Kad je objavljeno da će za Beogradski sajam knjiga u izdanju Lagune biti objavljena knjiga Ivana Ivačkovića o Azrinoj i Štulićevoj diskografiji, pod nazivom “Između krajnosti” te da će to biti prvi dio zamišljene trilogije, bilo je jasno nekoliko stvari. Prva je da će knjiga podignuti prašinu i sigurno zabilježiti odličnu prodaju.
Druga da će Đoni negativno reagirati, treća da će se pokušati izreklamirati nekakvom senzacionalnom tvrdnjom, što će u konačnici dovesti do toga da se o njoj započne i šira rasprava, u kojoj će, bolno predvidivo, sudjelovati mnogi koji knjigu, ne samo da nisu pročitali, nego im to niti ne pada na pamet.
Štulić je bitan dio kulturnog nasljeđa
Zbog svega navedenog, s naglaskom na posljednje, ali i zahvaljujući činjenici da sam Đonija nekritički obožavao te da mu honoriram odbijanje da se ikad više ukaže u ovim krajevima, što sam detaljnije obrazložio u poglavlju koje sam mu posvetio u knjizi “Povijest poraženih”, odlučio sam pročitati knjigu, a nakon čitanja se i recenzentski osvrnuti na nju.
Ponajprije, da odmah razriješimo nešto što sam Štulić i njegovi brojni obožavatelji doživljavaju kao negativno. Oni, naime, doslovno svakome tko se odluči pozabaviti Đonijevim i Azrinim nasljeđem, gotovo pa zabranjuju da pišu o toj temi, u startu ga optužuju da preko njegovih leđa želi sebi stvoriti ime ili da je nečiji instrument u obračunu s glavnim likom.
Iako ova druga teza zvuči posve suludo, dok bi se ova prva mogla braniti, sve i kad bi bilo tako, Azra i Štulić su dio važnog kulturnog nasljeđa svih postjugoslavenskih društava i kao takvi su, ne samo legitimna, nego i poželjna historiografska tema. Stoga, nikako ne može biti problematično da se ljudi s tom temom bave, jedino što je, kao i u svemu drugome bitan ishod, odnosno način na koji su se njom bavili i kako izgleda konačni rukopis knjige.
Knjiga ima puno vrlina
U Ivačkovićevom slučaju rezultat je zbunjujući, gotovo identičan onome kako je pokušao u zaključnom poglavlju donijeti konačnu ocjenu o Đoniju. Njegova knjiga ima puno vrlina, ali i jednu manu koju je nemoguće zaobići, budući da se ona odnosi na jednu od dvije ključne teze knjige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije svega treba reći da je autor već objavio dvije knjige koje se bave muzičkim nasljeđem jugoslavenskog razdoblja, “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika” te “Pisma iz tajnog grada”, što se u ovoj knjizi vidi, budući da autor evidentno zna pisati i ne muči se s tekstom, a ujedno je i do u detalje upoznat s tematikom o kojoj piše.
Istina je da je njegov najavni intervju za knjigu mogao svojom negativno intoniranom porukom i arogantnim stavom odbiti pokojeg čitatelja, kao što je sasvim jasno da je naljutio Štulića, no nakon čitanja knjige nemoguće joj je pristupiti jednostrano negativistički.
Autor je izvrsno upućen u tematiku
Počet ću od vrlina knjige. Osim već spomenute kvalitete teksta i izvrsne upućenosti u tematiku o kojoj piše, vidi se da je Ivačković odlučio posvećeno analizirati sve što je Štulić službeno snimio i objavio te smjestiti to u kontekst nastanka tih albuma. Kako društveno-politički, tako i kontekst odnosa u samom bandu i odnosa kritike prema objavljenim albumima. Nije naravno izostavio ni vlastite analize svih albuma i najvećeg dijela snimljenih pjesama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svemu tome Ivačković nije donio previše novoga, budući da je još jednom potvrdio tezu brojnih autora kako je Đoni kreativno bio najjači do 1984. i Krivog srastanja, odnosno zaključno s tim albumom, a da je sve nakon toga bio pad. Razlika njegovog teksta u odnosu na sve ostale sličnog profila o istome odnosi se na detaljan opis uzroka koji su po njemu do tog kreativnog pada doveli, a to su strašna manija proganjanja s jedne strane i nemogućnost kontroliranja ega s druge.
Nekoliko jakih optužba na račun Štulića
Autor je, međutim kao svoj originalan prilog raspravi o Štulićevom nasljeđu otišao i korak dalje, zaključivši kako je kasni i aktualni Đoni doslovno postao netko drugi i napravio je sve da se sa samim sobom iz prethodnog razdoblja obračuna. Ivačković dalje zaključuje kako je to napravio na posebno brutalan način, i to tako što je snimio niz očajnih albuma, u kojima se jedva u tragovima nazirao nekadašnji talent, začinivši sve suludim povremenim izjavama i intervjuima.
