Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rekonstrukcija centra Zagreba: Kako je, zbog angažmana Mihajla Kranjca, nastala zagrebačka špica

Vodeća povjesničarka piše o Mihajlu Kranjcu, nedavno preminulom arhitektu, autoru pješačke zone oko Trga, Cvjetnog i Bogovićeve, koji je godinama oblikovao najuži centar Zagreba

Tiho i sam, u svojem domu u Boškovićevoj ulici, prošlog je tjedna preminuo arhitekt Mihajlo Kranjc. Iako u seniorskoj dobi, ostao je do kraja aktivan, pripremajući svoju veliku dokumentaciju za možebitnu monografiju, za koju su njegovi prijatelji počeli pledirati u ožujku 2013. dok se održavala njegova mini retrospektiva u ožujku 2013. u salonu ZGFORUM Gradskog zavoda za strategijsko planiranje i razvoj. No osim rada za stolom, svakodnevno je inspicirao “svoje” prostore: trgove, ulice, pasaže i mjesta koje je uredio. Moglo ga se vidjeti i na placu, u kavani, na koncertu, izložbi – uvijek zainteresiranog za život i ljude, kulturu i ljepotu.

Karijera Mihajla Kranjca odvijala se nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u klasi Vladimira Turine 1959. u uglavnom uobičajenim gabaritima: od diplome do 1977. radi u Arhitektonskom birou Ostrogović, kasnije preimenovanom u Centar 51, od 1977. do 1990. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta. U prvom razdoblju projektirao je uglavnom zgrade i komplekse svih namjena, a u drugoj su težište bili obnova i uređenje urbanističko-arhitektonskih ambijenata.

Postindustrijska kultura

Od 1991. do umirovljenja 2001. radio je u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša u Zagrebu na poziv njegova predstojnika Slavka Dakića, dotad na rukovodećoj funkciji u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba, višegodišnjeg urednika časopisa Arhitektura, aktivnog i sveprisutnog kritičara, publicista i teoretičara.

U tekstu “Poetika velikoga u malome”, u katalogu Kranjčeve izložbe 2013., Slavko Dakić sažeto je formulirao misiju zavoda “kao generativno, a ne generalno planiranje – s glavnom tezom da se kvaliteta ljudskoga života može (re)konstruirati s bilo koje točke prostorno/vremensko/socijalnog ambijenta, bez obzira na to bila početna inicijativa ‘velika’ ili ‘mala'”. U tom duhu, nastavlja Dakić, “prijedlozi Mihajla Kranjca i drugih autora u Zavodu, zajedno s prijedlozima međunarodnog seminara Okviri metropole s temom ‘male promjene’ (1999.), sinergijski su trebale poticati ‘veliko’ ili postati dijelom ‘velikoga’ na tragu tradicionalnih europskih kulturnih i urbanih politika”.

Za Kranjčev pristup paradigmatski su prizori kako 1992. doslovno trči Ilicom za majstorima, noseći za svaki nestandardni detalj uređenja šablone u mjerilu 1:1 na pakpapiru

Novi zavod bio je izraz postindustrijske kulture i filozofije, izrastao iz spoznaja uznapredovale urbane obnove, nove ekološke svijesti, alternativnih pokreta, spoznaja društvenih znanosti, napose sociologije i vizija nove kulture demokracije. Dakić je ideju razvoja i imperativ strategije spojio programom u kojem studijski rad i dugoročno planiranje dobivaju jednaku važnost, isto tako i trajna, svakodnevna prisutnost u kompliciranom odvijanju života velikog grada. Istaknutu ulogu namjenjuje urbanim intervencijama – kao postojanom ispravljanju mana i poboljšanju kvalitete življenja, kao demonstraciji i anticipaciji.

