao cestovne pirate? Ili ipak teroriste?
Činjenica, dakle, da je predsjednica prihvatila, vladajuća stranka veselo podržala, a premijer smireno primio na znanje potporu Julienne Bušić Kolindi Grabar-Kitarović nova je precizna dijagnoza stanja u Hrvatskoj. Koja, evo već skoro cijelo desetljeće, a pogotovo posljednjih pet godina, uporno ponire sve niže i niže. Poput otetog aviona. Ali, nema razloga za strah. Za upravljačem su borci za slobodu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reakcija premijera na podršku teroristkinje pokazuje koliki je mrak obavio našu političku i društvenu scenu
Zašto se pred kamerom predsjedničinog stožera sad ne bi pojavili i, recimo, Dario Kordić ili Mirko Norac?
Koliki je mrak obavio hrvatsku političku i društvenu scenu kad je doista netko pomislio da je izvanredna ideja da Julienne Bušić podrži predsjednicu, može se najbolje vidjeti kroz jednu fiktivnu analogiju. Da se, recimo, dogodi da neki od (fiktivnih) boraca za slobodu (fiktivne) Republike srpske Krajine odluči na otimanje aviona u većoj europskoj zemlji kako bi upozorio na težak položaj srpske manjine u Hrvatskoj. Da pritom, ostavi bombu u nekoj od europskih metropola. Koja ubije policajaca.
Vrijeme je gadan faktor u završnicama kampanja. Pogotovo ove, predsjedničke, najbizarnije i najmračnije ikad dosad. Jer, koliko god se čovjek potrudio zamisliti apsurdnu hiperbolu kojom bi prikazao koliko su iščašene, loše i otrovne stvari koje se događaju u posljednjim danima kampanje, u opasnosti je da one do posljednje točke u tekstu postanu – stvarnost.
Evo, recimo, u stvarnost odjednom doleti premijer Andrej Plenković. Maloprije je izjavio “Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”.
Radilo se o potpori koju je njegovog kandidatkinji za dužnost predsjednice Republike dala Julienne Bušić, žena koja je sudjelovala u otmici aviona koja je završila smrću jednog američkog policajca. I s kojom se ponosito i promptno pohvalila Plenkovićeva stranka.
Primio na znanje
“Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”, sasvim će biti solidna izjava i ako se pojavi još koji video potpore u kojem će glavnu ulogu imati poneki kontroverzni lik. Koliko je, zapravo, nezamislivo da se na predsjedničinom kanalu i mrežnim profilima HDZ-a, kad se stvar već zakotrljala, pojavi i potpora koju Kolindi Grabar-Kitarović daje, recimo, Dario Kordić.
Ili možda neki drugi ratni zločinac hrvatske nacionalnosti? Mirko Norac? Zašto ne?
Uostalom, ministar u Plenkovićevoj Vladi, Damir Krstičević, preklani je na proslavi obljetnice Medačkog džepa izjavio kako mu je drago što je Norac “ovdje s nama”. Tomo Medved, također ministar u Plenkovićevoj Vladi, upitan je dan poslije o Norčevom dolasku na proslavu. “Svakome treba odati počast i poštovanje za ono što je činio u obrani domovine… Svi koji su dali doprinos obrani domovine, imaju svoje mjesto u povijesti”, kazao je ministar.
Zračno piratstvo
Dakle, video s Norcem koji daje potporu “broju dva” ne bi čak bio ni incident – radilo bi se o kontinuitetu. “Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”, ne bi u tom slučaju bila nimalo iznenađujuća reakcija premijera.
A fokus se može i još malo pomaknuti. U sveopćem zgražanju zbog toga što je predsjednica posegnula za potporom (i) Julienne Bušić, čije je, primjerice, predavanje u jednoj zagrebačkoj školi otkazano nakon reakcije resornog ministarstva prije otprilike godinu dana, javili su se i branitelji lika i djela. Pa se moglo doznati da Bušić, eto, nije osuđena zbog terorizma, nego zbog “zračnog piratstva”, a vjerojatno nikog ne bi šokiralo i da se u ovoj frenetičnoj završnici predizborne kampanje netko od Plenkovićevih ministara dosjeti ideji da bi Bušić “zbog borbe za slobodu Hrvatske” bilo dobro predložiti i za neko odlikovanje.
Borci za Krajinu
Koliki je mrak obavio hrvatsku političku i društvenu scenu kad je doista netko pomislio da je izvanredna ideja da Julienne Bušić podrži predsjednicu, može se najbolje vidjeti kroz jednu fiktivnu analogiju.
Da se, recimo, dogodi da neki od (fiktivnih) boraca za slobodu (fiktivne) Republike srpske Krajine odluči na otimanje aviona u većoj europskoj zemlji kako bi upozorio na težak položaj srpske manjine u Hrvatskoj. Da pritom, ostavi bombu u nekoj od europskih metropola. Koja ubije policajaca. Pa da, koje desetljeće poslije, netko iz te ekipe sa širokim osmijehom i tri podignuta prsta podrži kandidata za predsjednika Republike Srbije. Neugodna analogija? Da, radi se o baš toliko gustom mraku.
Poput otetog aviona
Problem je što tzv. RSK nije (i neće nikad) biti država, pa to, kao, mijenja kontekst? Okej, ne mora biti ni avion u pitanju. Kako bi bilo da neki od, recimo, simpatizera sirijske opozicije otmu turistički autobus na relaciji Zagreb-Split. I odvezu ga u, štajaznam, Istanbul. Pri demontiranju bombe ostavljene na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pogine pirotehničar. Nagradno pitanje: Bi li ih hrvatska javnost doživjela kao borce za slobodu? Kao cestovne pirate? Ili ipak teroriste?
Činjenica, dakle, da je predsjednica prihvatila, vladajuća stranka veselo podržala, a premijer smireno primio na znanje potporu Julienne Bušić Kolindi Grabar-Kitarović nova je precizna dijagnoza stanja u Hrvatskoj. Koja, evo već skoro cijelo desetljeće, a pogotovo posljednjih pet godina, uporno ponire sve niže i niže. Poput otetog aviona. Ali, nema razloga za strah. Za upravljačem su borci za slobodu.