Njegova najjača optužba usmjerena prema Štuliću je pak ta da se od nekoga tko je istinski vjerovao u svoje pjesme i ono što radi, još od neuspjeha albuma “It ain’t Like in the movies at all” i povratka u zemlju s albumima “Između krajnosti” i “Zadovoljštinom”, pretvorio u čovjeka koji tezgari i odrađuje posao. Optužba jeste prilično teška, ali argumentacija mu nije nimalo neozbiljna i nesuvisla, u što će se uvjeriti svatko tko pročita knjigu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Autor je nevjerojatno afirmativan i dirljiv prema Đoniju
No, istovremeno on je i nevjerojatno afirmativan i dirljiv prema Đoniju, što posebno dolazi do izražaja u poglavlju o albumu “Krivo srastanje”. Ivačković izražava žaljenje što je taj album ostao posve neprepoznat od kritičara, navodeći kako je Štulić bio svjestan da je s tim albumom iscrpio svoju kreativnost i da se zapravo oprostio sa svima nama, ili doslovno: “Onog ko sve to preživi, dotući će malj završnice”. To je “Flash”, depresivna i usamljenička slika u mokro zagrebačko jutro.
“Flash” je Džonijeva najosobnija, stoga možda i ključna pjesma. Jedna strofa je bolnija od svih drugih, istovremeno najiskrenija koju je uopće napisao: “Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah, bit ću spreman da zaboravim. Neke poderane ulice, bljesak mokrih tračnica, prvi tramvaj preko Trešnjevke, sjaj u tvojim očima”. Taj sjaj zračio je iz očiju Snježane Banović. Rastanak od nje i Zagreba, načet u ‘Nebu iznad Trnskog’, ovdje je dovršen i konačan. Štulića nisu oteli agenti koje je poslala Centrala. Ali on se toga panično bojao, pa je riješio da sam ode… Napuštanjem svoje zemlje, grada i žene, Štulić je želeo da se otme strahu i paranoji koja je kod njega u tom gradu i zemlji proklijala, postavši neraskidivo povezana s njima”.
Vrlo točna usporedba Štulića i Kiša
U istom poglavlju ponudio je vrlo točnu usporedbu Štulića i Danila Kiša, koja se nadovezala na Krležin utjecaj pri pisanju “Ravno do dna”. Sve navedeno, uz precizan opis poruka, pjesničkih i muzičkih utjecaja te prelaska puta od divnog gubitnika do rock zvijezde, Ivačković je odradio kako treba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog toga je i tužno, ali i izrazito netočno što je Đonija optužio za izdaju i odlazak iz zemlje u trenutku kad se za vrijednosti koje je zastupao pa i za samu zemlju trebalo boriti, kako tvrdi u knjizi. On mu doduše honorira to što je ostao iznad svih nacionalnih podjela, ali sve to skupa ispisuje kao razočarani fan. Što je dodatno smiješno, budući da je najveći dio knjige posvetio tome da trezveno analizira Štulićev profesionalni rad, pri čemu je na više mjesta ismijao one koje su ga nekritički pratili.
Štulićev egzil stvarao je sve veći mit o njemu
Zašto je onda ovdje postupio kao ozlojeđeni sljedbenik koji se osjeća izdanim te kako nije vidio da time ulazi u raskorak s ostatkom rukopisa, teško je racionalno objasniti. Jer, koliko god stajalo dosta toga što je o gubljenju inspiracije i o nekontroliranom egu napisao, pa čak i neovisno o tome što Đonijev trajni egzil jeste umnogome utjecao na stvaranje mita o njemu, činjenica koju ni Vidačković, ni nitko drugi ne može poreći je da je upravo tim izborom Štulić izabrao ostati ili ponovno postati ono što je bio na početku karijere.
Čovjek izbrisan iz društva, ne samo na marginu, nego i u svjesni egzil, kao netko tko zna da je poražen i da više ne postoji svijet koji ga je formirao. Uostalom, Đoni je to sam najbolje formulirao u intervjuu za splitski Feral Tribune, točnije u rečenici koja upadljivo nedostaje u Ivačkovićevoj knjizi, a koja glasi: “Nemam više s kim, a ni protiv koga”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Recenzija: Nova knjiga o Štuliću i Azri miks je dirljivih posveta i tužnih, netočnih optužbi
Dragan Markovina donosi recenziju knjige Ivana Ivačkovićeva - Između krajnosti
Prije svega treba reći da je autor već objavio dvije knjige koje se bave muzičkim nasljeđem jugoslavenskog razdoblja, "Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika" te "Pisma iz tajnog grada", što se u ovoj knjizi vidi, budući da autor evidentno zna pisati i ne muči se s tekstom, a ujedno je i do u detalje upoznat s tematikom o kojoj piše.