Stadtbaumeister Zagreba

Mihajlo Kranjc u Zavodu dospijeva do vrhunca svoje karijere: postat će gradski arhitekt u smislu srednjoeuropsko/njemačkog pojma Stadtbaumeister, za koji zna i zagrebačka tradicija. Ostvario je opus jedinstven po tematici, opsegu i količini, vrijednosnoj orijentaciji i dosljednosti polazišta. Sadrži projekte/realizacije uređenja trgova, ulica i parkova, mjesta urbane društvenosti i kolektivne memorije, poglavito u zagrebačkoj povijesnoj jezgri, ali i drugdje. Dakić: “Kranjca i njegov tim već na samom početku vodi strast, znatiželja i odgovornost – u trenutku kad prijeti opasnost da se tzv. ‘mali’ prijedlozi uvrste u praksu niskogradnje. Za Kranjčev pristup paradigmatski su prizori kako 1992. doslovno trči Ilicom za majstorima, noseći za svaki nestandardni detalj uređenja šablone u mjerilu 1:1 na pakpapiru. I to je otkrivalo da uz likovnu kulturu raspolaže pravim renesansnim majstorskim znanjima o svakom sloju i zanatu koji prate uređenje prostora ili gradnju.”

kranjc
Mihajlo Kranjc preminuo je tiho i sam, u svom stanu

Mihajlo Kranjc sudjelovao je u prvom velikom zahvatu te vrste: preuređenju Trga Republike/Jelačićeva trga s dijelom Gajeve ulice u pješačku zonu, realiziranom s vršnjacima i prijateljima Brankom Silađinom i Berislavom Šerbetićem. Kasnije, on će dobiti karakter paradigme. O naglašenoj tendenciji estetizacije svjedoči interpretacija središnje plohe kao urbanog “salona”, ali i oprema: kandelabri, žardinjere, klupe duž cijele sjeverne strane, što potiče na zastajanje i sastajanje, kraće ili dulje boravljenje. U zahvat je bilo uključeno i oživljavanje memorije: najprije stilska restitucija i restauracija kuća, povratak spomenika bana Jelačića i napokon fontana na mjestu povijesnog zdenca, tzv. Manduševca. Sve je to potaknulo promjene na obodima trga, a nova ponuda, potpomognuta zavodljivim dizajnom interijera proširenih na plohu trga i sve učestaliji javni skupovi bili su izravni odgovor na ishodišnu ideju predstavljanja grada prigodom Univerzijade 1987. godine.

Uklanjanje automobila

Kranjc je ubrzo iskoračio iz Jelačićeva trga i duboko zašao u njegove krakove: Ilicu (1992.), pa Jurišićevu ulicu, uključujući ušće Petrinjske ulice (1994.). Već u Ilici, a napose Jurišićevoj, razabiru se razlike spram Jelačićeva trga, ali i određeni kontinuitet pristupa. U Ilici se Kranjc postupice kreće od kuće do kuće, zagleda u svaku vežu, studira portale i izloge – s ciljem da na tlu istakne posebnost svake situacije. Tu ulogu povjerava rafiniranom, diskretnom detalju, koji obogaćuje i ne ometa predodžbu slikovite ulice koja je simbol središta i Donjega grada, a do danas nije izgubila vitalitet. Jurišićevu, nekad sivu i zagušenu, Kranjc pretvara u svijetlu velegradsku aveniju, otvorenu u punoj širini i bez automobila. Velika je novost i atrakcija drvored duž dijela sjeverne fronte do Pošte, s titravim prozračnim krošnjama ispod kojih se smjesta ugnijezdilo nekoliko terasa.

