Hrvatska javnost predstavlja ogledni primjer na koji način dopuštanje redikuloznih i opasnih inicijativa s vremenom može dovesti do toga da one počnu predstavljati nešto posve normalno. To najbolje možemo uočiti na slučajevima Ante Đapića i Željke Markić, odnosno grupacija koje njih dvoje kao glasnogovornici i lideri zastupaju.
Prateći nedavni cirkus oko izmještanja HOS-ove ploče iz Jasenovca, razni mediji su u suvislim analizama primijetili kako su manje-više sve Paragine i Đapićeve političke ideje, koje su i u ratno vrijeme bile nedopustive, danas dobile pravo građanstva i zapravo ušle u mainstream.
Slična stvar događa se posljednjih godina s inicijativama i idejama Željke Markić. Militantne katoličke grupacije, okupljene oko udruga Vigilare i U ime obitelji, te oko Hrasta i snažnih dijelova Katoličke crkve uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome koji su naslovi zbog nemorala nedopustivi u srednjoškolskoj lektiri, treba li zabraniti Frljićevu kazališnu predstavu, vrijeđa li svojevremeni plakat za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’ nečije osjećaje ili ne, te na koncu treba li zabraniti aktualni plakat koji poziva na upis pretplate u novoj sezoni zagrebačkog HNK.
Legitimacija radikalnih ideja
Umjesto da se ideja o nekakvoj ugroženosti javnog morala kroz tematizaciju seksualnosti i političkog nasilja u potpunosti ismije i svede na pravu razinu, ona dobija sve veće pravo građanstva. To što nema nikakve suštinske razlike između Batarelovih nastojanja za cenzurom umjetničkog izražavanja i zgražanja radikalnih islamista nad satirom koja tematizira Muhameda, malo tko uopće primjećuje.
Medijska i društvena legitimacija takvih nastojanja na koncu dovodi do toga da postaje posve legitimno cenzurirati i zabranjivati svaku drukčijost i bilo kakvo razlikovanje od onoga što većina smatra poželjnim i propiše kao takvo. Na taj način stvara se vjerska država nacionalističkog predznaka, u kojoj se nalazimo korak do iranskog iskustva službenog uvođenje vijeća čuvara revolucije i sl.
Fašistoidna retorika
Sklad u kojem te dvije grane militantne klerikalne desnice funkcioniraju, vidljiv je na slučaju istovremenog pojavljivanja Đapićeve i Markićkine inicijative za izmjenama izbornog zakona, čiji se otvoreni antisrpski karakter gotovo više uopće i ne skriva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve to popraćeno je fašistoidnom retorikom o trulom zubu kojeg treba izvaditi i slično. Iako desničarska opsesija o potrebi za čišćenjem bilo čega, koja je vidljiva u njihovoj imaginaciji i retorici, zapravo svjedoči o tome kako oni ne vole vlastitu zemlju, ni društvo, jer su im mnoge stvari u njima nepodnošljive, to ovdje nije toliko bitno.
Klerikalna i proustaška desnica su na istom zadatku
Puno ozbiljniji problem od psihoanalize takvih profila odnosi se na medijsku prezentaciju ovakvih nastojanja, zahvaljujući kojoj nosioci ovih ideja postaju relevantni sugovornici u udarnim terminima i najgledanijim političkim emisijama javne i privatnih televizija s nacionalnom koncesijom i u kojoj ogroman broj kolumnista te prijedloge ozbiljno analizira, promatrajući sve posljedice njihovog uvođenja.
Iako između nove klerikalne i stare proustaške desnice nema formalnih dodira, niti imaju zajedničko ishodište, one predstavljaju dvije strane iste medalje, jer se nalaze na istom zadatku, uvođenja jednoobraznog totalitarnog društva i ukidanja umjetničkih sloboda. Zdravo i moderno društvo o takvim idejama nikako ne polemizira, niti ih ozbiljno doživljava, nego ih primjereno ismije i jednostavno preskoči.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Redikulozne inicijative klerikalne i proustaške desnice normalno bi društvo jednostavno ignoriralo
Kako ideje koje su nekad bile nedopustive postaju mainstream
Militantne katoličke grupacije uspjele su proizvesti atmosferu u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome koji su naslovi zbog nemorala nedopustivi u srednjoškolskoj lektiri, treba li zabraniti kazališnu predstavu ili plakat za predstavu, a antisrpstvo inicijative za promjenom izbornog zakona se gotovo i ne skriva. Između nove klerikalne i stare proustaške desnice nema formalnih dodira, ali se one nalaze na istom zadatku uvođenja jednoobraznog totalitarnog društva i ukidanja umjetničkih sloboda. Zdravo i moderno društvo o takvim idejama ne polemizira, nego ih primjereno ismije i jednostavno preskoči
Hrvatska javnost predstavlja ogledni primjer na koji način dopuštanje redikuloznih i opasnih inicijativa s vremenom može dovesti do toga da one počnu predstavljati nešto posve normalno. To najbolje možemo uočiti na slučajevima Ante Đapića i Željke Markić, odnosno grupacija koje njih dvoje kao glasnogovornici i lideri zastupaju.