Kad je objavljeno da će za Beogradski sajam knjiga u izdanju Lagune biti objavljena knjiga Ivana Ivačkovića o Azrinoj i Štulićevoj diskografiji, pod nazivom “Između krajnosti” te da će to biti prvi dio zamišljene trilogije, bilo je jasno nekoliko stvari. Prva je da će knjiga podignuti prašinu i sigurno zabilježiti odličnu prodaju.
Druga da će Đoni negativno reagirati, treća da će se pokušati izreklamirati nekakvom senzacionalnom tvrdnjom, što će u konačnici dovesti do toga da se o njoj započne i šira rasprava, u kojoj će, bolno predvidivo, sudjelovati mnogi koji knjigu, ne samo da nisu pročitali, nego im to niti ne pada na pamet.
Štulić je bitan dio kulturnog nasljeđa
Zbog svega navedenog, s naglaskom na posljednje, ali i zahvaljujući činjenici da sam Đonija nekritički obožavao te da mu honoriram odbijanje da se ikad više ukaže u ovim krajevima, što sam detaljnije obrazložio u poglavlju koje sam mu posvetio u knjizi “Povijest poraženih”, odlučio sam pročitati knjigu, a nakon čitanja se i recenzentski osvrnuti na nju.
Ponajprije, da odmah razriješimo nešto što sam Štulić i njegovi brojni obožavatelji doživljavaju kao negativno. Oni, naime, doslovno svakome tko se odluči pozabaviti Đonijevim i Azrinim nasljeđem, gotovo pa zabranjuju da pišu o toj temi, u startu ga optužuju da preko njegovih leđa želi sebi stvoriti ime ili da je nečiji instrument u obračunu s glavnim likom.
Iako ova druga teza zvuči posve suludo, dok bi se ova prva mogla braniti, sve i kad bi bilo tako, Azra i Štulić su dio važnog kulturnog nasljeđa svih postjugoslavenskih društava i kao takvi su, ne samo legitimna, nego i poželjna historiografska tema. Stoga, nikako ne može biti problematično da se ljudi s tom temom bave, jedino što je, kao i u svemu drugome bitan ishod, odnosno način na koji su se njom bavili i kako izgleda konačni rukopis knjige.
Knjiga ima puno vrlina
U Ivačkovićevom slučaju rezultat je zbunjujući, gotovo identičan onome kako je pokušao u zaključnom poglavlju donijeti konačnu ocjenu o Đoniju. Njegova knjiga ima puno vrlina, ali i jednu manu koju je nemoguće zaobići, budući da se ona odnosi na jednu od dvije ključne teze knjige.
Prije svega treba reći da je autor već objavio dvije knjige koje se bave muzičkim nasljeđem jugoslavenskog razdoblja, “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika” te “Pisma iz tajnog grada”, što se u ovoj knjizi vidi, budući da autor evidentno zna pisati i ne muči se s tekstom, a ujedno je i do u detalje upoznat s tematikom o kojoj piše.
Istina je da je njegov najavni intervju za knjigu mogao svojom negativno intoniranom porukom i arogantnim stavom odbiti pokojeg čitatelja, kao što je sasvim jasno da je naljutio Štulića, no nakon čitanja knjige nemoguće joj je pristupiti jednostrano negativistički.
Autor je izvrsno upućen u tematiku
Počet ću od vrlina knjige. Osim već spomenute kvalitete teksta i izvrsne upućenosti u tematiku o kojoj piše, vidi se da je Ivačković odlučio posvećeno analizirati sve što je Štulić službeno snimio i objavio te smjestiti to u kontekst nastanka tih albuma. Kako društveno-politički, tako i kontekst odnosa u samom bandu i odnosa kritike prema objavljenim albumima. Nije naravno izostavio ni vlastite analize svih albuma i najvećeg dijela snimljenih pjesama.
U svemu tome Ivačković nije donio previše novoga, budući da je još jednom potvrdio tezu brojnih autora kako je Đoni kreativno bio najjači do 1984. i Krivog srastanja, odnosno zaključno s tim albumom, a da je sve nakon toga bio pad. Razlika njegovog teksta u odnosu na sve ostale sličnog profila o istome odnosi se na detaljan opis uzroka koji su po njemu do tog kreativnog pada doveli, a to su strašna manija proganjanja s jedne strane i nemogućnost kontroliranja ega s druge.
Nekoliko jakih optužba na račun Štulića
Autor je, međutim kao svoj originalan prilog raspravi o Štulićevom nasljeđu otišao i korak dalje, zaključivši kako je kasni i aktualni Đoni doslovno postao netko drugi i napravio je sve da se sa samim sobom iz prethodnog razdoblja obračuna. Ivačković dalje zaključuje kako je to napravio na posebno brutalan način, i to tako što je snimio niz očajnih albuma, u kojima se jedva u tragovima nazirao nekadašnji talent, začinivši sve suludim povremenim izjavama i intervjuima.
Njegova najjača optužba usmjerena prema Štuliću je pak ta da se od nekoga tko je istinski vjerovao u svoje pjesme i ono što radi, još od neuspjeha albuma “It ain’t Like in the movies at all” i povratka u zemlju s albumima “Između krajnosti” i “Zadovoljštinom”, pretvorio u čovjeka koji tezgari i odrađuje posao. Optužba jeste prilično teška, ali argumentacija mu nije nimalo neozbiljna i nesuvisla, u što će se uvjeriti svatko tko pročita knjigu.
Autor je nevjerojatno afirmativan i dirljiv prema Đoniju
No, istovremeno on je i nevjerojatno afirmativan i dirljiv prema Đoniju, što posebno dolazi do izražaja u poglavlju o albumu “Krivo srastanje”. Ivačković izražava žaljenje što je taj album ostao posve neprepoznat od kritičara, navodeći kako je Štulić bio svjestan da je s tim albumom iscrpio svoju kreativnost i da se zapravo oprostio sa svima nama, ili doslovno: “Onog ko sve to preživi, dotući će malj završnice”. To je “Flash”, depresivna i usamljenička slika u mokro zagrebačko jutro.
“Flash” je Džonijeva najosobnija, stoga možda i ključna pjesma. Jedna strofa je bolnija od svih drugih, istovremeno najiskrenija koju je uopće napisao: “Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah, bit ću spreman da zaboravim. Neke poderane ulice, bljesak mokrih tračnica, prvi tramvaj preko Trešnjevke, sjaj u tvojim očima”. Taj sjaj zračio je iz očiju Snježane Banović. Rastanak od nje i Zagreba, načet u ‘Nebu iznad Trnskog’, ovdje je dovršen i konačan. Štulića nisu oteli agenti koje je poslala Centrala. Ali on se toga panično bojao, pa je riješio da sam ode… Napuštanjem svoje zemlje, grada i žene, Štulić je želeo da se otme strahu i paranoji koja je kod njega u tom gradu i zemlji proklijala, postavši neraskidivo povezana s njima”.
Vrlo točna usporedba Štulića i Kiša
U istom poglavlju ponudio je vrlo točnu usporedbu Štulića i Danila Kiša, koja se nadovezala na Krležin utjecaj pri pisanju “Ravno do dna”. Sve navedeno, uz precizan opis poruka, pjesničkih i muzičkih utjecaja te prelaska puta od divnog gubitnika do rock zvijezde, Ivačković je odradio kako treba.
Zbog toga je i tužno, ali i izrazito netočno što je Đonija optužio za izdaju i odlazak iz zemlje u trenutku kad se za vrijednosti koje je zastupao pa i za samu zemlju trebalo boriti, kako tvrdi u knjizi. On mu doduše honorira to što je ostao iznad svih nacionalnih podjela, ali sve to skupa ispisuje kao razočarani fan. Što je dodatno smiješno, budući da je najveći dio knjige posvetio tome da trezveno analizira Štulićev profesionalni rad, pri čemu je na više mjesta ismijao one koje su ga nekritički pratili.
Štulićev egzil stvarao je sve veći mit o njemu
Zašto je onda ovdje postupio kao ozlojeđeni sljedbenik koji se osjeća izdanim te kako nije vidio da time ulazi u raskorak s ostatkom rukopisa, teško je racionalno objasniti. Jer, koliko god stajalo dosta toga što je o gubljenju inspiracije i o nekontroliranom egu napisao, pa čak i neovisno o tome što Đonijev trajni egzil jeste umnogome utjecao na stvaranje mita o njemu, činjenica koju ni Vidačković, ni nitko drugi ne može poreći je da je upravo tim izborom Štulić izabrao ostati ili ponovno postati ono što je bio na početku karijere.
Čovjek izbrisan iz društva, ne samo na marginu, nego i u svjesni egzil, kao netko tko zna da je poražen i da više ne postoji svijet koji ga je formirao. Uostalom, Đoni je to sam najbolje formulirao u intervjuu za splitski Feral Tribune, točnije u rečenici koja upadljivo nedostaje u Ivačkovićevoj knjizi, a koja glasi: “Nemam više s kim, a ni protiv koga”.