Još 1991. Kranjc je s Berislavom Šerbetićem, s kojim i dalje surađuje, dobio prvu nagradu na natječaju za pre/uređenje Preradovićeva trga, što je bilo znak da se pješačka zona znatno povećava. Do realizacije će proteći ipak pet godina, a u međuvremenu je uređena Bogovićeva ulica (1993./94.), uglavnom u oslonu na koncept potvrđen na Jelačićevu trgu. No netom što je predan javnosti na uporabu (1995.), Preradovićev trg izazvao je kritiku koja se razbuktala u žestoki napad na projektante, najprije Mihajla Kranjca s kulminacijom na tribini Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. U tome su glavnu riječ imali tadašnji predsjednik Društva, pok. sveuč. prof. Radovan Ivančević, i arhitektonski tandem, Krešimir Rogina i Vinko Penezić, bivši funkcionari Društva arhitekata Zagreba – uz podršku dijela žirija iz 1991.

slike
Pogled na vrh Ilice kojim su vozili auti

Već tada je bilo jasno, a to se potvrdilo i kasnije, da tu kampanju nisu toliko potakle neke nezgrapnosti u opremi trga (koje su kasnije popravljene), nego dublji animoziteti koji nisu baš imali veze s Kranjcom, a u potpunosti su se izrazili orkestriranom akcijom osporavanja prijedloga novog urbanističkog plana: “Zagreb 2000+nova urbana strategija Zagreba”, čime završava plodonosno i sretno razdoblje tog zavoda.

Ivančević se okomio na Kranjca zbog Trga burze/Trga hrvatskih velikana (također 1995.) neutemeljenom analizom trga i udjela Viktora Kovačića u njegovoj genezi, na što mu je Kranjc odgovorio argumentirano i trezveno. Bura se stišala, ali je “Cvjetni trg” dugo visio kao hipoteka nad Kranjcom, unatoč tome što je ubrzo postao najživlji, najpopularniji trg i mjesto bezbrojnih zbivanja, od performansa i koncerata do političkih skupova i humanitarnih akcija. Čak je 2011., kad je odlučeno da se napokon dovrši ploha trga i susjednih ulica u oslonu na prvotni projekt, aktualizirana kritika zahvata iz 1995., doduše slabašno.

Naoko mali zahvati i teme

Danas taj osvježeni trg slovi kao simbol zagrebačkog urbaniteta. Nažalost, loše je prošla Varšavska ulica, opremljena drvoredom slično kao u Jurišićevoj, s klupama i sjedalicama, koja je postala omiljenim sastajalištem sa svojim zelenim pokrovom i terasama, kinom Europa i simpatičnim pasažom. Veći dio toga pao je 2010. za volju nezgrapne rampe podzemne garaže objekta “Cvjetni” koja je zapremila trećinu ulice, a zaostali su relikti nekadašnje ulice-trga.

slike
Gajeva kod tadašnjeg Trga Republike, s automobilima

Uz te velike zahvate na transformaciji središta Kranjc se jednakom koncentracijom bavio naoko malim temama, kao što su postave spomenika ili pasaži. Neki među njima uključuju redefiniciju čitavog okoliša, kao što se dogodilo postavom “Elegije” Roberta Frangeša Mihanovića na Rokovu perivoju, koja je uz zavjetnu kapelicu postala novi fokus na platou Rokovca (1992.). Pasažima pak demonstrira mogućnosti kapilarne pješačke mreže koja bi se mogla provući kroz donjogradske blokove i postati jedno od uporišta revitalizacije. Primjeri su neizvedeni prijedlog za uređenje velikog dvorišta kuće Jelačićev trg 15 iz kojega se otvaraju pasaži u Gajevu i Prašku ulicu (1991.) s Borislavom Doklestićem, te prolaz uz kazalište Kerempuh u Ilici i školu u Varšavskoj (1997.), kojim je ostvarena živa i napučena prečica posred osobito velikog bloka.