Prateći nedavni cirkus oko izmještanja HOS-ove ploče iz Jasenovca, razni mediji su u suvislim analizama primijetili kako su manje-više sve Paragine i Đapićeve političke ideje, koje su i u ratno vrijeme bile nedopustive, danas dobile pravo građanstva i zapravo ušle u mainstream.
Slična stvar događa se posljednjih godina s inicijativama i idejama Željke Markić. Militantne katoličke grupacije, okupljene oko udruga Vigilare i U ime obitelji, te oko Hrasta i snažnih dijelova Katoličke crkve uspjeli su proizvesti atmosferu u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome koji su naslovi zbog nemorala nedopustivi u srednjoškolskoj lektiri, treba li zabraniti Frljićevu kazališnu predstavu, vrijeđa li svojevremeni plakat za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’ nečije osjećaje ili ne, te na koncu treba li zabraniti aktualni plakat koji poziva na upis pretplate u novoj sezoni zagrebačkog HNK.
Legitimacija radikalnih ideja
Umjesto da se ideja o nekakvoj ugroženosti javnog morala kroz tematizaciju seksualnosti i političkog nasilja u potpunosti ismije i svede na pravu razinu, ona dobija sve veće pravo građanstva. To što nema nikakve suštinske razlike između Batarelovih nastojanja za cenzurom umjetničkog izražavanja i zgražanja radikalnih islamista nad satirom koja tematizira Muhameda, malo tko uopće primjećuje.
Medijska i društvena legitimacija takvih nastojanja na koncu dovodi do toga da postaje posve legitimno cenzurirati i zabranjivati svaku drukčijost i bilo kakvo razlikovanje od onoga što većina smatra poželjnim i propiše kao takvo. Na taj način stvara se vjerska država nacionalističkog predznaka, u kojoj se nalazimo korak do iranskog iskustva službenog uvođenje vijeća čuvara revolucije i sl.
Fašistoidna retorika
Sklad u kojem te dvije grane militantne klerikalne desnice funkcioniraju, vidljiv je na slučaju istovremenog pojavljivanja Đapićeve i Markićkine inicijative za izmjenama izbornog zakona, čiji se otvoreni antisrpski karakter gotovo više uopće i ne skriva.
Sve to popraćeno je fašistoidnom retorikom o trulom zubu kojeg treba izvaditi i slično. Iako desničarska opsesija o potrebi za čišćenjem bilo čega, koja je vidljiva u njihovoj imaginaciji i retorici, zapravo svjedoči o tome kako oni ne vole vlastitu zemlju, ni društvo, jer su im mnoge stvari u njima nepodnošljive, to ovdje nije toliko bitno.
Klerikalna i proustaška desnica su na istom zadatku
Puno ozbiljniji problem od psihoanalize takvih profila odnosi se na medijsku prezentaciju ovakvih nastojanja, zahvaljujući kojoj nosioci ovih ideja postaju relevantni sugovornici u udarnim terminima i najgledanijim političkim emisijama javne i privatnih televizija s nacionalnom koncesijom i u kojoj ogroman broj kolumnista te prijedloge ozbiljno analizira, promatrajući sve posljedice njihovog uvođenja.
Iako između nove klerikalne i stare proustaške desnice nema formalnih dodira, niti imaju zajedničko ishodište, one predstavljaju dvije strane iste medalje, jer se nalaze na istom zadatku, uvođenja jednoobraznog totalitarnog društva i ukidanja umjetničkih sloboda. Zdravo i moderno društvo o takvim idejama nikako ne polemizira, niti ih ozbiljno doživljava, nego ih primjereno ismije i jednostavno preskoči.