Slavna Kovačićeva ideja

Izazov druge vrste bio je trg na spoju Opatovine i Dolca, s kipom Petrice Kerempuha Vanje Radauša (2006./2007.). Prije samo cvjetna tržnica, sada – s terasama s tri strane, povezan Skalinskom ulicom s pješačkom Tkalčićevom – trg je danju i mjesto boravka, a ljeti poprište noćnih komornih kulturnih zbivanja. No zahvat je uključio i uređenje skladišta i spremišta ispod terase i trga, nužnih za bolje funkcioniranje otvorene tržnice na nižoj razini. Ovdje, kao i drugdje, Kranjc uspješno umije spojiti utilitarno, simboličko i estetsko. Takvim komprimiranjem funkcija osobito se odlikuju neizvedeni projekti za trgove, središta manjih naselja, kao u Šestinama (1993.) ili Gračanima (1998.), a u reduciranoj formi okupljališta, kao što su to, primjerice, tramvajski terminali (Dubrava, 1999., Dubec ili Gračani, 2000.) te prijazna pjaceta ispred KBC Sestre milosrdnice na Vinogradskoj cesti (2012.).

Studijama iz 1991. za Markov trg na Gornjem gradu ili Britanski trg (s Borislavom Doklestićem) dao je prilog dugogodišnjim razmišljanjima o njihovu uređenju uz uvjet uklanjanja prometa u protoku i mirovanju. Za razliku od tih idealnih projekcija, privremenim uređenjem Kaptolskog trga (2004.) riješio je težak problem odvijanja ukupnog prometa i autobusnog terminala – do daljnjega, odnosno do konačnog uređenja koje se očekuje od rušenja Bakačeve kule 1906. i čuvenog prijedloga Viktora Kovačića iz 1908.

slikeeeee
Preuređenje Jurišićeve i vrha Petrinjske čekalo se 20 godina

Rad Mihajla Kranjca razgranao se sredinom devedesetih godina projektima uređenja glavnih trgova gradova stradalih u vrijeme agresije na Hrvatsku, koje im daruje Zavod u ime solidarnosti i suosjećanja. U toj je akciji izradio projekte za Šibenik, Knin, Slavonski Brod, Vukovar i ostala manja mjesta. U pristupu će poći od studija stanja prije razaranja, nastojeći afirmirati sve ono što je predstavljalo singularni identitet tih mjesta, ali će im u ime sadašnjosti i tek uminule prošlosti dodati novu semantičku dimenziju. Dakić podsjeća i pita: “Govori li hrvatskoj javnosti nešto o prošlosti i budućnosti Kranjčev spomenik u ličkim Brušanima koji podjednako vrednuje tri ratna sukoba i njihove žrtve?” Realizirani u potpunosti ili dijelom, ti su trgovi danas javni fokusi i ujedno modeli za budući razvoj.

U to doba potreba podsjećanja na žrtve odvest će Kranjca i na područje memorijalne kulture, pa će se od 1994., punih deset godina, baviti spomenicima svih vrsta i dimenzija. Tako je za zagrebački Mirogoj projektirao tri važna memorijala: jedan posvećen poginulim braniteljima Domovinskog rata, drugi žrtvama Bleiburga, treći hrvatskim vojnicima poginulima u doba Drugog svjetskog rata, uključujući obnovu opustošenog starijeg vojnog groblja. Povijesni zagrebački nekropolis postavljao je najviše zahtjeve – ne samo kao mjesto kolektivnog i individualnog sjećanja, nego kao prekrasni park, muzej skulpture na otvorenom i jedinstvena cjelina, na što je odgovorio podjednako s poštovanjem i samosvjesno. I ta su mjesta novi fokusi poput urbanih poprišta.

Svojim projektima i realizacijama Mihajlo Kranjc dao je prepoznatljiv udio u formiranju postindustrijskog urbaniteta poglavito središta Zagreba, ali i drugih sredina. Velika pješačka zona svojim oblikovanjem i životom danas je najzorniji dio njegovog sadašnjeg, ali i povijesnog urbanog identiteta. Hoće li se i kako razvijati, ostaje otvoreno. Pitanje je, također, hoće li se u tome naći arhitekt znanja i talenta, kulture i angažmana kakav je bio Mihajlo Kranjc.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 2. travnja 2016.

Snješka Knežević
Telegram autor
13 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba